Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2837/20 (Addiko bank a.d. Banja Luka)

Odluka donesena 06. 04. 2022.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Ništavost
  • Bračna stečevina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2837/20

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2837/20, rješavajući apelaciju „Addiko bank“ a. d. Banja Luka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija „Addiko bank“ a. d. Banja Luka.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Okružnog suda u Prijedoru broj 79 0 P 001628 18 Gž od 26. maja 2020. godine.

Predmet se vraća Okružnom sudu u Prijedoru koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Okružnom sudu u Prijedoru da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Addiko bank“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Topić“ iz Banje Luke, podnio je 5. avgusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 79 0 P 001628 18 Gž od 26. maja 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Kozarskoj Dubici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 79 0 P 001628 17 P od 12. aprila 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Osnovnog suda zatraženo je 9. oktobra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju, a od tužioca Dragutina Bakića (u daljnjem tekstu: tužilac) odgovor je zatražen 15. februara 2022. godine.

3. Okružni sud je odgovor na apelaciju dostavio 15. oktobra 2020. godine, Osnovni sud 16. oktobra 2020. godine, a tužilac 24. februara 2022. godine.

4. Na osnovu odredbe člana 23 Pravila Ustavnog suda i Zaključka broj SU-02-1056/21 od 16. decembra 2021. godine, odgovori na apelaciju Okružnog suda i Osnovnog suda dostavljeni su apelantovom punomoćniku 14. januara 2022. godine, a tužiočev odgovor 25. februara 2022. godine.

5. Apelantov zastupnik nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

7. Tužilac je 31. maja 2014. godine podnio tužbu protiv apelanta radi utvrđenja, a podneskom od 6. aprila 2016. godine je izvršio ispravku i dopunu tužbe. U tužbi je navedeno da je u predmetu tražioca izvršenja „Hypo Alpe Adria bank“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelantov pravni prednik) Osnovni sud u Prijedoru donio Zaključak broj 77 0 I 020548 10 I od 24. aprila 2014. godine kojim je tužilac upućen da pokrene parnicu radi dokazivanja da mu pripadaju prava na nepokretnostima koje su predmet izvršenja i da je izvršenje na tim nepokretnostima nedopušteno.

8. Presudom Osnovnog suda broj 79 0 P 001628 17 P od 12. aprila 2018. godine (stav 1 izreke presude) tužiočeva tužba je odbačena u dijelu kojim je traženo da se utvrdi da je nedopušteno izvršenje u izvršnom postupku Osnovnog suda u Prijedoru broj 77 0 I 020548 10 I na ½ dijela nepokretnosti pobliže označenih kao u izreci presude površine 205 m², kao i u dijelu kojim se traži ukidanje rješenja o izvršenju od 19. oktobra 2010. godine. Stavom 2 izreke presude je utvrđeno da je nedopušteno izvršenje u izvršnom postupku Osnovnog suda u Prijedoru od 26. novembra 2010. godine na ½ nepokretnosti označenih kao u izreci presude „kuća sa okućnicom“ površine 40 m², upisane u zk. ul. KO Kozarska Dubica (u daljnjem tekstu: predmetne nepokretnosti) na ime Vesne (Milan) Bakić (u daljnjem tekstu: izvršenik) sa ½ dijela i tužioca sa ½ dijela, takođe precizno označena po podacima katastarskog operata kao u izreci presude upisana kao suposjed izvršenik sa ½ dijela i tužioca sa ½ dijela. Stavom 3 izreke presude je utvrđeno da se ukida rješenje o izvršenju Osnovnog suda u Prijedoru broj kao u izreci presude od 26. novembra 2010. godine, te se obustavlja izvršni postupak u dijelu koji se odnosi na izvršenje na ½ suvlasničkog dijela na nepokretnostima označenim kao u stavu 2 izreke presude. Stavovima 4 i 5 izreke presude određeno je brisanje u zemljišnoj knjizi zabilježbe izvršenja izvršene na osnovu rješenja o izvršenju Osnovnog suda od 26. novembra 2010. godine, i to na ½ tužiočevog suvlasničkog dijela na nepokretnostima označenim u stavu 2 izreke presude, te se apelant obavezuje da tužiocu na ime troškova postupka isplati iznos od 400,00 KM.

9. Osnovni sud je na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da je među parničnim strankama sporno da li su ispunjeni zakonski uslovi za određivanje izvršenja na ½ predmetnih nepokretnosti koje su predmet izvršenja prema rješenju Osnovnog suda od 26. novembra 2010. godine jer navedene nepokretnosti predstavljaju zajedničku bračnu imovinu stečevinu tokom trajanja bračne zajednice između tužioca i njegove bivše supruge, u predmetnom postupku izvršenika, s obzirom na to da se tužilac tek nakon zabilježbe izvršenja u zk. ul. KO Kozarska Dubica uknjižio u zemljišnoj knjizi sa ½ svog suvlasničkog dijela na predmetnim nepokretnostima.

10. Naime, Osnovni sud je na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da je u korist pravnog prednika apelanta kao tražioca izvršenja („Hypo Alpe – Adria bank“ a.d. Banja Luka) 7. februara 2011. godine upisana zabilježba izvršenja u zemljišnoj knjizi u zk. ul. KO Kozarska Dubica u C teretni list, na osnovu rješenja o izvršenju Osnovnog suda od 26. novembra 2010. godine, i to „kuća sa okućnicom“ površine 40 m², u svojini i posjedu izvršenika radi naplate novčanog potraživanja pravnog prednika apelanta kao tražioca izvršenja u iznosu od 47.341,39 KM. Takođe, Osnovni sud je utvrdio da su na predmetnim nepokretnostima na osnovu presude Osnovnog suda u Prijedoru od 31. maja 2012. godine kao suvlasnici upisani tužilac sa ½ dijela, a izvršenik, tužiočeva bivša supruga, takođe sa ½ dijela.

11. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je ukazao da je odredbom člana 270 stav 5 Porodičnog zakona (u daljnjem tekstu: PZ) propisano da imovina koju su bračni supružnici stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine čine zajedničku imovinu. Odredbom člana 43 stav 2 Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP) propisano je da kad je stvar u zajedničkoj svojini nema uticaja činjenica da je u zemljišnim knjigama ili u drugim javnim registrima ta stvar upisana kao svojina samo nekog od zajedničara, osim prema trećim licima čije se povjerenje u prometu štiti. U vezi s tim, Osnovni sud je utvrdio da je u konkretnom slučaju u trenutku donošenja rješenja o izvršenju od 26. novembra 2010. godine i zabilježbe izvršenja u zemljišnoknjižni uložak KO Kozarska Dubica kao vlasnik predmetne nepokretnosti bio upisan izvršenik kao jedan od dotadašnjih bračnih supružnika. Brak između tužioca i izvršenika – njegove bivše supruge je razveden presudom Osnovnog suda u Prijedoru 25. februara 2008. godine. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je utvrdio da je nesporno da su nepokretnosti koje su predmet rješenja o izvršenju od 26. novembra 2010. godine stečene za vrijeme trajanja bračne zajednice između tužioca i izvršenika, radom tadašnjih bračnih supružnika, te da ½ dijela navedenih nepokretnosti predstavlja tužiočevo stečeno pravo. To znači, kako je obrazloženo, da je u vrijeme donošenja navedenog rješenja o izvršenju postojala susvojina tužioca i izvršenika kao njegove bivše supruge sa po ½ dijela, iako je u zemljišnoj knjizi bila upisana samo tužiočeva bivša supruga kao izvršenik i vlasnik predmetnih nepokretnosti. U vezi s tim, Osnovni sud je ukazao na sadržaj člana 72 Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu ZIP), kojim je regulisana zabilježba izvršenja u zemljišnoj knjizi, te ukazao da zabilježbom tražilac izvršenja stiče pravo da svoje potraživanje namiri iz nepokretnosti (pravo na namirenje), a lice koje nakon upisane zabilježbe izvršenja stekne određena prava nad tom nepokretnošću dužno je trpjeti prvenstveno ostvarenje prava namirenja tražioca izvršenja stečenog tom zabilježbom (stav 2) i da promjena vlasnika nepokretnosti tokom izvršnog postupka ne sprječava da se taj postupak nastavi protiv novog vlasnika kao izvršenika do visine vrijednosti nepokretnosti. Sve radnje preduzete prije toga ostaju na snazi i novi vlasnik ne može u postupku preduzimati one radnje koje ne bi mogao preduzeti prijašnji vlasnik da do promjene svojine nije došlo (stav 3). Osnovni sud je u vezi s tim ukazao da smatra da se odredba člana 72 ZIP-a odnosi na sticanje prava svojine pravnim poslom kao derivativnim načinom sticanja, koje je shodno odredbi člana 53 stav 1 ZSP-a moguće steći samo uknjižbom u zemljišne knjige, a ne i na nosioce prava svojine koji su pravo svojine stekli na neki drugi način (originalni način), prije upisane zabilježbe izvršenja. U vezi s tim je navedeno da je tužilac na predmetnoj nepokretnosti stekao susvojinu sa ½ dijela, što proizlazi iz presude Osnovnog suda u Prijedoru od 31. maja 2012. godine, zbog čega se, prema ocjeni Osnovnog suda, ne može sprovesti izvršenje na ½ dijela predmetne nepokretnosti koja je u tužiočevoj susvojini. Osnovni sud je takođe, imajući u vidu navedeno, zaključio da bi izvršenje prodajom cijele predmetne nepokretnosti bilo u suprotnosti sa odredbom člana 69 stav 10 ZIP-a, odnosno prema kojoj odredbi je dozvoljena mogućnost izvršenja na nepokretnosti koje su u zajedničkoj svojini samo u slučaju kada postoji izričiti pristanak suvlasnika za prodaju cjelokupne nepokretnosti.

12. Pored navedenog, Osnovni sud je u konkretnom slučaju posebno cijenio i okolnost da je brak između tužioca i njegove bivše supruge – izvršenika razveden presudom Osnovnog suda u Prijedoru od 25. februara 2008. godine, što, prema ocjeni suda, podrazumijeva da između tih lica ne važi pretpostavka da su poslove u vezi s upravljanjem i raspolaganjem predmetnim nepokretnostima, prema odredbi člana 271 stav 1 PZ-a, preduzimali uz međusobnu saglasnost (bilo izričitu, bilo prećutnu), odnosno da u konkretnom slučaju nije u pitanju solidarna odgovornost u smislu odredbe člana 279 PZ-a, već samostalna odgovornost izvršenika. Stoga, Osnovni sud je utvrdio da se apelant može prinudno namiriti samo iz polovine bračne stečevine izvršenika na predmetnim nepokretnostima, te da bi izvršenje prodajom cijele nepokretnosti bilo i u suprotnosti sa odredbom člana 69 stav 10 ZIP-a, shodno kojoj se dozvoljava mogućnost izvršenja na nepokretnostima koje su u zajedničkoj svojini, ali kad postoji izričit pristanak suvlasnika za prodaju cjelokupne nepokretnosti. Takođe, s obzirom na to da je odredbom člana 53 stav 5 ZIP-a propisano da ako prvostepeni parnični sud usvoji tužbeni zahtjev trećeg lica da se izvršenje proglasi nedopuštenim i ukine rješenje o izvršenju, Osnovni sud je naložio i obustavu izvršnog postupka u smislu da je nedopušteno izvršenje u izvršnom postupku Osnovnog suda u Prijedoru od 26. novembra 2010. godine na ½ dijela nepokretnosti tužiočevog suvlasničkog dijela. Prema tome, ukidanjem rješenja o izvršenju otpao je i osnov za zabilježbu izvršenja koju predviđa član 72 ZIP-a, pa je naloženo brisanje zabilježbe izvršenja na ½ tužiočevog suvlasničkog dijela na nepokretnostima označenim u stavu 2 izreke ove presude. Osnovni sud je dalje odbacio tužiočevu tužbu u dijelu kojim je tražio da se utvrdi nedopuštenim izvršenje u izvršnom postupku Osnovnog suda u Prijedoru od 19. oktobra 2010. godine na ½ dijela nepokretnosti označenih u zemljišnim knjigama kao „vrt“ jer navedena nepokretnost po ocjeni suda nije niti bila predmet izvršenja u tom izvršnom postupku, niti je na njoj u zemljišnoj knjizi izvršen upis zabilježbe izvršenja, zbog čega smatra da tužilac nema pravni interes za utvrđenje da je nedopušteno izvršenje na toj nepokretnosti. O troškovima postupka Osnovni sud je odlučio primjenom odredbe člana 386 stav 3 ZPP-a, a u vezi sa članom 387 stav 1 ZPP-a.

13. Presudom Okružnog suda broj 79 0 P 001628 18 Gž od 26. maja 2020. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i presuda Osnovnog suda u pobijanom dijelu odluke o tužbenom zahtjevu i troškovima postupka (st. 2, 3, 4 i 5) potvrđena. Istom presudom je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

14. Okružni sud je naveo da apelant osporava presudu prvostepenog suda u st. 2, 3, 4 i 5 iz svih žalbenih razloga, navodeći da je stekao založno pravo na predmetnim nepokretnostima, prije nego što je tužilac upisan kao suvlasnik tih nepokretnosti, pa smatra da je zakoniti i savjesni sticalac nepokretnosti i da mu pripada pravo namirenja na cijeloj nepokretnosti u smislu odredbe člana 72 ZIP-a. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao da je odredbom člana 23 stav 1 ZSP-a propisano da se pravo svojine stiče na osnovu pravnog posla, zakona, odluke suda ili drugog organa i nasljeđivanjem uz ispunjenje pretpostavki propisanih zakonom. Takođe, u smislu člana 146 stav 3 citiranog zakona, kada se stvar ili pravo nalazi u zajedničkoj svojini tada svi zajedničari moraju dati saglasnost za davanje stvari ili prava u zalog. Okružni sud je takođe ukazao na sadržaj odredbi člana 270 stav 5 PZ-a, člana 271 st. 1 i 2 PZ-a, člana 272 stav 1 PZ-a i člana 281 stav 2 PZ-a. U vezi s tim je ukazao da je prvostepeni sud, odlučujući o tužiočevom tužbenom zahtjevu, kao nesporno utvrdio da je brak između tužioca i njegove bivše supruge – izvršenika razveden presudom Osnovnog suda u Prijedoru od 25. februara 2008. godine. To znači, kako je obrazloženo, „da u vrijeme pokretanja izvršnog postupka protiv (tužiočeve) bivše supruge od strane pravnog prednika apelanta kao tražioca izvršenja, kao i u vrijeme donošenja rješenja o izvršenju (26. novembar 2010. godine) i upisa zabilježbe u zemljišnoj knjizi na (predmetnim) nepokretnostima [...] (dana 7. februara 2011. godine), tužilac nije bio u braku sa (izvršenikom), niti mu je bilo poznato da je ona raspolagala sa zajedničkom imovinom, a tužena (apelant) u ovom postupku nije dokazala da je tužilac dao saglasnost da se izvrši zabilježba na nepokretnostima koje predstavljaju zajedničku imovinu bračnih supružnika.“ Osim navedenog, smatra da je, nasuprot apelantovim navodima, tužilac u toku trajanja postupka dokazao presudom Osnovnog suda u Prijedoru od 31. maja 2012. godine da je po osnovu sticanja u braku s bivšom suprugom, tj. izvršenikom suvlasnik ½ dijela na nepokretnostima iz zk. ul. KO Kozarska Dubica, a upis sa suvlasničkim dijelom od ½ na osnovu navedene presude (koja je pravosnažna dana 12. jula 2012. godine) u zemljišnim knjigama tužilac je izvršio 17. septembra 2014. godine.

15. Prema tome, Okružni sud je odbio apelantove žalbene navode da je na navedenim nepokretnostima stekao založno pravo prije nego što je tužilac upisan kao njihov suvlasnik s obzirom na to da je zakonska pretpostavka da svakom od bračnih supružnika pripada po jedna polovina zajedničke imovine (član 272 stav 1 PZ-a), a tužilac je u postupku dokazao ovu zakonsku pretpostavku jer je na osnovu pravosnažne odluke suda (presude Osnovnog suda u Prijedoru od 31. maja 2012. godine) i formalno utvrđeno da je suvlasnik u dijelu ½ na zajedničkoj imovini. Takođe, kod činjenice da je tužilac u najvećem dijelu uspio sa tužbenim zahtjevom, Okružni sud je odbio apelantove žalbene navode da je odluka o troškovima postupka nezakonita i da ih je sud, odlučujući o troškovima postupka, trebao dosuditi srazmjerno uspjehu u parnici, iz kojih razloga cijeni da je odluka o troškovima donesena pravilnom primjenom člana 386, a u vezi sa članom 387 stav 1 ZPP-a. Takođe, primjenom odredbe člana 397 stav 1 ZPP-a, odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelant navodi da je u predmetnom postupku proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, te da je sporno pitanje odnosa između načela povjerenja u zemljišne knjige i pitanje zajedničke svojine bračnih drugova. Dakle, apelant ističe da je postupao u dobroj namjeri u trenutku zaključenja pravnog posla i da nije imao razloga da sumnja da stvar pripada i tužiocu, što je proizlazilo iz zemljišnih knjiga jer je zabilježbu izvršenja upisao 16. novembra 2010. godine, dok je tužilac upis prava susvojine na navedenoj nepokretnosti izvršio 17. septembra 2014. godine. Takođe, apelant tvrdi da je postupao kao savjestan i zakonit sticalac prava namirenja u smislu odredbe člana 72 ZIP-a jer je postupao u dobroj vjeri sa povjerenjem u javne evidencije, pri tome ne znajući da ono što je upisano nije potpuno i da je različito od vanknjižnog stanja. Takođe, navodi da Okružni sud nije dao adekvatno obrazloženje svojih žalbenih navoda, odnosno da li važi pretpostavka istinitosti podataka upisanih u zemljišnim knjigama u smislu člana 55 ZSP-a.

b) Odgovor na apelaciju

17. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da su apelantovi navodi neosnovani i da u postupku pred tim sudom nije povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

18. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da u prvostepenom postupku nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, niti pravo na imovinu.

19. Tužilac u odgovoru na apelaciju navodi da se predmetnom apelacijom „krše sva moja ljudska prava“, da je „sam slučaj apelacije od strane apelanta krivično djelo“ jer je apelant dozvolio kredit njegovoj bivšoj supruzi. Dakle, tužilac navodi da se „sa ovim postupkom protežem po sudu preko 12 godina“, pri čemu je, kako ističe, izgubio mnogo vremena i novca.

V.Relevantni propisi

20. Porodični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 54/02, 41/08 i 63/14). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Porodičnog zakona Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 54/02 i 41/08) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 270. stav 5.

(5)Imovina koju su bračni supružnici stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, čine zajedničku imovinu.

Član 271. st. 1., 2. i 6.

(1)Zajedničkom imovinom bračni supružnici raspolažu sporazumno.

(2)Svojim udjelom u zajedničkoj imovini jedan bračni supružnik ne može samostalno raspolagati niti ga opteretiti pravnim poslom među živima.

(6)Na zajedničku imovinu primjenjuju se odredbe stvarnog i obligacionog prava, ako ovim zakonom nije drugačije uređeno.

2. Dioba zajedničke imovine bračnih supružnika Član 272. stav (1) (1)Svakome od bračnih supružnika pripada po jedna polovina zajedničke imovine.

Član 279.

Za obaveze koje je jedan bračni supružnik preuzeo radi podmirenja tekućih potreba bračne, odnosno porodične zajednice, kao i za obaveze za koje po zakonu odgovaraju zajednički oba bračna supružnika, odgovaraju bračni supružnici solidarno kako zajedničkom tako i svojom posebnom imovinom.

4. Upravljanje zajedničkom imovinom bračnih supružnika Član 281. stav 2.

(2)Bračni supružnici se mogu sporazumjeti da se jednom od njih povjeri upravljanje i korišćenje ili samo upravljanje zajedničkom imovinom ili njenim dijelom.

21. Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 3/09

– ispravka, 58/09, 95/11, 60/15 i 18/16 – odluka US) u relevantnom dijelu glasi: Neodređenost udjela u svojini Član 43.

(2)Kad je stvar u zajedničkoj svojini, nema uticaja činjenica da je u zemljišnim knjigama ili u drugim javnim registrima ta stvar upisana kao svojina samo nekog od zajedničara, osim prema trećim licima čije se povjerenje u prometu štiti.

[…] Zaštita povjerenja u zemljišne knjige Član 55.

(1)Smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nepokretnosti, pa ko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od vanknjižnog stanja, uživa u pogledu tog sticanja zaštitu prema odredbama ovog zakona.

(2)Sticalac je bio u dobroj vjeri ako u trenutku zaključenja pravnog posla i u trenutku kad je zahtijevao upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga da sumnja u to da stvar pripada otuđiocu.

(3)Nedostatak dobre vjere ne može se prebaciti nikome iz razloga što nije istraživao vanknjižno stanje.

22. Zakon o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/ 12, 58/18 – rješenje USBiH i 66/18) u relevantnom dijelu glasi:

Član 53. stav 5.

[…] (5) Ako prvostepeni parnični sud usvoji tužbeni zahtjev trećeg lica da se izvršenje proglasi nedopuštenim i ukine rješenje o izvršenju, naložiće i obustavu izvršnog postupka. Nakon pravosnažnosti ove odluke parničnog suda, izvršni sud će rješenjem konstatovati da je izvršni postupak obustavljen i njime ukinuti sve provedene radnje.

Zabilježba izvršenja Član 72.

(1)Čim donese rješenje o izvršenju, sud će po službenoj dužnosti odrediti da se u zemljišnoj knjizi upiše zabilježba izvršenja.

(2) Tom zabilježbom tražilac izvršenja stiče pravo da svoje potraživanje namiri iz nepokretnosti (pravo na namirenje) a lice koje nakon upisane zabilježbe izvršenja stekne određena prava nad tom nepokretnošću dužno je trpjeti prevenstveno ostvarenje prava na namirenje tražioca izvršenja stečenog tom zabilježbom.

(3) Promjena vlasnika nepokretnosti tokom izvršnog postupka ne sprečava da se taj postupak nastavi protiv novog vlasnika kao izvršenika do visine vrijednosti nepokretnosti. Sve radnje preduzete prije toga ostaju na snazi i novi vlasnik ne može u postupku preduzimati one radnje koje ne bi mogao preduzeti prijašnji vlasnik da do promjene svojine nije došlo.

(4) U slučaju predviđenim stavom 4. člana 113. ovog zakona, sud će po zahtjevu i na trošak tražioca izvršenja, objaviti rješenje o izvršenju u službenom glasilu Republike Srpske i najmanje dva dnevna lista koja se distribuiraju na teritoriji Republike Srpske.

(5) U slučaju objave rješenja o izvršenju u skladu sa stavom 4. ovog člana, zabilježba izvršenja, po njenom upisu u zemljišne knjige, ima dejstvo od momenta kada je rješenje o izvršenju prvi put objavljeno u novinama.

VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 79 0 P 001628 18 Gž od 26. maja 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 30. juna 2020. godine, a apelacija je podnesena 5. avgusta 2020. godine, odnosno u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

29. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

30. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni parnični postupak ticao apelantovih imovinskih prava na založenim nepokretnostima, zaštite načela povjerenja u zemljišne knjige, dakle na predmet građanskopravne prirode, pa je stoga član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv na taj postupak.

31. Apelant smatra da su redovni sudovi (Okružni sud i Osnovni sud) u osporenom parničnom postupku proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili pozitivnopravne propise. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.

32. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i primjeni materijalnog prava.

33. Ustavni sud zapaža da iz činjeničnog supstrata predmetnog postupka proizlazi da je brak između tužioca i njegove bivše supruge, u predmetnom postupku izvršenika, razveden presudom Osnovnog suda od 25. februara 2008. godine, da predmetne nepokretnosti predstavljaju njihovu zajedničku imovinu stečenu tokom trajanja bračne zajednice, na kojim nepokretnostima je nakon razvoda braka sa tužiocem u zemljišnim knjigama bila upisana bivša supruga tužioca kao vlasnik sa 1/1 dijela. Zatim, utvrđeno je da je bivša supruga tužioca kao izvršenik raspolagala predmetnim nepokretnostima kao sredstvom obezbjeđenja ugovora o kreditu, na kojim nepokretnostima je pravni prednik tražioca izvršenja upisao zabilježbu izvršenja rješenja o izvršenju Osnovnog suda 26. novembra 2010. godine radi naplate tražiočevog novčanog potraživanja u iznosu od 47.341,39 KM. Na navedenim nepokretnostima tužilac je upisao prava susvojine ½ dijela 17. septembra 2014. godine. Slijedom navedenog, Ustavni sud ukazuje da je u konkretnom parničnom postupku sporno pravno pitanje da li zakonska pretpostavka zajedničke svojine bračnih partnera, na predmetnim nepokretnostima koje su stečene za vrijeme trajanja bračne zajednice, ima jaču pravnu snagu od načela povjerenja u istinitost sadržaja podataka iz zemljišnih knjiga.

34. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na stavove iz svoje prakse u sličnim predmetima u kojima je razmatrano pitanje primjene načela povjerenja u javne knjige u kontekstu bračne stečevine. Tako je Ustavni sud u predmetu broj AP 2492/15 (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 2492/15 od 25. oktobra 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, stav 39) razmatrao apelantkinjinu apelaciju protiv odluka redovnih sudova kojim je odbijen kao neosnovan apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila utvrđenje da je ništav ugovor o jemstvu za kredit zaključen između apelantkinjinog supruga i banke, te da dosljedno tome tuženi (apelantkinjin suprug i banka) trpe da se na osnovu presude u javnim evidencijama izvrši brisanje založnog prava koje je uknjiženo na osnovu spornog ugovora. U toj odluci Ustavni sud nije našao proizvoljnim obrazloženje redovnog suda, te je u vezi s tim ukazao na praksu (Odluka broj AP 666/14 od 5. februara 2017. godine) u predmetima u vezi sa spornim pitanjem raspolaganja bračnom stečevinom od samo jednog bračnog supružnika, te u vezi s tim (tačka 39) istakao da je tužena banka postupala savjesno pouzdajući se u tačnost upisa u javnim evidencijama (član 9 Zakona o zemljišnim knjigama), te da u takvim okolnostima tužena banka nije imala obavezu, suprotno tvrdnjama prvotuženog u odgovoru na apelaciju, da sprovodi daljnja istraživanja u vezi sa statusom založenih nepokretnosti, pri čemu apelantkinja tokom postupka nije dokazala da je tuženoj banci u relevantnom periodu bila poznata činjenica da su založene nepokretnosti bračna imovina apelantkinje i prvotuženog. Ustavni sud je u citiranoj odluci (stav 36), referirajući se na praksu u predmetu broj AP 666/14, između ostalog, podsjetio „na načelo povjerenja u zemljišne knjige sadržano u odredbama člana 9 Zakona o zemljišnim knjigama (FBiH), a koje znači da je sadržaj zemljišnih knjiga tačan (istinit) i potpun. Stoga, ako neko lice zaključi pravni posao pouzdajući se u sadržaj zemljišne knjige, a pri tome je savjesno (postupa u dobroj vjeri), pribaviće pravo svojine ili drugo stvarno pravo i u slučaju ako je zemljišna knjiga nepotpuna ili ako netačno izražava pravo stanje. Ustavni sud je takođe u citiranoj odluci još podsjetio i na opšte načelo prava da niko ne može na drugog prenijeti više prava nego što ga sâm ima (Nemo plus iuris ad alium transferre potest quam ipse habet). Međutim, i u tom slučaju, kako je u obrazloženju istakao Ustavni sud, prenos mora biti u skladu s drugim opštim načelima prava u koja, svakako, spada i načelo savjesnosti i poštenja u pravnom prometu. Poštovanje ovog načela podrazumijeva ispitivanje savjesnosti svakog od učesnika određenog pravnog posla jer svako drugačije postupanje protivno je načelima vladavine prava i pravne sigurnosti. Ustavni sud smatra da je za prosuđivanje pravne valjanosti, odnosno nevaljanosti raspolaganja zajedničkom imovinom u odnosu na treće lice prvenstveno bitna pretpostavka savjesnosti i poštenja tog trećeg lica, ali i ostalih učesnika u tom pravnom poslu. Ustavni sud je u citiranoj odluci još naglasio i to da će se u svakom pojedinačnom slučaju, uzimajući u obzir naročite okolnosti svakog konkretnog slučaja, valjanost pravnog posla morati procjenjivati zavisno od ponašanja, savjesnosti i dobre vjere svih učesnika određenog pravnog posla, uključujući i bračnog druga koji (eventualno) nije bio učesnik tog postupka (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 2492/15 od 25. oktobra 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, st. 36 i 39).

35. Vraćajući se na osporene presude u konkretnom predmetu, Ustavni sud zapaža da predmetna apelacija pokreće pitanje proizvoljne primjene materijalnog prava, konkretno relevantnih odredaba Porodičnog zakona koje se odnose na bračnu stečevinu, pri čemu apelant prigovora i načinu na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo i izvršili ocjenu dokaza. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

36. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom odlučenja u predmetnom slučaju imali u vidu relevantne odredbe, član 270 stav 5 i član 272 stav 1 PZ-a, na osnovu kojih su zaključili da je tužilac u vrijeme podnošenja prijedloga za izvršenje i donošenja rješenja o izvršenju dokazao da je na osnovu presude Osnovnog suda u Prijedoru od 31. maja 2012. godine (pravosnažna 12. jula 2012. godine) stekao susvojinu na predmetnim nepokretnostima sa ½ dijela, dakle prije upisa zabilježbe apelantovog založnog prava na predmetnim nepokretnostima (17. septembra 2014. godine), zbog čega je apelantov tužbeni zahtjev odbijen (st. 2, 3, 4 i 5 izreke prvostepene presude). Presudom Okružnog suda kao konačnom u predmetnom postupku potvrđen je stav prvostepenog suda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da redovni sudovi pri tome nisu posvetili pažnju apelantovim navodima u pogledu postupanja u dobroj vjeri i načelu povjerenju u podatke upisane u zemljišnoknjižnim javnim evidencijama u smislu odredbe člana 55 ZSP-a te savjesnog i zakonitog postupanja radi namirenja svog potraživanja prema odredbi člana 72 ZIP-a jer iz izvedenih dokaza jasno proizlazi da je apelantov pravni prednik zabilježbu založnog prava na predmetnim nepokretnostima upisao prije nego je tužilac stekao susvojinu nad spornim nepokretnostima. U takvim okolnostima Ustavni sud smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbu člana 250 stav 5 PZ-a jer odredba člana 55 ZSP-a podrazumijeva istinito činjenično i pravno stanje prilikom upisa u zemljišne knjige iz čega proizlazi da je apelant postupao u dobroj namjeri jer iz izvedenih dokaza proizlazi da je u momentu upisa založnog prava u zemljišnim knjigama radi obezbjeđenja svog potraživanja bivša tužiočeva supruga – izvršenik na tim nepokretnostima imala upisano pravo svojine sa dijelom 1/1.

37. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je postupao u dobroj namjeri u trenutku zaključenja pravnog posla i da nije imao razloga da sumnja da stvar pripada i tužiocu, što je proizlazilo iz zemljišnih knjiga, jer je zabilježbu izvršenja upisao 16. novembra 2010. godine, dok je tužilac upis prava susvojine na navedenoj nepokretnosti izvršio 17. septembra 2014. godine. U vezi s tim, a podržavajući praksu u citiranim predmetima, Ustavni sud smatra da apelant u datim okolnostima nije imao obavezu da sprovodi daljnja istraživanja u vezi sa statusom založenih nepokretnosti jer se pouzdao u tačnost upisa u javnim evidencijama. Pri tome, Ustavni sud podsjeća na stav iz navedenih odluka „da je za prosuđivanje pravne valjanosti, odnosno nevaljanosti raspolaganja zajedničkom imovinom u odnosu na treće lice prvenstveno bitna pretpostavka savjesnosti i poštenja tog trećeg lica, ali i ostalih učesnika u tom pravnom poslu.“ U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka uopšte ne proizlazi da su redovni sudovi, u smislu stava iz navedenih odluka, ispitivali savjesnost apelanta kao trećeg lica, već su se, kako proizlazi iz obrazloženja, isključivo fokusirali na činjenicu da tužiocu nije bilo poznato da je izvršenik, tj. njegova bivša supruga raspolagala predmetnim nepokretnostima. Još su dodatno u tom kontekstu zapravo obrazložili da apelant nije dokazao da je tužilac dao saglasnost da se izvrši zabilježba na nepokretnostima koje predstavljaju zajedničku imovinu bračnih supružnika. Time su redovni sudovi zapravo zanemarili načelo povjerenja u zemljišne knjige i u vezi s tim da je ključno pitanje da li je apelant, s obzirom na okolnost da je u zemljišnim knjigama u vrijeme zasnivanja založnog prava (2010. godine) kao vlasnik bila upisana tužiočeva bivša supruga, uopšte mogao znati da predmetna nepokretnost eventualno može predstavljati bračnu stečevinu. Ako bi odgovor na to pitanje bio potvrdan, tek tada bi bilo relevantno da li je eventualno postojala tužiočeva saglasnost za raspolaganje predmetnim nepokretnostima.

38. Dakle, imajući u vidu data obrazloženja, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u datim okolnostima proizvoljno primijenili relevantne odredbe PZ-a, ZSP-a i ZIP-a dajući prioritete isključivo odredbama PZ-a zanemarujući odredbe ZSP-a i ZIP-a i zanemarujući činjenicu, koju su sami utvrdili, da je u vrijeme zasnivanja založnog prava (2010. godine) tužiočeva bivša supruga bila u zemljišnim knjigama upisana kao isključivi vlasnik založenih nepokretnosti, a da je tužiočevo pravo susvojine upisano u zemljišne knjige tek 17. septembra 2014. godine (na osnovu presude od 31. maja 2012. godine).

39. Stoga, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da je s ciljem zaštite apelantovih ustavnih prava potrebno ukinuti osporenu odluku, te predmet vratiti Okružnom sudu kako bi taj sud donio novu odluku u skladu s garancijama prava na pravično suđenje.

40. Stoga, imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

41. S obzirom na zaključke u vezi sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII.Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi u datim okolnostima konkretnog slučaja proizvoljnom primjenom relevantnih odredbi PZ-a, ZSP-a i ZIP-a usvojili tužiočev tužbeni zahtjev.

43. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2837/20 (Addiko bank a.d. Banja Luka) | Sudska praksa | Aktio