Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-25/22 (I. Š.)
Odluka donesena 09. 03. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Djelotvoran pravni lijek
- Prekršaj
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-25/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 03. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. marta 2022. godine, u predmetu broj AP-25/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Ibrahim Šišić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ibrahim Šišić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 833601 21 Pžp od 2. novembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ibrahim Šišić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 4. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Pr 833601 21 Pžp od 2. novembra 2021. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Pr 833601 20 Pr od 1. septembra 2021. godine apelant je oglašen odgovornim što je 13. februara 2020. godine prouzrokovao saobraćajnu nezgodu na način da se, upravljajući motornim vozilom marke „Polo“ kojim se kretao ulicom Koševska u smjeru ulice Bolnička, te dolaskom na raskrsnicu sa ulicom Bolnička, nije zaustavio na vidno postavljeni saobraćajni znak „STOP“, već je vozilom izvršio skretanje udesno u ulicu Bolnička, uslijed čega je došlo do kontakta prednjeg lijevog dijela motornog vozila kojim je upravljao sa prednjim desnim dijelom motornog vozila marke „Audi“ koje se kretalo ulicom Bolnička, te je na vozilima nastupila materijalna šteta, čime je počinio prekršaj iz član 130. stav (4) Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH, pa mu je na osnovu člana 238. stav (2) istog zakona izrečena novčana kazna u iznosu od 50,00 KM i određen jedan kazneni bod. Obavezan je apelant da plati troškove predmetnog postupka u određenom novčanom iznosu.
3. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da nije sporno da se predmetna saobraćajna nezgoda dogodila u vrijeme i na način kako je to naprijed navedeno, ali da je sporno da li je apelant odgovoran za nastanak saobraćajne nezgode na način kako mu je to prekršajnim nalogom stavljeno na teret. Naime, Općinski sud je ukazao da je, u međusobnoj vezi sa odbranom apelanta, cijenio iskaz svjedoka optužbe A.K. koji je svjedočio da je, po dojavi da se dogodila saobraćajna nezgoda, sa kolegom policajcem H.M. upućen na lice mjesta gdje su zatekli učesnike predmetne nezgode i njihova vozila (koja nisu pomjerana), te da su tom prilikom sačinili zapisnik sa skicom lica mjesta i fotografije. Dalje, da je ovaj svjedok pojasnio da se u ulici Koševska, koja se uključuje u ulicu Bolnička, nalazi vidno postavljen znak „Stop“ koji je jasno istaknut, kao i da su kritične prilike uzeli su izjave od oba učesnika saobraćajne nezgode i da su oba učesnika bez primjedbi potpisali zapisnik o izvršenom uviđaju. Takođe, Općinski sud je naveo da je u međusobnoj svezi sa odbranom apelanta i iskazom svjedoka A.K. cijenio i svjedočenje vještaka saobraćajne struke M.B. određenog naredbom suda po prijedlogu apelanta. Naime, da je navedeni vještak, između ostalog, zaključio da je analizom svih raspoloživih podataka o saobraćajnoj nezgodi utvrdio da se saobraćajna nezgoda dogodila na predmetnoj raskrsnici na kojoj je, na uključenju ulice Koševska u ulicu Bolnička, postavljen znak „Stop“, što je za vozača (u konkretnom slučaju apelanta) značilo obavezno zaustavljanje i nastavak kretanja nakon što se vozač uvjeri da bezbjedno može izvršiti uključenje u saobraćaj. Takođe, da je taj vještak pojasnio da se znak „Stop“ postavlja na raskrsnicama na kojima je ograničena bočna preglednost zbog objekata pored ulice, da se vertikalni saobraćajni znaci načelno postavljaju sa desne strane kolovoza, a izuzetno se mogu postaviti i sa lijeve strane kolovoza kao u konkretnom slučaju, jer je bila ograničena preglednost sa desne strane i znak ne bi bio vidan. Prema tome, da je znak „Stop“ u konkretnom slučaju postavljen u skladu sa pravilima i propisanim normama postavljanja vertikalne saobraćajne signalizacije. Nadalje, Općinski sud je naveo da iz nalaza i mišljenja navedenog vještaka i iz njegovog svjedočenja proizlazi da je predmetno vještačenje izvršeno na osnovu naprijed navedene dokumentacije sačinjene od strane policijskih službenika na koju odbrana, odnosno apelant nije imao primjedbi, te da je taj sud nalazu i mišljenju navedenog vještaka, kao objektivnom i zasnovanom na pravilima struke, u cijelosti poklonio vjeru. Konačno, Općinski sud je naveo da je nakon sveobuhvatne analize izvedenih dokaza našao da su se u radnjama apelanta stekla sva bitna obilježja predmetnog prekršaja, te da nije prihvatio kao osnovanu odbranu apelanta da nije odgovoran za nastanak predmetne nezgode jer apelant, cijeneći znak „Stop“ nije smio da se uključi u ulicu Bolnička i bio je dužan da propusti sva vozila koja se kreću tom ulicom, što u konkretnom slučaju nije učinio.
4. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda od 1. septembra 2021. godine, Kantonalni sud je Rješenjem broj 65 0 Pr 833601 21 Pžp od 2. novembra 2021. godine predmetu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.
5. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo da se predmetnom žalbom dovodi u pitanje pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja od strane prvostepenog suda, a da žalbeni osnovi propisani odredbama člana 84. Zakona o prekršajima ne predviđaju da se rješenje o prekršaju može pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da nije osnovan ni žalbeni navod u pogledu ocjene dokaza jer se iz obrazloženja prvostepenog rješenja „jasno vidi“ da je prvostepeni sud u postupku tretirao stranke na jednak način, te da su svakoj strani pružene jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi, kako je to propisano odredbama člana 15. Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH. Konačno, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud u predmetnom postupku proveo sve dokaze, svaki dokaz cijenio pojedinačno, a zatim ih međusobno povezao u jednu cjelinu i na osnovu takve ocjene dokaza dao sasvim jasne, logične i uvjerljive razloge zašto smatra dokazanim da je apelant počinio prekršaj koji mu je stavljen na teret, te da razloge prvostepenog suda u cijelosti prihvata i taj sud.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te ističe povredu prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, između ostalog, navodi da drugostepeni sud „nije razmotrio, niti adekvatno obrazložio žalbene prigovore apelanta“, radi čega u konkretnom slučaju nije zadovoljen standard „obrazložene odluke“. Ističe da prvostepeni sud nije pristupio kritički nalazu i mišljenju vještaka saobraćajne struke, te da apelant nije mogao biti oglašen odgovornim za nepoštovanje saobraćajnog znaka koji nije bio postavljen pravilno, jer se znakovi postavljaju na desnu stranu ulice.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise, te da nije udovoljeno standardu „obrazložene odluke“. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u postupku pred prvostepenim sudom, koje navode je Općinski sud razmotrio prilikom donošenja prvostepene odluke, te za svoje odlučenje dao jasno i detaljno obrazloženje, pri čemu je i Kantonalni sud, odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv prvostepenog rješenja, potvrdio osporeno rješenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić