Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-554/22 (E.B.)
Odluka donesena 06. 04. 2022.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prekršaj
- Djelotvoran pravni lijek
- Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-554/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-554/22, rješavajući apelaciju koju je podnio E. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio E. B.
protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Pr 106786 21 Pžp od 20. decembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. E. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Jasmina Šarić Hasanović advokat iz Bihaća, podnio je 15. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 Pr 106786 21 Pžp od 20. decembra 2021. godine i Rješenja Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 Pr 106786 20 Pr 2 od 5. oktobra 2021. godine. Apelant je 23. februara 2022. godine dostavio Ustavnom sudu prvostepeno rješenje od 5. oktobra 2021. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenim rješenjem Kantonalnog suda, apelant je oglašen odgovornim što je 29. aprila 2020. godine, u mjestu Račić, Grad Bihać, na zemljištu (označenom pobliže u izreci prvostepenog rješenja) započeo izgradnju objekta koji se nalazi u obuhvatu Nacionalnog parka Una, iako je znao da se na istom ne mogu utvrditi urbanističko-tehnički uslovi za gradnju, čime je počinio prekršaj iz člana 169. stav (1) tačka h) Zakona o prostornom uređenju i građenju USK, jer je postupio protivno članu 106. navedenog zakona, te mu je uz primjenu člana 22. Zakona o prekršajima za navedeni prekršaj izrečena novčana kazna u iznosu od 1.000,00 KM i obavezan je platiti troškove prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 30,00 KM.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je donio pobijano rješenje, kao i da je za svoje zaključke dao valjane razloge, koje prihvata i taj sud. Naime, da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje da je apelant započeo sa izgradnjom objekta i izvođenjem radova u naselju Račić na predmetnim parcelama, na zemljištu koje obuhvata i Nacionalni park Una koje je pod posebnom zaštitom, bez prethodno pribavljenog pravosnažnog odobrenja za građenje, iako je znao da se na predmetnom zemljištu ne mogu ostvariti građevinsko-tehnički uslovi za gradnju što je protivno članu 106. Zakona o prostornom uređenju i građenju USK. Kantonalni sud je dalje ukazao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da iz svih predočenih dokaza proizilazi da su se radnjama apelanta kako u objektivnom, tako i u subjektivno smislu u potpunosti ostvarila obilježja prekršajnog djela iz člana 169. stav (1) tačka h) navedenog Zakona. Također, da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je apelantu za navedeni prekršaj izrekao novčanu kaznu u iznosu od 1.000,00 KM cijeneći od olakšavajućih okolnosti da apelant nije prekršajno kažnjavan za iste ili slične prekršaje, što proizilazi iz baze podataka prekršajne evidencije tog suda, dok posebno otežavajuće okolnosti nije našao. Konačno, da iz navedenog proizilazi da je apelantu izrekao novčanu kaznu u zakonskom minimumu koja je propisana za ovakvo prekršajno djelo, iz čega proizilazi da prekršajna sankcija nije prestrogo odmjerena, već u svemu odgovara težini počinjenog prekršaja, stepenu odgovornosti apelanta, te je ona dovoljno i potrebna da bi se postigla svrha kažnjavanja u vidu generalne i specijalne prevencije. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na efikasan pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije. Apelant, između ostalog, navodi da nije vlasnik predmetnog zemljišta niti je investitor, te da je teret dokazivanja na ovlaštenom organu koji je samo paušalno bez dokaza imenovao apelanta investitorom i izdao mu prekršajni nalog. Također navodi da su redovni sudovi prilikom odmjeravanja kazne pošli od nelogičnih i paušalnih zaključaka u pogledu otežavajućih okolnosti, koje nisu dokazane, te da nisu uzeti u obzir svi navodi odbrane i činjenica da nije kažnjavan za takav ili sličan prekršaj do odluke koja se pobija.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, pozivajući se na relevantne odredbe pozitivno-pravnih propisa, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić