Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2612/20 (Ž. Ž. i B. Č.)
Odluka donesena 09. 03. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pristup sudu
- Pravo na pravnu sigurnost
- Upravni spor
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Penzija
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2612/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 03. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. marta 2022. godine, u predmetu broj AP-2612/20, rješavajući apelacije Željka Žerajića i Borisa Čovila, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija:
- Željka Žerajića, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 15 0 U 003365 18 Uvp od 21. maja 2020.
godine i presude Okružnog suda u Trebinju broj 15 0 U 003365 17 U od 28. septembra 2017. godine;
- Borisa Čovila, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 15 0 U 003363 18 Uvp od 20. maja 2020.
godine i presude Okružnog suda u Trebinju broj 15 0 U 003363 17 U od 28. septembra 2017. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. Željko Žerajić (u daljnjem tekstu: apelant Ž.Ž.) iz Nevesinja, kojeg zastupa Momo Turanjanin, advokat iz Trebinja, podnio je 27. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 15 0 U 003365 18 Uvp od 21. maja 2020. godine i presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 15 0 U 003365 17 U od 28. septembra 2017. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP-2612/20.
2. Boris Čovilo (u daljnjem tekstu: apelant B.Č.) iz Nevesinja, kojeg zastupa Momo Turanjanin, advokat iz Trebinja, podnio je 27. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine protiv presude Vrhovnog suda broj 15 0 U 003363 18 Uvp od 20. maja 2020. godine i presude Okružnog suda broj 15 0 U 003363 17 U od 28. septembra 2017. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP-2635/20.
3. S obzirom na to da se gore navedene apelacije zasnivaju na istom činjeničnom i pravnom osnovu i istim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2612/20.
Činjenično stanje
4. Apelanti su podnijeli tužbe Okružnom sudu protiv Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Fond PIO) zbog nedonošenja rješenjâ po žalbi, zbog neodlučivanja po zahtjevu stranke. U tužbama su tražili da se naloži Fondu PIO da u roku 15 dana od prijema presude donese rješenja kojim će odlučiti o žalbama apelanata izjavljenih zbog nedonošenja rješenja po zahtjevu „za obračun i isplatu sredstava u postupku implementacije Zakona o dopuni Zakona o službi u oružanim snagama u BiH i zaključenom Sporazumu“.
5. Odlučujući o tužbama apelanata, Okružni sud donio presude br. 15 0 U 003363 17 U i 15 0 U 003365 17 U od 28. septembra 2017. godine, kojima je odbio tužbe.
6. Okružni sud je u obrazloženju presuda konstatovao da su apelanti bivši pripadnici Oružanih snaga Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: OS BiH), koji su imali status profesionalnih vojnih lica i kojima je prestala vojna služba (zbog isteka ugovorenog roka o prijemu u vojnu službu), uslijed nemogućnosti produženja službe. Dalje, iz obrazloženja presuda Okružnog suda proizilazi da Zakonom o izmjenama i dopuni Zakona o službi u OS BiH („Službeni glasnik BiH“, broj 42/12; u daljnjem tekstu: Zakon o izmjenama Zakona o službi u OS BiH), koji je stupio na snagu 31. maja 2012. godine, brisana ranija odredba Zakona o službi u OSBiH, akojom je bilo propisano pravo na prijevremenu starosnu penziju vojnika, te je je dodat novi član kojim su regulisana posebna prava na status i primanja. Nakon toga je, 27. jula 2012. godine, zaključen Sporazum o transferu grant sredstava iz budžeta Ministarstva odbrane BiH (u daljnjem tekstu: Sporazum) za 2012. godinu prema Federalnom zavodu PIO/MIO i Fondu PIO RS, koja sredstva su se odnosila na obračun plata po ukupnom broju mjeseci i dana od dana otpuštanja iz službe do 31. maja 2012. godine. Pri tome, Okružni sud je konstatovao da je licima koji su imali pravo na isplatu po navedenom osnovu,dostavljena izjava koju su navedena lica trebala potpisati, ukoliko su zahtijevala isplatu sredstava obezbjeđenih iz budžeta Ministarstva odbrane BIH, odnosno iz sredstava koja su po osnovu Sporazuma bila doznačena Fondu PIO, te je da je u izjavi navedeno da se odustaje od zahtjeva za ostvarivanje prava na prijevremenu starosnu penziju na osnovu. Zakona o službi u OS BiH, odnosno da od Fonda PIO neće zahtijevati priznavanje prava po navedenom Zakonu. Okružni sud je konstatovao da je u konkretnom slučaju nesporno da su apelanti bili lica na koje se odnosila implementacija navedenog zakona, odnosno isplata sredstava, te da nisu potpisali navedenu izjavu, zbog čega im nisu isplaćena sredstva obezbijeđenja iz budžeta Ministarstva odbrane BiH.
7. Okružni sud je,dalje, utvrdio da je nesporno da su apelanti 7. decembra 2012. godine podnijeli zahtjeve „za isplatu zaostalih penzija“. Takođe, utvrdio je da je apelantima 12. decembra 2012. pod brojem 2886/2012 dostavljen akt, pod nazivom „Obavještenje o načinu isplate u okviru isplate dodjeljenih sredstava“, u kojem je navedeno da su Fond PIO i Federalni zavod PIO/MIO nosioci osiguranja u skladu sa entitetskim propisima i da će Fond PIO izvršiti isplatu novčanih sredstava za bivše pripadnike oružanih snaga, te naglašeno da se ne radi o zaostalim iznosima penzija, već o posebnim sredstvima koja potiču iz budžeta Ministarstva odbrane BiH. Apelanti su dalje obavješteni da obrazac izjave mogu potpisati u svim poslovnicama Fonda PIO i da se bez potpisanog obrasca neće moći izvršiti isplata. Konstatovano je da su navedeno obavještenje apelanti primili 17. decembra 2012. godine. Okružni sud je u vezi sa tim istakao da Fond PIO, postupajući po zahtjevu apelanata za isplatu zaostalih penzija od 7. decembra 2012. godine, nije odlučivao zaključkom, niti je donosio rješenje, već da im je dostavio navedeno Obavještenje protiv kojeg apelanti nisu podnijeli žalbu žalbu, iako su navedeni akt uredno primili 17. decembra 2012. godine. Okružni sud je utvrdio da su apelanti tek 12. februara 2016. godine podnijeli Fondu PIO žalbe zbog nedonošenja odluke o zahtjevu za isplatu novčanih naknada u procesu implementacije Zakona o izmjenamaZakona o službi u OS BiH, a 14. februara 2017. godine ponovili traženje odlučivanja po zahtjevu za obračun i isplatu novčanih naknada. Okružni sud je konstatovao da je Fond PIO 24. februara 2017. godine, pod brojem IP-99-466/2017,punomoćniku apelanata dostavio obavještenje da je odgovoreno na njihov zahtjev za isplatu zaostalog iznosa penzije, i to odgovorima i aktima broj 2886/2012 od 12. decembra 2012. godine i aktom broj 2886/2012 od 13. decembra 2012. godine. Takođe, konstatovao je da su nakon toga u apelanti pokrenuli upravne sporove zbog nedonošenja rješenja po žalbama koje su podnijeli 9. decembra 2016. godine. Okružni sud je dalje istakao da se Obavještenje broj 2886/2012 od 12. decembra 2012. godine može smatrati i imati karakter upravnog akta (zaključka), kao prvostepenog, na koje obavještenje apelanti nisu ulagali nikakav prigovor ni žalbu, a da su žalbu zbog nedonošenja odluke po njihovim zahtjevu za isplatu zaostalih penzija, podnijeli tek nakon proteka roka od četiri godine, zbog čega je ta žalba, po ocjeni Okružnog suda žalba, neblagovremena.
8. Apelanti su podnijeli zahtjeve za vanredno preispitivanje presuda Okružnog suda. Vrhovni sud je presudama br. 15 0 U 003363 18 Uvp od 20. maja 2020. godine i 15 0 U 003365 18 Uvp od 21. maja 2020. godine odbio zahtjeve.
9. U obrazloženju presuda je navedeno da su pravilno pobijanima presudama odbijene tužbe podnesene u smislu odredaba člana 17. i 31. stav 4. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS) [tzv. tužba zbog šutnje administracije], jer za njihovo uvažavanje nije bilo osnova, kako je to pravilno zaključio nižestepeni sud. Vrhovni sud je konstatovao da je ispravno Okružni sud obrazložio da iz podataka u spisu predmeta proizilazi da su apelanti 7. decembra 2012. godine Fondu PIO podnijeli zahtjeve koje su naslovili kao „zahtjev za isplatu zaostalih penzija”, a koji suštinski predstavljaju zahtjeve za obračun i isplatu novčanih sredstava po Sporazumu, te da je Fond PIO o istim zahtjevima donio odluku u formi obavještenja broj 2886/2012 od 12. decembra 2012. godine (uručeno apelantima 17. decembra 2012. godine). Vrhovni sud je ocjineio da je za tu u odluku Okružni sud pravilno zaključio da predstavlja upravni akt, tačnije negativnu odluku o predmetnom zahtjevu apelanata koju su mogli, trebali i morali pobijati žalbom, odnosno tužbom ako su smatrali da je ista nezakonita, što evidentno nisu učinili. Obzirom da je odluka o zahtjevu apelanta za obračun i isplatu novčanih sredstava po Sporazumu donesena u formi Obavještenja broj 2886/2012 od 12. decembra 2012. godine, Vrhovni sud je ocijenio da je neosnovano obraćanje apelanata žalbama od 12. decembra 2016. godine i urgencijama od 14. februara 2017. godine, zbog nedonošenja odluke po zahtjevu za obračun i isplatu ovih novčanih sredstava, kako je prethodno obrazloženo.
10. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da jedino nije pravilan zaključak Okružnog suda da su podnesene žalbe apelanata od 12. februara 2016. godine neblagovremene, jer se ne radi o žalbama na odluku - Obavještenje broj 2886/2012 od 12. decembra 2012. godine, već da su iste kod ovakvog stanja stvari neosnovane, pa ih je trebalo odbiti iz naprijed navedenih razloga. Konstatujući da iz podataka upravnog spisa proizilazi da je Fond PIO upravo odlučio na taj način, iznoseći prednje razloge, u formi obavještenja broj IP-99-466/2017 od 24. februara 2017. godine, a koje je uredno dostavljeno punomoćniku apelanata 27. februara 2017. godine, Vrhovni sud je ocijenio da proizilazi da nije bilo uslova za uvažavanje tužbi podnesenih u smislu odredbe člana 17. u vezi sa odredbom člana 31. stav 4. ZUS, kako je to pravilno zaključio Okružni sud. Pri tome, Vrhovni sud je ukazao da je ovaj stav u pogledu zakonitog odlučivanja nižestepenog suda u predmetnom postupku zauzet na sjednici Upravnog odjeljenja Vrhovnog suda održanoj 19. maja 2020. godine.
Apelacija
11. Apelanti tvrde da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa tim, apelanti smatraju da nije pravilan stav redovnih sudova da se Obavještenje broj 2886/2012 od 12. decembra 2012. godine može smatrati i ima karakter upravnog akta.. Takođe, ukazuju da je stav redovnih sudova u konkretnom predmetu suprotan stavu Vrhovnog suda u presudi broj 15 0 U 003366 18 Uvp od 9. oktobra 2019. godine, donesenoj u identičnoj pravnoj stvari, povodom istog činjeničnog i pravnog osnova (koju su apelanti dostavili u prilogu apelacije). Apelanti smatraju da je na ovaj način povrijeđeno načelo pravne sigurnosti. Takođe, apelanti smatraju da im je u konkretnom slučaju uskraćeno pravo na pristup sudu jer nisu imali priliku da pred drugostepenim organom uprave iznesu svoje činjenice i navode. Konačno, apelanti ukazuju da su u konkretnom slučaju ispunili sve uslove iz člana 2. stav
1. Zakona o izmjenama Zakona o službi u OS BiH i da je potpuno nejasno zašto je isplata sredstava uslovljena odricanjem od traženja prava na prijevremenu penziju, kada to nije bilo propisano niti jednim zakonom niti Sporazumom, zbog čega istu nisu ni potpisali. Osim toga, apelanti tvrde da je navedeno Obavještenje doneseno povredom člana 10. st. 2. i 4. ZUS-a i da je o tome identičan stav Okružni sud u Istočnom Sarajevu zauzeo u presudama (precizirani br. i datum, dostavljenim uz apelacije).
Dopis Vrhovnog suda
12. Vrhovni sud je 24. februara 2022. godine (u predmetu AP-2635/20) dostavio Ustavnom sudu izvod iz zapisnika sa sjednice Upravnog odjeljenja tog suda održane 19. maja 2020. godine, na čijem dnevnom redu je (pod tačkom 4.) bilo i zauzimanje stavova u predmetu 15 0 U 003363 18 Uvp (u kojem je kasnije odlučeno osporenom odlukom Vrhovnog suda od 20. maja 2020. godine). U navedenom zapisniku konstatovano je da je navedeni predmet upućen na sjednicu Upravnog odjeljenja jer je Vrhovni sud identičnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji donio dvije različite odluke, i to broj 15 0 U 003366 18 Uvp od 9. oktobra 2019. godine i broj 15 0 U 003364 18 Uvn od 11. decembra 2019. godine. Dalje, navedeno je da je nakon diskusije svih prisutnih sudija i iznošenja mišljenja o karakteru zahtjeva tužioca, zatim karakteru obavještenja organa uprave iz 2012. godine upućenog tužiocu nakon podnošenja zahtjeva, kao i obavještenja iz 2016. godine upućenog tužiocu nakon podnošenja žalbe zbog neodlučivanja po zahtjevu, te ponovnog preispitivanja stavova o ovim pitanjima iznesenih u naprijed navedenim presudama, predsjednica odjeljenja konstatovala da je većinom glasova, i to sa 6 (šest) glasova „za“ i 1 (jednim) glasom „protiv“ zaključeno da je pobijanom presudom pravilno odbijena tužba podnesena u smislu odredbi člana 17. i 31. stav 4. ZUS-a. Takođe, navedeno je da je pravilno nižestepeni sud našao da zahtjev tužioca iz 7. decembra 2012. godine predstavlja zahtjev za obračun i isplatu novčanih sredstava po navedenom Sporazumu, te obavještenje upućeno tužiocu povodom ovog zahtjeva pravilno cijenio kao upravni akt, odnosno kao negativnu odluku o predmetnom zahtjevu, koju je tužilac mogao pobijati žalbom, odnosno tužbom (što on nije učinio) .
13. Zakon o upravnim sporovima („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 109/05 i 63/11) u relevantnom dijelu glasi:
Član 7.
Upravni spor može se voditi samo protiv konačnog upravnog akta.
Upravni akt, u smislu ovog zakona, jeste akt kojim nadležni organ iz člana 4.
ovog zakona rješava o izvjesnom pravu ili obavezi, odnosno neposrednom ličnom interesu fizičkih i pravnih lica ili drugih stranaka u kakvoj upravnoj stvari. Član 8.
Pod uslovima iz člana 17. ovog zakona, upravni spor se može pokrenuti i kad nadležni organ o zahtjevu, odnosno o žalbi stranke nije donio odgovarajući upravni akt.
Član 17.
Ako drugostepeni organ nije u roku od 60 dana ili u posebnom propisu određenom kraćem roku donio rješenje po žalbi stranke protiv rješenja prvostepenog organa, a ne donese ga ni u daljem roku od 15 dana po ponovljenom traženju, stranka može pokrenuti upravni spor kao da joj je žalba odbijena.
Na način propisan u stavu 1. ovog člana može postupiti stranka i kad po njenom zahtjevu nije donio rješenje prvostepeni organ u roku utvrđenim zakonom, protiv čijeg akta nema mjesta žalbi.
Ako prvostepeni organ protiv čijeg akta ima mjesta žalbi nije u roku od 60 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio rješenje po zahtjevu, stranka ima pravo da podnese žalbu drugostepenom organu. Protiv rješenja drugostepenog organa stranka može pokrenuti upravni spor, a može ga pod uslovima iz stava 1. ovog člana pokrenuti i ako ovaj organ ne donese rješenje. Član 31. stav (4) Kad je tužba podnesena na osnovu člana 17. ovog zakona, a sud nađe da je opravdana, presudom će uvažiti tužbu i naložiti nadležnom organu da donese odgovarajuću odluku u roku koji ne može biti duži od 30 dana od dana dostavljanja presude.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
15. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
17. U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
18. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
19. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju nesporno da apelanti protiv Obavještenja broj 2886/2012 od 12. decembra 2012. godine, koje im je dostavljeno 17. decembra 2012. godine, nisu podnosili žalbe, već da su upravne sporove u konkretnom slučaju podnijeli zbog „ ćutanja administracije“ odnosno zbog nepostupanja organa uprave po njihovom zahtjevu za obračun i isplatu novčanih sredstava. Ustavni sud zapaža je Vrhovni sud, kao sud najviše instance u konkretnom slučaju, i to nakon što je prethodno na sjednici Upravnog odjeljenja održanoj 19. maja 2020. godine zauzeo stav o konkretnom pravnom pitanju odnosno pitanju da li predmetno Obavještenje predstavlja upravni akt, imajući u vidu navedene nesporne činjenice, zaključio da to Obavještenje predstavlja upravni akt odnosno negativnu odluku o predmetnom zahtjevu apelanata koju su mogli, trebali i morali pobijati žalbom, odnosno tužbom ako su smatrali da je isto nezakonito, što evidentno nisu učinili. Vrhovni sud je obrazložio da zbog toga nije bilo uslova za uvažavanje tužbe podnesene u smislu odredbe člana 17. u vezi sa odredbom člana 31. stav 4. ZUS. Dovodeći u vezu obrazloženje Vrhovnog suda sa odredbama ZUS-a na koje se pozvao u obrazloženju osporenih odluka, kao i odredbama čl. 7. i 8. citiranih u prethodnim tačkama ove Odluke kojima je regulisan pojam upravnog akta i pokretanje upravnog spora kad nadležni organ o zahtjevu, odnosno o žalbi stranke nije donio odgovarajući upravni akt, Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti odnosno bilo kakve razloge koji bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni tumačenje Vrhovnog suda. Takođe, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da, nasuprot mišljenju apelanata, u konkretnom slučaju nema elemenata koji bi ukazivali na povredu prava na pristup sudu, s obzirom da je osporenim presudama meritorno odlučivano o tužbama apelanata, koje su nesumnjivo podnesene zbog ćutnje administracije.
20. U vezi sa navodima apelanata da je stav Vrhovnog suda u konkretnim predmetima suprotan stavu Vrhovnog suda u presudi broj 15 0 U 003366 18 Uvp od 9. oktobra 2019. godine i da je postojanjem različitih odluka Vrhovnog suda o istom pravnom pitanju povrijeđen princip pravne sigurnosti, Ustavni sud prije svega ukazuje da samo postojanje dviju protivrječnih sudskih odluka u okviru istog suda u pogledu istog činjeničnog i pravnog pitanja, ne dovodi nužno do povrede načela pravne sigurnosti kao neodvojivog elementa prava na pravično suđenje, ukoliko takvim postojanjem nisu stvorene duboke i dugoročne razlike u praksi jednog suda (kontinuirana nesigurnost - vidi Odluka o dopustivosti broj AP 1745/14 od 7. marta 2017. godine). Takođe, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud upravo zbog postojanja različite prakse u tom predmetu na koji su se pozvali apelanti i u cilju ujednačavanja prakse tog suda održao sjednicu Upravnog odjeljenja održanu 19. maja 2020. godine,na kojoj je zauzeo stav identičan stavu u osporenoj presudi, odnosno da navedeno Obavještenje predstavlja upravni akt. Shodno naprijed navedenom, Ustavni sud smatra da postojanjem jedne različite odluke Vrhovnog suda nisu stvorene duboke i dugoročne razlike u praksi jednog suda, odnosno da apelanti u konkretnom slučaju nisu predočili dokaze da je stvorena kontinuirana nesigurnost, te na taj način povrijeđen princip pravne sigurnosti. U vezi sa pozivanjem apelanata na praksu u predmetima Okružnog suda u Istočnom Sarajevu, Ustavni sud zapaža da se ne radi o istim pravnim pitanjima jer je u tim predmetim odlučivano o tužbama protiv rješenja donesenih u upravnom postupku, a ne o tužbama zbog ćutanja administracije. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud na nalazi proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu je ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje, principa pravne sigurnosti i prava na imovinu. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata na o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
21. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu eksplicitno naveli u vezi sa kojim pravima smatraju da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su apelanti imali i koristili mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u predmetnom upravnom sporu. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali uspjehom apelanata u upravnom sporu ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacija očigledno (prima facie) neosnovan.
22. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić