Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-30/22 (L.K.)
Odluka donesena 09. 03. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Upravni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Opća zabrana diskriminacije
- Upravni postupak
- Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-30/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 03. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. marta 2022. godine, u predmetu broj AP-30/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela L. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela L. K.
protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 023395 20 Uvp od 21. oktobra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. L. K. (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banjaluke, koju zastupa Sanjin Kosić advokat iz Banjaluke, podnijela je 4. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 023395 20 Uvp od 21. oktobra 2021. godine.
2. Rješenjem Ministarstva pravde Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) od 1. avgusta 2018. godine apelantkinja je izabrana za notara sa službenim sjedištem u Banjaluci.
3. Obavještenjem Ministarstva od 1. avgusta 2018. godine tužiteljka (R.M.) je obaviještena da nije izabrana za notara za službeno sjedište u Banjaluci.
4. Rješenjem Ministarstva od 13. avgusta 2018. godine odbijen je prigovor tužiteljke izjavljen protiv obavještenja Ministarstva od 1. avgusta 2018. godine.
5. Presudom Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 023395 18 U od 5. decembra 2019. godine odbijena je kao neosnovana tužba tužiteljke podnesena radi poništenja rješenja Ministarstva od 13. avgusta 2018. godine.
6. Odlučujući o zahtjevu tužiteljke za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 5. decembra 2019. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 11 0 U 023395 20 Uvp od 21. oktobra 2021. godine uvažio predmetni zahtjev tužiteljke, preinačio presudu Okružnog suda od 5. decembra 2019. godine i poništio rješenje Ministarstva od 13. avgusta 2018. godine. Odbijen je zahtjev apelantkinje kao zainteresovanog lica za naknadu troškova predmetnog postupka (za sastavljanje odgovora na zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 5. decembra 2019. godine).
7. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da nije pravilan stav nižestepenog suda da se prigovor ne može izjaviti protiv obavještenja o izboru notara i da je prigovor trebalo odbaciti kao nedozvoljen, jer je to jedini akt o izboru notara po konkursu koji je tužiteljki, kao učesniku konkursa, dostavljen. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da obavještenje Ministarstva od 1. avgusta 2018. godine nije sadržavalo razloge koje treba da sadrži obavještenje doneseno u smislu člana 23. stav (6) Zakona o notarima, a posebno razloge zbog kojih tužiteljka nije izabrana, niti razloge koji su bili odlučujući za donošenje odluke o izabranim kandidatima za notare za službeno sjedište u Banjaluci, čiji izbor je tužiteljka osporila tužbom. Naime, Vrhovni sud je naveo da je na naprijed navedeni način učinjena povreda člana 197. stav (2) Zakona o opštem upravom postupku. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je u konkretnom slučaju Konkursna komisija za izbor notara (u daljnjem tekstu: Komisija) provela postupak izbora notara, utvrdila rang listu kandidata i dala prijedlog za izbor kandidata ministru isključivo na osnovu ukupnog broja dodijeljenih bodova na usmenom razgovoru. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je ukupan broj dodijeljenih bodova dobijen na način da su članovi Komisije svakom kandidatu postavili po pet pitanja, dali ocjenu prema članu 13. st. (2) i (3) Poslovnika o radu Komisije (u daljnjem tekstu: Poslovnik) i dobili ukupan zbir bodova. Pri tome, Vrhovni sud je istakao da nije dato obrazloženje na osnovu kojih kriterijuma su cijenjeni odgovori na postavljena pitanja, niti je navedeno da je komisija utvrdila vrstu pravnih poslova na kojima su kandidati radili, te rezultate koje su kandidati u radu postigli, što su dva od tri bitna kriterijuma za izbor notara, iz člana 23. stav (2) Zakona o notarima. Prema tome, Vrhovni sud je naveo da je u konačnoj ocjeni kandidata, razgovor (intervju) imao primami uticaj u odnosu na ocjenu na notarskom ispitu, a da intervju nije propisan Zakonom o notarima, već da su ga internim aktom odredili članovi Komisije i time prekoračili zakonom propisana ovlašćenja. Konačno, Vrhovni sud je ukazao da osporeni akt ne sadrži valjano obrazloženje, jer dati razlozi ne opravdavaju odluku koja je donesena, nego se samo navodi zbir bodova sa usmenog razgovora i ocjene sa notarskog ispita, pa nije moguće utvrditi zbog čega izabrani kandidati imaju bolje rezultate u radu, a i druge kvalitete koji su Komisiju opredijelili za izbor u odnosu na tužiteljku. Takođe, Vrhovni sud je naveo da prigovori apelantkinje kao zainteresovanog lica (između ostalog, da joj nije dostavljen osporeni akt, te da „niko nije posebnim prigovorom pobijao“ akt o njenom imenovanju za notara) ne utiču na drugačije odlučivanje u konkretnom slučaju. Naime, Vrhovni sud je istakao da tužiteljki nisu dostavljena rješenja o izabranim kandidatima, nego joj je samo dostavljeno obavještenje od 1. avgusta 2018. godine, koje ne sadrži razloge zbog kojih nije izabrana za notara, a niti razloge koji su bili odlučujući za donošenje odluke o izabranim kandidatima za notare sa službenim sjedištem u Banjaluci. Naime, Vrhovni sud je naveo da je na taj način Ministarstvo onemogućilo tužiteljki da ostvari pravo na efikasan pravni lijek i ospori izbor notara, što je protivno čl. 123. i 131. Zakona o opštem upravom postupku, u vezi sa članom 23. Zakona o notarima. Dakle, Vrhovni sud je naveo da se osporeni akt poništava iz procesnih razloga. Apelacioni navodi
8. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te ističe da je u predmetnom postupku došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i da je prekršen član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Takođe navodi da su joj povrijeđena prava iz čl. 25. i 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Apelantkinja, između ostalog, navodi da joj nije dostavljeno obavještenje Ministarstva od 1. avgusta 2018. godine i da u predmetnoj tužbi nije bila označena kao zainteresovano lice.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Vrhovni sud primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo posebno imajući u vidu da apelantkinja u apelaciji ponavlja navode koje je isticala u odgovoru na zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 5. decembra 2019. godine, koje navode je Vrhovni sud razmotrio prilikom donošenja odluke o predmetnom zahtjevu, te jasno i detaljno objasnio svoje odlučenje u konkretnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić