Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3024/21 (A.S.)

Odluka donesena 06. 04. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3024/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. travnja 2022. godine, u predmetu broj AP-3024/21, rješavajući apelaciju A. S., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio A. S.

protiv Presude Kantonalnoga suda u Novom Travniku broj 46 0 Rs 092847 21 Rsž od 2. lipnja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. A. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bugojna, kojeg zastupa Emina Begić odvjetnica iz Bugojna, podnio je 20. kolovoza 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 46 0 Rs 092847 21 Rsž od 2. lipnja 2021. godine i Presude Općinskog suda u Bugojnu broj 46 0 Rs 092847 19 Rs od 2. prosinca 2020. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, naloženo je apelantu da tužitelju (ZEKA d.o.o. Ljubuški) na ime ugovorne kazne isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju presude prvostupanjski sud je naveo da je između apelanta kao radnika i tužitelja kao poslodavca bio zaključen Ugovor o radu. Dalje je naveo da je u članku 12. Ugovora ugovoreno da apelant tijekom vremena od dvije godine od prestanka ugovora o radu (kod tužitelja), bez izričite prethodne pisane suglasnosti tužitelja neće stupiti u odnos u drugom gospodarskom društvu koje je na tržištu konkurent tužitelju, radi obavljanja istih ili sličnih poslova koje je obavljao kod tužitelja, te da ako apelant ima namjeru angažirati se u drugom gospodarskom društvu koje je konkurent tužitelju dužan je tražiti suglasnost u pismenoj formi uz prilaganje dokumentacije iz koje će se vidjeti kod kojeg od konkurentnih pravnih osoba mu je ponuđen angažman i na kojem radnom mjestu, a bez ove dokumentacije smatrati će se kao da zahtjev nije ni podnesen. Ukoliko tužitelj uskrati dati suglasnost apelant se ne može angažirati kod konkurenata, a tužitelj će mu u tom razdoblju isplaćivati mjesečnu naknadu u iznosu od polovice mjesečne plaće isplaćene apelantu u razdoblju od tri mjeseca prije prestanka Ugovora o radu, dok u slučaju povrede ovog članka apelant nema pravo na naknadu i obvezan je tužitelju isplatiti iznos jednak dvanaestostrukom iznosu njegove posljednje mjesečne bruto plaće iz ovog iznosa. Prvostupanjski sud je istakao da u situaciji kada ugovaranjem zabrane natjecanja poslodavac nije preuzeo obvezu da će za vrijeme trajanja ugovorne zabrane radniku isplaćivati naknadu, onda ni radnika ne obvezuje ugovorna zabrana. S obzirom na to, prvostupanjski sud je istakao da je predmetni ugovor zaključen u skladu sa člankom

87. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), jer je ugovorena zabrana natjecanja uz obvezu tužitelja da apelantu za vrijeme trajanja zabrane isplaćuje naknadu. Prvostupanjski sud je istakao da apelant niti u pismenom odgovoru na tužbu, niti u iskazu u svojstvu parnične stranke nije naveo da je podnio pismeni zahtjev za odobrenje da može stupiti u radni odnos (u skladu s odredbama članka 85. i 86. ZOR), kako bi ostvario pravo na naknadu ukoliko bi tužitelj uskratio zahtijevanu suglasnost. Kako naknada propisana odredbom članka 87. ZOR dospijeva nakon što poslodavac uskrati zaposleniku suglasnost, prvostupanjski sud je istakao da je bila apelantova obveza prije nego je poduzeo bilo kakve aktivnosti vezano za zapošljavanje u drugog poslodavca podnijeti zahtjev za pismenu suglasnost. Prvostupanjski sud je istakao da je visinu ugovorne kazne u skladu s odredbama članka 12. Ugovora o radu sud utvrdio iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, koji je izvršio obračun iznosa naknade dvanaestostruke plaće apelanta, te je odluka zasnovana na članku 85., 86., 87. i 88. ZOR.

4. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud nesporno utvrdio da je apelant bio zaposlenik kod tužitelja na radnom mjestu vozača taksija od 1. siječnja 2019. godine do 11. travnja 2019. godine. Zatim, je utvrdio da je apelant 24. svibnja 2019. godine zasnovao radni odnos u novoj firmi koja u sastavu svoje osnovne djelatnosti ima djelatnost taksi prijevoza. Budući da apelant nije dokazao da je u skladu s člankom 12. Ugovora o radu podnio zahtjev za odobrenje zaposlenja u drugoj tvrtki koja obavlja taksi usluge, te da ne spori da je neposredno po prestanku radnog odnosa kod tužitelja zasnovao radni odnos u tvrtki koja obavlja i taksi usluge, kao i da je vještak financijske struke utvrdio visinu potraživanja na ime naknade štete po ovom osnovu, Kantonalni sud je istakao da je apelantov priziv neutemeljen. Dakle, Kantonalni sud je istakao da je prvostupanjska presuda zasnovana na pravilnoj primjeni odredaba članka 85., 86., 87. i 88. ZOR.

Apelacioni navodi

5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, između ostalog, ističe da je nezakonit i ništav članak 12. Ugovora o radu, jer je takvo ugovaranje protivno odredbi članka 19. ZOR (prema kojima poslodavac nema pravo prilikom zaključivanja ugovora o radu radniku postavljati uvjete koji bi bili nepovoljniji za radnika od uvjeta propisanih zakonom za zaključenje tog ugovora). Apelant također ističe da su proizvoljno primijenjene odredbe članka 85-87. ZOR, jer niti jedna odredba ne propisuje pravo poslodavca da u ugovoru o radu ugovori nadoknadu štete, niti njenu visinu za slučaj povrede klauzule konkurencije od strane radnika.

Relevantni propisi:

6. Zakon o radu ("Službene novine Federacije BiH", br. 26/16, 89/18, 23/20 - OUS FBiH, 31/20 - OUS FBiH i 49/21 – Završne odredbe Zakona o mirnom rješavanju radnih sporova)

7. U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o radu ("Službene novine Federacije BiH", br. 26/16 i 89/18) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

IX. ZABRANA NATJECANJA RADNIKA S POSLODAVCEM

Zakonska zabrana natjecanja Članak 85.

Radnik može, samo uz prethodno odobrenje poslodavca, za svoj ili tuđi račun ugovarati i obavljati poslove iz djelatnosti koju obavlja poslodavac.

Ugovorena zabrana natjecanja Članak 86.

(1) Poslodavac i radnik mogu ugovoriti da se određeno vrijeme, nakon prestanka ugovora o radu, a najdulje dvije godine, radnik ne može uposliti kod druge osobe koja je u tržišnoj utakmici s poslodavcem i da ne može za svoj ili za račun treće osobe, ugovarati i obavljati poslove kojima se natječe s poslodavcem.

(2) Ugovor iz stavka 1. ovoga članka zaključuje se u pisanoj formi ili može biti sastavni dio ugovora o radu.

Nadoknada u slučaju ugovorene zabrane natjecanja Članak 87.

(1) Ugovorena zabrana natjecanja obvezuje radnika samo ako je poslodavac ugovorom preuzeo obvezu da će radniku za vrijeme trajanja zabrane isplaćivati nadoknadu najmanje u iznosu polovine prosječne plaće isplaćene radniku u razdoblju tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu.

(2) Nadoknadu iz stavka 1. ovoga članka poslodavac je dužan isplatiti radniku krajem svakog kalendarskog mjeseca.

(3) Visina nadoknade iz stavka 1. ovoga članka usklađuje se na način i pod uvjetima utvrđenim kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu.

Prestanak ugovorene zabrane natjecanja Članak 88.

Uvjeti i način prestanka zabrane natjecanja uređuju se ugovorom između poslodavca i radnika.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZOR, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud, naime, ukazao na to da je prvostupanjska presuda zasnovana na pravilnoj primjeni odredaba članka 85.,86.,87. i 88. ZOR, budući da apelant nije podnio zahtjev za odobrenje zaposlenja u drugoj tvrtki, te da je vještak financijske struke utvrdio visinu potraživanja na ime naknade štete po ovom osnovu, u čemu Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

12. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić