Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-66/22 (Kanton Sarajevo)
Odluka donesena 06. 04. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-66/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-66/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Kanton Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Kanton Sarajevo protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Ps 441691 20 Rev od 12. oktobra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Kanton Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Pravobranilaštvo Kantona Sarajevo, podnio je 7. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 441691 20 Rev od 12. oktobra 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 441691 15 Pž od 27. aprila 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Ps 441691 14 Ps od 20. februara 2015. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta da se obaveže tužena („Raiffeisen bank“ d.d. Sarajevo) da mu, na ime naknade štete, isplati određeni novčani iznos.
3. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je predmet konkretnog postupka zahtjev apelanta da mu tužena, zbog povrede ugovora o komisionu zaključenog između apelanta i pravnog prednika tužene („Market banka“ d.d. Sarajevo) 7. marta 1997. godine, naknadi štetu u određenom novčanom iznosu, sa zateznom kamatom i troškovima postupka. Naime, Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da se navedenim ugovorom o komisionu prednik tužene obavezao da će u svoje ime, a za račun apelanta, obavljati bankarske poslove, uključujući preduzimanje mjera za naplatu dospjelih potraživanja po zaključenim ugovorima o kreditu. Nadalje, da Š.B., s kojim je tužena zaključila ugovor o kreditu, nije ispunio obavezu vraćanja kredita, pa da je tužena ishodovala pravosnažnu presudu zbog propuštanja Općinskog suda od 23. februara 2007. godine (kojom je Š.B. obavezan da tuženoj isplati predmetna potraživanja). Takođe, da je tužena protiv Š.B. pokrenula izvršni postupak na osnovu naprijed navedene presude Općinskog suda od 23. februara 2007. godine, koji izvršni postupak je rješenjem istog suda od 2. oktobra 2012. godine obustavljen (zbog nedostavljanja adrese izvršenika, Š.B., u roku koji je Općinski sud odredio zaključkom od 21. marta 2012. godine). Konačno, da je rješenje o obustavi navedenog izvršnog postupka od 2. oktobra 2012. godine doneseno nakon što je predmetno potraživanje, ugovorom o cesiji zaključenim između apelanta i tužene 12. jula 2012. godine, preneseno na apelanta. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da, kako je u toku izvršnog postupka između parničnih stranaka zaključen ugovor o cesiji, tužena je prestala biti povjerilac iz predmetnog ugovora o kreditu, jer je njeno potraživanje preneseno na apelanta. Vrhovni sud je ukazao da, s obzirom da je svrha zaključenja ugovora o cesiji 12. jula 2012. godine bila da se apelantu, iz čijih sredstava su i plasirani pojedinačni krediti, omogući pravo na naplatu potraživanja iz pojedinačnih ugovora o kreditima (član 6. navedenog ugovora o cesiji), pravilan je zaključak drugostepenog suda da je apelant, „nakon što je postao aktivno legitimisan da zahtijeva isplatu duga, sam svojim propuštanjem uzrokovao nastanak štete“. Naime, Vrhovni sud je naveo da je apelant, nakon zaključenja navedenog ugovora o cesiji od 12. jula 2012. godine, stekao pravo na naplatu predmetnog potraživanja u postupku prinudnog izvršenja, zbog čega ne postoji uzročna veza između propuštanja tužene (čije je pravo prestalo zaključenjem ugovora o cesiji) i štete nastale zbog obustave izvršnog postupka. Vrhovni sud je naveo da je, osim toga, pravilan zaključak drugostepenog suda da se u konkretnom slučaju ne može govoriti o odgovornosti tužene za štetu ni iz razloga što je apelant preneseno potraživanje, koje je utvrđeno pravosnažnom sudskom odlukom, mogao naplatiti ponovnim podnošenjem prijedloga za izvršenje, zbog čega do umanjenja njegove imovine, kao štetne posljedice propuštanja, nije došlo krivicom tužene.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da tužena nije postupila po zaključku Općinskog suda od 21. marta 2012. godine (iako je u tom periodu bila „jedina legitimisana stranka na to postupanje“), sve do zaključivanja ugovora o cesiji od 12. jula 2012. godine. Takođe navodi da je za obustavu predmetnog izvršnog postupka saznao tek 11. februara 2013. godine, pa da je rješenje o obustavi izvršnog postupka Općinskog suda od 2. oktobra 2012. godine zapravo doneseno kao posljedica propuštanja tužene (da dostavi adresu izvršenika).
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Prije svega Ustavni sud primjećuje da je u konkretnoj apelaciji apelant nosilac javne vlasti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud dao jasno obrazloženje za svoj zaključak da do umanjenja imovine apelanta, kao štetne posljedice propuštanja, nije došlo krivicom tužene i da se apelant mogao naplatiti i ponovnim podnošenjem prijedloga za izvršenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić