Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2499/20 (F. R.)

Odluka donesena 06. 04. 2022.

Povreda
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Građanski postupak
  • Kleveta
  • Ograničenja prava iz čl. 10.
  • Naknada štete
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2499/20

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-2499/20, rješavajući apelaciju Fahrudina Radončića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Fahrudina Radončića.

Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 314912 17 Gž od 18. decembra 2019. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Sarajevu koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da, u skladu članom 72.

stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fahrudina Radončića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 314912 17 Gž od 18. decembra 2019. godine u odnosu na član II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i član 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Fahrudin Radončić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Amela Methadžović i Asim Crnalić, advokati iz Sarajeva, podnio je 20. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 314912 17 Gž od 18. decembra 2019. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), punomoćnika tuženih SDA, kao I-tužene u postupku i Sulejmana Tihića, kao II-tuženog, odnosno njegovih pravnih sljednika koji su nakon smrti II-tuženog preuzeli postupak (u daljnjem tekstu: I-tužena i ostali tuženi, odnosno svi zajedno: tuženi) zatraženo je 4. oktobra 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud i Općinski sud su odgovor na apelaciju dostavili 12 i 13. oktobra 2021. godine. Punomoćnik tuženih u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.

4. Odgovori učesnika u postupku su 2. februara 2022. godine dostavljeni punomoćniku apelanta radi izjašnjenja koje, u ostavljenom roku, nije dostavljeno.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelant je protiv I i II-tuženih 28. decembra 2012. godine podnio tužbu tražeći isplatu naknade nematerijalne štete na ime povrede časti i ugleda u iznosu od 5.000,00 KM. U tužbi je naveo da je šteta nastala objavljivanjem teksta u listu „Bosanska stvarnost“ čiji je izdavač I-tuženi, a odgovorno lice II-tuženi pod naslovom „Radončić razjedinjuje bošnjački narod“ u kojem su iznesene klevetničke i uvredljive tvrdnje o apelantu.

7. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 314912 17 P 2 od 28. avgusta 2017. godine naloženo je I-tuženoj da apelantu isplati 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede ugleda i časti nastale objavljivanjem teksta u listu „Bosanska stvarnost“ od 5. oktobra 2012. godine, sa zakonskom zateznom kamatom (stav I izreka). Stavom II izreke presude odbijen je kao neosnovan preostali dio tužbenog zahtjeva u donosu na I-tuženu, dok je stavom III-izreke odbijen u cijelosti tužbeni zahtjev u odnosu na ostale tužene, uz obavezivanje I-tužene na naknadu troškova parničnog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).

8. Ocjenom provedenih dokaza, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Općinski sud je utvrdio da je I-tužena u toku izborne kampanje za izbore 2012. godine izdala list – promotivni materijal, pod nazivom „Bosanska stvarnost“ u kojem je objavljen tekst koji apelant smatra klevetničkim, kako slijedi: “Uprkos svemu dobili smo ljude kao što je Fahrudin Radončić, veleizdajnik osuđen da je u jeku agresije na našu državu 1993. iz kabineta Sefera Halilovića, komandanta Armije BiH, iznosio povjerljive dokumente. Nakon rata, bivši suradnik zloglasne tajne policije (UDBA) kodnog naziva Šćepo, Radončić je dobio zadatak da diskreditira ugledne Bošnjake, te razjedini bošnjački narod i unese strah. Ove zadatke Radončić želi ispuniti kako bi preuzeo kontrolu nad telekomunikacijama i energetskim kompleksima, te informativno djelovao u svrhu unošenja panike. I zato glasno treba reći: dosta je bilo laži, kleveta i omalovažavanja bošnjačkih političara, dosta je bilo veleizdajnika, siledžija, ubica i kriminalaca koji žele opljačkati i razrušiti ono što smo u ratu odbranili, dosta je bilo saginjanja glava pred najvećim zlotvorom bošnjačkog naroda – Fahrudinom Radončićem“.

9. I-tužena je u odgovoru na tužbu osporila i osnov i visinu tužbenog zahtjeva, ističući, između ostalog, da je izborni štab I-tužene izdao predizborni materijal kako bi uspostavio ravnotežu u vođenju predizborne kampanje jer je suparnička politička stranka, čiji je apelant predsjednik, ranije izdala list „SDA – Snaga BiH“ u kojem su izneseni klevetnički navodi i grube uvrede na račun I-tužene i njenih funkcionera.

10. Prije upuštanja u meritorno razmatranje Općinski sud se pozvao na odredbe Zakona o zaštiti od klevete F BiH (u daljnjem tekstu: ZZK) i to čl. 1., 3., 6. 7. i 8., koje je citirao, te član 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Zatim je Općinski sud utvrdio da je I-tužena, kao izdavač lista „Bosanska stvarnost“ pasivno legitimirana u konkretnom slučaju, u smislu člana 6. stav 2. ZZK-a koja je učinila nespornim da se radilo o promotivnom predizbornom materijalu koji je izdat u tiražu od 300.000 primjeraka. Sa druge strane, prvobitno označeni II-tuženi (Sulejman Tihić) nije bio pasivno legitimiran u konkretnom slučaju jer tokom postupka nije dokazano da je imenovani bio autor spornog izražavanja, niti odgovorni urednik, niti izdavač, a ni lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem izražavanja. Samim tim, kako je naglasio Općinski sud, ne postoji ni pasivna legitimacija njegovih zakonskih nasljednika kao tuženih koji su preuzeli postupak nakon njegove smrti.

11. Općinski sud je naglasio da su granice izražavanja političkog mišljenja i vrijednosnih sudova o političkim rivalima u vrijeme predizborne kampanje uglavnom šire i negativnije, jer se želi pridobiti naklonost što većeg broja birača u političkoj borbi za vlast, pa je zbog toga i realno očekivati od političkih stranaka i njihovih lidera da, ako su već pristali da se dobrovoljno uključe u takvu utakmicu, trpe eventualne neopravdane napade i kritike od svojih protivnika, makar one bile sasvim negativnog i uvredljivog karaktera. U tom smislu, Općinski sud je ocijenio da dio spornog izražavanja predstavlja mišljenje o apelantu. Zapravo, kako je istakao Općinski sud, najveći dio teksta predstavlja mišljenje, ali ipak u određenim dijelovima teksta, postoji iznošenje i prenošenje činjenica. U tom pravcu je Općinski sud naveo da je mišljenje da apelant „razjedinjuje bošnjački narod“, zatim da je apelant „veleizdajnik“ i „najveći zlotvor bošnjačkog naroda“, ali da iznošenje činjenica čine dijelovi teksta da je apelant „osuđen da je u jeku agresije na našu državu 1993. godine iz kabineta Sefera Halilovića, komandanta Armije BiH, iznosio povjerljive dokumente“; zatim da je apelant „bivši suradnik zloglasne tajne policije (UDBA) kodnog naziva Šćepo, te da je apelant „dobio zadatak da diskreditira Bošnjake, te razjedini bošnjački narod i unese strah“.

12. Prema mišljenju Općinskog suda, citirani dijelovi teksta predstavljaju iznošenje ili prenošenje neistinitih činjenice, a na I-tuženoj je bio teret dokazivanja da su iznesene činjenice istinite, a što I-tužena u postupku nije dokazala, pa je shodno tome odgovorna za klevetu. Općinski sud je naveo da je I-tužena realno mogla dokazati istinitost ovih činjenica navodeći makar broj sudskog predmeta u kojem je apelant „osuđen za iznošenje povjerljivih dokumenata“. Pri tome I-tužena nije dokazala da je tekst ovakvog sadržaja ranije objavio neki drugi pisani medij, pa sporno izražavanje ne predstavlja opšte poznate činjenice, te se stoga ne može primijeniti član 125. stav 4. ZPP-a. Ostali izneseni navodi predstavljaju mišljenje I-tužene, pa u smislu člana 7. stav 1. tačka 1. ZZK-a ne postoji odgovornost za klevetu. Općinski sud je prilikom odlučenja imao u vidu da je apelant javna ličnost, ali da to ne može biti opravdanje za iznošenje i prenošenje nedokazanih činjenica, u smislu da se neko lice osuđuje bez pravosnažne osuđujuće sudske odluke i bez uvjerljivih dokaza, čime se krši institut presumpcije nevinosti. Odluku kao u stavu I izreke presude Općinski sud je donio primjenom član 10. stav 1. i člana 15. ZZK-a te člana 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

13. Odlučujući o žalbama apelanta i I-tužene Kantonalni sud je donio Presudu broj 65 0 P 314912 17 Gž od 18. decembra 2019. godine kojom je žalbu I-tužene uvažio i prvostepenu presudu preinačio u stavu I izreke na način da je tužbeni zahtjev odbijen. Istom presudom žalba apelanta je odbijena i prvostepena presuda potvrđena u stavu II izreke, te je apelant obavezan na naknadu troškova postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).

14. Kantonalni sud je analizirajući osporenu presudu u svjetlu žalbenih prigovora utvrdio da prvostepeni sud prilikom odlučenja nije počinio povrede odredaba parničnog postupka i da je pravilno utvrdio relevantne činjenice, ali je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo. U tom pravcu Kantonalni sud se pozvao na odredbe ZZK-a i to član 6. st. 1-3, i član 7. stav 1. tač. a), b) i c) koje je citirao shodno kojima je zaključio da I-tužena osnovano ukazuje na pogrešnu primjenu prava u pogledu pravnog zaključka da u spornom izražavanju ima elemenata klevete, čime je narušen ugled apelanta objavljivanjem neistinitih činjenice. Prema ocjeni Kantonalnog suda pogrešan je zaključak prvostepenog suda da se sporno izražavanje može smatrati klevetom. Navedeno stoga, kako je naglasio Kantonalni sud, jer su u vrijeme predizborne utrke granice izražavanja političkog mišljenja i vrijednosnih sudova o političkim rivalima uglavnom šire i negativnije, jer se želi pridobiti naklonost što većeg broja birača u političkoj borbi za vlast. U takvim okolnostima je realno očekivati od političkih stranaka i njihovih lidera da, ako su već pristali da se dobrovoljno uključe u takve utakmice, trpe eventualne neopravdane napade i kritike od svojih protivnika, makar one bile i sasvim negativnog i uvredljivog karaktera. U konkretnom slučaju mora se primijeniti član 10. Evropske konvencije, koji je citiran od strane Kantonalnog suda.

15. Kantonalni sud je naglasio da kako prema odredbama člana 7. stav 1. tačka a) ZZK-a ne postoji odgovornost za klevetu ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim dijelovima, tužbeni zahtjev je neosnovan. Shodno takvom zaključku Kantonalni sud je utvrdio da je i žalba apelanta u odnosu na visinu dosuđene naknade nematerijalne štete neosnovana.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije. U navodima se u cijelosti osporava stav drugostepenog suda koji, po ocjeni apelanta, nije ispravan. Apelant ne osporava da političke stranke imaju pravo lobirati za glasove građana, pa makar to lobiranje bilo i na način da se iznosi kritika protiv oponenata, ali ni u predizbornoj kampanji nije dozvoljeno lobirati za glasove iznoseći neistine kojima se poziva na linč suparnika. Posebno je važno istaći da iznošenje laži o političkim oponentima predstavlja opasnost za građane, glasače jer ih dovodi u zabludu, pa je odgovornost svih aktera izborne kampanje za riječi iznesene u predizbornom procesu utoliko veća. Nije ispravno stajalište drugostepenog suda da se u konkretnom slučaju radi o iznošenju kritika o protivniku. Prema mišljenju apelanta drugostepeni sud je propustiti dati razloge zbog kojih smatra da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, pri čemu sud nije napravio razliku između kritike i klevete. Apelant smatra da su tuženi prekoračili granice slobode izražavanja jer nisu imali legitiman cilj za javno iznošenje spornog sadržaja, nisu postupali u dobroj vjeri jer nisu izvršili provjeru navoda. Apelant kršenje prava na pravično suđenje vidi u povredi prava na suđenje pred objektivnim i nepristranim sudom. U tom pravcu apelant ističe da se pristup sudu u velikoj mjeri temelji na stavu da nije dovoljno da pravda bude sprovedena, već i da se pravdi vjeruje. Pravo na pravično suđenje predstavlja fundamentalni element člana 6. Evropske konvencije. Zahtjev pravičnosti odnosi se na cijeli postupak, a ne samo na usmeno ročište ili postupak pred prvostepenim sudom, već se postupak sagledava u cjelini. Nepristranost je uvijek vezana za odnos sudija prema stranama u sporu, a zakonska je pretpostavka da je sud koji je donio presudu u predmetnoj pravnoj stvari pristrasan u odnosu na stajališta koja je obrazlagao u svojoj drugostepenoj odluci kojom je preinačio prvostepenu presudu. Predloženo je da se apelacija usvoji, utvrdi kršenje prava apelanta na slobodu izražavanja i pravično suđenje, da se osporena presuda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

b) Odgovor na apelaciju

17. Kantonalni sud je naveo da ostaje kod razloga datih u osporenoj presudi kojom nisu povrijeđena prava na koja se apelant u apelaciji poziva.

18. Općinski sud je naveo da nije bilo kršenja prava apelanta pred tim sudom, a da apelant osporava presudu Kantonalnog suda protiv koje nije izjavio reviziju.

V.Relevantni propisi

19. Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine F BiH”, br. 59/02, 19/03 i 73/05) u relevantnom dijelu glasi:

Odgovornost za klevetu Član 6.

(1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu (2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja.

(3) Lice iz stavova 1. i 2. ovog člana (u daljem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje neistinite činjenice. (4) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja.

Izuzeci od odgovornosti Član 7.

(1) Ne postoji odgovornost za klevetu:

a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima;

b) ako je štetnik po zakonu obavezan da iznosi ili pronosi izražavanje ili je iznosio odnosno pronosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka; (c) ako je iznošenje odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno.

(2) Prilikom donošenja odluke iz razloga predviđenih u tački c) stava 1. ovog člana sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, a naročito:

• način, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja,

• prirodu i stepen prouzrokovane štete,

• dobronamjernost i pridržavanje štetnika opće prihvaćenih profesionalnih standarda,

• pristanak oštećenog,

• vjerovatnost nastanka štete i u slučaju da izražavanje nije izneseno ili proneseno,

• činjenicu da li izražavanje predstavlja objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica,

• te da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili na pitanja od političkog ili javnog značaja.

20. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:

Član 229. stav (1) tačka 4) Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od slijedećih razloga iznesenih u žalbi:

4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo;

VI.Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini a)Dopustivost u odnosu na pravo na slobodu izražavanja

22. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na apelacione navode o kršenju prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

23. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom.

24. Iz apelacije i presuda redovnih sudova nesumnjivo proizlazi da je apelant u konkretnoj pravnoj stvari imao procesnu poziciju tužitelja tražeći naknadu štete zbog povrede ugleda i časti, što znači da tužbeni zahtjev nije bio upravljen protiv apelanta radi nekog njegovog izražavanja. Pošto član 10. Evropske konvencije štiti slobodu izražavanja, a stav 2. ovog člana reguliše u kojim slučajevima ta sloboda može biti ograničena, Ustavni sud, podržavajući vlastitu praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali gotovo identična pravna pitanja (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 90/06 od 6. jula 2007. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, stav 18), smatra da apelant u osporenom postupku nije bio „žrtva“ kršenja člana 10. Evropske konvencije. U konkretnom slučaju predmetni postupak se nije ticao apelantovog prava na slobodu izražavanja, pa se navodi u vezi s povredom člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

25. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

b) Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje

26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 314612 17 Gž od 18. decembra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu punomoćnik apelanta je primio 22. maja 2020. godine, a apelacija je podnesena 20. jula 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

30. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud ima u vidu da je osporenom odlukom odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio naknadu nematerijalne štete zbog povrede ugleda i časti, koja mu je, kako tvrdi, prouzrokovana izražavanjem I-tužene u promotivnom materijalu I-tužene štampanom u izbornoj kampanji 2012. godine, u kojem je, prema tvrdnjama apelanta, oklevetan. Shodno tome, kako se suština apelantovog zahtjeva odnosi na zaštitu „prava na ugled“, koje je zaštićeno članom 8. Evropske konvencije, Ustavni sud će, slijedeći praksu Evropskog suda, u konkretnom slučaju ispitati da li su redovni sudovi dali dovoljne i relevantne razloge za uskraćivanje apelantu novčane satisfakcije za izražavanje I-tužene (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2043/12 od 22. decembra 2015. godine, tačka 22, dostupna na www.ustavnisud.ba ) .

31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

32. Član 8. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

33. Apelant smatra da mu je spornim izražavanjem narušen ugled, te smatra da je Kantonalni sud propustio dati razloge zbog kojih smatra da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo pri čemu nije napravio razliku između vrijednosnim sudova i činjeničnih tvrdnji odnosno kritike i klevete.

34. Imajući u vidu da predmetni slučaj pokreće pitanje zaštite prava na ugled, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj dosadašnjoj praksi utvrdio da se „privatni život“ odnosi na aspekte koji se vežu sa lični identitet i ugled (vidi, između ostalih, Evropski sud, Pfeifer protiv Austrije, broj 12556/03, stav 35, 15. novembar 2007. godine, i Petrina protiv Rumunije, broj 78060/01, st. 27-29, 14. oktobar 2008. godine). Štaviše, da bi član 8. Evropske konvencije uopšte bio primjenjiv, napad na čast i ugled mora doseći određen stepen težine koji bi mogao prouzrokovati štetu ličnom uživanju prava na poštivanje privatnog života (vidi, Yarushkevych protiv Rumunije, broj 38320/05, st. 22-26, 31. maj 2016. godine). Imajući u vidu sadržaj spornog izražavanja Ustavni sud smatra da sporno izražavanje ima dovoljnu težinu za pokretanje pitanja zaštite prava iz člana 8. Evropske konvencije.

35. Kada je u pitanju zaštita prava na ugled iz člana 8. Evropske konvencije Evropski sud je u svojim brojnim odlukama zauzeo stav da se ishod prijave, u načelu, ne bi trebao razlikovati ovisno od tome da li je prijavu podnijelo lice koje je objavilo sporno izražavanje na temelju člana 10. Evropske konvencije ili prema članu 8. Evropske konvencije od strane osobe koja je bila predmet spornog izražavanja, kao u konkretnom slučaju, jer ta prava zaslužuju jednako poštovanje (vidi, Hachette Fulipacchi Associes (ICI PARIS) protiv Francuske, broj 12268/03, st. 41, 23. jul 2009. godine, i Timcius protiv Rumunije (dec.), broj 28999/03, st. 144, 12. oktobar 2010. godine). Shodno tome, granice procjene bi u načelu trebale biti iste u obje situacije. Isto tako Evropski sud je u svojoj dosadašnjoj praksi utvrdio relevantna načela koja bi se trebala razmotriti u kontekstu uravnoteženja navedenih konkurentskih prava (vidi, Evropski sud, Von Hannover protiv Njemačke (broj 2) (GC), broj 40660/08 i 60641/08, st. 109-113, ECHR 2012; i Axel Springer AG protiv Njemačke (GC), broj 39954/08, st. 90-95, 7. februar 2012. godine), pa je tako kao mjerodavne utvrdio slijedeće kriterije: koliko je oštećeni poznat, doprinos raspravi od javnog interesa, predmet izvještaja, prethodno ponašanje dotične osobe, sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja.

36. Slijedeći navedene kriterije Ustavni sud zapaža da je tokom postupka utvrđeno da je apelant, između ostalog, predsjednik jedne političke stranke, javna i medijska ličnost, te da je stoga prag prihvatljive kritike kod apelanta znatno širi, u čemu su se saglasno složili i Općinski i Kantonalni sud. Sporno izražavanje izneseno je u promotivnom materijalu I-tužene u listu „Bosanska stvarnost“ koji je štampan u tiražu od 300.000 primjeraka za predizbornu kampanju 2012. godine, koji je besplatno distribuiran građanima, potencijalnim glasačima u svrhu izborne kampanje. Sporno izražavanje se nije ticalo apelantovog privatnog života već se, između ostalog, odnosilo na djelovanje apelanta u toku rata na izuzimanju povjerljive dokumentacije iz glavnog štaba Armije BiH, za što je apelant „optužen“, zatim tvrdnje da je apelant bivši saradnik zloglasne tajne policije, da je veleizdajnik koji je dobio zadatak da razjedini bošnjački narod.

37. Uzimajući u obzir relevantne okolnosti konkretnog slučaja Ustavni sud smatra svrsishodnim da ukaže na standarde Evropskog suda u kontekstu člana 10. Evropske konvencije kako bi se moglo ispitati da li je Kantonalni sud prilikom odlučenja imao u vidu navedene standarde jer je zadatak suda bio da uspostavi ravnotežu između dva zaštićena prava i to prava apelanta na ugled i prava I-tužene na slobodu izražavanja, što je podrazumijevalo da sporno izražavanje bude ispitano i analizirano u skladu sa standardima iz člana 10. Evropske konvencije.

38. Stoga, Ustavni sud prije svega podsjeća da prema članu 10. stav 2. Evropske konvencije postoji malo prostora za ograničenja političkog govora ili rasprava o pitanjima od javnog interesa (vidi, Sürek v. Turkey(br. 1) [Vv], br. 26682/95, stav 61. , ECHR 1999-IV). Štaviše, granica prihvatljive kritike šira je u odnosu na političara koji djeluje u javnom svojstvu nego u odnosu na privatnog pojedinca, budući da se prvi neminovno i svjesno stavlja pod pomno ispitivanje svake njegove riječi i djela kako od strane novinara tako i od strane javnosti i on mora pokazati veći stepen tolerancije. Političar svakako ima pravo na zaštitu svog ugleda, čak i kada ne djeluje u privatnom svojstvu, ali zahtjevi te zaštite moraju se odvagati u odnosu na interese otvorene rasprave o političkim pitanjima (vidi Lingens protiv Austrije , presuda od 8. jula 1986., serija A broj 103, str. 26, § 42).

39. Član 10. Evropske konvencije štiti ne samo suštinu izraženih ideja i informacija, već i oblik u kojem su one prenesene (vidi Oberschlick protiv Austrije (br. 1) , presuda od 23. maja 1991., Serija A br. 204, str. 25, § 57). U skladu s članom 10. stav 2. Evropske konvencije, pravo na slobodno prenošenje informacija primjenjivo je ne samo na “informacije” ili “ideje” koje su pozitivno prihvaćene ili se smatraju neuvredljivima ili kao pitanje ravnodušnosti, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiruju . Takvi su zahtjevi pluralizma, tolerancije i širokogrudnosti bez kojih nema "demokratskog društva" (vidi Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 7. decembra 1976., Serija A br. 24, str. 23, § 49).

40. Evropski sud je u svojoj sudskoj praksi napravio razliku između iskaza o činjenicama i vrijednosnih sudova. Iako se postojanje činjenica može dokazati, istinitost vrijednosnih sudova nije podložna dokazu. Zahtjev da se dokaže istinitost vrijednosnog suda nemoguće je ispuniti i krši samu slobodu mišljenja, što je temeljni dio prava osiguranog članom 10. Evropske konvencije (op. cit. Lingens protiv Austrije , str. 28, stav 46). Međutim, čak i kada izjava predstavlja vrijednosni sud, proporcionalnost uplitanja može zavisiti o tome postoji li dovoljna činjenična osnova za pobijanu izjavu. Gledano u pozadini određenog slučaja, izjava koja predstavlja vrijednosni sud može biti pretjerana, u nedostatku bilo kakve činjenične osnove (vidi, Evropski sud, De Haes i Gijsels protiv Belgije, presuda od 24. februara 1997, stav 47).

41. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud analizirajući sporno izražavanje pošao od toga da su granice izražavanja političkog mišljenja o političkim suparnicima u predizbornoj kampanji šire i negativnije jer se želi pridobiti naklanost birača u političkoj borbi za vlast, pa je u tom kontekstu i zaključio da sporno izražavanja u pretežnom dijelu predstavlja mišljenje I-tužene, ali da, ipak, dio teksta predstavlja iznošenje ili prenošenje činjenica za čiju istinitost I-tužena nije ponudila dokaze, a objektivno je mogla. U tom pravcu Općinski sud je naveo da I-tužena nije dostavila broj odluke u kojoj je apelant pravosnažno „osuđen“ da je u jeku agresije iz kabineta Sefera Halilovića iznosio povjerljive dokumente. Općinski sud je naveo da I-tužena nije dokazala ni istinitost iznesene tvrdnje da je apelant bivši saradnik zloglasne tajne policije kodnog naziva Šćepo, kao i tvrdnje da je apelant dobio zadatak da diskreditira ugledne Bošnjake, te da razjedini bošnjački narod i unese strah. Shodno tome prvostepeni sud je zaključio da se u tim dijelovima spornog izražavanja radi o kleveti te je djelimično uvažio tužbeni zahtjev u odnosu na I-tuženu.

42. Suprotno stavu prvostepenog suda Kantonalni sud je imajući u vidu član 7. stav 1. tačka a) ZZK-a i član 10. Evropske konvencije, posebno sadržaj, kontekst, način i vrijeme spornog izražavanja (predizborna kampanja za izbore 2012. godine), te činjenicu da je apelant javna ličnost i da se radi o političkoj retorici, zaključio da se ne radi o kleveti već o izražavanju političkog mišljenja i vrijednosnim sudovima u jeku predizborne kampanje i političke borbe za vlast. Ustavni sud prihvata da se sporno izražavanje moralo dovesti u kontekst političke retorike kod koje ostaje malo prostora za ograničenje. Međutim, Ustavni sud zapaža da je od strane Kantonalnog suda za takav zaključak izostala prethodna analiza sadržaja spornog izražavanja jer je upravo zadatak redovnog suda bio da temeljem provedenih dokaza i njihovom ocjenom u okolnostima svakog pojedinačnog predmeta napravi jasnu razliku između činjenica i mišljenja jer se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu na osnovu vrijednosne ocjene ne može se dati dokaz (vidi, Evropski sud, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, serija A, broj 103, stav 46; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1004/04 od 2. decembra 2005. godine), pri čemu treba naglasiti da i mišljenje mora imati činjeničnu osnovu koja ga može potkrijepiti, jer u suprotnom može biti pretjerano (vidi, Evropski sud, Feldek protiv Slovačke, presuda od 12. jula 2001. godine, predstavka broj 29032/95, stav 76).

43. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud propustio da ispita obrazloženje prvostepenog suda u kontekstu analize spornog izražavanja od strane prvostepenog suda, koji je naveo šta smatra činjenicama, a šta vrijednosnim sudovima, navodeći i koje dokaze je I-tužena trebala dostaviti da bi dokazala istinitost spornog izražavanja u dijelu za koji je prvostepeni sud utvrdio da se radi o iznošenju činjenica. Navedeno posebno u okolnostima kada je Kantonalni sud, postupajući u skladu sa ovlaštenjima iz člana 229. stav (1) tačka 4) ZPP-a, preinačio prvostepenu presudu zbog proizvoljne primjene prava.

44. Ustavni sud zapaža da se Kantonalni sud, ali ni Općinski sud, nisu bavili posljedicama spornog izražavanja, odnosno iz raspoloživih dokumenata nije vidljivo kakve je posljedice trpio apelant od spornog izražavanja i da li je tokom postupka na te okolnosti pružio dokaze, što je bitna okolnost kod odlučenja odnosno uspostavljanja ravnoteže između dva zaštićena prava. Kao što je bitna okolnost kod uspostavljanja ravnoteže i da se ispita prethodno ponašanje apelanta na što je I-tužena ukazala u odgovoru na tužbu (vidi tačku 9 ove odluke), a Ustavni sud ne zapaža da su se redovni sudovi tim uopće bavili. Ustavni sud smatra svrsishodnim da ukaže i na ove propuste redovnih sudova koje bi Kantonalni sud trebao da uzme u obzir prilikom odlučenja u ponovnom postupku, kako bi svojom odlukom postigao pravičan balans između prava apelanta na njegov ugled, ali i prava I-tužene na slobodu izražavanja.

45. Shodno svemu iznesenom, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja zaključuje da je prekršeno apelantovo pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

46. Ustavni sud naglašava da je prilikom odlučenja imao u vidu odluku broj AP-2576/20 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2576/20 od 9. marta 2022. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojom je odbijena apelacija istog apelanta koja je pokretala isto pravno pitanje u vrlo sličnim činjeničnim okolnostima (zaštita ugleda zbog izražavanja iznesenog od strane političke stranke u izbornoj kampanji). Ustavni sud ističe da ovom odlukom nije izmijenio svoju praksu, već je za razliku od tog predmeta u konkretnom slučaju zaključio drugačije, prije svega zbog toga što je Kantonalni sud preinačio prvostepenu presudu, a da se pri tome nije referirao na obrazloženje prvostepenog suda koji je iznio svoju analizu spornog izražavanja i djelomično drugačiji stav u odnosno na pojedine segmente iz spornog izražavanja za koje je utvrdio da se radi o kleveti odnosno činjeničnim tvrdnjama koje nisu potkrijepljene dokazima (vidi tačku 43 ove odluke), pri čemu je u osporenoj odluci u relevantnim okolnostima konkretnog slučaja izostala analiza spornog izražavanja, u skladu sa standardima navedenim u ovoj odluci.

Ostali prigovori

47. S obzirom na gore izneseni zaključak o kršenju prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud ne vidi potrebu da posebno obrazlaže prigovore apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

48. Ustavni sud zaključuje da je osporenom presudom došlo do kršenja apelantovog prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije u situaciji kada je Kantonalni sud sporno izražavanje doveo o kontekst političke rektore u predizbornoj kampanji između suprotstavljenih političkih stranaka. Pri tome je propustio da analizira sadržaj spornog izražavanja praveći distinkciju između činjenica i vrijednosnih sudova odnosno da ispita obrazloženje prvostepenog suda koje je napravilo tu razliku, što ukazuje da Kantonalni sud nije u potpunosti ispunio svoju obavezu koju mu nameće član 10. Evropske konvencije u vezi sa članom

8. Evropske konvencije.

49. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2499/20 (F. R.) | Sudska praksa | Aktio