Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3655/20 („OGREV-TRANS“ d.o.o. Bijeljina)
Odluka donesena 06. 04. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Građanski postupak
- Stjecanje bez osnova
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3655/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-3655/20, rješavajući apelaciju „OGREV-TRANS“ d.o.o. Bijeljina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „OGREV-TRANS“ d.o.o. Bijeljina podnesena protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 59 0 Ps 033201 19 Pž od 31. jula 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „OGREV-TRANS“ d.o.o. Bijeljina (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Momir Radulović, advokat iz Bijeljine, podnio je 13. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 59 0 Ps 033201 19 Pž od 31. jula 2020. godine.
2. Presudom Okružnog privrednog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 59 0 Ps 033201 18 Ps od 5. decembra 2019. godine obavezan je tuženi Akcionarsko društvo PD ,,Semberija“ Bijeljina (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu, po osnovu sticanja bez osnova, isplati iznos bliže označen u izreci presude sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, te da mu nadoknadi troškove postupka u iznosu bliže označenom u izreci presude.
3. Okružni privredni sud je naveo da su među parničnim strankama apsolutno nesporne činjenice koje se tiči međusobnog odnosa, to jeste poslovnih prilika po osnovu kojih su apelant i tuženi došli u obligaciono-pravni odnos. Dalje je naveo da je tuženi kao zakupodavac u zakup dao apelantu parcelu - građevinsko zemljište koje je tada bilo upisano kao svojina i posjed tuženog, zatim koliko je iznosila ugovorena visina zakupnine, te da je ovakav ugovor između apelanta i tuženog zaključivan za svaku godinu posebno (prema najranijem ugovoru o zakupu od 1. januara 2010. godine). Zatim je navedeno da su saslušani svjedoci potvrdili navode zakonskog zastupnika apelanta da je apelant na zakupljenom zemljištu bio prisutan i ranije, dakle prije 2010. godine, te da je prve građevinske radove na parceli izveo 2010. godine. Također je nesporno da je apelant za potrebe obavljanja svoje registrovane djelatnosti zakupljenu parcelu prilagođavao odnosno da je izvršio određene izmjene (ravnanja površine zakupljenog zemljišta, nasipanja šljunkom, postavljanja ograde, betoniranja - postavljanja betonskih ploča ili betonskog platoa, zidanje zida). Među parničnim strankama je nesporna i činjenica da je tuženi zakupljeno zemljište prodao trećem licu, to jeste prenio u vlasništvo DOO „G&S TRADERS“ za vrijeme trajanja zakupa između parničnih stranaka. Također, apelant ne spori da je tuženi pokazao namjeru da će zemljište prodati iz kojeg razloga nije sa apelantom produžio ugovor o zakupu za 2017. godinu, već je posljednje ugovore zaključivao na mjesec dana.
4. Okružni privredni sud je istakao da kako je nesporno da je apelant uvećao vrijednost zakupljene stvari koja je u momentu uvećanja vrijednosti bila u vlasništvu tuženog, tako je nesporno i da je imovina jednog lica prešla u vlasništvo drugog lica. Okružni privredni sud je ocijenio da je tuženi prilikom prodaje nekretnine trećem licu pokušao da prikaže kupcu kako apelant nije vršio nikakve promjene na zakupljenoj parceli, dok u toku ovog postupka nije osporio te činjenice, pa se pozvao na zabranu bilo kakvih izmjena na zakupljenoj stvari koju je sa apelantom ugovorio u ugovoru o zakupu od 1. februara 2014. godine. Navedeno je da je na taj način tuženi želio da izbjegne plaćanje naknade apelantu, dok nije izveo druge dokaze kojima bi dokazao da se jasno i nedvosmisleno usprotivio svim radovima koje je apelant duže vrijeme izvodio na parceli koja je tada bila vlasništvo tuženog. Dalje je naveo da prema odredbi člana 585. stav 5. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), naročito u kontekstu ponašanja apelanta u toku trajanja zakupa, Okružni privredni sud je ocijenio da ono nije bilo usmjereno na nanošenje štete tuženom kao zakupodavcu. Zatim je naveo da je tačno da apelant u stvarnim okolnostima u kojima je poslovao nije detaljno ugovorio uslove za izmjene koje je napravio na zakupljenoj parceli, pa nije ispoštovao odredbe ZOO-a koje su mu nalagale da se obrati zakupodavcu (tuženom) prije izvođenja radova. Navedeno je da bi prema idealnim uslovima i ponašanju, apelant kao dobar privrednik, trebao znati zakon i prema istom se ponašati, što u konkretnom nije slučaj, ali ni tuženi u prvom ugovoru o zakupu od 1. januara 2010. godine nije naveo u kakvom je stanju zemljište koje daje u zakup. Okružni privredni sud je istakao da postupanje apelanta nije bilo nesavjesno, pa čak i ako mu ne bi pripadalo pravo na naknadu prema članu 585. stav 5. ZOO-a, imajući u vidu odredbu člana 210. stav 1. ZOO-a, nesumnjivo proizlazi da je tuženi, kao vlasnik stvari u vrijeme trajanja zakupa dužan apelantu isplatiti onaj iznos za koji je uvećana njegova imovina, koju je on potom, sa uvećanom vrijednošću, prodao trećem licu. Također je ukazao da imajući u vidu da je novi kupac na stvari čija je vrijednost uvećana platio apelantu naknadu za postavljenu ogradu i nasuti šljunak na parceli, to ne dira u njegovo pravo prema tuženom po osnovu odgovornosti za pravne i materijalne nedostatke na stvari, što se ne može dovoditi u pitanje u ovom postupku.
5. Presudom Višeg privrednog suda broj 59 0 Ps 033201 19Pž od 31. jula 2020. godine usvojena je žalba tuženog i preinačena je prvostepena presuda tako što je odbijen kao neosnovan zahtjev apelanta za isplatu iznosa bliže označenog u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom, kao i zahtjev za naknadu troškova postupka. Istovremeno presudom je apelant obavezan isplatiti tuženom na ime troškova postupka iznos bliže označen u izreci presude.
6. Viši privredni sud je naveo da iz materijalnih dokaza slijedi da su parnične stranke od 1. januara 2010. do 1. februara 2014. godine bile u materijalno pravnom odnosu po osnovu ugovora o zakupu zemljišta, shodno odredbi člana 567. ZOO-a, a od 1. februara 2014. godine do 4. mjeseca 2017. godine parnične stranke su se nalazile u zakupnom odnosu po osnovu ugovora o zakupu poslovnog prostora shodno odredbi člana 1. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija. S tim u vezi, Viši privredni sud je ukazao da se u vrijeme prestanka ugovora o zakupu apelant nalazio u zakupnom odnosu sa trećim licem koji kao novi vlasnik predmeta zakupa je stupio u sva prava i obaveza ranijeg zakupodavca (tuženog). Slijedom toga, pravilno se žalbom tuženog ukazuje na to da tuženi nije pasivno legitimisan po ovom osnovu. Dalje, navedeno je da je po isteku ugovora o zakupu apelant imao mogućnost da odnese sve stvari koje se mogu odvojiti od predmeta zakupa, a ukoliko nije mogao da odnese tada ih je zakupodavac mogao zadržati ako mu naknadi njihovu vrijednost kako je to propisano odredbom člana 585. stav 5. ZOO-a, te istakao da je zakupodavac novi vlasnik, a ne tuženi. Slijedom navedenog, po mišljenju Višeg privrednog suda, pogrešno prvostepeni sud na temelju navedene zakonske odredbe obavezuje tuženog na isplatu uloženog u predmet zakupa.
7. Zatim je ukazao na sadržaj čl. 15. i 11. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, te ukazao da je odredbom člana 4. ugovora o zakupu poslovnog prostora jasno ugovoreno da zakupac ne smije vršiti bilo kakve promjene na objektu kao što su prepravka, dogradnja i slično bez saglasnosti zakupodavca u pismenom obliku. Viši privredni sud je istakao da u skladu sa teretom dokazivanja, a imajući u vidu odredbu člana 15. navedenog zakona, apelant nije dokazao da je tražio od zakupodavca da predmet zakupa - poslovnu prostoriju dovede u upotrebljivo stanje ili sanira niti je dokazao da je tražio saglasnost da to sam uradi ili da je tražio iz tog razloga srazmjerno sniženje zakupnine, dakle, apelant nema osnova da zahtijeva isplatu uloženog u predmet zakupa. Također, navedeno je da iz sadržaja tužbe proizilazi da apelant pored toga što smatra da je uložio sredstva u predmet zakupa, smatra da je na taj način i povećao vrijednost predmeta zakupa, međutim ni ovaj zahtjev po ovom osnovu apelant nije dokazao. Zatim je naveo da je novi vlasnik predmeta zakupa od tuženog 10. aprila 2017. godine kupio nekretnine, te da ukoliko apelant smatra da je u predmet zakupa uložio svoja sredstva i na taj način povećao vrijednost nekretnine, tada je u skladu sa teretom dokazivanja bio u obavezi da dokaže u kojem procentu je ovo njegovo ulaganje uticalo na vrijednost predmeta kupoprodaje, te da dokaže da li se na taj način tuženi bez osnova obogatio, što apelant nije dokazao, pa se navedena ulaganja ne mogu smatrati ulaganjem koje je dovelo do povećanja vrijednosti predmeta zakupa.
8. Konačno, Viši privredni sud je naveo da za ulaganja apelant nije imao saglasnost tuženog, pa nema ni osnova da traži naknadu za uloženo ni prema odredbi člana 585. stav 5. ZOO (kada je u pitanju zemljište) ni prema odredbi člana 15. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija (kada je u pitanju poslovni prostor). Zatim je navedeno da u tužbi sam apelant navodi da sve radove koje je izveo na betoniranju zemljišta i postavljanju blokova oko postojećeg objekta su rađeni tako da se radi o mobilnim dijelovima koji se mogu izmjestiti. Dakle, apelant koji je izvršio ulaganje u predmet zakupa bez saglasnosti zakupodavca i koji je postavio mobilne dijelove na predmet zakupa je te dijelove mogao po isteku ugovora o zakupu da odnese. S obzirom da je ugovor o zakupu prestao u aprilu 2018. godine otkazom od strane novog vlasnika kao zakupodavca, to sve odnose iz tog obligaciono pravnog odnosa je apelant mogao da riješi samo sa tim licem. Također je navedeno da u pogledu povećanja vrijednosti zakupa, a što je uticalo i na vrijednost prodajne cijene predmetne nekretnine, kako to navodi apelant, potraživanje po tom osnovu (neosnovano obogaćenje) apelant nije dokazao. Stoga su, po mišljenju Višeg privrednog suda, osnovani navodi žalbe tuženog kojima osporava pasivnu legitimaciju, te su osnovani navodi žalbe da apelant nije dokazao ni osnov, a ni visinu svog zahtjeva.
9. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je u osporenoj presudi Višeg privrednog suda proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Apelant smatra da Zakon o zakupu poslovnih zgrada i prostorija ne može se primijeniti na ugovorni odnos između apelanta i tuženog jer je predmet ugovora o zakupu između njih bilo neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište, a ne poslovna zgrada ili prostor. Apelant navodi da je odluku u ovoj pravnoj stvari trebalo donijeti u skladu sa odredbama ZOO kao što je to pravilno učinio prvostepeni sud.
Relevantni propisi
10. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS», br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04).
11. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
ZAKUP
OPŠTE ODREDBE
Pojam Član 567.
(1) Ugovorom o zakupu obavezuje se zakupodavac da preda određenu stvar zakupcu na upotrebu, a ovaj se obavezuje da mu za to plaća određenu zakupninu.
(2) Upotreba obuhvata i uživanje stvari (pribiranje plodova), ako nije drukčije ugovoreno ili uobičajeno.
Vraćanje zakupljene stvari Član 585. st. (1), (4) i (5) (1) Zakupac je dužan čuvati zakupljenu stvar i po prestanku zakupa vratiti je neoštećenu.
(4) Ako je za vreme zakupa izvršio kakve promene na stvari, dužan je vratiti u stanju u kome je bila kad mu je predata u zakup.
(5) On može odneti dodatke koje je učinio na stvari ako se mogu odvojiti bez njenog oštećenja, ali ih zakupodavac može zadržati ako mu naknadi njihovu vrednost u vreme vraćanja.
12. Zakon o zakupu poslovnih zgrada i prostorija („Službeni list SRBiH“, br. 33/77, 12/87 i 30/90 i "Službeni glasnik Republike Srpske", broj 3/92) Član 1.
Ovim zakonom uređuju se uslovi i način pod kojima se mogu izdavati u zakup poslovne zgrade i poslovne prostorije.
Član 11.
Ugovor o zakupu poslovnih prostorija zaključuje se pismeno.
Ugovor koji nije zaključen u pismenom obliku ne proizvodi pravno dejstvo.
Odredbe st. 1. i 2. ovog člana važe i za izmjene u ugovora o zakupu poslovnih prostorija.
Član 15.
Ako zakupodavac ne preda zakupcu poslovnu prostoriju u stanju u kome je bio dužan predati, zakupac ima pravo da odustane od ugovora ili da traži srazmjerno smanjenje zakupnine, ili da na teret zakupodavca dovede poslovnu prostoriju u takvo stanje.
Pravo izbora po stavu 1. ovog člana ima zakupac samo ako je zakupodavcu prethodno odredio primjeran rok da poslovnu prostoriju dovede u stanje u kome je bio dužan da mu je preda.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Viši privredni sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
16. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Viši privredni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Viši privredni sud u obrazloženju osporene odluke naveo da za ulaganja apelant nije imao saglasnost tuženog, pa nema ni osnova da traži naknadu za uloženo ni prema odredbi člana 585. stav 5. ZOO (kada je u pitanju zemljište) ni prema odredbi člana 15. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija (kada je u pitanju poslovni prostor), odnosno da je apelant u skladu sa teretom dokazivanja bio u obavezi da dokaže u kojem procentu je ovo njegovo ulaganje uticalo na vrijednost predmeta kupoprodaje, te da dokaže da li se na taj način tuženi bez osnova obogatio, što apelant nije dokazao. Dakle, Ustavni sud da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić