Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3686/20 (E.H.)

Odluka donesena 06. 04. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Nasljedstvo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3686/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine, u predmetu broj 3686/20, rješavajući apelaciju E. H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija E. H. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 46 0 P 069861 19 Rev od 20. jula 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. E. H. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Donjeg Vakufa, kojeg zastupa Senad Bosto, advokat iz Bugojna, podnio je 19. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 46 0 P 069861 19 Rev od 20. jula 2020. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 46 0 P 069861 16 P od 24. maja 2018. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se iz ostavinske imovine iza umrlog S. H. (u daljnjem tekstu: otac parničnih stranaka) izdvoje dio od 2/3 kuće, te garaža sa terasom, sve bliže označeno u izreci presude, u korist apelanta na način bliže naveden u izreci presude. Istovremeno presudom je obavezan apelant da tuženom (N. H.) naknadi troškove postupka u iznosu bliže označenom u izreci presude.

3. Općinski sud je naveo da je nesporno da je otac parničnih stranaka od imovine ostavio kuću koja se sastoji od dvije stambene jedinice i to stana u prizemlju koji je koristio tuženi sa roditeljima i nadograđenog stana na spratu (u daljnjem tekstu: predmetni stan), koji je nadograđen 1980. godina i u koji se uselio apelant sa svojom porodicom 1984. godine. Zatim je naveo da je nesporno da je apelant (dok je otac bio živ) 2003. godine predmetni stan adaptirao, izvodio građevinske radove i ugrađivao stolariju. Zatim je istakao da je među parničnim strankama sporno da li je apelant dogradio - izgradio predmetni stan na spratu porodične kuće, te da li ima osnova za izdvajanje predmetnog stana iz ostavinske imovine u njegovu korist ili je navedena kuća u cijelosti vlasništvo oca parničnih stranaka. Općinski sud je saslušao svjedoke koji su radili na nadogradnji kuće (predmetnog stana) 1980. godine, kao i svjedoke koji su radili na predmetnom stanu 2003. godine, te naveo da niko od saslušanih svjedoka (osim F. A. i S. R.) nije posvjedočio bitnu činjenicu da li je navedenu kuću gradio otac parničnih stranaka u cijelosti ili je predmetni stan na spratu gradio isključivo apelant. Dalje, navedeno je da je „ovaj svjedok“ izjavio da je otac parničnih stranaka rekao da će stan na spratu pripasti apelantu, a u prizemlju tuženom odnosno kako su i koristili od 1984. godine. Zatim, navedeno je da je vještačenjem po vještaku građevinske struke utvrđeno koliko je apelant uložio u uređivanje, dogradnju i poboljšanje uslova stanovanja (prema onome što je apelant pokazao vještaku), zatim ukupnu vrijednost porodične kuće, vrijednost stana u prizemlju i predmetnog stana, te garaže dograđene u dijelu prizemlja. Također je naveo da iz nalaza vještaka proizilazi da je garaža, koju je poslije rata uz kuću pravio apelant, izgrađena na zemljištu koje je bilo upisano na ime majke parničnih stranaka (F. H.) i njene kćerke S. H. sa 1/2 djela. Dalje, da je iza umrle majke S. H. upisana kao posjednik ove parcele sa 1/1 djela (na osnovu rješenja o nasljeđivanju od 2. maja 1998. godine), te da iz kupoprodajnog ugovora iz 2016. godine proizilazi da je S. H. prodala tuženom navedenu parcelu. Stoga je Općinski sud istakao da je u pogledu dograđene garaže tužbeni zahtjev apelanta neosnovan i da ista imovina ne predstavlja imovinu zajedničkog pretka niti se može izdvojiti iz njegove imovine, a niti može biti predmet ostavinskog postupka, pa je između ostalog i iz tog razloga sud odbio apelanta u dijelu ovog tužbenog zahtjeva.

4. Općinski sud je ukazao na sadržaj člana 35. Zakona o nasljeđivanju, te naveo da budući da se radi o poklonu ostavitelja za vrijeme života na istu imovinu se trebaju primijeniti odredbe člana 31. u vezi sa članom 32. Zakona o nasljeđivanju. Dalje je naveo da nije mogao prihvatiti tvrdnju apelanta da je on isključivo gradio sprat kuće tj. stambenu jedinicu – predmetni stan u kojem sad živi, jer je u suprotnosti sa svim drugim provedenim dokazima, bez obzira na kontradiktornu izjavu majstora M. J., koji nije saslušan kao svjedok u ovoj pravnoj stvari, te su njegove izjave nebitne za presuđenje. Zatim, navedeno je da je očigledno da je sprat kuće koji apelant drži u svom posjedu gradio otac parničnih stranaka, a da su mu u tome pomagali apelant i tuženi, te da su prilikom gradnje znali da je kuća, a i nadograđeni sprat, upisan na oca parničnih stranaka, te su i pored te činjenice svjesno doprinosili i ulagali u izgradnju kuće. Također je istakao da je prihvatio kao tačne navode tuženog da je prilikom završetka predmetnog stana otac parničnih stranka rekao da će predmetni stan pripasti apelantu u vlasništvo, a stan u prizemlju tuženom, te da je od 1984. godine takvo stanje i na terenu, tako da nije prihvatio tačnim navode apelanta koji je tvrdio da je sprat na porodičnoj kući gradio isključivo svojim sredstvima. Općinski sud je naveo da je činjenica da je apelant uložio dosta sredstava u uređenje predmetnog stana govori da je on i prihvatio takvu diobu koju je otac izvršio za života, pa je i uložio u obnovu stana, krova itd., te se u odnosu na ovaj stan i ponašao kao prema svom vlasništvu. Stoga, navedeno je da proizilazi da je tužbeni zahtjev neosnovan jer se predmetni stan i ne može izdvojiti iz imovine koja je ostala iza oca parničnih stranaka, a pogotovo u suvlasničkom dijelu od 2/3 kako to traži apelant nego se dobiveni pokloni mogu samo uračunati u naslijeđe.

5. Presudom Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 46 0 P 069861 18 Gž od 9. oktobra 2018. godine žalba apelanta je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

6. Kantonalni sud je ukazao na sadržaj člana 35. stav 1. Zakona o nasljeđivanju, te naveo da apelant shodno članu 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) nije uspio dokazati, pa time i uvjeriti sud da je isti u smislu naprijed citirane odredbe svojim radom i svojim vlastitim sredstvima izgradio predmetni stan, pa time ni da je stekao (su)vlasništvo nad istim kao ni na preostalom dijelu ostaviočeve imovine. Dalje je naveo da je pravilno prvostepeni sud zaključio da se dio ostavinske imovine i to predmetni stan ima smatrati u datoj situaciji poklonom u smislu odredbe člana 32. Zakona o nasljeđivanju i koji kao takav po samom zakonskom određenju iz člana 49. stav 1. Zakona o nasljeđivanju može se uračunati u nasljedni dio, jer iz okolnosti datog slučaja se ne može zaključiti drugačije. Stoga, nadogradnja koja je očito učinjena u svrhu kvalitetnijeg življenja apelanta i njegove porodice, pa čak i finansiranje, samo po sebi ne čini pravni osnov za sticanje prava (su)vlasništva na istom, pa time ni osnovom za izdvajanjem ovog dijela po osnovu doprinosa u povećanju vrijednosti ostavinske imovine, nego samo obligaciono pravni zahtjev koji apelant u ovom postupku nije postavio. Dalje je naveo da, imajući u vidu da apelant predmetnom žalbom ne spori činjenično utvrđenje prvostepenog suda u pogledu predmetne garaže odnosno kako i sam navodi da će ista biti predmetom drugog spora, to kod prednjeg utvrđenja prvostepenog suda, odluka i u ovom dijelu jeste pravilna i zakonita. Kantonalni sud je naveo da kako je prvostepeni sud ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te kako je je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene shodno čl. 8. i 123. ZPP-a, te uz pravilnu primjenu člana 126. ZPP-a valjano utvrdio činjenično stanje, to se neopravdano napada ocjena istih, a naročito u pogledu ocjene iskaza apelanta kao parnične stranke, te pismene izjave svjedoka M. J., s obzirom da je prvostepeni sud jasno obrazložio zašto prihvata odnosno ne prihvata ove dokaze.

7. Presudom Vrhovnog suda broj 46 0 P 069861 19 Rev od 20. jula 2020. godine odbijena je revizija apelanta izjavljena protiv drugostepene presude. Istovremeno presudom je odbijen zahtjev apelanta za naknadu troškova za sastav revizije.

8. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilnom primjenom materijalnog prava odbili postavljeni zahtjev apelanta za izdvajanje dijela 2/3 stambenog objekta i garaže iz ostavinske imovine umrlog oca stranaka i za takvu presudu dali su jasne, potpune i pravilne razloge. Dalje je naveo da je teret dokazivanja činjenica kojima se pravo stvara na apelantu kao tužitelju (član 123. stav 1. ZPP-a). Zatim je istakao da ni po ocjeni ovog suda apelant nije dokazao da je svojim radom i sredstvima izgradio nadograđeni sprat i da je stekao suvlasnički dio. Vrhovni sud je naveo da je ocjena svih dokaza koje su stranke izvele na glavnoj raspravi data pravilno, pa je bilo osnova da se odbije tužbeni zahtjev primjenom pravila o teretu dokazivanja (član 35. stav 1. Zakona o nasljeđivanju u vezi sa članom 126. ZPP). Može se prihvatiti da je otac parničnih stranaka nakon izgradnje sprata izvršio raspolaganje poklonom u korist parničnih stranaka na opisani način (član 32. i 33. Zakona o nasljeđivanju). Za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva bitno je samo utvrđenje da je otac stranaka izgradio za sebe sprat stambenog objekta i da je za života izvršio raspolaganje na opisani način, dok ulaganja apelanta u nadograđeni sprat u toku 2003. godine ne mogu uticati na drugačije presuđenje spora.

9. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da se prevashodno poziva na odredbe ZPP-a (čl. 5., 7., 8. i 123.), te da su u postupku arbitrarno primijenjene odredbe Zakona o nasljeđivanju odnosno da Vrhovni sud nije cijenio činjenicu da su nižestepeni sudovi trebali primijeniti odredbu člana 35. Zakona o nasljeđivanju, a ne kako su i nižestepeni sudovi postupili i primijenili odredbu člana 32. istog zakona.

Relevantni propisi

10. Zakon o nasljeđivanju („Službene novine Federacije BiH“, br. 80/14, 32/19 - OUS FBiH i 94/20 - Rješenje US FBiH).

11. U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o nasljeđivanju („Službene novine Federacije BiH“, br. 80/14 i 32/19 - OUS FBiH) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 32.

Kao poklon u smislu ovog zakona smatra se i odricanje od prava, oproštaj duga ono što je ostavitelj za vrijeme svog života dao nasljedniku na ime nasljednog dijela, ili radi osnivanja ili proširenja domaćinstva, ili radi obavljanja zanimanja, kao i svako drugo raspolaganje ostavitelja bez nadoknade.

Član 33.

Pri procjenjivanju poklona uzima se vrijednost poklonjene stvari u trenutku ostaviteljeve smrti, a prema njenom stanju u vrijeme kada je poklon učinjen.

Član 35.

(1) Ostaviteljevi potomci i usvojenici koji su živjeli u zajednici sa ostaviteljem, svojim radom, zaradom ili mu na drugi način pomagali u privređivanju imaju pravo zahtijevati da im se iz ostavine izdvoji dio koji odgovara njihovom doprinosu u povećanju vrijednosti ostaviteljeve imovine.

(2) Tako izdvojeni dio ne spada u ostavinu i ne uzima se u obzir pri izračunavanju nužnog dijela, niti se uračunava nasljedniku u njegov nasljedni dio.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je u predmetnom postupku Vrhovni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

15. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud nalazi da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke naveo da su nižestepeni sudovi pravilnom primjenom materijalnog prava odbili postavljeni zahtjev apelanta, te da je teret dokazivanja činjenica na apelantu kao tužitelju koji nije dokazao da je svojim radom i sredstvima izgradio nadograđeni sprat i da je stekao suvlasnički dio. Vrhovni sud je također istakao da je za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva bitno samo utvrđenje da je otac parničnih stranaka izgradio za sebe sprat stambenog objekta i da je za života izvršio raspolaganje na opisani način, dok ulaganja apelanta u nadograđeni sprat u toku 2003. godine ne mogu uticati na drugačije presuđenje spora. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3686/20 (E.H.) | Sudska praksa | Aktio