Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3397/20 (M.S.)

Odluka donesena 20. 04. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3397/20

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3397/20, rješavajući apelaciju M. S., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 20. aprila 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija M. S. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 008601 20 Gž od 17. juna 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Apelant M. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, kojeg zastupa Jovan Gotovac, advokat iz Zvornika, podnio je 14. septembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 008601 20 Gž od 17. juna 2020. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Opštinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) i S. M. i Z. M. (u daljnjem tekstu: tužioci ili prvotužilac i drugotužiteljica), zatraženo je 21. decembra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 31. decembra 2021. godine do 6. januara 2022. godine.

4. Odgovori na apelaciju su 19. januara 2022. godine dostavljeni apelantovom zastupniku na izjašnjenje.

5. Apelantov zastupnik nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

7. Tužioci su 27. maja 2009. godine podnijeli tužbu Opštinskom sudu protiv apelanta radi naknade troškova ulaganja u stan u Tuzli, bliže označen u izreci prvostepene presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan).

8. Opštinski sud je rješenjem od 2. juna 2009. godine dostavio predmetnu tužbu apelantu na odgovor, a apelantov punomoćnik je 20. jula 2009. godine dostavio odgovor na tužbu koji je Opštinski sud 17. avgusta 2009. godine dostavio punomoćniku tužilaca. Takođe, Opštinski sud je rješenjem od 20. novembra 2010. godine zakazao pripremno ročište za 23. februar 2011. godine, koje je održao i na kojem je Opštinski sud naveo da će o prijedlogu tužilaca za prekid predmetnog postupka odlučiti posebnim rješenjem 28. februara 2011. godine.

9. Rješenjem Opštinskog suda broj 32 0 P 008601 09 P od 28. februara 2011. godine određen je prekid postupka u predmetnoj pravnoj stvari. Takođe, određeno je da će se postupak nastaviti nakon pravosnažnog okončanja sudskog postupka, koji se vodi po apelantovoj tužbi protiv tužene Opštine Tuzla radi utvrđenja svojstva nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu.

10. Tužioci su 31. maja 2016. godine dostavili Opštinskom sudu podnesak sa prijedlogom za nastavak postupka, pri čemu su naveli da smatraju da su ispunjeni uslovi za nastavak postupka jer je traženi uslov ispunjen, te su u tom smislu dostavili Opštinskom sudu kopiju pravosnažne i izvršne presude tog suda broj 032-0-P-07-001 428 od 29. oktobra 2010. godine.

11. Opštinski sud je Rješenjem broj 32 0 P 008601 17 P 2 od 14. decembra 2017. godine zakazao pripremno ročište u konkretnom predmetu za 25. januar 2018. godine.

12. Opštinski sud je dva puta odgodio pripremno ročište (jednom po zahtjevu apelantovog punomoćnika, a drugi put na prijedlog parničnih stranaka radi mirnog dogovora oko rješavanja predmetnog spora), te je pripremno ročište održao 7. maja 2018. godine. Opštinski sud je odgodio tri ročišta za glavnu raspravu (zbog nedolaska vještaka arhitektonske struke i svjedokinje Z. S., apelantove supruge, odnosno zbog nepreuzimanja nalaza vještaka od strane apelantovog punomoćnika), te je ročište za glavnu raspravu održano 24. aprila i 13. juna 2019. godine.

13. Rješenjem Opštinskog suda broj 32 0 P 008601 17 P 2 od 9. jula 2018. godine određeno je vještačenje u predmetnoj pravnoj stvari vještaka arhitektonske struke.

14. Apelant je podneskom od 2. oktobra 2018. godine obavijestio Opštinski sud da je opozvao punomoć svom punomoćniku D. R., dok je podneskom od 8. novembra 2018. godine obavijestio Opštinski sud da povlači opoziv punomoći za zastupanje u konkretnom predmetu dat punomoćniku D. R. Takođe, apelant je podneskom od 16. maja 2019. godine obavijestio Opštinski sud da je opozvao punomoć svom punomoćniku D. R., a ovlastio je novog punomoćnika Jovana Gotovca da ga zastupa u konkretnom predmetu.

15. Presudom Opštinskog suda broj 32 0 P 008601 17 P 2 od 21. oktobra 2019. godine obavezan je apelant da na ime troškova koje su tužioci uložili na ime neophodnih troškova za održavanje i osposobljavanje predmetnog stana isplati tužiocima iznos od 17.301,37 KM (u daljnjem tekstu: predmetni iznos) sa zakonskom zateznom kamatom počev od 27. maja 2009. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, te da im naknadi troškove parničnog postupka u određenom iznosu. Istovremeno, tužiocima je odbijen višak zahtjeva za naknadu troškova postupka.

16. U obrazloženju presude Opštinski sud je naveo da je proveo dokazni postupak uvidom u isprave koje su kao dokaz predložile parnične stranke, saslušanjem vještaka arhitektonske struke, saslušanjem tužilaca i apelanta, kao i svjedoka S. R. i N. S., te je vještak arhitektonske struke proveo vještačenje. Potom je naveo da je ocjenom provedenih dokaza, u skladu sa članom 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrđeno da prigovor nedostatka pasivne legitimacije istaknut od apelantovog punomoćnika nije osnovan. Naime, utvrđeno je da je apelant 16. maja 2019. godine lično obavijestio Opštinski sud da je predmetni stan prodao svom tadašnjem punomoćniku, advokatu D. R., 2. februara 2018. godine po osnovu ugovora sačinjenog kod notara (dakle u toku trajanja predmetnog postupka). Međutim, ukazano je da je odredbom člana 61 ZPP-a propisano da ako koja stranka otuđi stvar ili pravo o kojem teče parnica, to ne sprječava da se parnica među istim strankama završi. Osim toga, utvrđeno je da prigovor nije osnovan jer je predmetni stan sa izvršenim radovima na njemu vraćen u posjed apelantu, a nikako Gradu Tuzli, ranije opštini. Najzad, utvrđeno je da su tužioci za vrijeme korišćenja predmetnog stana vršili ulaganja u njegovu adaptaciju i popravku kako bi obezbijedili bolje uslove za stanovanje, te da prema nalazu vještaka građevinske struke vrijednost tih radova iznosi ukupno predmetni iznos.

17. Imajući u vidu navedeno, Opštinski sud je istakao da su tužioci, dakle, za vrijeme korišćenja predmetnog stana vršili ulaganja u adaptaciju i popravku, te dogradnju stambenog objekta. Takođe, ukazano je da su tužioci bili savjesni korisnici predmetnog stana jer su u taj stan uselili na osnovu rješenja nadležnog organa i da su radovi koje su izvršili na predmetnom stanu u pretežnoj mjeri bili nužni, a u manjoj mjeri korisni, te da se tim radovima predmetni stan doveo u normalno stanje za korišćenje. U vezi s tim, navedeno je da su odredbama Zakona o stvarnim pravima, kao i odredbama ranijeg Zakona o vlasničkopravnim odnosima, regulisana prava posjednika, a, između ostalog, i pravo savjesnog posjednika na naknadu nužnih troškova za održavanje stvari, kao i na naknadu korisnih troškova u mjeri u kojoj je vrijednost stvari povećana. Naime, kako se radi o troškovima na ime ulaganja, adaptacije i popravke i oni se ne mogu odvojiti od predmetnog stana bez njegovog oštećenja, istaknuto je da su tužioci dokazali osnov svog tužbenog zahtjeva. S druge strane, ukazano je da su tužioci takođe dokazali i visinu tužbenog zahtjeva na osnovu provedenog vještačenja, pa shodno tome, kako je apelantu vraćen predmetni stan sa izvršenim radovima istaknuto je da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan jer su tužioci dokazali i osnov i visinu tužbenog zahtjeva.

18. Opštinski sud je 12. marta 2020. godine dostavio spis Kantonalnom sudu na postupanje po apelantovoj žalbi.

19. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 008601 20 Gž od 17. juna 2020. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena u dosuđujućem dijelu, sadržanom u stavu prvom izreke. Istovremeno, odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

20. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, prije svega, istakao da se ne može prihvatiti osnovanim apelantovo žalbeno nastojanje da pravilnost odluke prvostepenog suda o usvajanju tužbenog zahtjeva ospori iznesenom žalbenom tvrdnjom da ta odluka nije zasnovana na ocjeni izvedenih dokaza u smislu odredbe člana 8 ZPP-a, pa time ni na potpunom i pravilnom utvrđenju činjeničnog stanja u ovoj pravnoj stvari. Nadalje, Kantonalni sud je citirao odredbe čl. 44 i 45 ranijeg Zakona o vlasničkopravnim odnosima, koji je bio na snazi u vrijeme vršenih ulaganja u predmetni stan, kao i u vrijeme pokretanja ovog spora, te odredbe člana 61 stav 2 Zakona o stvarnim pravima, koji se počeo primjenjivati za vrijeme trajanja ovog spora, i odredbe čl. 210 stav 4 i 215 Zakona o obligacionim odnosima.

21. Takođe, Kantonalni sud je naveo da se izvedeni radovi tužilaca odnose na predmetni stan koji im je bio dat na korišćenje kao napušteni stan u toku 1992. godine i koji je apelantu vraćen u posjed kao nosiocu stanarskog prava tokom 2005. godine, te ga je po izvršenom otkupu i prodao tokom ovog spora. Shodno tome, ukazano je da se apelantovim žalbenim navodima da je on tek 2000. godine vratio stanarsko pravo, što je bio preduslov i za otkup stana, te da u vrijeme izvođenja radova u tom stanu od tužilaca nije bio vlasnik predmetnog stana, ne može opravdati osnovanost žalbenog prigovora da on za predmetni tužbeni zahtjev nije pasivno legitimisan, već da u ovoj pravnoj stvari može biti pasivno legitimisan jedino nadležni organ koji je, po apelantovoj tvrdnji, nezakonito tužiocima dodijelio stan. Naime, navedeno je da je to zbog toga što se radilo o radovima za koje je prvostepeni sud s pravom našao da su u pretežnoj mjeri bili nužni, a u manjoj mjeri korisni s obzirom na loše stanje predmetnog stana o kojem su se u datom iskazu izjašnjavali ne samo tužioci već i svjedoci S. R. i N. S., a ti radovi su kao takvi povećali vrijednost tog stana, zbog čega i tužiocima kao savjesnim posjednicima pripada pravo da od apelanta potražuju naknadu vrijednosti tih izvršenih radova shodno navedenim zakonskim odredbama. Takođe, istaknuto je da im to pravo pripada nezavisno od toga da li je rješenje nadležnog organa o dodjeli tog stana tužiocima na korišćenje bilo zakonito jer je sama činjenica da su tužioci predmetni stan koristili za stanovanje na osnovu rješenja nadležnog organa bila dovoljna za datu ocjenu o njihovoj savjesnosti posjeda tog stana.

22. Isto tako, ukazano je da se pravilnost prvostepene presude ne može dovesti u pitanje ni apelantovim žalbenim navodima da su se tužioci u predmetni stan uselili 1992. godine, a da su radove preduzeli 1998. ili 1999. godine jer ti navodi ne mogu sami po sebi opravdati apelantovu iznesenu tvrdnju da u vrijeme kada je on napustio taj stan, a tužioci predmetni stan dobili na korišćenje nije bila potrebna nikakva adaptacija tog stana jer je on ispunjavao sve uslove za stanovanje. U vezi s tim, navedeno je da apelant tu tvrdnju ničim nije dokazao i što pri tome zanemaruje da se u periodu od 1992. godine do 1998. godine radilo o ratnom i poslijeratnom stanju. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da su i po tom sudu dati iskazi svjedoka S. R. (da je stan bio u jako lošem i zapuštenom stanju, te da se radilo o takvim nedostacima koji su zahtijevali mnogo materijalnih troškova), te svjedoka N. S. (da je bila vlaga u stanu), davali dovoljno osnova za izneseni zaključak prvostepenog suda da su radovi koje su izvodili tužioci na predmetnom stanu u pretežnoj mjeri bili nužni, a u manjoj mjeri korisni, pa time i za zaključak da tužiocima pripada pravo da od apelanta potražuju naknadu za te izvedene radove. Imajući u vidu navedeno, istaknuto je da na drugačiji stav ne mogu biti od uticaja ni apelantovi žalbeni navodi koji se svode na postavljena pitanja „zašto tužioci te radove nisu izveli 1992. godine odnosno šta su čekali 6 do 7 godina“, „da li ima doprinosa tužilaca tome da je kuća zapuštena nakon njihovog useljenja i boravka od 1992. godine pa sve do preduzimanja navedenih radova“ i „da li su tužioci možda namjerno devastirali stan“, tim prije što se takvim žalbenim navodima u formi pitanja ne može sa uspjehom ni zasnivati žalbeno osporavanje prvostepene presude.

23. Najzad, ukazano je da ne stoji ni apelantova žalbena tvrdnja, iznesena u dopuni žalbe, da drugotužiteljica nije aktivno legitimisana jer je prvotužiočeva supruga, pa joj stoga i pripada pravo da zajedno sa prvotužiocem potražuje naknadu troškova na ime radova koje je su ona i prvotužilac kao bračni drugovi izveli na predmetnom stanu. Stoga je za pitanje aktivne legitimacije drugotužiteljice irelevanto to što je ugovor o korišćenju stana od 21. aprila 2000. godine zaključio samo prvotužilac. Osim toga, navedeno je da ni to što je članom 10 tog ugovora propisano da nosilac stanarskog prava ne može vršiti bitnije promjene u stanu bez saglasnosti davaoca stana na korišćenje, ne može uticati na pravo tužilaca da od apelanta potražuju naknadu troškova na ime izvedenih radova. Naime, ukazano je da je zbog toga što se ta odredba ugovora može ticati samo odnosa između ugovornih strana (prvotužioca kao nosioca stanarskog prava, pa time i drugotužene kao sunosioca stanarskog prava po tom ugovoru i davaoca stana na korišćenje), a ne i odnosa tužilaca i apelanta po osnovu izvršenih ulaganja tužilaca u predmetni stan, koji je bio vraćen apelantu kao ranijem nosiocu stanarskog prava i koji je apelant nakon tog povrata otkupio.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

24. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

25. Apelant, u suštini, navodi da su u konkretnom slučaju redovni sudovi očigledno proizvoljno primijenili odredbe materijalnog prava. Naime, apelant tvrdi da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo jer nije zakonito da se njemu stavlja na teret obaveza u određenom iznosu u situaciji kada nije imao nikakvog uticaja kome je stan nezakonito dodijeljen, i to bez njegove saglasnosti, a dodatno je sporno i da se tužiocima dosuđuje naknada za navodna ulaganja. Takođe, apelant navodi da on nije pasivno legitimisan, već u predmetnoj pravnoj stvari pasivno legitimisan može biti jedino nadležni organ koji je nezakonito tužiocima dodijelio predmetni stan. Isto tako, apelant ukazuje da ako je predmetni stan bio neuslovan za stanovanje i ako je bila potrebna adaptacija, odnosno nužno preduzimanje radnji na sanaciji stana, tužioci bi to preduzeli i ranije, a ne tek 1998. godine. Takođe, apelant tvrdi da su tužioci u trenutku preduzimanja navedenih radnji bili nesavjesni držaoci jer su znali da im predmetni stan u kojem borave ne pripada i da nije u njihovoj svojini, te da su oni na osnovu odluke opštinskih organa samo privremeni korisnici tog stana. Isto tako, apelant tvrdi da je izostala ocjena žalbenog prigovora kojim se osporava prvostepena presuda u dijelu koji se tiče ocjene dokaza. Osim toga, apelant ukazuje da drugotužiteljica ne može biti aktivno legitimisana za podnošenje predmetne tužbe. Najzad, apelant smatra da su redovni sudovi povrijedili njegovo pravo na pravično suđenje i na način što je konkretan parnični postupak pokrenut 2009. godine, a okončan tek 17. jula 2020. godine, dakle redovni sudovi su predmetni postupak vodili preko deset godina, što je previše dugo.

b) Odgovor na apelaciju

26. Opštinski sud je opisao hronološki tok postupka i naveo da su u predmetu preduzimane sve procesne radnje u skladu sa odredbama ZPP-a i prijedlozima punomoćnika parničnih stranaka, uz napomenu da je apelant sam svojim procesnim radnjama doprinio dužini trajanja postupka jer je otkazivao i davao punomoć različitim punomoćnicima – advokatima. Nadalje, ukazano je da se suština apelantovih navoda i obrazloženja navedenih u apelaciji, kao i činjenica svodi na polemisanje o utvrđenom činjeničnom stanju i primjeni materijalnog prava pred prvostepenim i drugostepenim sudom, a da jasno ne ukazuje na povrede prava zagarantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine. Predloženo je da se apelacija odbije jer ne postoji povreda apelantovog prava u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku i prava na pravično suđenje.

27. Kantonalni sud je istakao da u cijelosti ostaje pri razlozima iznesenim u drugostepenoj presudi i smatra da nisu rezultat pogrešne ocjene izvedenih dokaza, pa time ni proizvoljne primjene materijalnog prava. Predloženo je da se apelacija odbije.

28. Tužioci su naveli da su svi apelantovi navodi koji su usmjereni na pobijanje nižestepenih sudskih odluka proizvoljni bez bilo kakvog pravnog osnova. Predloženo je da se apelacija odbaci kao očigledno (prima facie) neosnovana.

V.Relevantni propisi

29. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:

Član 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2) Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

30. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine Federacije BiH” br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 44. st. 3. i 4.

Savjestan posjednik ima pravo na naknadu nužnih troškova za održavanje stvari, kao i na naknadu korisnih troškova u mjeri u kojoj je vrijednost stvari povećana.

Savjestan posjednik ima pravo na naknadu troškova koje je učinio radi svog zadovoljstva ili uljepšanja stvari samo ukoliko je time njena vrijednost povećana. […]

31. Zakon o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH” br. 66/13, 100/13, 32/19 – odluka USFBiH i 94/20 – rješenje USFBiH).

32. U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH“ br. 66/13, 100/13 i 32/19 – odluka USFBiH) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 61. stav (2) (2) Osoba koja je dogradila, nadzidala ili preuredila zgradu, odnosno prostoriju iz stava 1. ovog člana, ili je ulagala ili nešto ugradila u takvu zgradu ili prostoriju ima pravo na naknadu po pravilima obligacionog prava.

33. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11).

34. Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 210. stav (4) (4) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao. Član 215.

Sticalac ima pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova, ali ako je bio nesavjestan, naknada za korisne troškove mu pripada samo do iznosa koji predstavlja uvećanje vrednosti u trenutku vraćanja.

VI.Dopustivost

35. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

36. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

37. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 32 0 P 008601 20 Gž od 17. juna 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu Kantonalnog suda apelantov punomoćnik je primio 17. jula 2020. godine, a apelacija je podnesena 14. septembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

38. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

39. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

40. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

41. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

42. Prije nego što počne ispitivati navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uslov za primjenu člana 6 stav 1 Evropske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku radi naknade troškova ulaganja u predmetni stan. Prema tome, Ustavni sud smatra da je član 6 stav 1 Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.

U odnosu na osporenu odluku

43. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

44. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi obavezali apelanta da na ime troškova koje su tužioci uložili na ime neophodnih troškova za održavanje i osposobljavanje predmetnog stana isplati tužiocima predmetni iznos. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi zaključili da su tužioci bili savjesni korisnici predmetnog stana i da su radovi koje su izvršili na tom stanu u pretežnoj mjeri bili nužni, a u manjoj mjeri korisni, te da se tim radovima predmetni stan doveo u normalno stanje za korišćenje, pa da im stoga prema odredbama Zakona o stvarnim pravima, kao i odredbama ranijeg Zakona o vlasničkopravnim odnosima pripada pravo na naknadu tih nužnih troškova za održavanje stvari, kao i na naknadu korisnih troškova. Osim toga, Ustavni sud nalazi da su redovni sudovi odgovorili i na apelantov prigovor vezano za nedostatak pasivne legitimacije na strani apelanta, kao i prigovor da ako je predmetni stan bio neuslovan za stanovanje i ako je bila potrebna adaptacija, odnosno nužno preduzimanje radnji na sanaciji stana tužioci bi to preduzeli i ranije, a ne tek 1998. godine, te prigovor da drugotužiteljica ne može biti aktivno legitimisana za podnošenje predmetne tužbe (vidi tačke 22, 23 i 24 ove odluke).

45. Dovodeći u vezu navedena obrazloženja s apelacionim navodima, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja presuda redovnih sudova proizlazi da su ti sudovi dali jasno i argumentovano obrazloženje na osnovu čega su zaključili da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, suprotno navodima apelacije, u svojoj presudi odgovorio na žalbene navode koje je ocijenio relevantnim za odlučenje, pa Ustavni sud i te prigovore smatra neosnovanim.

46. Imajući u vidu praksu Ustavnog suda, kao i sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na osporenu odluku.

U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela

47. U vezi s apelantovim navodima koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Period koji se uzima u obzir

48. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut tužbom od 27. maja 2009. godine, a da je okončan presudom Kantonalnog suda od 17. juna 2020. godine (nakon 11 godina). Pri tome je Ustavni sud uzeo u obzir činjenicu da je Opštinski sud iz objektivnih okolnosti, radi pravosnažnog okončanja sudskog postupka u predmetu broj 032- 0-P-07-001 428, rješenjem od 28. februara 2011. godine postupak u predmetnoj pravnoj stvari prekinuo, a da su tužioci 31. maja 2016. godine podnijeli Opštinskom sudu prijedlog za nastavak postupka. Shodno tome, Ustavni sud zapaža da se period od prekida postupka 28. februara 2011. godine pa do podnošenja prijedloga za nastavak postupka 31. maja 2016. godine (period od pet godina i tri mjeseca) ne može staviti na teret tom sudu jer u tom periodu sud objektivno nije mogao postupati. Dakle, relevantan period koji će Ustavni sud razmatrati u konkretnom slučaju je pet godina i oko devet mjeseci. Analiza dužine trajanja postupka

49. Analizirajući dužinu trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radilo o parničnom postupku koji je pokrenut radi naknade troškova ulaganja u nepokretnosti, a koji u skladu s relevantnim zakonskim odredbama nije hitne prirode. Takođe, imajući u vidu činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, da je u postupku provedeno vještačenje po vještaku arhitektonske struke, saslušani svjedoci i izvršen uvid u određenu materijalnu dokumentaciju, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o složenom predmetu.

50. Analizirajući apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da su dva pripremna ročišta odgođena (jednom po zahtjevu apelantovog punomoćnika, a drugi put na prijedlog parničnih stranaka radi mirnog dogovora oko rješavanja predmetnog spora), dok su odgađana i ročišta za glavnu raspravu (zbog nedolaska svjedokinje Z. S., apelantove supruge, odnosno zbog nepreuzimanja nalaza vještaka od strane apelantovog punomoćnika), kao i da je apelant otkazivao i davao punomoć različitim punomoćnicima, tako da proizlazi da je apelant u velikoj mjeri doprinio dužini trajanja postupka.

51. Analizirajući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je prvostepenu presudu Opštinski sud donio nakon pet godina i oko jedan mjesec, u kojem periodu je preduzeo veliki broj procesnih radnji. Naime, Ustavni sud primjećuje da je Opštinski sud dostavio predmetnu tužbu apelantu na odgovor, zatim da je dostavio odgovor na tužbu punomoćniku tužilaca i donio rješenje o prekidu postupka, a nakon jedne godine i šest mjeseci od podnošenja prijedloga za nastavak postupka donio je i rješenje o zakazivanju pripremnog ročišta, da je donio rješenje kojim je određeno vještačenje, kao i da je održao dva pripremna ročišta i dva ročišta za glavnu raspravu). Istovremeno, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud donio drugostepenu presudu nakon oko tri mjeseca (računajući od dana dostavljanja predmetnog spisa na odlučivanje po žalbi). Ustavni sud podsjeća da se razumnost trajanja postupka mora ocijeniti u odnosu na postupak kao cjelinu, te da eventualni periodi pasivnosti u radu suda u jednoj fazi postupka ne predstavljaju, per se, povredu prava na pravično suđenje u segmentu donošenja odluke u razumnom roku.

52. Iako je primjetno da je u jednoj fazi postupka Opštinski sud bio pasivan (od podnošenja prijedloga za nastavak postupka pa do donošenja rješenja o zakazivanju pripremnog ročišta), imajući u vidu da je u preostalom periodu Opštinski sud preduzeo niz procesnih radnji, te da je apelant u velikoj mjeri doprinio dužini trajanja postupka, Ustavni sud, sagledavajući postupak u cjelini, koji je u relevantnom periodu trajao pet godina i oko devet mjeseci, zaključuje da u okolnostima konkretnog predmeta nema elemenata koji ukazuju da je u predmetnom postupku povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

53. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VIII.Zaključak

54. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na osporenu presudu u situaciji kada nisu osnovani apelantovi navodi da su postupku proizvoljno primijenjene relevantne odredbe ranijeg Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, Zakona o stvarnim pravima i ZOO-a na predmetnu situaciju. Osim toga, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi da je dužina postupka u relevantnom periodu od pet godina i oko devet mjeseci, u okviru kojeg perioda su redovni sudovi donijeli dvije meritorne odluke, prešla granice „razumnog roka“ jer je Opštinski sud preduzeo niz procesnih radnji, a apelant je svojim postupcima u velikoj mjeri doprinio dužini trajanja postupka.

55. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

56. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3397/20 (M.S.) | Sudska praksa | Aktio