Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-69/22 (D. K.)

Odluka donesena 06. 04. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Otkaz
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-69/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. travnja 2022. godine, u predmetu broj AP-69/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Dževad Kolja, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dževad Kolja protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 297948 21 Rev 2 od 21. listopada 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Dževad Kolja (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Nedžla Šehić odvjetnica iz Sarajeva, podnio je 7. siječnja 2022. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 297948 21 Rev 2 od 21. listopada 2021. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 297948 12 Rs od 14. travnja 2014. godine poništena je kao nezakonita Odluka o otkazu ugovora o radu tuženika („Teloptic“ d.o.o. Sarajevo) od 5. listopada 2011. godine i naloženo tuženiku da apelantu uspostavi radno-pravni status sa 19. listopadom 2011. godine, te mu na ime plaća i drugih naknada po osnovu rada iznos za razdoblje od 19. listopada 2011. godine do 4. rujna 2013. godine isplati određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama.

3. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 297948 20 Rsž 2 od 18. veljače 2021. godine priziv tuženika je uvažen i prvostupanjska presuda je preinačena na način da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev da se poništi kao nezakonita Odluka o otkazu ugovora o radu tuženika od 5. listopada 2011. godine i da se naloži tuženiku da apelantu uspostavi radno-pravni status od 19. listopada 2011. godine, te da mu isplati na ime plaća i drugih naknada po osnovu rada za razdoblje od 19. listopada 2011. godine do 4. listopada 2013. godine isplati određeni novčani iznos, sa zakonskim zateznim kamatama

4. Presudom Vrhovnoga suda od 21. listopada 2021. godine apelantova revizija je odbijena, dok je dopuna revizije odbačena kao neblagovremena.

5. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjski sudova proizlazi da je apelant bio zaposlenik tuženika, da je doživio povredu na radu zbog čega mu je utvrđena invalidnost II. kategorije i prebačen je na poslove i radne zadatke čuvar-portir, prema Ugovoru o radu od zaključenom 1. listopada 2009. godine. Dalje je naveo da je tuženik ugovor o radu s apelantom otkazao svojom odlukom od 5. listopada 2011. godine zbog tehnoloških, ekonomskih i organizacionih razloga. Vrhovni sud je istakao da je na temelju financijskog vještačenja utvrđeno da je tuženik u 2011. godini poslovao sa gubitkom i da se broj zaposlenika u toj godini smanjivao (od travnja do listopada 2011. godine za 19 zaposlenika). Pri tomu, Vrhovni sud je naglasio da je tuženik privatna tvrtka, u kojoj nije formirano Vijeće zaposlenika niti sindikat. Vrhovni sud je istakao da apelant nije dokazao osnovanost svog zahtjeva za poništenja odluke o otkazu ugovora o radu jer je otkaz ugovora o radu zakonit kod činjenice da je tuženi 2011. godine loše poslovao i konstantno smanjivao broj zaposlenih. Vrhovni sud je istakao da je prema članku

67. Zakona o radu (u daljnjemu tekstu: ZOR) potrebna suglasnost vijeća zaposlenika za otkaz ugovora o radu zaposleniku sa smanjenom radnom sposobnošću, a da je kod poslovno uvjetovanog otkaza iz članka 98. navedenog zakona potrebna konsultacija sa vijećem zaposlenika, odnosno sindikatom. Međutim, istakao je da u situaciji kada kod tuženika nije formirano vijeće zaposlenika, odnosno sindikalna podružnica, pravilan je zaključak drugostupanjskog suda da tuženik nije mogao snositi posljedice sindikalnog neorganiziranja zaposlenika. Vrhovni sud je istakao poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku zbog ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga uz propisani otkazni rok, ako za to ima opravdani razlog (a to je u ovom slučaju loše poslovanje tuženika i prestanak potrebe za obavljanjem određenog posla). Pri tomu, istakao je da je tuženik (s obzirom na svoje uvjete poslovanja) dokazao da se nije moglo osnovano očekivati da apelanta rasporedi na drugo radno mjesto, niti da ga osposobi za obavljanje drugih poslova. Konačno, kako je dopuna revizije (od 23. travnja 2021. godine) predana izvan roka za izjavljivanje revizije od 30 dana (rok je istekao 27. ožujka 2021.godine), jer je drugostupanjsku presudu punomoćnik apelanta primio 25. veljače 2021. godine, Vrhovni sud je istakao da je je dopunu revizije odbacio kao neblagovremenu, primjenom odredbe članka 214. stavak 4. u svezi s člankom 253. Zakona o parničnom postupku.

Apelacioni navodi

6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, između ostalog, ističe da su redoviti sudovi pogrešno primijenili odredbe ZOR-a budući da je tuženik otkaz ugovora o radu apelantu (kao radniku sa smanjenom sposobnošću), mogao dati samo suglasnost vijeća zaposlenika ili sindikata koji je u to vrijeme djelovao na teritoriju FBiH. Također, apelant ističe da nije dopunjavao reviziju nego je Vrhovnome sudu samo ukazao na praksu sa koja je trebala biti poznata tom sudu.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZOR, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud je primjećuje da apelant uglavnom ponavlja navode koje je isticao u reviziji protiv drugostupanjske odluke, te da je Vrhovni sud dao detaljne i jasne razloge u pogledu neutemeljenosti tih navoda, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-69/22 (D. K.) | Sudska praksa | Aktio