Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2988/20 (B.M.)

Odluka donesena 06. 04. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Nullum crimen sine lege – nulla poena sine lege
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Minimalna prava optuženog -adekvatni uslovi za pripremu odbrane
  • Pretpostavka nevinosti
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Krivični postupak
  • Dokazni postupak
  • Kažnjavanje samo na osnovu zakona
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2988/20

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2988/20, rješavajući apelaciju B. M., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija B. M. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 025409 20 Kž 2 od 21. jula 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. B. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupa Vladimir Kovačević, advokat iz Banje Luke, podnio je 17. avgusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 025409 20 Kž 2 od 21. jula 2020. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 025409 19 K od 13. marta 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva Banja Luka (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 22. juna 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 2. jula do 12. avgusta 2021. godine.

4. Apelantovom punomoćniku su dostavljeni odgovori na apelaciju 14. januara 2022. godine. U ostavljenom roku apelantov punomoćnik se nije izjasnio na dostavljene odgovore. III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

6. Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 025409 19 K od 13. marta 2020. godine apelant je proglašen krivim da je u periodu od početka 2017. do 10. oktobra 2017. godine i na način opisan u izreci presude, zajedno sa Z. Š., počinio krivično djelo neovlašćene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 207 stav 3 u vezi sa st. 2 i 1 Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS), za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine. Istom presudom je opozvana ranije izrečena uslovna osuda kojom je apelantu utvrđena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci s rokom provjere od godinu dana i šest mjeseci, pa je navedenom presudom apelant osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i četiri mjeseca.

7. U obrazloženju presude je navedeno: Tužilaštvo je 4. januara 2018. godine podiglo optužnicu protiv 12 lica, među kojima i apelanta, zbog krivičnog djela iz člana 207 stav 3 u vezi sa st. 2 i 1 KZRS; optužnica je potvrđena 5. januara 2018. godine; u toku trajanja krivičnog postupka pojedini optuženi su u fazi izvođenja dokaza zaključili sporazume o priznanju krivice; po sprovedenom dokaznom postupku je 4. decembra 2018. godine donesena presuda kojom su apelant, Z. Š. i M. H. proglašeni krivim za izvršenje predmetnog krivičnog djela i osuđeni; u žalbenom postupku Vrhovni sud je uvažio žalbe, presudu ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak; postupajući prema uputama Vrhovnog suda, Okružni sud je u smislu člana 331 stav 2 Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKPRS) imao u vidu osnov iz ranije optužnice koja je tokom postupka izmijenjena; na glavnom pretresu je tužilac pročitao izmijenjenu optužnicu, a zatim je u spis uložen sporazum o priznanju krivice zaključen između Tužilaštva i M. H., zbog čega je u odnosu na ovog optuženog postupak razdvojen i nastavljen samo u odnosu na apelanta i Z. Š.

8. U toku postupka su na osnovu člana 331 stav 4 ZKPRS prihvaćeni iskazi saslušanih svjedoka i vještaka i pisani nalaz i mišljenje kao dokazni materijal jer su svjedoci i vještaci prilikom ispitivanja bili unakrsno ispitani od suprotne strane i branioca (pobrojani na str. od 6 do 10 obrazloženja presude). Na pretresu su izvedeni dodatni dokazi Tužilaštva u odnosu na apelanta i u odnosu na Z. Š. Apelantova odbrana je izvela dokaze saslušanjem tri svjedoka, koji su prihvaćeni i u ponovljenom postupku, te je na glavnom pretresu u svojstvu svjedoka saslušan apelant (str. 21 i 22 obrazloženja presude).

9. Na str. od 12 do 14 presude su interpretirani iskazi svjedoka optužbe, nalaz i mišljenje hemijskog vještačenja od 4. januara 2018. godine, koje je izvršeno po naredbi Tužilaštva. Predmet ovog vještačenja su bili oduzeti predmeti, između ostalog i predmeti oduzeti od apelanta, te je na strani 16 obrazloženja presude naveden zaključak vještaka prema kojem je u relevantnom dijelu koji se odnosi na apelanta navedeno: „U ispitivanom uzorku biljne materije utvrđeno je prisustvo biljne vrste Cannabis sativa L iz familije Cannabaceae, grupa halucinogenih droga.“ Navedeni nalaz je ocijenjen kao stručan i dat u skladu s pravilima struke. U pogledu neosnovanosti prigovora apelantove odbrane da vještak nije utvrdio procenat tetrahidrokanabinola navedene su relevantne odredbe Zakona o sprečavanju i suzbijanju zloupotrebe opojnih droga uz zaključak da u konkretnom slučaju nije bilo neophodno utvrđivati procenat jer se nesporno radi o uzgoju Cannabis Sative.

10. U nastavku su interpretirani iskazi svjedoka koje je izvela apelantova odbrana. U ponovnom postupku su na pretresu pred Okružnim sudom izvedeni i novi dokazi koje je sud izveo po službenoj dužnosti.

11. Nakon analize i ocjene svih izvedenih dokaza, pojedinačno i u međusobnoj vezi u smislu člana 295 stav 2 ZKPRS utvrđeno je van razumne sumnje da su apelant i Z. Š. izvršili krivično djelo koje im je stavljeno na teret. U nastavku je razmotren njihov međusobni odnos, imajući pri tome u vidu da je djelo iz člana 207 stav 1 KZRS izvršeno od strane više lica, a u vezi sa st. 2 i 3 iste odredbe. U tom pravcu su prvenstveno istaknuti materijalni dokazi – zapisnik o pretresu automobila u vlasništvu apelanta od 9. maja 2017. godine i potvrde o privremenom oduzimanju predmeta na osnovu naredbe PU B. Luka od 9. maja 2017. godine. Istražnom radnjom nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija utvrđena je komunikacija između apelanta i Z. Š. prije oduzimanja opojne droge od apelanta. U nastavku su opisane odlučne činjenice koje proizlaze iz naprijed navedenih dokaza uz zaključak da je droga bila sakrivena u automobilu, a zatim prenošena radi prodaje (detaljno opisano na str. 23 obrazloženja). Prigovor apelantove odbrane da u postupku nije utvrđeno kome je zapravo apelant imao namjeru prodati drogu ocijenjen je irelevantnim imajući u vidu utvrđenje da je droga prenošena radi prodaje. Takođe je neosnovanim ocijenjen prigovor u pogledu zabilježene komunikacije između apelanta i Z. Š. tvrdnjom da se zabilježena komunikacija desila prije naredbe za nadzor i tehničko snimanje. U tom pravcu je navedeno da je naredba suda od 4. maja 2017. godine donesena prema NN licu s određenim telefonskim brojem koji je koristio apelant, a zatim, kada je utvrđen identitet apelanta, donesena je naredba 16. maja 2017. godine kojom su određene i posebne istražne radnje prema apelantu kao identifikovanom licu. Stoga su neosnovanim ocijenjeni prigovori da su nezakonite posebne istražne radnje koje je sud naredio protiv NN učinioca jer je uvidom u KPP spise utvrđeno da su po identifikaciji apelanta i Z. Š. posebne istražne radnje određene u zakonitom postupku jer na drugi način nije bila moguća njihova identifikacija. U pogledu neosnovanosti prigovora apelantove odbrane da se prema apelantu primijeni KZRS koji je bio na snazi do 2017. godine jer je apelant radnju izvršenja preduzeo 9. maja 2017. godine, Okružni sud je istakao sljedeće: u konkretnom slučaju se radi o saizvršilaštvu i svim saizvršiocima, pa i apelantu, na teret se stavlja krivično djelo iz člana 207 stav 3 KZRS u vezi sa st. 2 i 1 istog zakona; na apelanta kao saizvršioca se stoga ne može primijeniti zakon koji je bio na snazi 9. maja 2017. godine kada je biljna materija (opojna droga koja je u trenutku oduzimanja asocirala na marihuanu) oduzeta od apelanta; KZRS se na saizvršioce ne može primjenjivati selektivno jer je saizvršilaštvo institut materijalnog prava koji se primjenjuje prema svim saizvršiocima za isto krivično djelo, bez obzira na to kada su djelo izvršili i bez obzira na princip vremenskog važenja zakona.

12. Dalje je navedeno da se kvalifikovani oblik krivičnog djela koji je apelantu i Z. Š. stavljen na teret sastoji, između ostalog, i u tome da je djelo izvršeno od strane više lica, a zakonska definicija za više lica podrazumijeva najmanje dva lica i kao uslov ne postavlja bilo kakvu organizacionu ili međusobnu povezanost izvršilaca. Za postojanje kvalifikovanog oblika krivičnog djela dovoljno je saznanje izvršilaca da njihove radnje izvršenja u svojoj objektivnoj međusobnoj povezanosti dovode do zabranjene posljedice. Iz provedenih dokaza je utvrđeno da je u inkriminisanom periodu Z. Š. ostvarivao komunikaciju (šifriranu) s apelantom i M. H. (koji je zaključio sporazum o priznanju krivice) kod kojih je zatim pronalažena droga, što upućuje na zaključak da su apelant i M. H. od Z. Š. preuzimali drogu i dalje je prodavali (držali radi prodaje). Ponovljeno je da je kod kvalifikovanog oblika krivičnog djela, kao što je konkretan slučaj, dovoljno saznanje izvršilaca da njihove radnje izvršenja u svojoj objektivnoj međusobnoj povezanosti dovode do zabranjene posljedice.

13. Okružni sud je dalje naveo da su posebne istražne radnje prema apelantu i drugim optuženim određene i sprovedene u skladu s odredbama čl. od 234 do 237 ZKPRS tako da predstavljaju zakonit dokaz na kojem se može zasnovati sudska odluka. Iz dokumentacije (naredbi suda) utvrđeno je da je sudija za prethodni postupak na obrazložen prijedlog tužioca izdao naredbe, da je tužilac u prijedlogu obrazložio osnove sumnje da je djelo počinjeno, da je dostavio dokaze iz kojih proizlaze osnovi sumnje – naredbu o sprovođenju istrage od 26. aprila 2017. godine, transkripte presretnutih telefonskih razgovora sprovođenjem posebnih istražnih radnji po naredbi Osnovnog suda u Banjoj Luci od 10. aprila 2017. godine, da je u naredbama obrazloženo da se na drugi način ne mogu prikupiti dokazi radi utvrđivanja činjenica o načinu nabavke i preuzimanja droge, lokacije na kojima se opojna droga čuva i vrši njena primopredaja, da se ne mogu identifikovati i pronaći svjedoci koji kupuju drogu od navedenih lica.

14. U skladu s činjeničnim stanjem utvrđenim na glavnom pretresu, sud je djelimično izmijenio činjenični opis djela u odnosu na izmijenjenu optužnicu tako što je izostavio određene riječi (kvalifikacije opojne droge prema listama objavljenim u Službenom glasniku) kako je opisano na strani 32 obrazloženja presude. Na navedeni način, kako je dalje obrazloženo, nije prekoračena optužnica, s obzirom na to da je izmijenjeni opis djela u izreci presude ostao u granicama činjeničnog osnova izmijenjene optužnice, tačnije u granicama onih činjenica i okolnosti na kojima se optužba zasniva, a iz kojih proizlaze zakonska obilježja krivičnih djela koja se apelantu i Z. Š. stavljaju na teret.

15. Dalje je utvrđeno da su apelant i Z. Š. djelo počinili s direktnim umišljajem jer su u potpunosti bili svjesni krivičnog djela i htjeli su njegovo izvršenje. Umišljaj se sastoji u svijesti da neovlašćeno stavljaju u promet supstance za koje su nesumnjivo znali da su proglašene za opojne droge, a takođe su bili svjesni svog djela i htjeli su njegovo izvršenje, iz čega proizlazi da su apelant i Z. Š. zajedno sa M. H. izvršili krivično djelo iz člana 207 stav 3 u vezi sa st. 2 i 1 KZRS s direktnim umišljajem.

16. Prilikom odmjeravanja kazne sud je imao u vidu težinu počinjenog krivičnog djela, stepen krivične odgovornosti i okolnosti pod kojima je krivično djelo počinjeno. Kao olakšavajuća okolnost na strani apelanta je cijenjena njegova porodičnost, kao i to da je u jednom navratu prenosio drogu radi prodaje, i to marihuanu koja je manje opasna za konzumente u odnosu na opojne droge koje su u promet stavljali ostali optuženi. Otežavajućih okolnosti nije bilo, pa je olakšavajuća okolnost u ukupnosti ocijenjena kao naročito olakšavajuća u smislu člana 53 st. 1 i 3 KZRS ukazujući da se i ublaženom kaznom može postići svrha kažnjavanja. Apelantu je stoga ublažena kazna uz primjenu člana 54 stav 1 tačka 3 KZRS i za krivično djelo iz člana 207 KZRS mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri godine. Na osnovu člana 64 stav 1 KZRS apelantu je opozvana uslovna osuda izrečena presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci u trajanju od osam mjeseci, te mu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od tri godine i četiri mjeseca.

17. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 K 025409 20 Kž 2 od 21. jula 2020. godine odbijena je kao neosnovana žalba Tužilaštva, dok je djelimičnim uvažavanjem žalbe apelantovog branioca preinačena presuda Okružnog suda od 13. marta 2020. godine u odluci o krivičnoj sankciji tako što je apelant za krivično djelo za koje je prvostepenom presudom proglašen krivim osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine u koju me se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru.

18. U obrazloženju presude je istaknuto da je žalba izjavljena iz svih žalbenih osnova: u pogledu bitne povrede odredbi krivičnog postupka se osporava zakonitost u pribavljanju dokaza; osporava se pravilnost ocjene izvedenih dokaza, pa slijedom toga pravilnost utvrđenja odlučnih činjenica, te se pobija odluka o krivičnopravnoj sankciji.

19. U pogledu neosnovanosti prigovora bitne povrede postupka navodima da je presuda zasnovana na nezakonitim dokazima pribavljenim sprovođenjem posebnih istražnih radnji je navedeno: zabilježene telefonske komunikacije između apelanta i Z. Š. prije donošenja naredbe za nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija apelanta od 15. maja 2017. godine su zakoniti dokazi jer se do sadržine komunikacije između apelanta i Z. Š. došlo na osnovu naredbe za nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija od 4. maja 2017. godine. Sudija za prethodni postupak je nakon toga utvrdio identitet apelanta i donio naredbu kojom su određene posebne istražne radnje prema tada identifikovanom licu, dakle apelantu. Neosnovanim su ocijenjeni navodi da je radnja pretresanja apelantovog vozila nezakonita jer je u presudi na str. 25 i 26 dato detaljno i valjano obrazloženje. Naglašeno je da su pri sprovođenju ove radnje provedene dvije odvojene istražne radnje, pri čemu prilikom prve službena lica nisu pronašla dokaz, a druga radnja je preduzeta na osnovu usmene naredbe sudije za prethodni postupak, kojom prilikom je u apelantovom vozilu pronađena i oduzeta opojna droga marihuana. Vozilo je bilo zaključano na parkingu policije, a ključ od vozila je u posjedu imao apelant, što je prvostepeni sud i utvrdio.

20. Suprotno navodima žalbe, Vrhovni sud je ocijenio da izreka pobijane presude nije nerazumljiva niti protivrječna sama sebi i njenim razlozima. Obrazloženje sadrži razloge u pogledu svih odlučnih činjenica s aspekta postojanja krivičnog djela i krivice apelanta i Z. Š. i činjenica odlučnih za pravilnu primjenu KZRS, zbog čega su neprihvatljivi prigovori zasnovani na tvrdnji da je prvostepena presuda zahvaćena bitnom povredom odredbi krivičnog postupka. Osim toga, činjenična utvrđenja pobijane presude su potpuna i pravilna, zasnovana na mnogobrojnim dokazima izvedenim na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom koji su izneseni u obrazloženju pobijane presude i ocijenjeni na način kako propisuje odredba člana 295 stav 2 ZKPRS. Na taj način je izveden pravilan zaključak da su apelant i Z. Š. počinili krivično djelo neovlašćene proizvodnje i prometa opojnih droga. Vrhovni sud je prihvatio razloge za sve odlučne činjenice, kao i obrazloženje uz zaključak da se njihova pravilnost ne može osporiti iznesenim prigovorima.

21. U vezi s neosnovanošću žalbenog prigovora koji se tiče pravne kvalifikacije krivičnog djela i primjene Krivičnog zakona, Vrhovni sud je naveo: iz činjeničnog opisa djela sadržanog u izreci presude proizlazi da je apelant zajedno sa Z. Š. i osuđenim M. H. u periodu od početka 2017. do 10. oktobra 2017. godine kontinuirano i po prethodnim dogovorima „prenosio radi prodaje“; činjenični opis radnji iz izreke presude sadrži sve elemente kvalifikovanog oblika krivičnog djela neovlašćene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 207 stav 3 u vezi sa st. 2 i 1 KZRS jer u radnjama učestvuje više lica, što je provedenim dokazima u konkretnom postupku nesumnjivo utvrđeno (više lica, saizvršioci); zajedničko djelovanje apelanta, Z. Š. i osuđenog M. H. je rezultat njihove zajedničke odluke; odlučna činjenica koja kvalifikovani oblik distancira od osnovnog oblika konkretnog krivičnog djela jeste svijest i volja o zajedničkom djelovanju više lica u izvršenju krivičnog djela, pa je bez značaja njihova pojedinačna participacija. U tom pravcu Vrhovni sud je uputio i na relevantni dio obrazloženja prvostepene presude (strana 26) u kojem su detaljno opisane odlučne činjenice koje ukazuju na postojanje svijesti i volje o zajedničkom djelovanju, dakle na postojanje kvalifikovanog oblika krivičnog djela, zbog čega su prigovori o pogrešnoj primjeni KZRS ocijenjeni neosnovanim.

22. U pogledu odluke o kazni ocijenjeno je da je apelantova žalba djelimično osnovana u dijelu u kojem je prvostepeni sud opozvao uslovnu osudu koja je izrečena 8. juna 2016. godine i postala pravosnažna danom donošenja i objavljivanja. Prilikom opoziva izrečene uslovne osude prvostepeni sud je zanemario odredbu člana 67 stav 1 KZRS kojom je propisano da se uslovna osuda može opozvati u toku vremena provjeravanja, te ako osuđeni u tom vremenu učini krivično djelo koje povlači opozivanje uslovne osude. Presudom je to utvrđeno tek poslije isteka vremena provjeravanja, dakle protekom jedne godine od dana kad je proteklo vrijeme provjeravanja. U konkretnom slučaju pobijana presuda kojom su apelant i Z. Š. proglašeni krivim donesena je 13. marta 2020. godine kada je protekao rok provjeravanja po prethodnoj presudi kojom je apelantu izrečena uslovna osuda, pa je zaključeno da je prvostepeni sud povrijedio odredbu člana 312 tačka d) ZKPRS jer je prekoračio ovlašćenje iz člana 67 stav 1 KZRS.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

23. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije i zabrana zloupotrebe prava iz člana 17 Evropske konvencije.

24. Obrazlažući povredu prava na pravično suđenje u apelaciji se navodi: u prvostepenoj presudi je počinjena bitna povreda materijalnog prava jer su sudovi ocijenili da je u pitanju saizvršilaštvo; propušteno je da se utvrdi umišljaj apelanta i drugog izvršioca samostalno; drugostepeni sud se ni u jednom dijelu nije osvrnuo niti dao obrazloženje na navode žalbe koji se odnose na retroaktivnu primjenu materijalnog prava; nejasno je zbog čega i po kojem osnovu je Okružni sud zauzeo stav da se primijeni KZRS koji je stupio na snagu 18. jula 2017. godine kada je prethodno utvrdio da je apelant radnju izvršenja preduzeo 9. maja 2017. godine; presuda nije zasnovana na valjanim dokazima za utvrđivanje odlučnih činjenica, pa je samim tim protivrječna sama sebi, dokazi su cijenjeni suprotno odredbi člana 15 ZKPRS jer ne postoji niti jedan dokaz iz kojeg bi bez sumnje proizlazila njegova krivična odgovornost; pogrešan je zaključak da je apelant saizvršilac krivičnog djela za koje je proglašen krivim i osuđen; prava odbrane nisu odgovarajuće poštovana u pogledu izvedenih dokaza; sud se vodio isključivo presretnutim razgovorima između njega i drugih označenih lica koji su neprecizni, nejasni i iz njih se ne može utvrditi odgovornost, niti se može sa sigurnošću utvrditi da se radi o drogi; smatra da pravna kvalifikacija krivičnog djela nije utvrđena niti dovoljno obrazložena; osporava zakonitost pojedinih dokaza zbog načina njihovog pribavljanja ističući da posebne istražne radnje koje se odnose na razgovore i poruke između apelanta i Z. Š. i pretres automobila nisu zakonite.

II.Odgovori na apelaciju

25. Vrhovni sud je istakao da je apelacija neosnovana jer je taj sud, kao i prvostepeni, donio pravilne i zakonite presude kojima nije povrijeđeno niti jedno ustavno ili konvencijsko pravo na koje se apelacijom ukazuje. Vrhovni sud je savjesno i u mjeri u kojoj mu to nalaže ZKPRS cijenio navode iz žalbe i o njima dao sasvim jasne odgovore. Apelacija je, prema mišljenju Vrhovnog suda, neosnovana, pa je predloženo da se kao takva i odbije.

26. Okružni sud je istakao da je apelacija neosnovana jer su činjenice na kojima se zasniva presuda i materijalni propisi na koje se u apelaciji ukazuje dati i obrazloženi u presudi tog suda. U konkretnom krivičnom postupku koji se vodio protiv apelanta su u svemu ispoštovana apelantova prava, pri čemu nije prekršeno niti jedno ustavno ili konvencijsko pravo, pa je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

27. Tužilaštvo je u odgovoru istaklo da je apelacija neosnovana i da je treba prima facie odbaciti zato što je Vrhovni sud dao razloge zbog čega je apelantova žalba neosnovana i odgovorio na sve meritorne i procesne prigovore na koje je ukazano žalbom. Apelant je imao i koristio pravni lijek, te je predloženo da se apelacija odbaci ili odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

28. Krivični zakonik Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 64/17, 104/18 – odluka USRS, 15/21 i 89/21). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Vremensko važenje krivičnog zakonodavstva Član 9.

(1) Na učinioca krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Ako je zakon izmijenjen za vrijeme izvršenja krivičnog djela, primijeniće se zakon koji je bio na snazi u vrijeme kada je djelo dovršeno.

(2) Ako je poslije izvršenja krivičnog djela, a prije donošenja pravosnažne presude, jednom ili više puta izmijenjen zakon, primijeniće se zakon koji je najblaži za učinioca.

(3) Na učinioca krivičnog djela koje je propisano zakonom sa određenim vremenskim trajanjem, primijeniće se taj zakon bez obzira na to kada mu se sudi, osim ako tim zakonom nije drugačije određeno.

(4) Pravila važenja ovog zakonika iz st. 1, 2. i 3. ovog člana važe i u odnosu na dejstvo pravnih posljedica osude.

Granice ublažavanja kazne Član 54.

(1) Kad postoje uslovi za ublažavanje kazne iz člana 53. ovog zakonika, sud će ublažiti kaznu u ovim granicama:

(…) 3) ako je za krivično djelo kao najmanja mjera kazne propisana kazna zatvora od pet godina, kazna se može ublažiti do tri godine kazne zatvora, (2) Pri odlučivanju u kojoj će mjeri kaznu ublažiti prema pravilima iz stava 1. ovog člana, sud će posebno uzeti u obzir najmanju i najveću mjeru kazne propisane za krivično djelo.

Neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga Član 207.

(1) Ko neovlašteno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju, ili ko radi prodaje kupuje, drži ili prenosi, ili ko posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašteno stavlja u promet supstance ili preparate koji su proglašeni za opojne droge, kazniće se kaznom zatvora od jedne do deset godina.

(2) Ko ponudi, proda ili posreduje u prodaji supstanci ili preparata koji su proglašeni za opojne droge djetetu, duševno poremećenom licu, ili to učini u školi ili drugim vaspitno-obrazovnim, sportskim, kulturnim ustanovama ili mjestima koja služe za obrazovanje, vaspitanje, sportsku ili neku drugu društvenu aktivnost djece ili u njihovoj neposrednoj blizini, u javnim lokalima ili na javnim priredbama, ili ko za izvršenje djela iz stava 1. ovog člana iskoristi dijete kazniće se kaznom zatvora od pet do petnaest godina.

(3) Kaznom iz stava 2. ovog člana kazniće se službeno lice, nastavnik, vaspitač, socijalni ili zdravstveni radnik ili sveštenik koji djelo izvrši koristeći svoj položaj, kao i lice koje organizuje mrežu preprodavaca ili posrednika za izvršenje djela iz st. 1. ili 2. ovog člana ili je djelo izvršeno od strane više lica.

(…)

29. Krivični zakonik Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 67/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga Član 224.

(1) Ko neovlašćeno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju, ili ko radi prodaje kupuje, drži ili prenosi, ili ko posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašćeno stavlja u promet supstance ili preparate koji su proglašeni za opojne droge, kazniće se zatvorom od tri do deset godina.

(2) Ako je djelo iz stava 1. ovog člana izvršeno od strane više lica ili je učinilac ovog djela organizovao mrežu preprodavaca ili posrednika, ili je za izvršenje djela iskoristio dijete ili maloljetno lice, učinilac će se kazniti zatvorom od pet do petnaest godina.

(3) Ko neovlašćeno pravi, nabavlja, posjeduje ili daje na upotrebu opremu, materijal ili supstance za koje zna da su namijenjene za proizvodnju opojnih droga, kazniće se zatvorom od tri do pet godina.

(4) Učinioca koji prijavi od koga nabavlja opojne droge, sud može blaže kazniti ili osloboditi od kazne.

(5) Opojne droge i sredstva za njihovo spravljanje oduzeće se.

30. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Pretpostavka nevinosti i načelo in dubio pro reo Član 3.

(1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženog.

Zakonitost dokaza Član 10. st. (2) i (3) (2) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima, koje je ratifikovala Bosna i Hercegovina, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.

Jednakost u postupanju Član 14. stav (1) (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.

Slobodna ocjena dokaza Član 15.

Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295.

(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Sadržaj presude Član 304. stav (7) (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakonika na optuženog i njegovo djelo.

VI.Dopustivost

31. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

32. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 K 025409 20 Kž 2 od 21. jula 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 28. jula 2020. godine, a apelacija je podnesena 17. avgusta 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

35. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3b) Evropske konvencije, člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Osim toga, ukazuje i na kršenje člana 7 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

36. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

37. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže krivim u skladu sa zakonom.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

[…]

b) da ima dovoljno vremena i mogućnosti za pripremanje svoje odbrane;

[…]

38. Ustavni sud ukazuje da se konkretan postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

39. Imajući u vidu apelacione navode, Ustavni sud zapaža da apelant, prije svega, osporava dokaze koji su provedeni u toku postupka, naročito zakonitost pojedinih dokaza zbog načina njihovog pribavljanja ističući da posebne istražne radnje koje se odnose na razgovore i poruke između apelanta i Z. Š. i pretres automobila nisu zakonite. Osporava način na koji je sud ocijenio dokaze, te zaključke koje je u vezi s tim izveo i shodno tome utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo.

40. U vezi s tim, Ustavni sud najprije podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne čini očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za ljudska prava; u daljnjem tekstu: Evropski sud; Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

41. Ustavni sud podsjeća i da je u svojoj praksi usvojio stav da „slobodna ocjena svakog dokaza pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima čini neodvojiv element prava na pravično suđenje“ u Bosni i Hercegovini. Međutim, Ustavni sud je takođe naveo i da ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, tačka 35, dostupna na www.ustavnisud.ba). Isto tako, Ustavni sud podsjeća da član 6 Evropske konvencije, mada garantuje pravo na pravično suđenje, ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza, već je to prije svega pitanje koje se reguliše domaćim zakonodavstvom (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, presuda od 12. jula 1988. godine, st. 45-46, serija A, broj 140 i Teixeira de Castro protiv Portugalije, presuda od 9. juna 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza, na primjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, može biti prihvatljiva ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. Stoga, pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti” koja je u pitanju i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Evropske konvencije, prirodu utvrđene povrede (vidi Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine). Zatim, prema stanovištu Evropskog suda, pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan, takođe se mora imati u vidu da li su poštovana prava odbrane. Mora se ispitati da li je aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korišćenju (vidi Evropski sud, Szilagyi protiv Rumunije (dec.), aplikacija broj 30164/04, 17. decembar 2013. godine). Prednje, takođe, uključuje i osporavanje autentičnosti izvedenih dokaza. U pravilu se svi dokazi moraju izvesti u prisustvu okrivljenika na javnoj raspravi, a radi kontradiktornosti postupka (vidi Kovač protiv Hrvatske, broj aplikacije 503/05, presuda od 12. aprila 2007. godine stav 25).

42. U vezi s ovim dijelom apelacionih navoda, Ustavni sud podsjeća da je apelant sve prigovore koje je istakao u apelaciji prethodno isticao pred Okružnim sudom, a zatim ponovio u žalbi protiv prvostepene presude. Ustavni sud zapaža da u prvostepenoj presudi nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza, kako onih koje je predlagalo Tužilaštvo tako i onih koje je predlagala apelantova odbrana. Okružni sud je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega u ponovnom postupku prihvata pojedine dokaze u cjelini ili samo u jednom dijelu, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi s drugim provedenim dokazima. Zatim, iz obrazloženja osporene prvostepene presude proizlazi da je u pogledu ocjene dokaza Okružni sud dao detaljno obrazloženje koje se Ustavnom sudu ne čini očigledno proizvoljnim. Pritom, kada je u pitanju apelacioni navod koji se tiče zakonitosti pojedinih dokaza (presretnuta komunikacija između apelanta i Z. Š. i pretres apelantovog vozila), Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da osuđujuća presuda protiv apelanta (apelantova krivica) nije zasnovana isključivo na tim dokazima, za koje je prethodno utvrđeno da su pribavljeni zakonito jer je prije svake od naprijed navedenih radnji blagovremeno izdata naredba o njihovom provođenju. Okolnost da su se naredbe o presretnutim komunikacijama u početnoj fazi odnosile na NN lice, a tek nakon identifikacije (apelanta i Z. Š.) na apelanta, ne dovode u pitanje zakonitost u pribavljanju dokaza. Isto tako, Ustavni sud ne smatra da je u okolnostima konkretnog predmeta samo uvrštavanje navedenih dokaza u dokaznu građu dovelo apelanta u nepovoljniji položaj u kontekstu utvrđivanja njegove krivičnopravne odgovornosti, niti ga je onemogućilo da na efektivan način osporava tvrdnje optužbe u cjelini. S druge strane, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je Okružni sud na glavnom pretresu (u ponovnom postupku) posebnu pažnju posvetio ostalim dokazima proizašlim kao rezultat provođenja posebne istražne radnje (tehničko snimanje telekomunikacija) u odnosu na apelanta, kako bi se na pravilan i potpun način utvrdilo činjenično stanje u ovoj krivičnopravnoj stvari, odnosno otklonile sumnje u pogledu bilo kakvih protivrječnosti. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je apelant u ponovnom postupku saslušan u svojstvu svjedoka. Dakle, Okružni sud je sve izvedene dokaze detaljno analizirao, te dao razloge i obrazloženja koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim i koji ne dovode u sumnju zaključak Okružnog suda (i Vrhovnog) suda da je apelant upravo lice koje je počinilo inkriminisane radnje koje su mu (zajedno s optuženim Z. Š.) stavljene na teret u sklopu predmetnog krivičnog djela (neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 207 stav (3) u vezi sa st. (2) i (1) KZRS).

43. Isto tako, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji je Okružni sud raspravio pitanje apelantove svijesti prilikom izvršenja predmetnog krivičnog djela. Dakle, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u konkretnom predmetu ispoštovao obavezu koja se ogleda u omogućavanju apelantovoj odbrani da ravnopravno učestvuje u predlaganju i izvođenju dokaza, odnosno pružanju mogućnosti da apelant i njegov branilac pobijaju sadržaj iskaza svih svjedoka, datih kako na glavnom pretresu tako i onih u fazi istrage. S druge strane, Ustavni sud ponavlja da nije u njegovoj nadležnosti da cijeni sadržaj izvedenih dokaza, niti da se bavi utvrđivanjem njihove istinitosti, kao i same apelantove krivičnopravne odgovornosti, tj. krivice. Dakle, Okružni sud je jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je utvrđeno da je apelant počinio predmetno krivično djelo, a nezadovoljstvo ishodom postupka sagledanog u cjelini ne može dovesti samo po sebi do zaključka o proizvoljnosti u primjeni prava u tom smislu.

44. S druge strane, kada je u pitanju apelacioni navod u vezi s postupanjem Vrhovnog suda, Ustavni sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, zapaža da su i u obrazloženju osporene drugostepene odluke sadržani svi prigovori apelantove odbrane od odlučnog značaja za ishod predmetnog postupka, a koje je apelantova odbrana isticala kako u toku postupka pred redovnim sudovima tako i u navodima predmetne apelacije. Pritom, Ustavni sud ima u vidu i apelantovo ukazivanje da obrazloženje osporene drugostepene odluke navodno nije u skladu sa standardima prava na obrazloženu sudsku odluku uz argumentaciju da je Vrhovni sud suštinski samo potvrdio odlučenje Okružnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud (u svjetlu principa prakse kako Evropskog suda tako i Ustavnog suda kada je u pitanju kvalitet i obim obrazloženja više sudske instance koja odlučuje o žalbi) podsjeća da čak i samo suštinsko potvrđivanje nižestepene odluke i bez detaljnog obrazlaganja žalbenih navoda ne dovodi per se u pitanje pravičnost postupka sagledanog u cjelini (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4779/14 od 10. maja 2017. godine, stav 40 s ostalim referencama iz prakse Evropskog suda, dostupna na www.ustavnisud.ba) kada ne postoje objektivne okolnosti koje ukazuju da je postupak pred prvostepenim – raspravnim sudom pune jurisdikcije ugrozio garancije apelantove odbrane, odnosno kada obrazloženje nižestepene sudske odluke (kao što je slučaj u konkretnom predmetu osporena prvostepena presuda Okružnog suda) zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

45. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su u okolnostima konkretnog predmeta redovni sudovi svoj zaključak o postojanju predmetnog krivičnog djela donijeli isključivo u kontekstu apelantovih radnji, te u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Na navedeni način, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi poštovali svoju obavezu da na jasan način navedu razumljive razloge na kojima su zasnovali osporene odluke u odnosu na naprijed navedena pravna pitanja u smislu garancija obuhvaćenih članom 6 stav 1 Evropske konvencije. Isto tako, Ustavni sud smatra da redovni sudovi nisu imali i najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza i da ga nisu tumačili na način koji je bio povoljniji po apelanta. Stoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su prvenstveno Okružni sud, a zatim i Vrhovni sud, načinom provođenja dokaznog postupka u ovoj krivičnopravnoj stvari izašli iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku, što bi rezultiralo kršenjem člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Takođe, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju redovni sudovi nisu imali i najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza i da ga nisu tumačili na način koji je bio povoljniji po apelanta, posljedično čemu nije došlo do kršenja ni principa presumpcije nevinosti iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije. Pritom, Ustavni sud smatra da apelant nije bio u konvencijskom smislu ograničen i doveden u neravnopravan položaj u odnosu na optužbu i da mu je povrijeđeno pravo na jednakost strana u postupku u smislu člana 6 stav 3d) Evropske konvencije. Shodno tome, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije neosnovani, odnosno da u okolnostima konkretnog predmeta ne postoji ništa što bi potkrijepilo zaključak da prava apelantove odbrane nisu odgovarajuće poštovana u pogledu izvedenih dokaza ili da je procjena domaćih sudova bila proizvoljna, odnosno da je u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjeno materijalno pravo.

46. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u predmetnom krivičnom postupku sagledanom u cjelini, prilikom utvrđivanja krivičnopravne odgovornosti, apelantu nisu bile uskraćene bilo kakve procesne garancije, a što bi dovelo do kršenja prava na pravično suđenje u smislu člana 6 st. 1, 2 i 3b) Evropske konvencije.

Kažnjavanje samo na osnovu zakona

47. Član 7 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Niko se ne smije smatrati krivim za krivično djelo izvršeno činjenjem ili nečinjenjem koje, u vrijeme kada je počinjeno, nije predstavljalo krivično djelo po unutrašnjem ili međunarodnom pravu. Isto tako, ne smije se izreći stroža kazna od one koja je bila primjenjiva u vrijeme kada je krivično djelo počinjeno.

2. Ovaj član ne utiče na ishod suđenja i kažnjavanje bilo kog lica za činjenje ili nečinjenje koje se u vrijeme počinjenja smatralo krivičnim djelom prema opštim pravnim principima koja priznaju civilizovani narodi.

48. U suštini, apelacioni navodi se u ovom dijelu svode na tvrdnju da je u konkretnom slučaju pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Naime, apelant smatra da su sudovi, s obzirom na utvrđenje da je radnju izvršenja krivičnog djela za koje je osuđen preduzeo 9. maja 2017. godine u vrijeme važenja KZRS iz 2013. godine, trebali primijeniti taj zakon a ne KZRS koji je stupio na snagu 18. jula 2017. godine.

49. Ustavni sud podsjeća da je apelant identičan prigovor iznio u žalbi protiv prvostepene presude, i to argumentima koji se odnose na činjenični osnov prvostepene presude i povredu Krivičnog zakona, jer izvedeni dokazi, kako smatra, ne ukazuju da je počinio krivično djelo za koje je osuđen.

50. Član 7 stav 1 Evropske konvencije uspostavlja princip da samo zakon može definisati kažnjivo djelo i propisati kaznu (nullum crimen, nulla poena sine lege). Posebno zabranjujući proširenje tumačenja postojećeg krivičnog djela na djela koja prethodno nisu bila određena kao krivična, član 7 stav 1 uspostavlja princip da krivično zakonodavstvo ne smije biti ekstenzivno tumačeno na štetu optuženog (vidi Evropski sud, Coëme i drugi protiv Belgije, aplikacije br. 32492/96, 32547/96, 32548/96, 33209/96 i 33210/96, stav 145, ECHR 2000-VII). Stoga, krivična djela i odgovarajuće kazne moraju biti jasno definisani zakonom. Ovaj zahtjev je zadovoljen kada lice koje je u pitanju iz sadržaja relevantne odredbe, ili, ako je potrebno, uz tumačenje suda, može znati koje radnje ili propuštanja će ga učiniti krivično odgovornim (vidi Evropski sud, Kokkinakis protiv Grčke, 25. maj 1993. godine, stav 52, serija A, broj 260-A, Sud Fondi Srl i drugi protiv Italije, aplikacija broj 75909/01, stav 107, 20. januar 2009. godine).

51. Ustavni sud ukazuje na neophodnost da se zahtijeva kvalitet, pristupačnost i predvidivost zakona koji se primjenjuju i nezaobilazni su elemenat sudskog tumačenja s ciljem razjašnjenja eventualno spornih odredbi i davanja određenim pojmovima smisao i svrhu u stvarnom životu, što i jeste suština regulisanja ljudskih ponašanja zakonima.

52. Ustavni sud podsjeća da su u ovoj odluci već detaljno razmotreni apelantovi navodi u vezi s ocjenom dokaza i odlučnim činjenicama u pogledu vremenskog okvira preduzimanja krivičnopravnih radnji (od početka 2017. do 10. oktobra 2017. godine) na osnovu kojih je zaključeno da se na apelanta i Z. Š. ima primijeniti KZRS koji je stupio na snagu u julu 2017. godine. Pri takvom zaključku, Okružni sud i Vrhovni sud su imali u vidu prigovore apelantove odbrane u pogledu primjene materijalnog prava, te u vezi s tim istakli: kvalifikovani oblik krivičnog djela koje je apelantu i Z. Š. stavljeno na teret sastoji se u tome da je djelo izvršeno od strane više lica (najmanje dva); za postojanje kvalifikovanog oblika krivičnog djela dovoljno je saznanje izvršilaca da njihove radnje izvršenja u objektivnoj međusobnoj povezanosti dovode do zabranjene posljedice; činjenični opis radnji iz izreke presude sadrži sve elemente kvalifikovanog oblika krivičnog djela iz člana 207 stav 3 u vezi sa st. 2 i 1 KZRS jer je dokazima izvedenim u postupku nesumnjivo utvrđeno da je u radnjama izvršenja učestvovalo više lica (među kojima i apelant) kao saizvršioci i da je njihovo zajedničko djelovanje rezultat zajedničke odluke; kvalifikovani oblik se od osnovnog oblika krivičnog djela (član 207 stav 1 KZRS) razlikuje upravo u svijesti i volji o zajedničkom djelovanju, pa je bez značaja pojedinačno participiranje u zajedničkom djelovanju, kako implicira apelant.

53. Ustavni sud zapaža da je KZRS koji je primijenjen u apelantovom slučaju stupio na snagu 18. jula 2017. godine i, kao i prethodni KZRS iz 2013. godine (član 224), propisao krivično djelo neovlašćene proizvodnje i prometa opojnih droga za koje je apelant osuđen (kvalifikovani oblik). Nesporno je dakle da je predmetno krivično djelo u smislu prve rečenice člana 7 stav 1 Evropske konvencije predstavljalo krivično djelo i po „starom“ i po „novom“ KZRS. U osporenim presudama je jasno naveden vremenski okvir i način izvršenja krivičnog djela (od početka 2017. do 10. oktobra 2017. godine), pri čemu su radnje izvršenja preduzimane kontinuirano, dakle i prije i poslije stupanja na snagu KZRS iz jula 2017. godine. Iz osporenih presuda proizlazi da je na apelanta (i saizvršioce) primijenjen KZRS koji je bio na snazi u vrijeme kada je krivično djelo dovršeno, dakle KZRS iz jula 2017. godine (član 9 stav 1 KZRS).

54. Apelant dalje ističe da redovni sudovi nisu dali razloge o primjeni blažeg zakona, a nesporno je KZRS tokom suđenja mijenjan. U vezi s tim se, prema mišljenju Ustavnog suda, dovodi u pitanje primjena člana 9 stav 2 KZRS koji propisuje „Ako je poslije izvršenja krivičnog djela, a prije donošenja pravosnažne presude, jednom ili više puta izmijenjen zakon, primijeniće se zakon koji je najblaži za učinioca.“ U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj praksi razmatrao apelaciju u kojoj se pojavilo slično pravno pitanje kao i u konkretnom predmetu (u okviru prava na pravično suđenje). Naime, Ustavni sud je u predmetu broj AP 4038/15 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4038/15 od 17. januara 2018. godine, tačka 32) u pogledu apelantovih navoda o primjeni materijalnog prava ukazao: „Ustavni sud, takođe, primjećuje da apelant ukazuje da nije jasno koji je materijalni zakon sud primijenio jer koristi izraz 'službeno ovlašćenje' (odrednica novog zakona) i 'ovlašćenje' (odrednica starog zakona). U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da apelant, u smislu ove povrede (bez obzira na to koji je zakon primijenjen), nije naveo šta primjena materijalnog zakona u konkretnom slučaju znači za apelanta, odnosno u čemu se u odnosu na apelanta reflektira eventualna navedena povreda.“ Ustavni sud smatra da se praksa iz navedenog predmeta može primijeniti i u konkretnom slučaju budući da apelant nije ukazao šta primjena (jednog ili drugog) materijalnog zakona u konkretnom slučaju znači za apelanta, pri čemu su identični navodi razmotreni u postupku pred prvostepenim sudom, kao i u žalbi (i po službenoj dužnosti) o kojoj je odlučio drugostepeni sud, uz zaključak zbog čega je u konkretnom slučaju primijenjen KZRS iz jula 2017. godine. Naime, Vrhovni sud je u okviru povrede Krivičnog zakona (jer apelant žalbom nije problematizovao vremensko važenje zakona) podsjetio da je žalbom zapravo ukazano na nepostojanje kvalifikovanog oblika krivičnog djela iz člana 207 stav 3 u vezi sa st. 2 i 1 KZRS tvrdnjom da prvostepeni sud za takav zaključak nije imao uporište u izvedenim dokazima. Vrhovni sud je u vezi s tim zaključio da obrazloženje prvostepene presude sadrži razloge u pogledu svih odlučnih činjenica s aspekta pravilne primjene KZRS, zbog čega su neprihvatljivi prigovori zasnovani na tvrdnji da je prvostepena presuda zahvaćena bitnom povredom odredbi krivičnog postupka.

55. Ustavni sud smatra da je ovakav stav u skladu s principima člana 7 Evropske konvencije, kao i da se ni u kojem slučaju ne može raditi o povredi cilja zbog kojeg je član 7 utjelovljen, a to je „da ponudi suštinske garancije protiv samovoljnog gonjenja presuđivanja i kažnjavanja“. Osim toga, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda (op. cit. Kokkinakis i G. protiv Francuske) prema kojoj je na domaćim sudovima da utvrde šta predstavlja „krivično djelo“, a što su Vrhovni sud i Okružni sud u konkretnom slučaju i uradili, obrazlažući da je krivično djelo počinjeno u saizvršilaštvu, od strane više lica (među kojima i apelant) sa sviješću i voljom o zajedničkom djelovanju, pri čemu nije od značaja pojedinačni oblik participacije u zajedničkom djelovanju, kako smatra apelant (detaljno razmotreno u tački 53 gore), već je od značaja rezultat zajedničke odluke i zabranjene posljedice.

56. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelacioni navodi da je osporenim presudama povrijeđeno apelantovo pravo iz člana 7 Evropske konvencije.

57. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u ovom dijelu takođe neosnovani.

Zabrana diskriminacije

58. Apelant takođe ukazuje na povredu člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije smatrajući da je diskriminisan u pogledu izrečene kazne. Ustavni sud primjećuje da je apelant zapravo navode o povredi ovog prava dovodi u usku vezu s pravom na pravično suđenje, odnosno konačnim ishodom predmetnog postupka kojim je utvrđena njegova krivičnopravna odgovornost. Imajući u vidu akcesoran karakter ovog prava, a to konkretno znači da se na diskriminaciju može pozvati samo u vezi s „uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom“, te imajući u vidu da diskriminacija postoji ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje, potrebno je u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugim u istim ili sličnim situacijama. Imajući u vidu zaključak u vezi s pravom na pravično suđenje i kažnjavanje na osnovu zakona iz čl. 6 i 7 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da je apelantu sankcija izrečena u zakonitom postupku, za djelo u nadležnosti suda i u skladu s okvirima za kažnjavanje predviđenim materijalnim zakonom, pri čemu sankcija zavisi od niza okolnosti koje u postupku cijeni sud.

59. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o povredi člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i člana 7 Evropske konvencije, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

60. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3b) Evropske konvencije budući da su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava proisteklog iz izvedenih dokaza, uz njihovu pojedinačnu i međusobnu ocjenu, pri čemu nisu imali i najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza ili su ga tumačili na način koji bi bio na apelantovu štetu. Ustavni sud smatra da u predmetnom krivičnom postupku sagledanom u cjelini, prilikom utvrđivanja krivičnopravne odgovornosti apelantu nisu bile uskraćene bilo kakve procesne garancije niti ima elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, odnosno povredu prava na obrazloženu odluku.

61. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje garancija ustanovljenih članom 7 Evropske konvencije kada je apelant osuđen i kažnjen kao saizvršilac, uz svijest i volju o zajedničkom djelovanju i zabranjenoj posljedici, zbog čega je prema svim saizvršiocima primijenjen isti KZRS za isto krivično djelo.

62. Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i pravom iz člana 7 Evropske konvencije jer je apelant pozivanje na kršenje navedenog prava doveo u vezu s konačnim ishodom predmetnog postupka kojim je utvrđena njegova krivičnopravna odgovornost i izrečena sankcija u zakonitom postupku za djelo u nadležnosti suda i u skladu s okvirima za kažnjavanje predviđenim materijalnim zakonom, pri čemu ne proizlazi da je tretiran drugačije u odnosu na lica u istoj ili sličnoj situaciji, niti je nešto tako vidljivo iz činjenica predmeta.

63. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

64. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2988/20 (B.M.) | Sudska praksa | Aktio