Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-115/22 (A.A.)

Odluka donesena 06. 04. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Smetanje posjeda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-115/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-115/22, rješavajući apelaciju koju je podnio A. A., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio A. A.

protiv Rješenja Kantonalnog suda u Livnu broj 68 2 P 016736 19 Gž od 5. novembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. A. A. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislavgrada, kojeg zastupa ZOU „Jurišić&Ćulanić“ iz Mostara, podnio je 13. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 2 P 016736 19 Gž od 5. novembra 2021. godine i Rješenja Općinskog suda u Livnu, odjeljenje u Tomislavgradu broj 68 2 P 016736 18 P od 27. marta 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenim rješenjem Kantonalnog suda, utvrđeno je da je tužilac (I.A.) u faktičkom i mirnom posjedu parcela označenih kao katastarske čestice 144/1 i 144/4 (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), te da je apelant zasmetao tužioca u zadnjem mirnom i faktičkom posjedu predmetnih nekretnina na način da je 28. aprila 2018. godine na tim nekretninama postavio kočeve u dužini od 50 metara, te ih povezao žicom kroz koju ide struja (tzv. električni čoban). Naloženo je apelantu da uspostavi prijašnje stanje na način da ukloni postavljene kočeve, te mu je zabranjeno da ubuduće čini isto ili slično smetanje.

3. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud 8. novembra 2018. godine izvršio uviđaj na licu mjesta u prisustvu vještaka geodetske struke K.B. koja je, na osnovu dokumentacije iz spisa predmeta i podataka uzetih na licu mjesta, sačinila nalaz i mišljenje na okolnost utvrđenja nekretnine na kojoj je izvršeno smetanje posjeda koje tužilac navodi, te da je na skici koju je navedeni vještak sačinila prikazano sporno mjesto na kojem su postavljeni kočevi i koje se nalazi na predmetnim nekretninama. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da iskaz tužioca (da je u posjedu predmetnih nekretnina od svog rođenja i da je u katastru upisan kao posjednik istih) nije u suprotnosti sa izvedenim materijalnim dokazima (posjedovnim listovima) kao i iskazom svjedoka Lj.A. (koja je navela da tužilac predmetne nekretnine posjeduje od 1975. godine, od smrti svoga oca od kojeg je iste naslijedio). Konačno, Kantonalni sud je naveo da među strankama nije sporno da je apelant navedenog dana postavio kočeve na dijelu parcele (koji je identifikovan kao nekretnine koje u posjedu drži tužilac), što je apelant sam priznao u odgovoru na tužbu, a u prilog čemu je i službena zabilješka Policijske stanice Tomislavgrad od 28. aprila 2018. godine (sačinjena po pozivu tužioca radi postavljanja predmetne ograde). U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da je odredbama člana 327. Zakona o stvarnim pravima propisano da posjednik ima pravo na zaštitu od samovlasnog smetanja posjeda koje se ostvaruje u sudskom postupku u roku od 30 dana od saznanja za smetanje posjeda i počinioca, a najkasnije u roku od jedne godine od nastalog smetanja. Takođe, da je odredbama člana 425. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da se u raspravljanju o tužbi zbog smetanja posjeda ograničava na raspravljanje i dokazivanje činjenica posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja (pri čemu je isključeno raspravljanje o pravu na posjed, o pravnoj osnovu, savjesnosti ili nesavjesnosti posjeda). Dakle, Kantonalni sud je ukazao da je pravilno prvostepeni sud, nakon što je utvrdio da je apelant zasmetao tužioca u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu predmetnih nekretnina, naložio apelantu da uspostavi prijašnje stanje i zabranio mu da ubuduće čini isto ili slično smetanje. Takođe, Kantonalni sud je ukazao da su neosnovani žalbeni navodi apelanta da prvostepeni sud nije trebao da dozvoli preinačenje tužbenog zahtjeva budući da tužilac nije mogao preinačiti tužbeni zahtjev prije provedenog geodetskog vještačenja, a apelant je, u smislu odredbi člana 57. stav (4) ZPP, bio u mogućnosti da raspravlja o preinačenom tužbenom zahtjevu bez odlaganja glavne rasprave. Konačno, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani i žalbeni navodi da je predmetna tužba neblagovremena s obzirom na preinačeni tužbeni zahtjev jer je čin smetanja izvršen 27. aprila 2018. godine, a tužba je podnesena 7. maja 2018. godine (dakle, u zakonom propisanom roku od 30 dana).

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da su u konkretnom slučaju redovni sudovi svoju odluku zasnovali na nalazu i mišljenju vještaka, a ne na „utvrđenju načina vršenja faktičke vlasti na predmetnoj nekretnini“, što je suprotno odredbama člana 425. ZPP i člana 327. Zakona o stvarnim pravima. Dalje ističe da prvostepeni sud nije trebao da dozvoli preinačenje tužbenog zahtjeva, te da je predmetna tužba neblagovremena.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepenog rješenja, koje navode je Kantonalni sud razmotrio prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-115/22 (A.A.) | Sudska praksa | Aktio