Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-42/22 (D. R.)
Odluka donesena 06. 04. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-42/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. travnja 2022. godine, u predmetu broj AP-42/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Dušan Rosić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dušan Rosić protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 035438 21 Gž od 28. listopada 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Dušan Rosić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Vladimir Cvijanović odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 4. siječnja 2022 godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 035438 21 Gž od 28. listopada 2021. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Suda BiH, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi zaključak tuženika (Bosna i Hercegovina, Ministarstvo obrane) od 27. svibnja 2019. godine, da se poništi „Odgovor na prigovor“ tuženika od 26. ožujka 2019. godine, da se poništi Naredba tuženika od 25. veljače 2020. godine, te da se naloži tuženiku da apelantu na ime naknade plaće koju bi ostvario da je ostao na radu isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da se naloži tuženiku da apelanta vrati na posao na poslove koje je radio prije prestanka vojne službe ili druge odgovarajuće poslove.
3. U obrazloženju odluke prvostupanjski sud je naveo da je među parničnim strankama nesporno da je apelant bio zaposlen kao profesionalna vojna osoba i da mu je Obrascem izvještaja ocjenjivanja od 4. ožujka 2019. godine za razdoblje od 3/2018. godine do 3/2019. godine, utvrđena ocjena „loš". Dalje je naveo da je odlučujući o prigovoru apelanta izjavljenom protiv ocjene za navedeno razdoblje tuženik donio akt „Odgovor na prigovor“ od 26. ožujka 2019. godine, kojim je odbacio apelantov prigovor. U nastavku postupka apelant je podnio priziv protiv „Odgovora na prigovor“, koji je tuženik Zaključkom od 27. svibnja 2019. godine u cijelosti odbio, jer apelant u prizivnom postupku nije dokazao da je ocjena donesena i napisana u suprotnosti s Pravilnikom o ocjenjivanju vojnih osoba u tuženika (u daljnjem tekstu: Pravilnik o ocjenjivanju), niti je priložio bilo kakav relevantan dokaz koji bi mogao utjecati na visinu ocjene. Konačno, istakao je da je tuženik donio Naredbu od 25. veljače 2020. godine, kojom je apelantu prestala profesionalna vojna služba, uz nečastan otpust, iz razloga što je ocijenjen ocjenom „loš“.
4. U obrazloženju osporene odluke Sud BiH je prvostupanjski sud pravilno zaključio da nema osnova za poništenje naredbe o prestanku vojne službe i nalaganju tuženiku da apelantu uspostavi sva prava iz rada. Sud BiH je naveo da je prvostupanjski sud ispitao provedeni postupak u odnosu na odredbe članka 27. stavak 5., članka 31. st. 1. i 3., članka 44. st. 1. i 2. i članka 45. stavak 2. Pravilnika o ocjenjivanju. Sud BiH je istakao da „Odgovor na prigovor“ tuženika nije donesen u formi rješenja ili zaključka, međutim, to ne utječe na njegovu zakonitost, jer navedeni akt sadrži vrstu odluke, obrazložene razloge, odredbu na koju se poziva i pouku o pravnom lijeku. Sud BiH je istakao da se nezakonitost „Odgovora na prigovor“ ne ogleda ni u činjenici da se taj akt poziva na Standardne operativne procedure ocjenjivanja rada vojnih osoba kod tuženika (u daljnjem tekstu: Standardne operativne procedure), jer Standardne operativne procedure u članku 18. samo razrađuju postupak po prigovoru i prizivu propisan Pravilnikom o ocjenjivanju. U svezi s tim, ukazao je da Standardne operativne procedure sadrže korisne informacije u procesu ocjenjivanja i donesene su u svrhu kvalitetnijeg rada ocjenjivača i apelantu nisu morali biti poznate. Ipak, Suda BiH je istakao da je apelant morao imati saznanja o sadržaju Pravilnika o ocjenjivanju kao podzakonskog akta koji je dostupan i sa kojim se svi zaposlenici tuženika moraju upoznali, a čije odredbe propisuju uvjete za podnošenje prigovora. Sud BiH je istakao da iz obrazloženja „Odgovora na prigovor“ ne proizlazi da je prigovor odbačen iz razloga nedostataka o podacima apelanta i ocjenjivača, nedostataka u razdoblju ocjenjivanja ili zbog nedostataka navoda o ocjenjivanju protivno Pravilniku o ocjenjivanju. Naime, Sud BiH je istakao da nedostatak o podacima apelanta i ocjenjivača predstavlja formalni nedostatak zbog kojeg se prigovor odbacuje, dok nedostaci o razdoblju ocjenjivanja ili nedostaci navoda o ocjenjivanju imaju za posljedicu odbijanje prigovore, jer se odnose na osnovanost, dakle, na meritum. Sud BiH je istakao da je propust kod odlučivanja o prigovoru (činjenica da je prigovor odbačen) otklonjen na način da je u obrazloženju Zaključka od 27. svibnja 2019. godine navedeno da prigovor nije imao formalnih nedostatka i zato nije ni vraćen apelantu na dopunu, ali kako se protivno članku 44. Pravilnika o ocjenjivanju apelantov prigovor (protiv ocjene) nije odnosio ni na okolnosti povrede odredbi Pravilnika o ocjenjivanju, niti na dokaze koji utječu na visinu ocjene, zaključkom je apelantov priziv odbijen kao neutemeljen. Stoga, Sud BiH je istakao da proizlazi da je zaključkom meritorno odlučeno i da je zaključeno da apelant u prigovoru nije naveo i dokazao činjenice koje utječu na visinu odluke, a koje nije naveo ni u prizivu (koji se odnosio isključivo na formalne nedostatke). Samim time, istakao je da su zaključkom raspravljeni svi prizivni prigovori i razlozi donošenja odluke o prigovoru, a propust u odbacivanju prigovora umjesto odbijanja ne proizvodi drugačiju posljedicu za apelanta koji nije ni prigovorom, a ni prizivom ukazao da okolnosti iz kojih proizlazi da je ocjena dodijeljena nepravilno, netočno ili nepravedno. Sud BiH je istakao da iz provedenih dokaza proizlazi da je ocjenjivanje apelanta ocjenom ,loš" izvršeno na osnovu propisanih elementa, sa konkretiziranim, jasnim i objektiviziranim razlozima za svaki segment odlučivanja u komentarima ocjenjivača („nepokazivanje dovoljne odgovorenosti", „neiskazivanje vještine vođenja i samoinicijative", „nije na nivou profesionalizma", „loše poznavanje pravila i propisa“, „disciplina i kodeks ponašanja na lošem nivou"). Pored toga, istakao je da je utvrđeno da je apelant i ranije ocjenjivan ocjenom „loš“, da je za razdoblje 03/2017 do 03/2018 dobio ocjenu „potrebno osposobljavanje", na temelju čega je zaključio da apelant duži vremenski period nije unaprijedio svoj odnos prema radu, a iz iskaza apelantovog nadređenog, cijenio je i apelantov odnos prema radu i kolegama. Kada se imaju u vidu navedeno, te činjenica da ni tijekom parničnog postupka apelant nije ukazivao i dokazivao da mu je dodijeljena neodgovarajuća ocjena rada, Sud BiH je istakao da proizlazi da tuženik nije proizvoljno utvrdio da apelant nije dokazao povredu Pravilnika o ocjenjivanju. Budući da je apelantu zakonito dodijeljena ocjena rada „loš“, Sud BiH je istakao da je tuženik je imao temelj u odredbi članka 173. stavak 1. točka f) Zakona o službi u oružanim snagama BiH za donošenje naredbe od 25. veljače 2020. godine o prestanku profesionalne vojne službe, čime je neutemeljen tužbeni zahtjev za poništenje ove naredbe kao i za restituciju utuženih prava iz rada.
Apelacioni navodi
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Apelant, između ostalog, ističe da mu je uskraćeno pravo na pravni lijek, jer je prvo odbačen Prigovor, a potom, kada je zaključkom ocijenjeno da je priziv (koji se ticao isključivo pobijanja “Odgovora na prigovor“ kao procesne odluke) osnovan, drugostupanjski organ se upustio u meritum stvari i odbio priziv (na koji način je izašao van okvira navoda priziva). Apelant ističe da se nije mogao žaliti na odluku u meritumu, kada ista nije donesena od prvostupanjskog organa po prigovoru, a imala je biti.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Sud BiH utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalni pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o službi u oružanim snagama BiH i Pravilnika o ocjenjivanju, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud je primjećuje da apelant uglavnom ponavlja navode koje je isticao u prizivu protiv prvostupanjske odluke, te da je Sud BiH dao detaljne i jasne razloge u pogledu neutemeljenosti tih navoda, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić