Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3183/20 („PRODEX AGRO“ d.o.o. Gradiška)

Odluka donesena 06. 04. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Dokazni postupak
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3183/20

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3183/20, rješavajući apelaciju „PRODEX AGRO“ d.o.o. Gradiška, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „PRODEX AGRO“ d.o.o. Gradiška podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 097918 20 Rev 2 od 6. jula 2020.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „PRODEX AGRO“ d.o.o. Gradiška (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Davorka Dukić, direktorka i zakonska zastupnica, podnio je 24. avgusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 097918 20 Rev 2 od 6. jula 2020. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 097918 19 Pž 19 Pž 3 od 13. februara 2020. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 097918 19 Ps 3 od 25. septembra 2019. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Višeg privrednog i Okružnog privrednog suda, te od JP „Robne rezerve RS“ (putem punomoćnice u parničnom postupku Ljiljane Stajić, advokata iz Banjaluke; u daljnjem tekstu: tužilac), zatraženo je 23. decembra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 28. decembra 2021. godine, Viši privredni sud 20. januara 2022. godine, a Okružni privredni sud 4. januara 2022. godine. Tužilac nije dostavio odgovor na apelaciju.

4. Odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu na izjašnjenje 9. februara 2022. godine, ali apelant nije dostavio izjašnjenje.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

6. Ustavni sud najprije ukazuje da je presudom Vrhovnog suda od 3. aprila 2018. godine, koja je donesena u istom predmetu između istih parničnih stranaka, usvojena revizija tuženog, ukinuta presuda Višeg privrednog suda od 21. juna 2016. godine i predmet vraćen na ponovno suđenje. Nakon što je Viši privredni sud ukinuo drugostepenu odluku i predmet vratio Okružnom privrednom sudu, sproveden je ponovni postupak, pa je Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 097918 19 Ps 3 od 25. septembra 2019. godine, koja je potvrđena Presudom Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 097918 19 Pž 3 od 13. februara 2020. godine, obavezan apelant da JP „Robne rezerve RS“ a.d. – u stečaju (u daljnjem tekstu: tužilac) isplati na ime naknade štete zbog manjka uskladištene merkantilne pšenice iznos od 206.567,98 KM sa zateznom zakonskom kamatom počev od 27. novembra 2015. godine pa do isplate, te iznos od 132.646,51 KM na ime obračunate zakonske zatezne kamate za period od 23. maja 2012. godine (kao dana podnošenja tužbe) do 26. novembra 2015. godine (kao dana izrade nalaza vještaka), te da mu plati troškove postupka.

7. Okružni privredni sud je u obrazloženju, između ostalog, naveo da je utvrdio da su apelant i tužilac 8. septembra 2008. godine zaključili ugovor o uskladištenju, čuvanju i obnavljanju merkantilne pšenice za period od 1. jula 2008. do 30. juna 2009. godine, uz apelantovu obavezu da tu pšenicu uskladišti i čuva u svom silosu u skladu s tehnološkim zahtjevima za dugoročno čuvanje, kao i da je „obnavlja u rokovima i na način koji u potpunosti omogućava čuvanje ugovorenog kvaliteta pšenice“. Dalje, apelant se obavezao, između ostalog, i da „iskladištenje i otpremu pšenice vrši po izričitom pismenom nalogu tužioca“, te da odgovara za količinu i kvalitet uskladištene robe. Dalje, u postupku je putem vještačenja utvrđena količina pšenice koja je uskladištena u apelantovim silosima, količina pšenice koju je apelant po nalogu tužioca isporučio društvu „Farmaland“ a.d. Nova Topola, te količina pšenice koja je isknjižena po osnovu usaglašavanja stanja s popisom stanja u silosima. Na osnovu toga je utvrđeno da apelant od ukupne količine uskladištene pšenice nije isporučio određenu količinu u vrijednosti od 206.567,98 KM, koliko je tužilac i tražio tužbenim zahtjevom.

8. Dakle, Okružni privredni sud je utvrdio da su parnične stranke bile u poslovnom odnosu po osnovu ugovora o uskladištenju, pri čemu je apelant bio skladištar koji se obavezao da primi, čuva i obnavlja ugovorenu količinu pšenice u svojim silosima i da je preda na zahtjev tužioca ili drugog ovlašćenog lica, a tužilac se kao ostavodavac obavezao da, saglasno odredbi člana 730 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), plati apelantu određenu naknadu. Budući da apelant nije dokazao, kako je zaključio prvostepeni sud, da je po isteku ugovora isporučio tužiocu preostalu uskladištenu pšenicu, te da je utvrđeno da nedostaje određena količina pšenice, Okružni privredni sud je zaključio da apelant odgovara tužiocu za štetu prema odredbi člana 733 ZOO, u iznosu koji je utvrdio vještak ekonomske struke.

9. Okružni privredni sud je odbio i apelantov prigovor o zastari potraživanja, zaključivši da je ugovor istekao 30. juna 2009. godine, a da je tužba podnesena 23. maja 2012. godine, čime je prekinuto zastarijevanje u smislu člana 388 ZOO, te da do podnošenja tužbe nije istekao rok od tri godine koji je propisan odredbom člana 376 ZOO.

10. Viši privredni sud je u cijelosti prihvatio činjenična utvrđenja i pravne zaključke Okružnog privrednog suda. Odlučujući o žalbenom prigovoru zastare potraživanja, Viši privredni sud je zaključio da je taj prigovor pravilno odbijen i nije prihvatio apelantove navode da je rok zastarjelosti trebalo računati od dana kada je tužilac obavijestio apelanta da je zajednički utvrđena količina pšenice koja nedostaje u silosima tužioca. Naime, Viši privredni sud je obrazložio da je ugovor o uskladištenju isticao 30. juna 2009. godine i da je apelant „mogao, saglasno ugovoru, obnoviti nedostajuću količinu“, a da je tužilac „tek sa istekom tog dana mogao imati konačno saznanje o nedostajućoj količini pšenice, odnosno saznanje o obimu štete“. Ovakav zaključak Viši privredni sud zasnovao je na odredbi člana 376 stav 3 u vezi sa članom 374 ZOO.

11. Vrhovni sud je osporenom Presudom broj 57 0 Ps 097918 20 Rev 2 od 6. jula 2020. godine odbio apelantovu reviziju. U obrazloženju je Vrhovni sud istakao da je pravilan stav nižestepenih sudova da sporni odnos treba riješiti primjenom odredbi čl. 731 i 733 ZOO zato što tužilac nije tražio ispunjenje ugovora, niti se radi o alternativnoj obavezi, već o apelantovoj odgovornosti kao skladištara za štetu zbog propasti, umanjenja ili oštećenja robe primljene na uskladištenje, za vrijeme od njenog prijema do predaje. Vrhovni sud je naglasio da je ugovorom predviđeno da će apelant kao skladištar biti u obavezi da isplati tužiocu uskladištenu robu ukoliko je ne isporuči, a odgovornost za takvu štetu se zasniva kako na zakonu tako i na odredbi člana 6 ugovora između parničnih stranaka. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je prema članu 731 ZOO skladištar odgovoran za štetu ostavodavcu, osim ako dokaže da je šteta nastala usljed okolnosti propisanih tom odredbom, a da prema članu 733 ZOO naknada štete ne može preći stvarnu vrijednost robe (koju je ostavodavac prijavio skladištaru prilikom prijema robe), osim ako je šteta prouzrokovana namjerno ili krajnjom nepažnjom. Imajući to u vidu, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno ocijenili izvedene dokaze u vezi s količinom i kvalitetom pšenice ostavljene na uskladištenje. Takođe, Vrhovni sud je ocijenio i da je pravilan zaključak da apelant nije dokazao da je istekom ugovora isporučio tužiocu preostalu uskladištenu pšenicu, a da apelant nije revizionim navodima doveo u pitanje ovakav zaključak.

12. Dalje, Vrhovni sud je ocijenio da su neosnovani i svi drugi prigovori koje je apelant istakao u reviziji, a naročito da je neosnovan apelantov navod da tužilac „u pismenom obavještenju od 16. 10. 2009. godine 'priznaje da mu je apelant isporučio svu uskladištenu pšenicu' “, zato što se ti navodi zasnivaju na dijelu teksta iz tog obavještenja u kojem tužilac navodi da „ 'još jednom daje na znanje da mi ne raspolažemo s našom pšenicom u Vašim silosima', gubeći iz vida da se u daljem tekstu dopisa jasno ukazuje da je 'po završenom iskladištenju zapisnički konstatovano da ste neovlašćeno otuđili 413.352 kg pšenice i da smo iz tih razloga u sudskom sporu' “. Takođe, Vrhovni sud je odbio i apelantove navode o tome da su nižestepeni sudovi pogrešno ocijenili prigovor zastare, obrazloživši da zastarjelost, prema odredbi člana 361 stav 1 ZOO počinje teći „prvog dana poslije dana kada je povjerilac imao pravo zahtijevati ispunjenje obaveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije šta drugo određeno“. Kako je prvi dan po isteku ugovora 1. juli 2009. godine, tužilac je od tog dana imao pravo da zahtijeva isporuku preostalog dijela uskladištene pšenice, odnosno s tim danom je konačno saznao za trpi štetu. Budući da se radi o naknadi štete po osnovu ugovorne obaveze, naveo je dalje Vrhovni sud, rok zastarjelosti se računa po odredbi člana 376 stav 3 ZOO, „što znači da se ne primjenjuju posebni rokovi iz stava 1 i 2 ovog člana, nego zastarni rokovi određeni za zastaru obaveze čijom povredom je nastala šteta. Kako se radi o šteti koja je nastala povredom ugovora o prometu roba i usluga između pravnih lica, zastarni rok se računa po odredbi člana 374 stav 1 ZOO i iznosi tri godine i teče odvojeno za svaku isporuku, rad ili uslugu“. Kako je šteta nastala danom isteka roka na koji je zaključen ugovor, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili da do podnošenja tužbe nije protekao vremenski period od tri godine.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U obrazloženju ovih navoda apelant, u suštini, ponavlja sve ono što je isticao u reviziji i u toku postupka pred prvostepenim i drugostepenim sudom. Naročito ističe da je pogrešan stav Vrhovnog suda da se sporno pitanje trebalo riješiti primjenom odredbi čl. 731 i 732 ZOO. Dalje navodi da je ovakav stav Vrhovnog suda u suprotnosti sa stavom Vrhovnog suda RS koji je u ovom istom postupku ranije donio presudu i u kojoj je navedeno „da se potraživanje tužioca odnosi na naknadu štete nastale povredom ugovorne obaveze, a ne neispunjavanje obaveze iz ugovora o skladištenju, pa su za ocjenu zastarjelosti potraživanja relevantne odredbe člana 376 ZOO“. Apelant dalje navodi da je „svu uskladištenu pšenicu isporučio tužiocu, a tužilac je obavijestio apelanta, svojim pismenim podneskom od 16. 10. 2009. godine, da nema uskladištene pšenice kod apelanta“. Dalje, apelant smatra da budući da je poslovni odnos između njega i tužioca zasnovan na ugovoru o uskladištenju, „tužilac može zahtijevati od apelanta isporuku neisporučene pšenice, a ne može zahtijevati da mu apelant isplati neisporučenu pšenicu jer ugovorom nije predviđeno da je apelant kao skladištar obavezan da tužiocu plati uskladištenu robu, ukoliko istu ne isporuči“. Takođe navodi da su Viši privredni sud i Vrhovni sud „propustili da ocijene žalbene navode apelanta i utvrde odlučne činjenice koje su značajne za presuđenje“.

b) Odgovor na apelaciju

14. U odgovoru na apelaciju Vrhovni, Viši privredni i Okružni privredni sud navode da je apelacija neosnovana te da svaki od tih sudova ostaje u cijelosti pri obrazloženju presuda koje su donijeli.

V.Relevantni propisi

15. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04; za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima) relevantne odredbe glase:

Kad zastarelost počinje teći Član 361.

(1) Zastarelost počinje teći prvog dana posle dana kad je poverilac imao pravo da zahteva ispunjenje obaveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

(2) Ako se obaveza sastoji u tome da se nešto ne učini, da se propusti ili trpi, zastarelost počinje teći prvog dana posle dana kad je dužnik postupio protivno obavezi.

Međusobna potraživanja iz ugovora o prometu robe i usluga Član 374.

(1) Međusobna potraživanja pravnih lica iz ugovora u prometu robe i usluga, kao i potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima, zastarevaju za tri godine.

(2) Zastarevanje teče odvojeno za svaku isporuku robe, izvršeni rad ili uslugu.

Potraživanje naknade štete Član 376.

(1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastareva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.

(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastareva za pet godina od kad je šteta nastala.

(3) Potraživanje naknade štete nastale povredom ugovorne obaveze zastareva za vreme određeno za zastarelost te obaveze.

Podizanje tužbe Član 388.

Zastarevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom drugom poveriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, u cilju utvrđivanja, obezbeđenja ili ostvarenja potraživanja.

USKLADIŠTENJE

OPŠTE ODREDBE

Pojam Član 730.

(1) Ugovorom o uskladištenju obavezuje se skladištar da primi i čuva određenu robu i da preduzima potrebne ili ugovorene mere radi njenog očuvanja u određenom stanju, te da je preda na zahtev ostavodavca ili drugog ovlašćenog lica, a ostavodavac se obavezuje da mu za to plati određenu naknadu.

(2) Prilikom predaje robe ostavodavac je dužan dati sva potrebna obaveštenja o njoj i izjaviti kolika je njena vrednost.

Isključenje odgovornosti i neke obaveze skladištara Član 731.

(1) Skladištar odgovara za štetu na robi osim ako dokaže da je šteta prouzrokovana usled okolnosti koje se nisu mogle izbeći ili otkloniti ili je prouzrokovana krivicom ostavodavca, manama ili prirodnim svojstvom robe, kao i neispravnom ambalažom.

(2) Skladištar je dužan da upozori ostavodavca na mane, ili prirodna svojstva robe, odnosno neispravnu ambalažu usled kojih može doći do štete na robi, čim je navedene nedostatke opazio ili morao opaziti.

(3) Ako bi se na robi dešavale takve neotklonjive promene zbog kojih postoji opasnost da se roba pokvari ili propadne, skladištar je dužan, ako to po njegovom pozivu ne bi mogao na vreme da učini ostavodavac, prodati robu bez odlaganja na najpogodniji način.

(4) Skladištar je obavezan da preduzima radnje radi očuvanja prava ostavodavca prema prevoziocu koji mu je predao robu za račun ostavodavca u oštećenom ili manjivom stanju.

Ograničenje naknade štete Član 733.

Naknada štete koju je skladištar dužan platiti zbog propasti, umanjenja ili oštećenja robe za vreme od njenog prijema do predaje, ne može preći stvarnu vrednost robe, osim ako je štetu prouzrokovao namerno ili krajnjom nepažnjom.

VI.Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 097918 20 Rev 2 od 6. jula 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 24. jula 2020. godine, a apelacija je podnesena 24. avgusta 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

20. Apelant osporava navedene presude Vrhovnog, Višeg privrednog i Okružnog privrednog suda i tvrdi da mu je tim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

21. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom:

22. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

23. Ustavni sud zapaža da apelant, u suštini, osporava sudsku ocjenu provedenih dokaza, te pravne zaključke koje su sudovi donijeli u svojim presudama i smatra da njegovi žalbeni i revizioni razlozi nisu razmotreni, odnosno da odluke o tome ne sadrže jasna i dovoljna obrazloženja, kao i da je ranijom presudom Vrhovnog suda po apelantovoj reviziji zauzet drugačiji pravni stav nego što je to u osporenoj presudi Vrhovnog suda u istom predmetu. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da je, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno ukazivao na sopstvenu i praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituišu redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

24. Osim toga, pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje, koje obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke zato što nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima, već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke (vidi, npr. Evropski sud za ljudska prava Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. decembra 2011. godine, aplikacija broj 20883/09, tačka 34 i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2478/06 od 17. septembra 2008. godine, stav 22 s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

25. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da se ne mogu prihvatiti apelantovi navodi da sudovi nisu razmotrili njegove žalbene i revizione navode. Naprotiv, Ustavni sud ističe da presude donesene na tri instance sadrže vrlo detaljna obrazloženja koja sadrže navode o tome koji su dokazi provedeni, kako su ocijenjeni i zašto, kao i jasna i dovoljna obrazloženja o pravnim zaključcima. Nasuprot apelantovim navodima o različitim stavovima Vrhovnog suda u istom predmetu, Ustavni sud zapaža da je i u ranijoj i u osporenoj presudi Vrhovnog suda ukazano da se u konkretnom slučaju ne radi o ispunjavanju ugovorne obaveze, nego se radi o odgovornosti apelanta kao skladištara za štetu koju je pretrpio tužilac kao ostavodavac, a među parničnim strankama je bilo nesporno da su zaključile ugovor o uskladištenju. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u ranijem postupku utvrdio da su nižestepeni sudovi „izgubili iz vida da se potraživanje tužioca odnosi na naknadu štete nastale povredom ugovorne obaveze, a ne na ispunjenje obaveza iz ugovora o prometu robe i usluga“, odnosno povredom ugovora o uskladištenju, pa da su za ocjenu zastarjelosti potraživanja „relevantne odredbe člana 376 stav 3 ZOO“. Zbog toga je apelantova revizija i bila usvojena i predmet vraćen na ponovno suđenje, pa su nakon ponovnog postupka, sudovi u osporenim presudama rok zastare računali onako kako je to naveo Vrhovni sud, odnosno primjenom člana 376 stav 3 ZOO. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su sudovi u osporenim presudama naglasili da se u konkretnom slučaju radi o šteti koja je posljedica kršenja ugovora o uskladištenju, koji je po svojoj prirodi ugovor o prometu roba i usluga pravnih lica. U takvom slučaju ne mogu se primijeniti st. 1 ili 2 člana 376 ZOO (koji se tiču subjektivnog i objektivnog roka zastare za naknadu štete prouzrokovane deliktom), već stav 3 tog člana koji propisuje da će se zastara računati prema rokovima za zastaru obaveze čijim je povodom nastala šteta, a to je ugovor o uskladištenju.

26. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su sudovi dali jasne i detaljne odgovore na sva odlučujuća pitanja u konkretnom slučaju, te da nema ništa što bi ukazalo da je na bilo koji način bio uskraćen za neku od procesnih garancija iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući i pravo na obrazloženu odluku, niti je takvo nešto očigledno iz osporenih presuda i drugih dokumenata dostavljenih Ustavnom sudu, niti to apelant navodi.

27. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na imovinu

28. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu, ali te svoje navode zasniva na istim tvrdnjama koje je iznio i u odnosu na pravo na pravično suđenje koje je Ustavni sud već razmotrio. Stoga, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

VIII.Zaključak

29. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije zato što apelant ni na koji način nije doveo u pitanje ukupnu pravičnost postupka, a obrazloženja koja su sudovi dali za svoje odluke zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje.

30. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nije prekršeno ni apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zato što apelant kršenje tog prava vezuje za navode koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

31. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

32. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3183/20 („PRODEX AGRO“ d.o.o. Gradiška) | Sudska praksa | Aktio