Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-682/22 ("Bosmal" d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 06. 04. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Miješanje u imovinu
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
- Porez
- Propisano zakonom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Opća zabrana diskriminacije
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-682/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-682/22, rješavajući apelaciju koju je podnio "Bosmal" d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Bosmal" d.o.o. Sarajevo protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 033336 21 Uvp od 23. decembra 2021. godine, u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Bosmal" d.o.o. Sarajevo protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 033336 21 Uvp od 23. decembra 2021. godine, u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, navode o povredi zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i navode u vezi sa povredom opće zabrane diskriminacije iz člana 1.
Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. "Bosmal" d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Nedžad Beća advokat iz Sarajeva, podnio je 22. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 033336 21 Uvp od 23. decembra 2021. godine.
2. Rješenjem Grupe za reviziju i kontrolu broj 04/5-2/II-17-UP-2115-II-3/17 od 6. jula 2018. godine apelantu je za period od 1. avgusta 2015. do 30. septembra 2017. godine utvrđen dodatni razrez indirektnih poreza u određenom novčanom iznosu.
3. Rješenjem Odsjeka za poreze RC Sarajevo broj 04/5-1/II-17-1-UP-2115-II-5/17 od 17. avgusta 2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanta izjavljena protiv rješenja Grupe za reviziju i kontrolu od 6. jula 2018. godine.
4. Rješenjem Uprave za indirektno oporezivanje BiH broj 01/4-2-UP/II-325/18 od 12. juna 2019. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanta izjavljena protiv rješenja Odsjeka za poreze RC Sarajevo od 17. avgusta 2018. godine.
5. Presudom vijeća za upravne sporove Suda BiH broj S S1 3 U 033336 19 U od 9. avgusta 2021. godine odbijena je tužba apelanta podnesena protiv rješenja Uprave za indirektno oporezivanje BiH od 12. juna 2019. godine.
6. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 033336 21 Uvp od 23. decembra 2021. godine odbijen je zahtjev apelanta za preispitivanje Presude Suda BiH broj S1 3 U 033336 19 U od 9. avgusta 2021. godine.
7. U obrazloženju osporene presude Sud BiH je naveo da je nesporno da je u postupku izvršenja UniCredit Bank d.d. Mostar, kao tražilac izvršenja, podnijela Općinskom sudu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) prijedlog za izvršenja protiv apelanta kao izvršenika, a radi namirenja duga u određenom iznosu i to prodajom nekretnina u vlasništva apelanta na kojim je upisana hipoteka u korist tražioca izvršenja. Dalje, da su tražilac izvršenja, apelant i založni povjerilac (Bank Islam Malaysia Berhard) obavijestili nadležni sud da su postigli sporazum i predložili da se predmetne nekretnine prodaju neposrednom pogodbom kupcu (AL THANI d.o.o.), pri čemu prosječna cijena m2 prodatih prostora iznosi 825,89 KM/m2. Nadalje, da je kupcu na osnovu pravosnažnog i izvršnog rješenja o dosudi Općinskog suda od 19. juna 2017. godine, dozvoljena uknjižba vlasništva na predmetnim nekretninama. Konačno, da je u postupku prodaje predmetnog objekta, sporazumnom nagodbom sa kupcem, koji je povezano lice sa apelantom, postignuta prodajna cijena od 825,89 KM/m2, koja je niža od utvrđene nabavne cijene od 1.696,68 KM/m2. Sud BiH je dalje naveo da je apelantu sporno da li se za prodaju predmetne nekretnine u sudskom postupku ispravlja ulazni PDV, te po kojem mu je osnovu osporen. S tim u vezi je Sud BiH ukazao na odredbe člana 4. stav (1) tačka 1) Zakona o PDV-u, prema kojim se prometom dobara smatra i prijenos prava raspolaganja na dobrima uz naknadu na osnovu odluke državnog organa, lokalne samouprave ili na osnovu zakona. Također, da je članom 4. Pravilnika o primjeni Zakona o PDV-u propisano da, kad zakonom utvrđen organ u postupku izvršenja proda neko dobro, ne smatra se da je došlo do prometa između dužnika i organa izvršenja, već direktnog prometa između dužnika i kupca, na koji se promet se, shodno odredbi člana 3. Zakona o PDV-u, plaća PDV i za koji je apelant kupcu bio dužan ispostaviti fakturu u smislu odredbe člana 55. Zakona o PDV-u, jer se prijenos prava raspolaganja na novosagrađenom objektu u konkretnom slučaju smatra prometom dobara. Sud BiH je dalje naveo da je vijeće za upravne sporove pravilno zaključilo da se u konkretnom slučaju radi o prodaji objekta čija je izgradnja započela u sistemu poreza na promet, a nastavljena nakon uvođenja PDV sistema, te da je shodno odredbama člana 73. Zakona o PDV-u i člana 173. Pravilnika o primjeni Zakona o PDV-u, osnovica za obračun PDV-a prilikom prvog prijenosa prava raspolaganja utvrđena tako što je ukupan iznos naknade za izvršeni promet BOSMAL centra umanjen za cijenu koštanja objekta u koju je uključen plaćeni porez na promet proizvoda i usluga. Sporazumnom nagodbom apelanta i kupca u sudskom postupku je utvrđena prodajna cijena predmetnog objekta u iznos zid 825,89 KM/m2, te je ista primjenom navedenih odredbi umanjena za cijenu koštanja objekta u koju je uključen i plaćeni porez na promet proizvoda i usluga u iznosu od 1.696,68 KM/m2. S tim u vezi je Sud BiH zaključio da je pravilan zaključak da je zbog toga takva situacija rezultirala poreskom osnovicom „negativne vrijednosti“, odnosno osnovicom na koju se ne može obračunati i platiti izlazni PDV. Imajući u vidu prednje zaključke, po osnovu ulaganja u izgradnju stambeno-poslovnog objekta u vrijednosti od 929,74 KM/m2 (razlika između konačne cijene u sistemu PDV-a i cijene koštanja u sistemu poreza na promet roba i usluga), apelantu je u postupku koji je vođen pravilno osporen ulazni PDV u određenom iznosu. Naime, poreski organi su pravilno primijenili odredbe člana 32. stav (2) Zakona o PDV-u po kojima obaveznik ima pravo da odbije PDV koji je obavezan da plati ili ga je platio prilikom kupovine dobara ili usluga drugog obaveznika, ili prilikom uvoza dobara, pod uslovom da ta dobro, odnosno usluge koristi za prometa dobara i usluga koji podliježe plaćanju PDV-a. Kod činjenice da je apelant u kontrolisanom periodu koristio pravo na odbitak ulaznog poreza po fakturama dobavljača za nabavku dobara i usluga u svrhu izgradnje građevinskog objekta, ali kako izgrađeni objekat nije koristio za promet koji podliježe plaćanju PDV-a, to mu je u tom smislu izvršena korekcija ulaznog PDV- u određenom novčanom iznosu i naložena uplata utvrđene obaveze. Sud BiH je dalje naveo da je prema članu 35. stav (2) Zakona o PDV-u, na čijoj primjeni apelant insistira, obaveznik koji je ostvario pravo na odbitak ulaznog poreza pri nabavci opreme i objekata za vršenje svoje poslovne djelatnosti, dužan da izvrši ispravku odbitka ulaznog perioda ako prestane da ispunjava uslove za ostvarivanje ovog prava, u roku od pet godina od kalendarske godine u kojoj je počela upotreba opreme, odnosno 10 godina ako je riječ o nepokretnoj imovini od momenta početka upotrebe objekta, kojim se momentom u smislu stava (3) smatra poreski period u kojem je izvršen odbitak ulaznog PDV-a. Ova zakonska odredba nije od značaja u konkretnoj situaciji, zbog toga što apelant nije ostvario pravo na odbitak ulaznog PDV-a pri nabavci opreme i objekta jer to ne predstavlja promet koji podliježe plaćanju PDV-a. Konačno, da pozivanje na ranija rješenja tužene proizišla iz prethodnih kontrola ne mogu biti od uticaja na drugačiju odluku u ovoj upravnoj stvari jer se predmetna poreska obaveza odnosi na septembar 2017. godine, proizišla iz kontrole apelanta za poreski period od 1. avgusta 2015. do 30. septembra 2017. godine, koji period nije obuhvaćen ranijim kontrolama. Konačno, da je nesporno da u konkretnom slučaju nije istekao propisani rok od pet godina u kojem zastarijeva pravo tužene na razrez prethodno nerazrezanih obaveza po osnovu indirektnih poreza. Stoga, da činjenica da u presudi čije se vanredno preispitivanje zahtijeva upravno vijeće nije raspravilo pitanje zastare nije uticalo na zakonitost i pravilnost odluke. Konačno je Sud BiH zaključio da su prema odredbi člana 51. stav (2) Zakona o postupku indirektnog oporezivanja, za organizacione jedinice UIO koje su nadležne za naplatu poreza, obavezujuća samo mišljenja u odnosu na lice koje je tražilo mišljenje, zbog čega na drugačiju odluku ne može uticati pozivanje apelanta na mišljenje UIO od 5. maja 2021. godine, koje je tužena dala na zahtjev drugog poreskog obaveznika.
Apelacioni navodi
8. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i ističe da je u predmetnom postupku došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i opće zabrane diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, smatra da je Sud BiH na ispravku odbitka ulaznog poreza trebao primijeniti odredbu člana 36. Zakona o PDV-u. Također, da je UIO već kontrolisala pravo na odbitak ulaznog PDV-a u zakonom propisanom roku od pet godina i to u osam različitih kontrola u kojima je utvrđeno da je apelant koristio taj PDV u skladu sa članom 32. Zakona o PDV-u koje Sud BiH ne može dovoditi u pitanje jer se radi o presuđenoj stvari. Konačno, da je nepotpuna i neodgovarajuća tvrdnja da je predmetna obaveze proizišla iz poreskog perioda 2015. – 2017. godina, te da Sud BiH ignoriše da je porezni obaveznik ispunjavao uslove za korištenje tog iznos kao ulaznog PDV-a.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a)U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
10. U pogledu navoda apelanta kojim ukazuje na povredu prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), da određene novčane obveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam „građanska prava i obaveze“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine, odluka dostupna na web-stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizilaze iz poreznog, carinskog, odnosno javnog zakonodavstva. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
b)U odnosu na ostale navode
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu, zabranu diskriminacije i opću zabranu diskriminacije, u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su u predmetnom postupku primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je bilo proizvoljno miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Što se tiče apelantovih navoda kojima ukazuje na diskriminaciju, Ustavni sud ukazuje da apelant, osim paušalnog navoda, nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je diskriminisan u predmetnom postupku, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojim će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić