Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-85/22 (A.P.)

Odluka donesena 06. 04. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-85/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. travnja 2022. godine, u predmetu broj AP-85/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela A. P., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela A. P.

protiv Presude Kantonalnoga suda u Mostaru broj 53 0 Rs 062443 19 Rsž od 2. lipnja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. A. P. (u daljnjemu tekstu: apelantica) iz Stoca, koju zastupa Sadudin Zaklan, odvjetnik iz Mostara, podnijela je 7. siječnja 2022. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Mostaru (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 Rs 062443 19 Rsž od 2. lipnja 2021. godine i Presude Općinskoga suda u Čapljini (u daljnjemu tekstu: Općinski sud) broj 53 0 Rs 062443 16 Rs od 7. ožujka 2017. godine.

2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-3039/21 od 5. listopada 2021. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je podnijela apelantica protiv presude Kantonalnoga suda od 2. lipnja 2021. godine. Imajući u vidu da je Rješenjem Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 Rs 062443 21 Rev od 28. rujna 2021. godine revizija apelantice odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud konstatira da je revizija u ovome slučaju bila neučinkovit pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnoga suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. Presudom Općinskoga suda od 7. ožujka 2017. godine (ispravljena rješenjem o ispravci presude od 31. ožujka 2017. godine) poništeni su za nezakoniti: obavijest tuženice (JU „Srednja škola“ Stolac) o rezultatima natječaja od 12. siječnja 2016. godine, odgovor povjerenstva tuženice na zahtjev za zaštitu prava iz radnoga odnosa od 24. veljače 2016. godine, odluka povjerenstva tuženice za prijem djelatnika na radno mjesto nastavnik tjelesne i zdravstvene kulture od 8. siječnja 2016. godine. Odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se tuženica obveže da joj isplati na ime štete za određeno razdoblje određene iznose, bliže označeno u izreci osporene odluke, sa zakonskom zateznom kamatom.

4. U obrazloženju osporene odluke Općinski je sud, između ostaloga, istakao da je prema ocjeni toga suda apelantica pružila očigledan dokaz diskriminacije, tj. različitost u postupanju po osnovama određenim čl. 2. Zakona o zabrani diskriminacije, kada su odluke navedene u izreci odluke donesene zbog postupanja protivnoga odredbi čl. 8. Kolektivnoga ugovora za oblast srednjoškolskoga odgoja i obrazovanja u HNK (u daljnjemu tekstu: GKU). Navedenom odredbom je propisano da se radni odnos zasniva na način i po postupku propisanim Zakonom o radu, Zakonom o srednjoškolskom odgoju i obrazovanju i općim aktima škole, pri čemu apsolutni prioritet imaju kandidati zaposleni u školama HNK na neodređeno vrijeme, u cilju nadopune norme. Nadalje, da spor o zakonitosti odluke o izboru kandidata nije spor pune jurisdikcije, pa sud nema ovlaštenje odlučivati o izboru kandidata, niti nalagati tuženici donošenje odluke kojom bi apelantica bila primljena ili izabrana na radno mjesto na koje je konkurirala, te da u tomu smjeru apelantica nije niti postavila tužbeni zahtjev. Istakao je da je apelantica, pak, postavila zahtjev za isplatu plaća koje bi ostvarila da je bila izabrana na radno mjesto za koje se prijavila, a koji zahtjev je neutemeljen, jer plaća predstavlja jedno od prava iz radnoga odnosa, za čije ostvarenje nije dovoljno samo postojanje radnoga odnosa, već je i nužan rad djelatnika kod poslodavatelja. To znači da djelatnik ima pravo na plaću samo ako je radio, a visina zarade se određuje na temelju elemenata iz ugovora o radu. Stoga, kako je materijalna šteta koju u konkretnome slučaju apelantica potražuje plaća koju bi primala da je zaposlena i da je radila na predmetnome radnome mjestu, a kako takvoga faktičkoga rada nije bilo, sud je zahtjev ocijenio kao neutemeljen.

5. Presudom Kantonalnoga suda od 2. lipnja 2021. godine priziv apelantice je odbijen kao neutemeljen i prvostupanjska je presuda u cijelosti potvrđena.

6. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da iz provedenih dokaza u postupku proistječe da je apelantica u vrijeme raspisanoga natječaja od 26. studenoga 2015. godine, na koji se prijavila za radno mjesto nastavnika tjelesne i zdravstvene kulture, bila u radnome odnosu kod tuženice na neodređeno vrijeme sa nepunom radnom normom. Nadalje, da je po raspisanome natječaju primljen drugi kandidat, za kojega je tijekom postupka utvrđeno da tijekom te školske godine nije bio djelatnik niti jedne škole na području HNK. Stoga, kako tuženica nije poštovala odredbu čl. 8. GKU, prema kojoj je apelantica imala apsolutni prioritet u zapošljavanju u cilju nadopune norme, to je prvostupanjski sud pravilno poništio kao nezakonite navedene odluke. Glede zahtjeva apelantice da joj tuženica isplati materijalnu štetu kao posljedicu utvrđene diskriminacije, u visini razlike plaća koje bi ostvarila da je bila odabrana za radno mjesto na koje se prijavila, taj je sud istakao da je shvaćanja kao i prvostupanjski sud, tj. da se radi o radnome sporu, za koji sud nema pravo pune jurisdikcije, zbog čega apelantici u ovome slučaju ne pripada pravo na isplatu iz toga osnova. Istakao je da je prvostupanjski sud dao detaljno obrazloženje koje prihvaća i taj sud, i da nema potrebe za ponavljanjem, te da je takvo stanovište zauzeo i Vrhovni sud u svojoj odluci od 6. travnja 2021. godine, u identičnoj pravnoj situaciji.

Apelacioni navodi

7. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica, između ostaloga, tvrdi kako je radni spor zapravo spor pune jurisdikcije, te da joj je trebala biti utvrđena naknada štete kada su Općinski i Kantonalni sud utvrdili da je ona diskriminirana.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelantica mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelantica navodi, tj. ako apelantica nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelantica nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je su redoviti sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali dovoljno jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

12. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-85/22 (A.P.) | Sudska praksa | Aktio