Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-130/22 (J.M.V.)
Odluka donesena 06. 04. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Žalba
- Upravni spor
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-130/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-130/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela J. M. V., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela J. M.
V. protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 040428 21 Uvp od 9. decembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. J. M. V. (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banjaluke, podnijela je 13. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 040428 21 Uvp od 9. decembra 2021. godine.
2. Rješenjem Agencije za lijekove i medicinska sredstva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Agencija za lijekove) od 22. aprila 2021. godine odbačena je kao neblagovremena žalba apelantkinje izjavljena na ocjenjivanje rada apelantkinje kao državnog službenika navedene agencije.
3. Zaključkom Odbora državne službe za žalbe Savjeta ministara Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Odbor državne službe za žalbe) od 29. aprila 2021. godine obustavljen je postupak pokrenut po žalbi apelantkinje izjavljenoj na ocjenjivanje rada apelantkinje kao državnog službenika.
4. Rješenjem Odbora državne službe za žalbe od 2. juna 2021. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantkinje izjavljena protiv rješenja Agencije za lijekove od 22. aprila 2021. godine.
5. Sud BiH je Presudom broj S1 3 U 040428 21 U od 9. septembra 2021. godine odbio tužbu apelantkinje podnesenu protiv zaključka Odbora državne službe za žalbe od 29. aprila 2021. godine.
6. Odlučujući o zahtjevu apelantkinje za preispitivanje sudske odluke, presude Suda BiH od 9. septembra 2021. godine, taj sud je Presudom broj S1 3 U 040428 21 Uvp od 9. decembra 2021. godine predmetni zahtjev odbio kao neosnovan.
7. U obrazloženju osporene presude Sud BiH je naveo da je osporeni zaključak donesen pravilnom primjenom odredbi čl. 210. i 211. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP) s obzirom da je Odbor državne službe za žalbe dostavio žalbu apelantkinje na izjašnjenje Agenciji za lijekove kao prvostepenom organu koji je rješenjem od 22. aprila 2021. godine, primjenom odredbi člana 222. ZUP, odlučio o izjavljenoj žalbi na način da je istu odbacio kao neblagovremenu. Sud BiH je naveo da je Odbor državne službe za žalbe pravilno odlučio kada je obustavio postupak pokrenut po žalbi apelantkinje, jer je prvostepeni organ odlučio o predmetnoj žalbi. Osim toga, Sud BiH je ukazao da je apelantkinja iskoristila pravo na žalbu protiv rješenja Agencije za lijekove od 22. aprila 2021. godine, pa da je stoga prigovor preispitivanja blagovremenosti žalbe (izjavljene na ocjenjivanje rada apelantkinje) mogao biti relevantan samo u postupku odlučivanja o žalbi izjavljenoj protiv odluke prvostepenog organa o odbacivanju žalbe, a ne u predmetnom postupku povodom pobijanja predmetnog zaključka.
Apelacioni navodi
8. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na efikasan pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije. Apelantkinja, između ostalog, navodi da je osporeni zaključak u cijelosti nezakonit jer Sud BiH nije odlučio o tome da li je njena žalba bila blagovremena, te da li je ona mogla ostati neocijenjena.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Sud BiH primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo posebno imajući u vidu da apelantkinja u apelaciji ponavlja navode koje je isticala u zahtjevu za preispitivanje presude Suda BiH od 9. septembra 2021. godine, koje navode je Sud BiH razmotrio prilikom donošenja odluke o predmetnom zahtjevu, te jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić