Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3008/20 (S. O.)

Odluka donesena 06. 04. 2022.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Aktivna legitimacija
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3008/20

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3008/20, rješavajući apelaciju Senade Omić, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1) i (2) i članka 62. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 6. travnja 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Senade Omić.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.

(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 Mal 030470 19 Gž 2 od 18. lipnja 2020. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Širokom Brijegu koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Širokom Brijegu da, u skladu sa člankom 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Senada Omić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Odvjetničko društvo „Palameta & Palameta“ d.o.o. iz Mostara, podnijela je 17. kolovoza 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 63 0 Mal 030470 19 Gž 2 od 18. lipnja 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Unitrade d.o.o. Ljubuški (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 23. prosinca 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud i tuženi dostavili su odgovore na apelaciju 4. siječnja 2022. i 6. siječnja 2022. godine.

4. Odgovori na apelaciju dostavljeni su 9. veljače 2022. godine apelantičinom punomoćniku.

5. Apelantičin punomoćnik nije u ostavljenom roku dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

7. Presudom Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 63 0 Mal 030470 16 Mal od 26. travnja 2017. godine obvezan je tuženi da na ime naknade materijalne štete apelantici isplati iznos od 4.163,68 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da joj nadoknadi troškove parničnog postupka.

8. Rješenjem Kantonalnog suda broj 63 0 Mal 030470 17 Gž od 22. studenog 2018. godine uvažena je žalba tuženog i prvostupanjska presuda je ukinuta i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da prvostupanjski sud nije pravilno primijenio odredbu članka 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) u svezi s odlukom po prigovoru tuženog o nedostatku aktivne legitimacije na apelantičinoj strani jer je u rubrici ,,C4“ potvrde o registraciji navedeno da ta potvrda nije dokaz o vlasništvu, te je naložio prvostupanjskom sudu da u ponovnom postupku otkloni navedenu povredu postupka.

Osporene presude

9. Presudom Općinskog suda broj 63 0 Mal 030470 18 Mal 2 od 9. svibnja 2019. godine obvezan je tuženi da na ime naknade materijalne štete apelantici isplati iznos od 4.163,68 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da joj nadoknadi troškove parničnog postupka.

10. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelantica u predmetnoj tužbi navela da je 1. kolovoza 2016. godine prilikom obavljanja servisa na putničkom motornom vozilu marke Audi A6, koje je registrirano u Austriji i u njezinom je vlasništvu, došlo do oštećenja turbo-punjača i da je to oštećenje prouzrokovano nesavjesnim i nepravilnim radom zaposlenika tuženog, te da se pravovremeno obratila tuženom zahtjevom za popravak. Općinski sud je naveo da je iz apelantičinog iskaza utvrdio da je boravila u BiH na godišnjem odmoru zajedno sa zetom S. Č. i da je apelantica zamolila zeta da promijeni ulje u predmetnom vozilu kod tuženog, nakon čega je utvrdila da auto nema snage i da slabo vuče, te se obratila tuženom. S obzirom na to da je tuženi bio spreman ugraditi samo zamjenski turbo-punjač, a ne originalni, apelantica je izvršila zamjenu oštećenog turbo-punjača originalnim u ovlaštenom servisu za vozila marke Audi, koju popravku je platila 4.163,68 KM. Općinski sud je naveo da je tuženi u odgovoru na tužbu potvrdio da je prilikom servisa koji je vršio na predmetnom vozilu došlo do oštećenja turbo-punjača, te da je predložio da se oštećeni turbo-punjač reparira o njegovu trošku ili da se ugradi novi zamjenski turbo-punjač sa garancijskim rokom od godinu dana, ali da je apelantica to odbila i izvršila popravak u ovlaštenom servisu za vozila marke Audi. Tuženi je u postupku osporavao apelantičin tužbeni zahtjev ističući da je bio voljan izvršiti popravak, odnosno zamjenu oštećenog turbo-punjača o svom trošku, te je posebno osporavao visinu postavljenog tužbenog zahtjeva jer se radi o dijelu vozila koji je prije popravka vozila već bio amortiziran između 40 i 50 % s obzirom na činjenicu da je predmetno vozilo proizvedeno 2011. godine i da je prešlo veliki broj kilometara. Stoga je Općinski sud zaključio da među parničnim strankama nije sporna osnova, već visina tužbenog zahtjeva. Općinski sud je nadalje ocijenio neutemeljenim prigovor nedostatka aktivne legitimacije, te se pozvao na odredbu članka 109. Zakona o stvarnim pravima, kojom je propisano da se pravo vlasništva na pokretnoj stvari stječe predajom te stvari u posjed stjecatelju. U svezi s tim je istaknuo da iz apelantičinog iskaza i iskaza svjedoka S. Č. proizlazi da su osnovni podaci vozila sadržani u knjižici vozila, odnosno potvrdi o registraciji, te da je u potvrdi o registraciji predmetnog vozila navedeno da je registracija izvršena na apelantičino ime i da se registracija vrši na zahtjev vlasnika vozila. Stoga je zaključio da je vlasnik predmetnog vozila apelantica koja je podnijela zahtjev za registraciju jer nijedna druga osoba nije podnijela zahtjev za registraciju predmetnog vozila s obzirom na to da bi to bilo uneseno u knjižicu vozila. Općinski sud je također naveo da je apelantica u iskazu navela da je austrijski državljanin i da posjeduje samo knjižicu vozila koja dokazuje njezino vlasništvo na predmetnom vozilu. Nadalje, Općinski sud je istaknuo da je na ročištu za ponovnu glavnu raspravu održanom 26. ožujka 2019. godine iz procesnih razloga odbio izvođenje dokaza kupoprodajnog ugovora i potvrde o vlasništvu predmetnog vozila primjenom odredbe članka 102. ZPP-a jer je apelantica imala mogućnost predložiti taj dokaz na pripremnom ročištu. Općinski sud je nadalje naveo da je vještak strojarske struke u nalazu i mišljenju naveo da nije moguće reparirati turbo-punjač, odnosno da ovlašteni servis ne ugrađuje zamjenske i reparirane dijelove vozila, već isključivo originalne jer bi u suprotnom izgubio licencu, te da su turbo-punjači od 30, 40 i 50 % polovni turbo-punjači i da struka nalaže da se ugrađuju samo originalni dijelovi. Slijedom navedenog, Općinski sud je obvezao tuženog da apelantici isplati iznos od 4.163,68 KM na temelju odredbe članka 185. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

11. Presudom Kantonalnog suda broj 63 0 Mal 030470 19 Gž 2 od 18. lipnja 2020. godine prvostupanjska presuda je preinačena tako što je apelantičin tužbeni zahtjev odbijen, te je apelantica obvezana tuženom nadoknaditi troškove parničnog postupka.

12. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je apelantica predmetnom tužbom zahtijevala naknadu štete na vozilu koja joj prouzročena nesavjesnim i nepravilnim radom zaposlenika tuženog prilikom obavljanja servisa tog vozila, te naveo da je tuženi već na pripremnom ročištu istaknuo prigovor nedostatka aktivne legitimacije, posebno ističući činjenicu, koju je ponovio i u žalbi, da je u potvrdi o registraciji predmetnog vozila u rubrici ,,C4“ navedeno da „ovo nije dokaz o vlasništvu“. Stoga je Kantonalni sud zaključio da takvim dokazom apelantica nije dokazala svoje vlasništvo nad predmetnim vozilom, odnosno da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 8. ZPP-a i pogrešno primijenio materijalno pravo kad je prihvatio kao dokaz potvrdu o registraciji kao dokaz o apelantičinom vlasništvu nad predmetnim vozilom i na takvoj potvrdi utemeljio svoju odluku o neutemeljenosti prigovora nedostatka aktivne legitimacije. Naveo je da je točno da se, shodno odredbi članka 109. Zakona o stvarnim pravima, na temelju pravnog posla pravo vlasništva na pokretnoj stvari stječe predajom te stvari u posjed stecatelja, međutim, istaknuo je da na te okolnosti nisu predlagani niti izvođeni dokazi. U konačnici, Kantonalni sud je naglasio da registracija nije način stjecanja vlasništva na vozilu, pa se ne može uzeti kao točna apelantičina tvrdnja da je ona vlasnik predmetnog vozila.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

13. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica navodi da iz svih dokaza nedvosmisleno proizlazi da je ona vlasnica predmetnog vozila, što je navedeno i u samoj potvrdi o registraciji u rubrici „C4“ i da je tuženi u odgovoru na tužbu priznao apelanticu kao vlasnika predmetnog vozila, te da je tek na nastavku pripremnog ročišta samo paušalno naveo da potvrda o registraciji nije dokaz o vlasništvu. Navodi da je zaključak Kantonalnog suda o nedostatku aktivne legitimacije na apelantičinoj strani protivan provedenim materijalnim dokazima i logici, te da iz pismene korespondencije parničnih stranaka proizlazi nespornim da je apelantica vlasnik predmetnog vozila. Također navodi da je Kantonalni sud pogrešno primijenio odredbu članka 8. ZPP-a i da je trebao cijeniti sve dokaze pojedinačno i u međusobnoj vezi.

II.Odgovor na apelaciju

14. Kantonalni sud je naveo da nije došlo do povrede prava na koja se apelantica poziva. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije kao neutemeljenu.

15. Tuženi je naveo da apelantica u postupku pred redovnim sudovima nije dokazala da je vlasnica predmetnog vozila i da joj stoga, shodno odredbi članka 155. ZOO-a, ne pripada pravo na naknadu štete. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije kao neutemeljenu.

V.Relevantni propisi

16. Zakon o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH“ br. 66/13, 100/13, 32/19 – odluka USFBiH i 94/20 – rješenje USFBiH):

Članak 109. stavak (1) Stjecanje pokretnine pravnim poslom (1) Na temelju pravnog posla, pravo vlasništva na pokretnu stvar stječe se predajom te stvari u posjed stjecatelja. […]

17. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15).

18. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Članak 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i pozorno ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

3. Isprave Članak 132.

(1) Isprava koju je u propisanom obliku izdalo tijelo vlasti u granicama svoje nadležnosti, te isprava koju je u takvom obliku izdala pravna ili fizička osoba u obavljanju javne ovlasti koja joj je povjerena zakonom ili propisom utemeljenim na zakonu (javna isprava), dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje ili određuje.

(2) Istu dokaznu snagu imaju i druge isprave koje su posebnim propisima glede dokazne snage izjednačene s javnim ispravama.

(3) Dopušteno je dokazivati da su u javnoj ispravi neistinito ustanovljene činjenice ili da je isprava nepravilno sastavljena.

(4) Ako se posumnja u autentičnost isprave, stranka može tražiti da sud zatraži da se o tome očituje tijelo, odnosno pravna osoba od kojega bi ona trebala potjecati. VI.Dopustivost

19. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 63 0 Mal 030470 19 Gž 2 od 18. lipnja 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na to da je osporena presuda donesena 18. lipnja 2020. godine, a apelacija podnesena 17. kolovoza 2020. godine, proizlazi da je apelacija podnesena pravovremeno, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

22. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

24. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga pra-va vezana za krivične postupke.

25. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

26. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na naknadu štete, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak

1. Europske konvencije.

27. Ustavni sud zapaža da apelantica smatra da je proizvoljan zaključak Kantonalnog suda da apelantica nije vlasnik predmetnog vozila. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska.

28. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istaknuo da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24.). Imajući u vidu pitanje koje se postavlja, Ustavni sud će ispitati je li Kantonalni sud postupao proizvoljno kada je zaključio da apelantica u predmetnom parničnom postupku nije dokazala da je vlasnik predmetnog vozila, odnosno kada je posljedično navedenom utvrđenju odbio apelantičin tužbeni zahtjev uslijed nedostatka aktivne legitimacije.

29. Također, Ustavni sud naglašava da je, slijedeći praksu Europskog suda, dosljedno isticao da pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje, te da članak 6. stavak 1. Europske konvencije obvezuje sudove da obrazlože svoje odluke zato što nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Dakle, razlozi navedeni u obrazloženju odluke moraju obuhvatiti sve važne aspekte konkretnog slučaja koji su mogli utjecati na konačnu odluku (mjerilo relevantnosti; vidi, između ostalih, Europski sud, Ruiz Torija protiv Španjolske, presuda od 9. prosinca 1994. godine, serija A, broj 303-A, točka 29., Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. siječnja 2007. godine, aplikacija broj 184/02, točka 83. s daljnjim referencama, Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. prosinca 2011. godine, aplikacija broj 20883/09, točka 34. i Ustavni sud, npr. odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 2478/06 od 17. rujna 2008. godine, stavak 22. s daljnjim referencama i AP 3174/17 od 19. rujna 2019. godine, stavak 36., objavljene na www.ustavnisud.ba).

30. Ustavni sud primjećuje da je prvostupanjskom presudom, donesenom u ponovnom postupku, Općinski sud potvrdio svoj stav i u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev, te obvezao tuženog da apelantici nadoknadi štetu prouzrokovanu na predmetnom motornom vozilu. Naime, Ustavni sud primjećuje da je rješenjem Kantonalnog suda od 22. studenog 2018. godine ukinuta presuda Općinskog suda od 26. travnja 2017. godine, sa uputom prvostupanjskom sudu da raspravi o prigovoru tuženog o nedostatku aktivne legitimacije u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a. U ponovnom postupku Općinski sud je, razmatrajući prigovor tuženog o nedostatku aktivne legitimacije na apelantičinoj strani, istaknuo da je u potvrdi o registraciji predmetnog vozila navedeno da je registracija izvršena na apelantičino ime i da se registracija vrši na zahtjev vlasnika vozila, te je istaknuo da nijedna druga osoba nije podnijela zahtjev za registraciju predmetnog vozila jer bi to bilo uneseno u potvrdu o registraciji. Navedene činjenice Općinski sud je doveo u svezu sa apelantičinim iskazom i iskazom svjedoka S. Č., slijedom čega je zauzeo stanovište da je apelantica vlasnik predmetnog vozila, te se u svezi s tim pozvao na odredbu članka 109. Zakona o stvarnim pravima (kojom je propisano da se pravo vlasništva na pokretnoj stvari stječe predajom te stvari u posjed stjecatelju). Ustavni sud pri tome zapaža da je Općinski sud u ponovnom postupku odbio razmatrati nove dokaze koje je apelantica predložila (kupoprodajni ugovor i potvrdu o vlasništvu predmetnog vozila), primjenom odredbe članka 102. ZPP-a. Ustavni sud nadalje zapaža da je Kantonalni sud, s druge strane, zauzeo stanovište da apelantica nije dokazala da je vlasnik predmetnog vozila s obzirom na to da je u potvrdi o registraciji predmetnog vozila u rubrici ,,C4“ navedeno da „ovo nije dokaz o vlasništvu“, slijedom čega je odbio apelantičin tužbeni zahtjev uslijed nedostatka aktivne legitimacije na apelantičinoj strani.

31. Ustavni sud primjećuje da iz činjeničnog supstrata utvrđenog od redovnih sudova u predmetnom parničnom postupku proizlazi da je apelantica boravila u Bosni i Hercegovini na godišnjem odmoru i da je greškom zaposlenika tuženog došlo do oštećenja na predmetnom motornom vozilu, te da se apelantica obratila tuženom koji nije osporavao da je greškom njegovih radnika došlo do nastanka štete i bio je spreman tu štetu nadoknaditi ugradnjom zamjenskog turbo-punjača. Dakle, tuženi prvobitno nije osporavao apelantičinu aktivnu legitimaciju i bio je spreman nadoknaditi apelantici štetu koju je pretrpjela, ali je osporavao visinu štete (smatrajući da je oštećeni dio vozila već bio amortiziran između 40 i 50 % s obzirom na činjenicu da je predmetno vozilo proizvedeno 2011. godine i da je prešlo veliki broj kilometara). Ustavni sud, također, zapaža da je Općinski sud pri zaključku da je apelantica vlasnik predmetnog vozila istaknuo da ta činjenica proizlazi iz potvrde o registraciji predmetnog vozila u kojoj je navedeno da je registracija izvršena na zahtjev vlasnika, a da je u potvrdi kao nositelj registracije navedena apelantica i da nije navedena nijedna druga osoba kao podnositelj zahtjeva za registraciju, te je navedenu činjenicu doveo u svezu sa odredbom članka 109. Zakona o stvarnim pravima. Kantonalni sud je, međutim, kao obrazloženje stava da apelantica nije dokazala da je vlasnik predmetnog vozila naveo samo da je u potvrdi registracije predmetnog vozila naznačeno da ta potvrda ne predstavlja dokaz o vlasništvu. Stoga se postavlja pitanje isključuje li takva naznaka u potvrdi o registraciji u potpunosti dokaznu snagu ove isprave, odnosno može li ta potvrda, u okolnostima konkretnog slučaja, zajedno s drugim dokazima predstavljati posredan dokaz o apelantičinom vlasništvu na predmetnom vozilu. Prije svega, Ustavni sud smatra da se radi o javnoj ispravi, u smislu odredbe članka 132. ZPP-a, koja, iako ne predstavlja potvrdu o vlasništvu, dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje ili određuje, in concreto, da je osoba koja je podnijela zahtjev za registraciju predmetnog vozila njegov vlasnik. Stoga, Ustavni sud smatra da napomena da potvrda o registraciji ne predstavlja dokaz o vlasništvu ne može per se dovesti do zaključka da apelantica nije vlasnik predmetnog vozila. Ustavni sud, također, ukazuje da je redovni sud, shodno odredbi članka 8. ZPP-a, dužan „savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno“. Također, standard članka 6. Europske konvencije zahtijeva ocjenu svih dokaza pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima, kao i brižljivo izvođenje zaključka u pogledu (ne)dokazanosti određenih činjenica (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2200/17 od 8. svibnja 2019. godine, točka 28., dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, kako je već rečeno, zaključak da apelantica nije dokazala da je vlasnik predmetnog vozila utemeljio isključivo na činjenici da je u potvrdi o registraciji naznačeno da ta potvrda „nije dokaz o vlasništvu“. Kantonalni sud pri tome nije uzeo u obzir ostale okolnosti konkretnog slučaja, koje su predstavljale osnovu za opetovani zaključak prvostupanjskog suda da je apelantica vlasnik predmetnog vozila, odnosno Kantonalni sud nije dao obrazloženje zašto te okolnosti ne dokazuju da je apelantica vlasnik predmetnog vozila. Navedeno a fortiori u situaciji kada iz činjenica konkretnog predmeta, kako su utvrđene od redovnih sudova, ne proizlazi niti jedna okolnost koja bi ukazivala na zaključak da apelantica nije vlasnik predmetnog vozila.

32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženje Kantonalnog suda ne zadovoljava uvjete prava na pravično suđenje u segmentu mjerila relevantnosti, te da je stoga došlo do povrede apelantičinog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Ostali navodi

33. S obzirom na zaključak u pogledu povrede članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navodne povrede članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine.

VIII.Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da je osporenom odlukom došlo do povrede apelantičinog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije jer Kantonalni sud pri zaključku o nedostatku aktivne legitimacije na apelantičinoj strani nije razmotrio sve pravno relevantne okolnosti konkretnog slučaja, kako to nalaže mjerilo relevantnosti.

35. Na temelju članka 59. st. (1) i (2) i članka 62. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3008/20 (S. O.) | Sudska praksa | Aktio