Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4367/20 (J. G.)

Odluka donesena 11. 05. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Naknada štete
  • Kamata
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4367/20

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 05. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4367/20, rješavajući apelaciju Jurice Granića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 11. svibnja 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Jurice Granića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 269297 20 Rev od 22. rujna 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Jurica Granić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vrgorca, Republika Hrvatska, kojeg zastupa Zdenko Milas, odvjetnik iz Odvjetničkog društva „Milas, Martinović & partneri“ d.o.o. Ljubuški, podnio je 2. prosinca 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 269297 20 Rev od 22. rujna 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), tužene Intesa Sanpaolo banke BiH d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) i umješača u postupku na strani tužene „Sarajevo-osiguranja“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: umješač) zatraženo je 9. veljače 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Pozvani su odgovore na apelaciju dostavili u razdoblju od 14. do 18. veljače 2022. godine.

4. Odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantovom zastupniku radi eventualnog izjašnjenja 2. ožujka 2022. godine.

5. Apelantov zastupnik nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacijskih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

7. Presudom Općinskog suda u Ljubuškom broj P-134/91 od 19. travnja 1993. godine obvezan je tuženi u tom postupku (umješač – Podružnica Čapljina) da apelantu na ime naknade štete isplati iznos od 10.765,290 HRD (na ime glavnog duga) sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 30. siječnja 1993. godine do konačne isplate, te da mu na ime troškova postupka isplati iznos od 211,875 HRD sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 19. travnja 1993. godine do konačne isplate.

8. U izvršnom predmetu apelanta kao tražitelja izvršenja protiv izvršenika (umješača) Općinski sud u Čapljini donio je Rješenje broj I.176/98-Č od 18. travnja 2005. godine kojim je dopušteno izvršenje po apelantovom prijedlogu, a na temelju pravomoćne presude Općinskog suda u Ljubuškom od 19. travnja 1993. godine radi naplate duga na ime naknade štete, i to na ime glavnog duga iznos od 2.758,60 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 30. siječnja 1993. godine do konačne isplate, te na ime troškova postupka iznos od 54,30 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 19. travnja 1993. godine do konačne isplate (stavak I. izreke). Istim rješenjem izvršenik je obvezan apelantu naknaditi troškove izvršnog postupka u iznosu od 10.510, 00 KM (stavak II. izreke), te je naloženo banci „Hypo Alpe Adria“ d.d. Mostar da izvrši obračun apelantovog potraživanja i dobiveni iznos sa izvršenikovog računa prenese na račun apelantovog punomoćnika (stavak III. izreke).

9. Kantonalni sud u Mostaru je Rješenjem broj 007-0-Gž-09-000027 od 24. travnja 2009. godine djelomično uvažio žalbu izvršenika (umješača) i prvostupanjsko rješenje od 18. travnja 2005. godine u odnosu na troškove izvršnog postupka ukinuo i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno postupanje, dok je u ostalom dijelu žalbu odbio i potvrdio prvostupanjsko rješenje od 18. travnja 2005. godine.

10. U ponovnom postupku, koji je okončan Rješenjem Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 I 003416 09 Gž od 5. ožujka 2012. godine, apelantu je na ime troškova izvršnog postupka dosuđen iznos od 14.632,16 KM.

Osporeni postupak

11. Apelant je 21. lipnja 2012. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv tužene kojom je tražio da se tužena obveže da mu na ime naknade štete isplati iznos od 119.801,50 KM sa zakonskim zateznim kamatama počevši od dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate. Osim toga, apelant je tražio da se tužena obveže da mu naknadi i troškove parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama. U tužbi je, između ostalog, navedeno da je tužena odbila u cijelosti provesti izvršenje u skladu s rješenjem o izvršenju, čime je za apelanta nastala šteta u utuženom iznosu.

12. Tijekom postupka apelant je preinačio tužbeni zahtjev tako što je na ime naknade štete potraživao iznos od 179.290,54 KM sa zakonskim zateznim kamatama od 12 % na godišnjoj razini počevši od 4. srpnja 2012. godine pa do konačne isplate, uz naknadu troškova postupka.

13. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 269297 16 P 2 od 7. travnja 2016. godine obvezana je tužena da na ime naknade štete isplati apelantu iznos od 5.866,63 KM sa zakonskim zateznim kamatama od 12 % na godišnjoj razini počevši od 4. srpnja 2012. godine (stavak 1. izreke), te da mu naknadi troškova parničnog postupka u iznosu bliže označenom u izreci presude (stavak 2. izreke). Istom presudom je odlučeno da je u preostalom dijelu, preko dosuđenog iznosa, apelantov zahtjev odbijen (stavak 3. izreke).

14. Zatim je naveo da je iz provedenih dokaza, a naročito imajući u vidu nalaz i mišljenje vještaka financijske struke, utvrdio da je vještak u obračunu i po varijanti A i po varijanti B utvrdio da glavni dug u iznosu od 2.758,60 KM nije plaćen. Međutim, prema mišljenju Općinskog suda, prilikom utvrđivanja jesu li isplaćene zakonske kamate trebalo je primijeniti Zakon o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja prema kojim propisima je vještak izvršio obračun u varijanti B. Stoga je Općinski sud utvrdio da tuženi nije u potpunosti izvršio svoju obvezu, te apelantu isplatio na ime glavnog potraživanja iznos od 2.758,60 KM, a na iznos kamate na glavno potraživanje iznos od 3.108,03 KM. Pri tom, Općinski sud je ukazao da je navedeno utvrdio prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka po varijanti B, kao i činjenicu redoslijeda namirenja prema Zakonu o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), a to je da se prvo namiruju troškovi izvršnog postupka (isplaćeni u iznosu od 16.881,16 KM), zatim troškovi parničnog postupka (isplaćeni u iznosu od 54,30 KM), kamate na troškove izvršnog postupka (isplaćene u iznosu od 6.956,20 KM) i kamate na troškove parničnog postupka (isplaćene u iznosu od 108,31 KM), te djelomično kamate na glavni dug (tako da je ostao dug u iznosu od 3.108,03 KM), dok se posljednje namiruje glavni dug koji u ovoj pravnoj stvari iznosi 2.758,60 KM, a što prema nalazu i mišljenju vještaka nije isplaćeno. Stoga je Općinski sud, primjenjujući članak 185. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu ZOO) u svezi sa člankom 175. ZIP-a, zaključio da je tužbeni zahtjev utemeljen do visine dosuđenog, s obzirom na to da tužena nije postupila u skladu s pozitivnim propisima, te u cijelosti provela izvršenje po nalogu Općinskog suda u Čapljini, čime je apelantu pričinila štetu. Također je istaknuo da je preostali dio tužbenog zahtjeva odbio iz istih razloga iz kojih je usvojio dio tužbenog zahtjeva, odnosno prihvaćajući obračun vještaka po varijanti B po kojoj je utvrđeno da nije isplaćeno glavno potraživanje i dio kamata na glavno potraživanje, primjenjujući Zakon o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja. Stoga je zaključio da je preostali dio tužbenog zahtjeva neutemeljen, odnosno nije dokazan u skladu s odredbom članka 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

15. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 269297 16 Gž od 29. srpnja 2019. godine odbijena je apelantova žalba kao neutemeljena i prvostupanjska presuda je potvrđena u odbijajućem dijelu (stavak III. izreke prvostupanjske presude). Istom presudom uvažene su žalbe tužene i umješača, pa je prvostupanjska presuda ukinuta u usvajajućem dijelu (stavak I. izreke prvostupanjske presude) i u pogledu odluke o troškovima postupka (stavak II. izreke prvostupanjske presude), te je predmet u navedenom dijelu vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

16. Kantonalni sud je naveo da apelantovom žalbom nije dovedena u pitanje zakonitost pobijane presude u odbijajućem dijelu zahtjeva u pogledu glavne stvari. Dalje je ukazao da apelant neutemeljeno osporava primjenu odredbi Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja od tužene prilikom obračuna zatezne kamate na glavnicu i troškova postupka po presudi Općinskog suda u Ljubuškom od 19. travnja 1993. godine, a u skladu s rješenjem o izvršenju Općinskog suda u Čapljini, te je ukazao na sadržaj čl. 1. i 4., te članak 2. st. 2. i 3. navedenog zakona. Kantonalni sud je istaknuo da odredba članka 2. stavak 2. Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja nije primijenjena u konkretnom slučaju jer je tužena u izvršnom postupku obračunala zateznu kamatu za cjelokupno razdoblje od dana dolaska tuženog (ovdje umješača) u docnju. Zatim je ukazao da je tužena primijenila ostale odredbe Zakona o visini zatezne kamate na neizmirena dugovanja, kao i da je bitno istaći da je u vrijeme postupanja tužene kao banke po rješenju o izvršenju Općinskog suda u Čapljini već bio na snazi Zakon o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja. Dalje je ukazao da primjenom zakonskog propisa koji je bio na snazi tužena nije postupala proizvoljno ili na način kojim se vrijeđaju apelantova ustavna prava. Kantonalni sud je istaknuo da odredbe Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja (osim odredbe članka 2. stavak 2.) nisu proglašene protuustavnim, pa se ne može smatrati da je postupljeno suprotno izvršnoj ispravi. Dalje je istaknuo da je tužena izvršila obračun zateznih kamata u skladu sa prinudnim propisom koji je bio na snazi u vrijeme provođenja izvršnog postupka, što, prema ocjeni ovog suda, nije u sukobu sa načelom zabrane povratnog djelovanja zakona, kako se u žalbi ističe. Nadalje, Kantonalni sud je istaknuo da su žalbe tužene i umješača dovele u pitanje zakonitost i pravilnost presude u usvajajućem dijelu. Kantonalni sud je obrazložio da pobijana presuda u usvajajućem dijelu ne sadrži ocjenu svih dokaza (posebno nalaz i mišljenje vještaka koji je tužena osporila) i razloge o odlučnim činjenicama na temelju kojih je jedino moguće utvrditi je li apelant pretrpio štetu zbog pogrešnog postupanja tužene kao pomoćnog organa u izvršnom postupku.

17. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 269297 20 Rev od 22. rujna 2020. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostupanjske presude.

18. Vrhovni sud je ukazao da apelant podnesenom revizijom pobija drugostupanjsku presudu u odbijajućem dijelu zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Dakle, predmet spora, relevantan u ovoj fazi postupka, jeste apelantov zahtjev za naknadu štete u utuženom iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, koji apelant temelji na tvrdnji da tužena nije pravilno izvršila obračun zakonskih zateznih kamata u skladu s rješenjem o izvršenju Općinskog suda u Čapljini od 18. travnja 2005. godine, koje je u relevantnom dijelu potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda od 24. travnja 2009. godine jer obračun kamata nije izvršila u skladu sa zakonskim propisima o visini stope, koji su važili u pojedinim razdobljima do dovršenja izvršenja. Zatim je ponovio činjenična utvrđenja i odlučenja nižestupanjskih sudova, te naveo da apelant svoj zahtjev temelji na odredbi članka 175. ZIP-a.

19. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da su nižestupanjski sudovi pravilno utvrdili da je tužena postupila u skladu s rješenjem o izvršenju Općinskog suda u Čapljini, te da je na zakonit način obračunala zateznu kamatu primjenom Zakona o visini stope zakonske kamate na neizmirena dugovanja. Dalje je naveo da je apelantovo potraživanje, koje je bilo predmet izvršnog postupka, nastalo u razdoblju od 1. prosinca 1989. godine do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o visini stope zakonske kamate („Službene novine FBiH“ broj 51/01), pa se prilikom obračuna zatezne kamate na to potraživanje primjenjuje citirani Zakon o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja. Zatim je ukazao da je sud na prijedlog apelanta kao tražitelja izvršenja odredio izvršenje radi naplate tog novčanog potraživanja, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 30. siječnja 1993. godine, pa je tužena prilikom provođenja rješenja o izvršenju primijenila važeći Zakon o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja i obračun zatezne kamate izvršila primjenom prostog kamatnog računa po stopi od 12 % za cijelo razdoblje određeno rješenjem o izvršenju. Dakle, nasuprot apelantovim tvrdnjama, prema mišljenju Vrhovnog suda, nižestupanjski sudovi su pravilno zaključili da u ovakvom postupanju tužene nije bilo nikakve protupravnosti i nezakonitosti. Vrhovni sud je naveo da je tužena kao komercijalna banka bila dužna primijeniti (i primijenila je) prinudne propise o obračunu zatezne kamate koji su bili na snazi u vrijeme provođenja izvršenja, a kojima je obračun konformnom metodom i pripisivanje kamate glavnici bilo predviđeno samo za „ispodgodišnja“ razdoblja. Dalje je naveo da bi drugačije postupanje tužene bilo suprotno i odredbi članka 279. stavak 1. ZOO-a.

20. Nadalje, Vrhovni sud je istaknuo da je pravilno tužena prilikom obračuna zateznih kamata primijenila zakonom propisanu kamatnu stopu. Zatim, navedeno je da, imajući u vidu odredbu članka 4. Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja, tužena nije ni mogla primijeniti stope zatezne kamate propisane ranije važećim zakonima jer je navedena zakonska odredba bila i jeste na snazi, te nije proglašena neustavnom, pa bi postupanjem suprotnim toj odredbi tužena postupila nezakonito i proizvoljno bi primijenila zakon. Vrhovni sud je ukazao da iz činjeničnog utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da tužena nije primijenila odredbe članka 2. st. 2. i 3. Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja jer je zateznu kamatu na glavnicu obračunala i za razdoblje od 18. rujna 1991. godine do 23. studenog 1995. godine po stopi od 12 %. Dakle, neutemeljeni su prigovori da je tužena postupila suprotno odlukama Ustavnog suda na koje revizija ukazuje, uključujući i Odluku broj AP 1311/06, koje se odnose na neustavnost otpisa kamate za vrijeme ratnog stanja, a ne na odredbe Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja kojima se određuje vremensko važenje tog zakona, stopa zatezne kamate od 12 % i metoda obračuna kamate. Vrhovni sud je istaknuo da su nižestupanjski sudovi pravilno ocijenili da apelant u ovom slučaju nije dokazao da mu je šteta prouzrokovana postupanjem tužene koje je bilo suprotno važećim propisima ili pravilima struke, iz kojeg razloga je tužbeni zahtjev i odbijen. Također je istaknuo da se o pitanjima koja su predmet spora Vrhovni sud očitovao u više svojih odluka (npr. presude broj 65 0 P 170185 17 Rev od 5. lipnja 2018. godine i broj 65 0 P 269300 18 Rev od 14. siječnja 2020. godine, a i Ustavni sud BiH u novijoj odluci broj AP 6160/18 od 4. lipnja 2020. godine).

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

21. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije.

22. U navodima apelacije se, između ostalog, tvrdi da suština spora leži u činjenici što su redovni sudovi zauzeli stav da se stopa zateznih kamata na pravomoćno utvrđenu obvezu izvršenika određuje prema kamatnim stopama po Zakonu o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja, a apelant smatra da su odredbe tog zakona u cijelosti protivne odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i odredbama Europske konvencije. Prema apelantovom mišljenju, redovni sudovi nisu pravilno primijenili materijalno pravo na utvrđeno činjenično stanje. Nasuprot stavova redovnih sudova, apelant ističe da se nije mogao primijeniti Zakon o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja koji je u suprotnosti s Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom iz istih razloga kao i članak 37. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju imovine i osoba, koji je proglašen neustavnim odlukom Ustavnog suda u predmetu broj U 50/01. Potom, apelant se pozvao na odluke Ustavnog suda br. AP 1311/06, AP 2312/06, AP 986/07 i AP 407/08, te ističe da ih je predočio i Vrhovnom sudu, kao i određene odluke Kantonalnog suda u kojima je odbijena primjena Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja.

23. Zatim, apelant naglašava da su odredbama Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja retroaktivno mijenjani raniji zakonski propisi o zateznim kamatama. Također je naveo da se karakter ovog zakona vidi u usporedbi kamatnih stopa koje su navedene u nalazu i mišljenju vještaka u dijelu sačinjenom po apelantovom prijedlogu i koji predstavlja važeće stope zateznih kamata sa stopom zateznih kamata koje je obračunavala tužena od 12 %. Smatra da je putem nalaza i mišljenja vještaka financijske struke dokazao kakav obračun je tužena trebala izvršiti i koliki mu je iznos štete pričinjen. Apelant, također, ukazuje na primjere iz sudske prakse za koje navodi da je isticao i u prvostupanjskom postupku (presude Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06- 000779 od 6. rujna 2007. godine i broj Gž 70/01 od 16. listopada 2001. godine). Osim toga, navodi da u postupcima primjene neustavnog Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja ne samo da je došlo do kompletnog otpisa kamatnih stopa za razdoblje od 18. rujna 1991. godine do 23. studenog 1995. godine nego je i u razdoblju izvan toga došlo do otpisivanja dijela kamatnih stopa, što je detaljno obrazložio. Smatra da se time „zadire“ i „provodi otimačina“ apelantovog prava na zatezne kamate koje su mu dosuđene pravomoćnom presudom iz 1993. godine i rješenjem o izvršenju i ponovno sudi o presuđenom pravnom odnosu. Apelant ukazuje i da primjena Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja na rješavanje predmetnog odnosa predstavlja negaciju samog prava, prava na pristup sudu i pravično suđenje i prava na imovinu s obzirom na to da se primjena odredbi ne može odrediti retroaktivno. Posebno ističe da u izvršnom postupku sud, a ni tužena nisu ovlašteni mijenjati sadržaj i značenje izvršne isprave i rješenja o izvršenju. Smatra da su redovni sudovi odobrili „prekrajanje“ sadržaja izvršne isprave koju je u izvršnom postupku provodila tužena uz primjenu neustavnih zakona i na štetu apelantove imovine.

II.Odgovor na apelaciju

24. Vrhovni sud navodi da je u obrazloženju osporene odluke iznio iscrpne razloge kojima se rukovodio pri donošenju odluke kojom je odlučeno kao u izreci presude, te da ostaje pri svemu iznesenom. Smatra da je apelacija očigledno neutemeljena, te predlaže da se kao takva odbaci ili odbije.

25. Kantonalni sud navodi da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede ustavnih i konvencijskih prava na koja se pozvao apelant, odnosno da je ispoštovano pravo na pravično suđenje i djelotvoran pravni lijek, te da nije došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava. Predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.

26. Općinski sud smatra da nisu povrijeđena apelantova prava, te da je u obrazloženju svoje odluke detaljno iznio razloge za donesenu odluku.

27. Tužena navodi da su svi sudovi u konkretnom postupku primjenjivali pozitivne zakone koji su bili na snazi, a vezani su za apelantovo potraživanje, te da su redovni sudovi omogućili apelantu sva prava na pravično suđenje i pravo na imovinu, koja mu po zakonu pripadaju. Predloženo je da se apelacija odbije kao neutemeljena.

28. Umješač navodi da je apelacija u cijelosti neutemeljena, te da apelant nijednim navodom nije dokazao da su mu povrijeđena prava na koja se poziva. Smatra da su redovni sudovi, u konkretnom slučaju, pravilno odlučili da je tužena prilikom obračuna i isplate zakonske kamate bila dužna postupati po važećem Zakonu o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja, te da su u obrazloženju odluka dali detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju. Pri tom se pozvao na praksu Ustavnog suda u predmetima koji su pokretali slično identično činjenično i pravno pitanje koja takav stav potvrđuje (AP 6160/18 i AP 4909/19). Predloženo je da se apelacija odbije kao neutemeljena.

V.Relevantni propisi

29. Zakon o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja („Službene novine Federacije BiH“ br. 56/04, 68/04 – ispravak, 29/05, 48/11 i 1/20 – odluka USBiH).

30. U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni pročišćeni tekst Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja („Službene novine Federacije BiH“ br. 56/04, 68/04 – ispravak, 29/05 i 48/11) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 1.

Ovim Zakonom propisuje se način obračuna zateznih kamata po neizmirenim dugovanjima na temelju ugovora iz dužničko-povjeriteljskih odnosa i dugovanja nastalih temeljem naknade štete iz temelja obveznih osiguranja u razdoblju od 01.12.1989. godine do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o visini stope zatezne kamate ("Službene novine Federacije BiH", broj 51/01).

Članak 4.

Postupci za utvrđivanje visine zatezne kamate iz članka 1. ovog zakona koji nisu okončani do dana stupanja na snagu ovog zakona ili su okončani a nisu obavljeni, okončat će se prema odredbama ovog zakona i kamatnoj stopi od 12% godišnje.

31. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11).

32. Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 279. stav (1) Na dospelu a neisplaćenu ugovornu ili zateznu kamatu, kao i na druga dospela povremena novčana davanja ne teče zatezna kamata, izuzev kad je to zakonom određeno.

33. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza ustanoviti činjenice na temelju kojih će donijeti odluku.

34. Zakon o ovršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/03, 52/03 – ispravak, 33/06, 39/06 – ispravak, 39/09, 29/11 – odluka USBiH, 74/11 – odluka USFBiH, 35/12, 35/12 – rješenje USBiH, 46/16, 36/17 – odluka USBiH, 55/18 – rješenje USBiH i 25/20 odluka

USBiH).

35. U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o ovršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/03, 52/03 – ispravak, 33/06, 39/06 – ispravak, 39/09, 29/11 – odluka USBiH, 74/11 – odluka USFBiH, 35/12 i 35/12 – rješenje OUSBiH) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 175.

Odgovornost banaka za štetu Banka koja ne postupi sukladno rješenju o ovrsi i drugim sudskim nalozima, odgovara za štetu uzročenu tražitelju ovrhe po općim pravilima o naknadi štete. VI.Dopustivost

36. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

37. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

38. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 269297 20 Rev od 22. rujna 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 10. studenog 2020. godine, a apelacija je podnesena 2. prosinca 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

39. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

40. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje

41. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga pra-va vezana za krivične postupke.

42. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

43. Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak odnosi na pitanje naknade štete, dakle na predmet građanskopravne prirode, pa apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

44. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, između ostalog, apelantu odbijen dio tužbenog zahtjeva (preciziranim tužbenim zahtjevom apelant potraživao iznos od 179.290,54 KM sa zakonskim zateznim kamatama od 12 % na godišnjem nivou počevši od 4. srpnja 2012. godine). Apelant ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava smatrajući da se nije mogao primijeniti Zakon o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja koji je u suprotnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom iz istih razloga kao i članak 37. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju imovine i osoba, koji je proglašen neustavnim Odlukom Ustavnog suda broj U 50/01, te da su odredbama Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja retroaktivno mijenjani raniji zakonski propisi o zateznim kamatama.

45. U pogledu navoda o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. listopada 2017. godine, točka 35.) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, stavak 23.). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. ožujka 2018. godine, stavak 150.). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

46. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi rješavao predmete sličnog činjeničnog i pravnog stanja i zaključio da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije (mutatis mutandis, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 96/20 od 5. listopada 2021. godine, AP 4909/19 od 9. lipnja 2021. godine, AP 2450/19 od 22. prosinca 2020. godine i AP 6160/18 od 4. lipnja 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Naime, Ustavni sud je u citiranim predmetima odbio kao neutemeljene apelacije apelanata koje su se odnosile na naknadu štete zbog načina i stope po kojoj je obračunata zatezna kamata od banke za potraživanje koje je nastalo u relevantnom razdoblju.

47. Ustavni sud je u navedenoj Odluci broj AP 6160/18 (vidi točke 44. i 45.), između ostalog, naveo: „U odnosu na navode apelanata kojima ukazuju na to da redovni sudovi nisu mogli retroaktivno primijeniti Zakon o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja koji je stupio na snagu 2004. godine budući da predmetno potraživanje potječe iz 1992., tj. 1993. godine, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Kantonalnog suda proizlazi da je Zakonom o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja („Službene novine Federacije BiH“ br. 56/04, 68/04, 29/05 i 48/11), koji je primijenjen prilikom obračuna zatezne kamate, propisan način obračuna zateznih kamata po neizmirenim dugovanjima nastalim na temelju ugovora iz dužničko-vjerovničkih odnosa i dugovanja nastalih na temelju naknade štete iz osnove obveznih osiguranja u razdoblju od 1. prosinca 1989. godine do dana stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o visini stope zatezne kamate („Službene novine Federacije BiH“ broj 51/01). Budući da je nesporno da u konkretnom slučaju predmetna šteta potječe iz navedenog razdoblja, Ustavni sud ove navode apelanata ocjenjuje neutemeljenim“.

48. Vraćajući se na konkretan predmet, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda slijedi da je apelantovo potraživanje, koje je bilo predmet izvršnog postupka, nastalo u razdoblju od 1. prosinca 1989. godine do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o visini stope zakonske kamate („Službene novine FBiH“ broj 51/01), pa se prilikom obračuna zatezne kamate na to potraživanje primjenjuje Zakon o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja, odnosno da je tužena, prilikom provođenja rješenja o izvršenju, primijenila važeći Zakon o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja i obračun zatezne kamate izvršila primjenom prostog kamatnog računa, po stopi od 12 %, za cijelo razdoblje određeno rješenjem o izvršenju.

49. Ustavni sud, također, zapaža da su u citiranim predmetima, kao u konkretnom slučaju, apelanti tvrdili da su redovni sudovi primijenili odredbe zakona koje su proglašene neustavnim uz pozivanje na praksu Ustavnog suda zauzetu u predmetima br. U 50/01, AP 1311/06, AP 2312/06, AP 986/07 i AP 407/08. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u citiranim predmetima, između ostalog, istaknuto da je u Odluci Ustavnog suda broj U 50/01 od 30. siječnja 2004. godine, u postupku koji je pokrenut po zahtjevu Kantonalnog suda u Širokom Brijegu, utvrđeno da članak 37. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju imovine i osoba Federacije Bosne i Hercegovine nije u suglasnosti sa člankom II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Članak 37. Zakona o osiguranju imovine i osoba Federacije Bosne i Hercegovine je glasio: „Na iznos naknade štete (glavnica), određene izvršnim ispravama (sudske presude i sudska poravnanja) i izvansudska poravnanja iz osiguranja ne obračunavaju se kamate za cijelo razdoblje rata, odnosno neposredne ratne opasnosti u Bosni i Hercegovini.“ Kako na konkretni predmet nije primijenjena navedena odredba, Ustavni sud je zaključio da se izreka i obrazloženje Odluke broj U 50/01 ne mogu dovesti u svezu s navodima apelanata. Zatim, Ustavni sud se u citiranim predmetima osvrnuo i na Odluku broj AP 1311/06 na koju se i apelant poziva. U svezi s tim, Ustavni sud je zapazio da je „otpisivanje zakonske zatezne kamate apelantu za razdoblje rata, po osnovi članka 2. stavak 2. Zakona o visini stope, protuustavno, a samim tim i nezakonito jer je zakon retroaktivno mijenjao uvjete za isplatu pravomoćno dosuđene zakonske zatezne kamate“. Nasuprot tome, Ustavni sud je u citiranim predmetima zapazio da su redovni sudovi utvrdili da je tužena izvršila obračun kamate i za ratno razdoblje u opsegu koji je određen izvršnom ispravom, primjenom odredbe članka 4. Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja, koja nije proglašena neustavnom, pa se stoga konkretna pravna situacija, činjenice predmeta i primjena materijalnog prava u svezi s obračunom stope zatezne kamate ne mogu dovesti u svezu sa odlukom Ustavnog suda u predmetu broj AP 1311/06. Ista situacija je i sa odlukama br. AP 2312/06, AP 986/07 i AP 407/08 na koje se apelant u apelaciji neutemeljeno poziva.

50. Osim toga, Ustavni sud se u odlukama br. AP 96/20, AP 4909/19, AP 2450/19 i AP 6160/18 pozvao i na Odluku Ustavnog suda broj U 6/19 od 4. listopada 2019. godine u kojoj je, između ostalog, utvrđeno da je odredba članka 4. Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja u skladu sa člankom II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da je u navedenoj odluci, između ostalog, konstatirano da je odredba članka 4. Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja jasna, precizna, predvidljiva i pristupačna i da se prema njoj zatezna kamata obračunava po stopi od 12 % godišnje, pri čemu su izjednačeni povjeritelji koji imaju potraživanje iz dužničko-povjeriteljskih odnosa i povjeritelji koji imaju potraživanje iz osnove naknade štete iz obveznog osiguranja. Dakle, prema ocjeni Ustavnog suda, navedena odredba ne predstavlja miješanje u ustavno pravo na imovinu. U svezi s tim, Ustavni sud ponavlja da iz obrazloženja odluke Vrhovnog suda proizlazi da je tužena izvršila obračun kamate i za ratno razdoblje po stopi od 12 %.

51. Ustavni sud smatra da se stavovi iz citiranih odluka mogu primijeniti i na konkretan predmet. Naime, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud detaljno i jasno analizirao sve okolnosti konkretnog slučaja, te dao veoma jasna i razložna obrazloženja u odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva, te zaključio da apelant nije dokazao da mu je šteta prouzrokovana postupanjem tužene koje je suprotno važećim propisima ili pravilima struke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

52. Imajući u vidu praksu Ustavnog suda, kao i sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Pravo na imovinu

53. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelacijski navodi o kršenju ovog prava, u biti, temelje na istim tvrdnjama koje je apelant istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje (proizvoljnoj primjeni prava), što je Ustavni sud već razmotrio i obrazložio u prethodnim točkama ove odluke, te zaključio da su neutemeljeni. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

54. Apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Ustavni sud zapaža da se iz apelacijskih navoda može zaključiti da kršenje tog prava apelant dovodi u svezu s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U svezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da je apelant u konkretnom slučaju koristio zakonom predviđene pravne lijekove, odnosno žalbu protiv prvostupanjske presude i reviziju protiv drugostupanjske presude, a te pravne lijekove su Vrhovni sud i Kantonalni sud, suprotno apelacijskim navodima, razmotrili i zaključili da su neutemeljeni, dajući za to jasno obrazloženje, pri čemu činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali donošenjem odluka u apelantovu korist sama po sebi ne vodi kršenju prava na djelotvoran lijek. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog prava na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje, te da su i ti navodi neutemeljeni.

VIII.Zaključak

55. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, niti prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju u situaciji kada je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredbi na predmetnu situaciju, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

56. Ustavni sud, također, zaključuje da ne postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu kada je apelant imao i koristio mogućnost zakonom propisanih pravnih lijekova u parničnom postupku, koje su Vrhovni sud i Kantonalni sud razmotrili i zaključili da su neutemeljeni, dajući za to jasno obrazloženje, pri čemu činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali donošenjem odluka u apelantovu korist sama po sebi ne vodi kršenju tog prava.

57. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

58. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4367/20 (J. G.) | Sudska praksa | Aktio