Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-136/22 (S. M.)

Odluka donesena 06. 04. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Bračna stečevina
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-136/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-136/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela Stoja Matić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Stoja Matić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 263929 21 Rev od 14. oktobra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Stoja Matić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banjaluke, koju zastupa Dragan Stupar advokat iz Banjaluke, podnijela je 13. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 263929 21 Rev od 14. oktobra 2021. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantkinje da se obaveže tuženi (M.Š.) da joj, na ime naknade štete, isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, te je obavezana apelantkinja da tuženom naknadi troškove predmetnog postupka u određenom novčanom iznosu.

3. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da apelantkinja svoj tužbeni zahtjev zasniva na navodima da je tuženi, postupajući kao notar, sačinio i ovjerio ugovor o zasnivanju založnog prava (kojim je V.M., suprug apelantkinje, dozvolio upis založnog prava na nekretninama pobliže označenim predmetnom presudom u korist hipotekarnog povjerioca, „Nove banke“ a.d. Banjaluka) bez njene saglasnosti, iako je imao saznanja o tome da nekretnine koje su bile predmet tog ugovora nisu u isključivoj svojini njenog sada pokojnog supruga, već da iste predstavljaju zajedničku imovinu stečenu u braku apelantkinje i njenog supruga. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je odredbama člana 53. stav (1) Zakona o notarima propisano da je notar dužan da nadoknadi štetu koju je drugom prouzrokovao povredom svoje dužnosti, te da za prouzrokovanu štetu odgovara po opštim pravilima za naknadu štete, dakle, saglasno odredbama Zakona o obligacionim odnosima. Dalje, da je saglasno odredbama člana 270. stav (5) Porodičnog zakona (kojim je propisano da imovina koju su bračni suprunici stekli radom tokom trajanja bračne zajednice čini zajedničku imovinu), na apelanktinji bio teret dokazivanja da predmetna nekretnina, koja je opterećena založnim pravom, predstavlja bračnu tekovinu, a apelantkinja u tom pravcu (ako se izuzme njen iskaz i iskazi njenih sinova) nije ni izvodila dokaze. Vrhovni sud je naveo da je zbog toga, te imajući u vidu da je (prema podacima iz zemljišno-knjižnog uloška 169 k.o. Čifluk) predmetnu nekretninu suprug apelantkinje stekao na osnovu kupoprodajnog ugovora od 1. juna 1960. godine, dakle, prije nego što je sa apelantkinjom zaključio brak (18. novembra 1961. godine), jedini mogući zaključak da apelantkinja nije dokazala da predmetna nekretnina predstavlja zajedničku imovinu stečenu u braku zaključenom između nje i V.M. Prema tome, Vrhovni sud je naveo da, kako apelantkinja nije dokazala da joj, po osnovu sticanja u braku, pripada pravo suvlasništva na nekretninama na kojima je spornim ugovorom zasnovana hipoteka, to nije ni dokazala da je prodajom te nekretnine (u izvšnom postupku) za nju nastala šteta. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da, čak i pod uslovom da je dokazano ispunjenje opštih pretpostavki za naknadu štete, u konkretnom slučaju, ne postoje ni posebne pretpostavke za naknadu štete, odnosno nema mjesta zaključku da je tuženi postupao protivno odredbama čl. 75. i 76. Zakona o notarima. Naime, Vrhovni sud je naveo da naprijed navedeno proizlazi iz sadržaja punomoći koju je V.M. dao svom sinu (radi pozidanja kredita i zaključivanja ugovora o zasnivanju založnog prava) u kojoj je kao vlasnik predmetne nekretnine naznačen V.M., te zemljišno knjižne dokumentacija koja je pratila zaključenje navedenog ugovora (iz koje takođe proizlazi da je predmet zasnivanja hipoteke posebna imovina V.M.), pa time kod zaključenja ovog ugovora nije ni bila potrebna saglasnost apelantkinje.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantkinja, između ostalog, navodi da Vrhovni sud njene dokaze nije cijenio „logično i objektivno“, te da su redovni sudovi zanemarili činjenicu da je apelantkinja stara i neuka osoba.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dao jasno obrazloženje za svoj zaključak da apelantkinja u konkretnom slučaju nije dokazala postojanje opštih ni posebnih pretpostavki za naknadu štete, a Ustavni sud takvo obrazloženje Vrhovnog suda ne smatra proizvoljnim. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-136/22 (S. M.) | Sudska praksa | Aktio