Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3773/20 (S. T.)
Odluka donesena 06. 04. 2022.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravo na pravnu sigurnost
- Građanski postupak
- Privatni život
- Nematerijalna šteta
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
- Naknada štete
- Kleveta
- Neophodna mjera u demokratskom društvu- član 8. EK
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
- Miješanje u privatni život
- Sloboda izražavanja
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3773/20
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-3773/20, rješavajući apelaciju Slobodanke Tešanović, na osnovu člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Slobodanke Tešanović podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 73 0 P 018472 19 Gž 3 od 12. marta 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Slobodanka Tešanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banja Luke, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija Lazo S. Radić i Mladen Baštinac iz Banja Luke, podnijela je 20. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 73 0 P 018472 20 Rev od 15. jula 2020. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 73 0 P 018472 19 Gž 3 od 12. marta 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP-1931/20 od 2. jula 2020. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP-1940/20 koju je apelantica podnijela 8. juna 2020. apelaciju protiv presude Okružnog suda od 12. marta 2020. godine zbog toga što u vrijeme odlučivanja o toj apelaciji nije bio okončan postupak pred Vrhovnim sudom povodom apelantičine revizije izjavljene protiv presude Okružnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda broj 73 0 P 018472 20 Rev od 15. jula 2020. godine revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Okružnog suda od 12. marta 2020. godine konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, JP Radio-televizije RS i Miše Radakovića (u daljnjem tekstu: prvotužena i drugotuženi ili zajedno tuženi) zatraženo je 23. septembra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju. Okružni sud i prvotužena su 1. i 4. oktobra 2021. godine dostavili odgovore na apelaciju, koji su 24. decembra 2021. godine dostavljeni apelantici na izjašnjenje. Apelantica je 29. decembra 2021. godine dostavila izjašnjenje na odgovore na apelaciju. S obzirom na to da drugotuženom nije bilo moguće dostaviti apelaciju na odgovor poštom (pošiljka vraćena s naznakom „nije zatečen – obaviješten“ i „nije tražio“), dostavljanje je izvršeno 4. marta 2022. godine putem oglasne table Ustavnog suda.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 73 0 P 018472 13 P od 2. oktobra 2014. godine obavezani su Svetozar Nišić i tuženi da apelantici na ime naknade neimovinske štete za pretrpljene duševne bolove zbog povrede ugleda i časti prouzrokovanih klevetom, solidarno isplate novčani iznos od 5.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i da joj naknade troškove postupka. Istom odlukom je apelantica odbijena sa zahtjevom preko dosuđenog iznosa (sve preciznije navedeno u izreci presude).
6. Okružni sud je odlučujući o žalbama parničnih stranaka donio Presudu broj 73 0 P 018472 14 Gž od 9. septembra 2016. godine kojom je žalbe odbio i prvostepenu presudu potvrdio, uz istovremeno odbijanje zahtjeva stranaka za naknadu troškova sastava žalbe i odgovora na žalbu odnosno takse na žalbu.
7. Protiv presude Okružnog suda od 9. septembra 2016. godine i presude Osnovnog suda od 2. oktobra 2014. godine, tuženi su podnijeli apelaciju Ustavnom sudu koji je donio odluku broj AP-4483/16 od 6. decembra 2018. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je usvojio apelaciju, utvrdio povredu prava iz člana II/3 h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ukinuo Presudu Okružnog suda broj 73 0 P 018472 14 Gž od 9. septembra 2016. godine i predmet vratio tom sudu na ponovni postupak. U navedenoj odluci, Ustavni sud je zaključio da je došlo do kršenja prava apelanata [tuženih] na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja redovni sudovi obavezivanjem apelanata [tuženih] na isplatu nematerijalne štete nisu postigli pravičan balans između prava apelanata [tuženih] na slobodu izražavanja i prava tužiteljice [apelantice u konkretnom predmetu] na zaštitu njenog ugleda odnosno kada reakcija redovnih sudova nije bila proporcionalna zakonitom cilju kome se teži odnosno nije bila neophodna u demokratskom društvu.
8. U postupku izvršenja odluke Ustavnog suda broj AP-4483/16, Okružni sud je, odlučujući o žalbama parničnih stranaka donio Rješenje broj 73 0 P 018472 19 Gž 2 od 7. februara 2019. godine kojom je žalbe stranaka uvažio, presudu Osnovnog suda od 2. oktobra 2014. godine ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. Okružni sud je u obrazloženju rješenja, između ostalog, naveo da odluka prvostepenog suda u sebi ne sadrži pravilnu ocjenu dokaza iz odredbe člana 8 ZPP-a, u vezi sa odredbom člana 191 stav 4 istog zakona, a što je uticalo na pravilnost i zakonitost te presude.
9. Osnovni sud je u ponovnom postupku donio Presudu broj 73 0 P 018472 19 P 2 od 8. jula 2019. godine kojom su obavezani tuženi da na ime naknade neimovinske štete za pretrpljene duševne bolove zbog povrede ugleda i časti prouzrokovanih klevetom, solidarno isplate apelantici novčani iznos od 5.500,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama i da joj naknade troškove postupka, dok je odbijena sa zahtjevom preko dosuđenog iznosa (sve preciznije navedeno u izreci presude).
10. Osnovni sud je na temelju provedenih dokaza, te njihovom ocjenom u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio da je apelantica, nakon volonterskog pripravničkog rada, zaposlena u Osnovnom sudu u Banjoj Luci od 2. maja 2000. godine, da je apelantica do 21. novembra 2004. godine, u tom Sudu, obavljala poslove stručnog saradnika u Registru udruženja građana, a od 22. novembra 2004. godine apelantica je na dužnosti sudije Osnovnog suda u Banjoj Luci. Osnovni sud je utvrdio da je Osnovni sud u Banjoj Luci, rješenjem od 5. augusta 1998. godine, Udruženje građana stare devizne štednje upisao u Registar građana (u daljem tekstu: Udruženje), a da je rješenjima istog suda od 13. maja 1999, 17. oktobra 2002. i 9. decembra 2003. godine odobren upis promjene adrese, sjedišta i lica ovlaštenih za zastupanje i predstavljanje Udruženja, tako da je Svetozar Nišić upisan kao sekretar Udruženja. Nadalje, utvrđeno je da je Osnovni sud u Banjoj Luci, rješenjem od 8. aprila 2004. godine, odobrio upis promjena u jedinstvenom registru Udruženja, adrese, lica ovlaštenih za zastupanje i predstavljanje Udruženja, te usklađivanje Opštih akata ovog Udruženja sa zakonom, tako da su upisani Milan Jovičić kao predsjednik Udruženja i Stjepan Hrubi kao potpredsjednik Udruženja. Osnovni sud je dalje utvrdio da je Osnovni sud u Banjoj Luci, rješenjem od 11. juna 2004. godine, odbacio žalbu Svetozara Nišića izjavljenu protiv rješenja prvostepenog suda od 8. aprila 2004. godine, a da je Okružni sud u Banjoj Luci, rješenjem od 3. novembra 2004. godine, odlučujući o žalbi Udruženja uvažio žalbu, ukinuo rješenje Osnovnog suda u Banjoj Luci od 8. aprila i 11. juna 2004. godine i predmet vratio na ponovni postupak. Utvrđeno je da je Osnovni sud u Banjoj Luci rješenjem od 30. decembra 2005. godine ponovo odobrio upis promjena u Jedinstvenom registru Udruženja, tako da su lica ovlaštena za zastupanje Milan Jovičić predsjednik Udruženja i Stjepan Hrubi potpredsjednik, da bi Okružni sud rješenjem od 19. maja 2011. godine ukinuo to rješenje i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. Osnovni sud je utvrdio da je drugotuženi, kao novinar prvotužene, na pres-konferenciji Udruženja održanoj 26. septembra 2013. godine, na kojoj je ispred Udruženja govorio Svetozar Nišić, pripremio prilog koji je emitovan istog dana na Dnevniku 2 prvotužene, iz koga proizilazi da Udruženje optužuje apelanticu, kao sudiju, za falsifikovanje dokumenata pa i za pribavljanje imovinske koristi. Osnovni sud je utvrdio da prvotužena, kao Javno preduzeće, nije provjerila istinitost navoda sadržanih u spornom prilogu, da prvotužena kao Javno preduzeće i drugotuženi kao novinar nisu uložili razumne napore da bi provjerili podatke i utvrdili činjenice koje su iznesene u prilogu, jer nisu tražili od apelantice da se izjasni o navodima koji su se direktno nje ticali, a da nadležno tužilaštvo protiv apelantice nije podnijelo krivičnu prijavu zbog krivičnog djela falsifikovanja isprave.
11. Osnovni sud je imao u vidu odredbe Zakona o zaštiti od klevete, kao lex specialis u odnosu na druge zakone, te je neutemeljenim ocjenjen prigovor tuženih da apelantica ne može tražiti sudsku zaštitu jer prije podnošenja tužbe nije podnijela zahtjev za demanti, u skladu sa članom 8 Zakona o zaštiti od klevete, jer se nepostupanje po citiranoj odredbi ne može tumačiti kao propust zbog koga se gubi pravo na ostvarivanje zaštite od klevete. Potom je Osnovni sud razmatrao sporno pitanje da li su tuženi spornim izražavanjem oklevetali apelanticu, pri čemu je taj sud pojasnio da se kod klevete radi o naknadi neimovinske štete zbog narušavanja časti i ugleda, a teret dokazivanja kod klevete je na tuženoj strani. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je cijeneći materijalne dokaze tuženih (sudske odluke koje se odnose na promjenu sjedišta, lica ovlaštenih za zastupanje i predstavljanje Udruženja i usklađivanje opštih akata tog udruženja sa zakonom) utvrdio da ti dokazi ne potvrđuju tvrdnje u vezi sa apelanticom koje su iznesene u spornom prilogu (iz rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci vidljivo je da je donosilac te odluke sudija Nijaz Krnić). Osim toga, kako je istakao Osnovni sud, apelantica je negirala da je preduzimala radnje koje su joj stavljene na teret, a taj iskaz Osnovni sud je doveo u vezu sa činjenicom da je apelantica od 2. maja 2000. godine do 21. novembra 2004. godine bila raspoređena na radno mjesto stručnog saradnika, a da je 22. novembra 2004. godine imenovana za sudiju Osnovnog suda u Banjoj Luci i da je raspoređena na parnični referat, temeljem čega je utvrđeno da apelantica kao stručni suradnik nije mogla da donese rješenje od 8. aprila 2004. godine, niti je kao sudija na parničnom referatu mogla donositi odluke koje se tiču registra udruženja građana. Upravo zbog navedenog, Osnovni sud je utvrdio da se radi o kleveti i da je sporno izražavanje neistinito jer provedenim dokazima nije utvrđena istinitost iznesenih činjenica.
12. Međutim, kako je naglasio Osnovni sud, utvrđivanje klevete nije dovoljno za dosuđivanje neimovinske štete, jer shodno članu 200 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i članu 6 Zakona o zaštiti od klevete sudovi su dužni utvrditi da li je neimovinska šteta nastupila i dosuditi naknadu u iznosu same štete. Shodno tome, Osnovni sud je na okolnosti nastanka štete osim uvida u brojnu medicinsku dokumentaciju apelantice proveo i dokaz medicinskim vještačenjem, te saslušao svjedoke (o čemu se taj sud iscrpno izjasnio na str. od 6 do 8 obrazloženja presude). Prema ocjeni Osnovnog suda dosuđeni iznos naknade od 5.500,00 KM je realan i u skladu sa članom 11. Zakona o zaštiti od klevete, pri čemu je taj sud detaljno pojasnio šta je sve imao u vidu prilikom odmjeravanja visine naknade.
13. Okružni sud je odlučujući o žalbama tuženih donio Presudu broj 73 0 P 018472 19 Gž 3 od 12. marta 2020. godine kojom je žalbe uvažio i preinačio prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu tako što je odbio apelanticin tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog povrede ugleda i časti prouzrokovanih klevetom. Osim toga, obavezana je apelantica da tuženim naknadi troškove postupka na način pobliže naveden u izreci drugostepene presude, dok je odbijen apelanticin zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu.
14. Predmet spora je, kako je pojasnio Okružni sud, zahtjev apelantice da joj se isplati nematerijalna šteta za pretrpljene duševne bolove zbog povrede ugleda i časti koja je nastala iznošenjem, prenošenjem i objavljivanjem neistinitog sadržaja u „Dnevniku 2“ prvotužene od 26. septembra 2013. godine, a po izvještaju drugotuženog novinara koji je prisustvovao pres-konferenciji i koji je prenio izjavu Svetozara Nišića, predsjednika Udruženja (koji je umro u toku parnice 14. januara 2019. godine, pa je postupak u odnosu na njega prekinut rješenjem prvostepenog suda od 26. marta 2019. godine). Naime, predsjednik Udruženja je izjavio da je apelantica, kao sudija Osnovnog suda u Banjoj Luci, falsifikovala rješenje na osnovu koga je blokirano više od 20.000,00 KM na računu Udruženja. Udruženje je prevareno jer je apelantica falsifikovanjem dokumenata i stavljanjem klauzule pravosnažnosti dozvolila da nekadašnji zamjenik, predsjednik Udruženja Milan Jovičić, može da podigne i raspolaže novcem Udruženja koji je blokiran u banci, na osnovu odluke sudije koja, prema izjavi sudske administracije nije bila pravosnažna, iako je sudija na odluci utvrdio pravosnažnost.
15. Okružni sud je naveo da su tuženi u žalbi naveli da je prvotužena, kao Javno preduzeće prije objavljivanja spornog priloga tri puta tražila da službeno lice Osnovnog suda u Banjoj Luci objasni o čemu se radi, a sve s ciljem profesionalnog izvještavanja kako bi se čula i druga strana, ali da nije našla razumijevanje suda, što je ocijenio i Ustavni sud u svojoj odluci kojom je ukinuo odluku drugostepenog suda kojom je potvrđena prvostepena presuda [AP-4483/16]. Pored toga, tuženi su u žalbi naveli da je u spornom periodu apelantica radila kao stručni saradnik na registraciji Udruženja i da je kontaktirala sa strankama, pa je bila javni službenik i sve činjenice koje su iznesene su iznesene iz domena rada suda, a ne o pitanjima iz njenog privatnog života.
16. Prilikom odlučenja, Okružni sud je imao u vidu odredbe čl. 1, 5, 6, 11 i 13 Zakona o zaštiti od klevete, člana 200 ZOO-a, te člana 10 Evropske konvencije, koje je citirao, naglasivši da je predmetnim izražavanjem, u kontekstu svih relevantnih okolnosti konkretnog slučaja, apelantica nakon objavljivanja spornih članaka mogla pretrpjeti štetne posljedice, ali obavezivanje tuženih na isplatu naknade nematerijalne štete, u okolnostima konkretnog slučaja, nije bilo neophodno u demokratskom društvu u smislu člana 10 stav 2 Evropske konvencije. Obavezivanjem tuženih na naknadu nematerijalne štete, po ocjeni Okružnog suda, ne postiže se pravičan balans između dva zaštićena dobra određena članom 10 Evropske konvencije, jer je u konkretnom slučaju prebačen prevelik teret na javni medij u odnosu na apelanticu, koja je obavljala poslove od javnog interesa pa se ne može zaključiti, kako je to pogrešno učinio prvostepeni sud, da se radi o povredi ugleda fizičkog lica, jer povreda ugleda zbog klevete ne može sama po sebi dovesti do novčane naknade nematerijalne štete. Naime, iz stanja spisa ne proizlazi da je apelantica, na primjer, ostala bez posla ili da su joj predmetna iznošenja na pres konferenciji uzrokovale štetu (nakon par mjeseci apelantica je imenovana za sudiju tog suda), niti da su sporni članci uticali na njen radno pravni status. Okružni sud je pojasnio, da se prema sadržaju izjave predsjednika Udruženja [Svetozara Nišića] radilo o iznošenju rada pravosudne institucije u vezi sa izdatom klauzulom pravosnažnosti na rješenje o promjeni lica za zastupanje Udruženja, koje je donio taj prvostepeni sud i u kom apelantica nije mogla imati uticaja na njegovo donošenje, ali je obavljala funkciju stručnog suradnika, dakle apelantica je bila radnik suda (a sud je javna institucija) pa je mogla biti izložena opravdanoj kritici unutar dopuštenih granica djelovanja. Prema ocjeni Okružnog suda, tuženi nisu prekoračili granicu slobode medija cijeneći da su prije objavljivanja spornog priloga tražili tri puta da službeno lice tog suda u istom prilogu objasni o čemu se radi, a sve s ciljem profesionalnog izvještavanja kako bi se čula i druga strana, čime su ostavili prostora za sumnju u preneseno izražavanje udruženja, obzirom da je u prilogu prenesen stav samo jedne strane, dok je druga strana propustila pruženu mogućnost da razjasni sporne okolnosti kako bi sporni prilog bio potpun. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da su tuženi preduzeli dovoljno napora kako bi provjerili istinitost tvrdnje o apelantici, jer je informaciju trebalo prenijeti javnosti, čime su pokazali profesionalnost u obavljanju dužnosti informisanja o pitanju od javnog interesa pa ovakvo postupanje tuženih ne bi trebalo dovesti do njihove odgovornost, shodno odredbi člana 5 stav 2 Zakona o zaštiti od klevete, jer njihovo postupanje u konkretnom slučaju nije namjerno ili nepažljivo ponašanje.
17. Odluku o troškovima postupka Okružni sud je donio primjenom člana 397 st. 1 i 2 u vezi sa članom 386 stav 2 i članom 387 ZPP-a o čemu se taj sud iscrpnije izjasnio na strani 7 obrazloženja.
18. Odlučujući o reviziji apelantice podnesenoj protiv presude Okružnog suda, Vrhovni sud je Rješenjem broj 73 0 P 018472 20 Rev od 15. jula 2020. godine reviziju odbacio. Istovremeno odbijen je zahtjev drugotuženog za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju. Vrhovni sud je nakon ispitivanja dopustivosti revizije zaključio da vrijednost predmeta spora ne prelazi imovinski cenzus, te da uvjet dopuštenosti revizije iz člana 237 stav 2 ZPP-a nije ostvaren. Vrhovni sud je naveo da revizija nije dopuštena ni po kriterijima propisanim odredbama člana 237 stav 3 ZPP. Pored toga, Vrhovni sud je zaključio da presuda Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 071260 12 Gž od 26. juna 2013. godine, na koju se apelantica pozvala u reviziji, nije dovoljna da bi se dozvolila izuzetna revizija, jer je ta presuda zasnovana na drugačijem činjeničnom i pravnom osnovu u odnosu na pobijanu presudu i nije dokaz različitog postupanja drugostepenog suda u vezi primjene materijalnog prava na kojem je pobijana presuda zasnovana (sve preciznije navedeno u obrazloženju rješenja).
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
19. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3 f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.
20. U suštini, apelantica vidi povredu navedenih prava u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava. Povreda prava na pravično suđenje se, prema navodima iz apelacije, ogleda u nedosljednosti u presudama domaćih sudova, koje predstavljaju ozbiljan problem. Naime, vladavina prava nalaže dosljednost u donošenju odluka kada su u pitanju gotovo identične situacije, što znači da u svakom takvom slučaju treba da bude postignut isti rezultat. S tim u vezi, apelantica je ukazala na presudu Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 071 260 09 P od 13. augusta 2012. godine i presudu Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 07126012 Gž od 26. juna 2013. godine, koje je dostavila u prilogu apelacije. Nadalje, navodi da je osporenom odlukom, kojom se apelantici odbija zahtjev za naknadu nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog povrede ugleda i časti prouzrokovanih klevetom, došlo do miješanja u apelanticino pravo na privatni i porodični život budući da je njome osujećena satisfakcija apelantici za posljedice koje je prouzrokovao kod nje emitovani sporni televizijski prilog. Smatra da ovakvim odlučenjem Okružnog suda osporenom presudom, u pogledu osnovanosti satisfakcije zbog povrede njenog ugleda i časti i zaštite privatnog i porodičnog života, nije uspostavljen razuman odnos proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži, zbog čega apelantica trpi pretjeran teret i čime je povrijeđeno njeno pravo iz člana II/3 f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Nadalje, apelantica smatra da je pogrešan stav suda da, koji je pri tome i nije obrazložen, da je prevelik teret prebačen na javne medije, budući da je sud izgubio iz vida odlučujuće činjenice u konkretnom slučaju a to su da je apelantica pretrpjela nematerijalnu štetu usljed iznošenja lažnih i neprovjerenih informacija o njoj u sredstvima javnog informisanja, da su izražavanja koja su iznesena u sredstvima javnog informisanja neistinita i neprovjerena, te da tuženi nisu upotrijebili ni najmanji stepen profesionalne pažnje i ljudske obazrivosti u provjeravanju istinitosti informacija koje su plasirali. Apelantica je dokazala da je zbog povrijeđenog ugleda i časti imala duševne patnje jakog i srednjeg intenziteta određeni vremenski period pa samim tim pravo na naknadu štete apelantici pripada shodno odredbama člana 200 ZOO.
II.Odgovor na apelaciju
21. Okružni sud je opisao hronologiju predmetnog postupka, istaknuvši da je za svoju odluku dao razloge pri kojima ostaje i u odgovoru na apelaciju. Okružni sud je naveo da tuženi iznošenjem informacija vezanih za donošenje rješenja o registraciji Udruženja (apelantica je kao stručni saradnik radila na referatu registra Udruženja), nisu prekoračili granice slobode medija, da su prilikom objavljivanja više puta tražili da službeno lice prvostepenog suda, odnosno službeno lice Osnovnog suda u Banjoj Luci objasni radi čega je došlo do greške u stavljanju klauzule pravosnažnosti rješenja od 8. aprila 2004. godine o promjeni lica ovlaštenog za zastupanje Udruženja, koje po izjavi sudske administracije nije bilo pravosnažno, iako je na istu bila stavljana klauzula pravosnažnosti.
22. Prvotužena je navela da je apelacija u cijelosti neosnovana. Navodi da apelanticina prava nisu povrijeđena, osporena presuda Okružnog suda je zakonita, jer je zasnovana na pravilnom i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju, pravilnoj primjeni materijalnog prava i nisu učinjene povrede parničnog postupka. Smatra da je drugostepeni sud pravilno utvrdio da tuženi nisu prekoračili granice slobode medija cijeneći da su prije objavljivanja spornog priloga tražili tri puta da službeno lice tog suda u istom prilogu objasni o čemu se radi, a sve sa ciljem profesionalnog izvještavanja, kako bi se čula i druga strana, a koji stav je zauzeo i Ustavni sud u odluci broj AP-4483/16 od 6. decembra 2018. godine. Prvotužena je takođe navela da su tuženi preduzeli dovoljno napora kako bi provjerili istinitost tvrdnje o apelantici, jer je informaciju trebalo prenijeti javnosti, čime su pokazali profesionalnost u obavljanju dužnosti informisanja o pitanju od javnog interesa pa ovakvo postupanje tuženih ne bi trebalo dovesti do odgovornosti, u smislu odredbi člana 5 stav 2 Zakona o zaštiti od klevete, jer postupanje tuženih nema namjerno ili nepažljivo ponašanje, a cijeneći da se apelantica ni jednom nije obratila za demant iznesenih informacija kako bi umanjila posljedice štetnih radnji, a u smislu člana 8 Zakona o zaštiti od klevete. Prvotužena je navela da su tuženi u konkretnom slučaju pravilno postupili tako što su se obratili Osnovnom sudu Banja Luka, putem Službe za odnose s javnošću, za objašnjenje i izjašnjenje. Tom prilikom tuženi su jasno objasnili o čemu se radi i da se od strane Udruženja optužuje apelantica. Pravilnost ovakvog postupka tuženih dokazuje i činjenica da je apelantica bila zaposlena u Osnovnom sudu Banja Luka i da se radilo o pitanju iz domena rada suda (nepropisna ovjera pravosnažnosti akta suda), a ne o pitanju iz privatnog života apelantice. Prvotužena je takođe navela da je apelantica, po profesiji sudija, javna ličnost, pa kao takva mora imati veći prag tolerancije na uvredu od običnog građanina, jer je upravo posao kojim se bavi pretvorio u javnu ličnost, dakle ličnost o kojoj će neminovno biti objavljivani tekstovi različitog sadržaja, nekada afirmativnog karaktera, a nekada ne. Imajući u vidu sve navedeno, prvotužena smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na pravičan postupak, niti je došlo do povrede prava na privatni i porodični život, dom i prepisku, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
23. Apelantica je u izjašnjenju na odgovore na apelaciju navela da su tuženi postupili sa grubom nepažnjom jer na predmetnom rješenju [od 8. aprila 2004. godine] nigdje nije navedeno ime i prezime apelantice. Apelantica smatra da Ustavni sud posebno treba cijeniti da u plasiranim vijestima nije navedeno da je sud ili neimenovani sudija tog suda činio falsifikat i pribavio imovinsku korist, već da je to učinila apelantica imenom i prezimenom. S tim u vezi, prvotužena je bila dužna u tom slučaju poslati mail [tuženi su prije objavljivanja spornog priloga tražili (tri puta) da službena osoba tog Suda u istom prilogu objasni o čemu se radi, a sve u cilju profesionalnog izvještavanja, kako bi se čula i druga strana] direktno apelantici a ne stručnom saradniku suda.
V.Relevantni propisi
24. Zakon o zaštiti od klevete („Službeni glasnik RS“, broj 37/01) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Ovim zakonom uređuju se prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog i potvrđuje da:
a) pravo na slobodu izražavanja, koje je garantovano Ustavom Republike Srpske i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, predstavlja jedan od osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;
b) pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primenjuje se samo za izražavanja koja se smatraju korisnim ili neuvredljivim nego, takođe i za ona koja mogu da uvrede, šokiraju ili uznemire;
v) sredstva informisanja imaju vrlo značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni posmatrači i snabdevači javnosti informacijama.
Član 5. st. (1), (2) i (3)
1. Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.
2. Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namerno ili usled nepažnje iznelo ili pronelo izražavanje.
3. Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši, prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.
Član 6.
U sledećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:
a) ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;
b) ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;
v) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.
Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vreme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamernosti i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, verovatnost da bi šteta nastala da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja.
Član 7.
Pri utvrđivanju odgovornosti i dodeljivanju naknade u smislu ovog zakona potreba za ograničavanjem prava na slobodu izražavanja mora biti jasno utvrđena u skladu sa članom 10. (2) Evropske konvencije o ljudskim pravima i sudskom praksom Evropskog suda za ljudska prava.
Član 8.
Tužilac u smislu ovog zakona preduzima sve potrebne mere da ublaži svu štetu uzrokovanu navodnim klevetničkim izražavanjem, a naročito uključujući zahtev za ispravku koju upućuje tuženom.
Član 11. stav (1)
1. Naknada štete vrši se isključivo sa namerom nadoknade štete nanesene ugledu oštećenog, a ta nadoknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti. Pri utvrđivanju naknade štete, sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući sve poduzete mere da bi se ublažila prouzrokovana šteta, kao što su: objavljivanje ispravke, opozivanje izjave ili izvinjenje, činjenicu da li je štetnik stekao novčanu korist učinjenim iznošenjem ili pronošenjem izražavanja, ili činjenicu da bi iznos dodeljene štete mogao imati za posledicu velike materijalne poteškoće ili bankrot štetnika.
Član 13.
Ovaj zakon je lex specialis u odnosu na sve druge zakone. Za sve što nije regulisano ovim zakonom primenjivaće se odredbe Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o izvršnom postupku i Zakona o parničnom postupku koji su na snazi u Republici Srpskoj.
25. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik RS“, br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.
(2) Prilikom odlučivanja o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
VI.Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
28. Ispitujući dopustivost predmetne apelacije, Ustavni sud ukazuje da je revizija u konkretnom slučaju bila neefektivan pravni lijek budući da je odbačena kao nedopuštena rješenjem Vrhovnog suda od 15. jula 2020. godine. Slijedeći navedeno, konačna odluka u ovom predmetu je presuda Okružnog suda od 12. marta 2020. godine, koja je u konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom, a kojom je meritorno odlučeno o tužbenom zahtjevu apelantice. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu broj AP-1940/20 koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je osporenu presudu Okružnog suda apelantica primila 9. aprila 2020. godine, a da je apelacija broj AP- 1940/20 podnesena 8. juna 2020. apelaciju, proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18 stav (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
30. Apelantica pobija osporenu presudu tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njena prava iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana II/3 f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.
31. Imajući u vidu suštinu apelacionih navoda, koji se odnose na apelanti cino nezadovoljstvo stavom Okružnog suda da u konkretnom slučaju ne postoji odgovornost tuženih za klevetu, te da stoga nema odštetne odgovornosti tuženih, Ustavni sud će u okolnostima konkretnog predmeta prvenstveno ispitati apelanticine navode vezane za navodnu povredu prava iz člana II/3 f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.
Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku
32. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
33. Član 8 Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
34. Ustavni sud podsjeća na to da prema praksi Evropskog suda pravo pojedinca na ugled predstavlja element njegovog „privatnog života“ zaštićenog članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Chauvy i drugi protiv Francuske, broj 64915/01, stav 70, ECHR 2004-VI, Pfeifer protiv Austrije, broj 12556/03, stav 38, ECHR 2007-XII i Petrina protiv Rumunije, presuda od 14. oktobra 2008. godine, predstavka broj 78060/01, stav 28). Osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije jeste zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). Član 8. Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštovanje njegovog „privatnog života“ i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje tog prava, osim u slučajevima iz stava 2. tog člana (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-21/14 od 10. novembra 2016. godine, stav 29, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
35. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj praksi utvrdio određene relevantne kriterijume koji se uzimaju u obzir prilikom ocjene postizanja ravnoteže između ovih suprotstavljenih prava – prava na privatnost (ugled) i prava na slobodu izražavanja. Prvi kriterijum se odnosi na doprinos informacije (saopštenja, članka) debati od opšteg interesa, što, prema praksi Evropskog suda, uključuje pitanja kao što su politika, kriminal, sport ili umjetnost, s tim da definicija „teme“ od opšteg interesa zavisi od okolnosti svakog konkretnog slučaja. Drugi kriterijum se tiče uloge i funkcije lica o kojem je riječ, kao i prirode aktivnosti o kojima se piše ili saopštava putem medija. S tog aspekta se mora napraviti razlika između privatnih lica i lica koja nastupaju u javnom kontekstu, kao što su političke ili druge javne ličnosti. Shodno tome, dok privatno lice, nepoznato javnosti, može zahtijevati naročitu zaštitu svog prava na privatni život, to ne važi na isti način i za javne ličnosti. Osnovna razlika se odnosi na izvještavanje o pitanjima koja mogu doprinijeti debati u javnom interesu, od izvještavanja o pojedinostima iz privatnog života lica koje ne obavlja takve funkcije. Sljedeći bitan kriterijum koji se uzima u obzir je način na koji su pribavljene informacije. To podrazumijeva da se jasno utvrdi da li je novinar (ili onaj koji je objavio određenu informaciju) sproveo sopstveno nezavisno istraživanje pridržavajući se određenih profesionalnih standarda ili nije, da li je to istraživanje zasnovano na određenoj činjeničnoj osnovi u relevantnom periodu, da li se izvor putem kog je pribavljena informacija može smatrati pouzdanim u odnosu na sporne navode u relevantno vrijeme (ne u vrijeme naknadnih saznanja), te da li je licu koje je u pitanju omogućeno da odgovori na iznesene navode. Na taj se način, između ostalog, utvrđuje da li je novinar postupao u dobroj namjeri, što može biti njegova odbrana od klevete čak i kada su informacije koje je prenio neistinite. Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud, primjenjujući ovaj kriterijum, podsjetio da je i ranije pridavao veliku važnost tome jesu li domaći sudovi analizirali način na koji su novinari dobili informacije, jesu li ih pokušali verifikovati s aplikantima prije objavljivanja i jesu li aplikantima omogućili da odgovore na navode iznesene u istom članku (vidi, Evropski sud, Ion Carstea protiv Rumunije, presuda od 28. oktobra 2014. godine, predstavka broj 20531/06, stav 35). Ostali faktori koji se, takođe, uzimaju u obzir u ovakvim predmetima su prethodno ponašanje lica o kojima se piše (npr. da li je to lice već samo o sebi iznosilo neke stvari javno), sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja, te težina nametnute sankcije. Osim navedenog Ustavni sud je, na nužnost razmatranja navedenih elemenata, ukazao i u odluci u predmetu broj AP-4483/16.
36. Primjenjujući navedena načela na konkretan slučaj, prvo pitanje koje se postavlja jeste pitanje doprinosa spornog izražavanja debati od javnog interesa. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u osporenoj odluci naveo da se u konkretnom slučaju radilo o iznošenju rada pravosudne institucije u vezi sa izdatom klauzulom pravosnažnosti na rješenje o promjeni lica za zastupanje Udruženja, koje je donio taj prvostepeni sud i u kom [apelantica] nije mogla imati uticaja na njegovo donošenje, ali je obavljala funkciju stručnog suradnika, dakle bila je radnik suda kao javnoj instituciji pa je mogla biti izložena opravdanoj kritici unutar dopuštenih granica djelovanja. Takođe, Ustavni sud zapaža da se predmet odnosio na slobodu medija vezano za kritiku jedne pravosudne institucije konkretno Osnovnog suda u Banjaluci dovodeći njegov nezakoniti rad u kontekst [apelantice] kao sudije tog suda (vidjeti, AP-4483/16, tačka 38). U tom pravcu Ustavni sud smatra da pitanja od javnog interesa nesumnjivo uključuju i pitanja o funkcionisanju pravosudnog sistema koji je bitan za bilo koje demokratsko društvo koji služi interesima zajednice u cjelini (vidi, Evropski sud, Morice protiv Francuske [GC], br. 29369/10, st. 124-127, ECHR 2015). Shodno tome, Ustavni sud smatra da je u spornom prilogu izražen kritički stav prema radu Osnovnog suda u Banjoj Luci koji je mogao doprinijeti raspravi od javnog interesa, odnosno da je postojao javni interes da se prilog takvog sadržaja prezentira javnosti.
37. Slijedeći kriterije koji su prethodno navedeni Ustavni sud zapaža da se sporno izražavanje odnosilo na probleme Udruženja u vezi sa promjenom upisa lica ovlaštenog za zastupanje kod Osnovnog suda u Banjoj Luci provođenjem izmjene lica ovlaštenog za zastupanje i predstavljanje Udruženja u Registru udruženja građana po nepravosnažnom rješenju koje je imalo klauzulu pravosnažnosti. Dakle, radilo se o pitanju nezakonitog rada jedne pravosudne institucije. Ustavni sud smatra da se radilo o pitanju od javnog interesa koje je svakako zaslužilo da se o njemu informiše javnost (nepropisna ovjera pravosnažnosti akta suda). S druge strane apelantica se, kao sudija Osnovnog suda u Banjoj Luci u vrijeme spornog izražavanja, može smatrati dijelom pravosudnog sistema, te je stoga prihvatljiva granica kritike na njen račun nešto veća, posebno jer se prilog ticao njenog službenog djelovanja, a ne o pitanju iz njenog privatnog života. U tom kontekstu, Evropski sud, takođe, podržava pravo na priopštavanje informacija u dobroj vjeri o pitanjima od javnog interesa čak i kada takva priopštenja sadrže neistinite ili štetne izjave o privatnim osobama (vidi, Evropski sud, Bladet Tromso i Stensaas protiv Norveške [GC], br. 28114/95, stavak 50) i naglašava da se mora uzeti u obzir odnosi li se sporno izražavanje na privatni život pojedinca, ili na njegovo postupanje u nekoj drugoj društvenoj sferi. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je u spornom prilogu iznesena određena kritika na apelanticin rad kao sudije Osnovnog suda u Banjoj Luci, te da se sporno izražavanje niti u jednom segmentu nije odnosilo na njen privatni život, već na okolnosti koje su vezane za profesionalni aspekt njenog djelovanja, a što je takođe uzeto u obzir u osporenoj odluci Okružnog suda. Stoga, Ustavni sud smatra da je u okolnostima konkretnog slučaja nešto viši prag prihvatljive kritike prema apelantici, što prema stavu Ustavnog suda i navedenim standardima Evropskog suda, traži veći stupanj tolerancije kada se traži ograničavanje slobode izražavanja.
38. U pogledu navoda iznesenih u spornom prilogu, Ustavni sud podsjeća da je u odluci u predmetu broj AP-4483/16, tačka 44 citirao navode iz spornog priloga, budući da su redovni sudovi to propustili da učine. Naime, tuženi su u prilogu naveli: Udruženje deviznih štediša našlo se u novom problemu. Više ne mogu da provjere da li na računu imaju 20.0000 maraka, a kamoli da ih podignu. Za sve krive sudiju Osnovnog suda [apelanticu]. Tvrde da je falsifikovala dokument kojim je dozvoljeno da nekadašnji zamjenik predsjednika Udruženja Milan Jovičić, može da podigne i raspolaže tim novcem. Po blokiranom računu u banci odluka sudije je pravosnažna, po odgovoru iz sudske administracije – odluka nije pravosnažna. Kako je moguće da ista ustanova izda dvije različite potvrde pita Svetozar Nišić, predsjednik udruženja, koje je nakon svega zatražilo blokadu računa. Svetozar Nišić je naveo: Potvrdu, evo je potvrda koju mogu podijeliti ako hoćete, koja kaže Sud nije konstatovao pravosnažnost Rješenja broj F-1234/02 od 30. decembra 2005. godine. Ako nisu dogovorili se da podijele, moguće je sve, oni ponovo daju njemu, daju mu ponovo rješenje da on može da podigne novac. I mi smo to blokirali i sad taj račun još uvijek blokiran. Drugotuženi je prilog završio: Štediše su odlučile pravdu potražiti u Strazburu, a da bi u tom uspjeli angažovali su i advokate iz Njemačke. U Osnovnom sudu u Banjaluci danas nisu mogli da nam nađu sagovornika, koji bi objasnio ko je u pravu. Imajući u vidu sadržaj spornog priloga, Ustavni sud zapaža da su tuženi prenijeli tvrdnje Svetozara Nišića (sekretara Udruženja) o nezakonitom postupanju Osnovnog suda u Banjoj Luci u vezi sa falsifikovanjem klauzule pravosnažnosti na nepravosnažnom rješenju. Ustavni sud nadalje zapaža da je u spornom prilogu navedeno da se za sve krivi apelantica jer je, kako iz Udruženja tvrde, falsifikovala dokument kojim je dozvoljeno da nekadašnji zamjenik predsjednika podigne i raspolaže novcem. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi temeljem provodnih dokaza utvrdili da apelantica nije mogla donijeti sporna rješenja, niti je mogla na njih staviti klauzulu pravosnažnosti jer je u relevantnom periodu obavljala poslove stručnog saradnika u Registru udruženja građana Osnovnog suda u Banjoj Luci, odnosno da je u novembru 2004. godine imenovana za sudiju u parničnom odjeljenju. Shodno tome, Ustavni sud prihvata da su u tom dijelu tuženi o apelantici prenijeli neistinitu tvrdnju.
39. Međutim, cijeneći sporni sadržaj priloga tuženih u cjelini Ustavni sud smatra da su tuženi tokom postupka prezentirali relevantnu dokumentaciju za ostale navode iz spornog priloga (sporna rješenja, potvrdu Osnovnog suda u Banjoj Luci iz koje je vidljivo da taj sud „zvanično“ nije stavio klauzule pravosnažnosti na sporna rješenja, odnosno izvod iz registra iz koga je vidljivo da je nepravosnažno rješenje provedeno u registru Udruženja što je uzrokovalo štetne posljedice po Udruženje i sl.) kojima je ukazano na kontradiktornost odluka Osnovnog suda u Banjoj Luci, što je suštinski i bio cilj press konferencije Udruženja.
40. Ustavni sud podsjeća da praksa Evropskog suda i sudova u drugim evropskim zemljama razvija doktrinu koja, u suštini, omogućava odbranu medija ukoliko mogu pokazati da su postupali razumno ili u skladu s profesionalnim standardima, dakle „u dobroj namjeri“ kada su objavljivali kritičke izjave. Ovakvu doktrinu primjenjuje i Evropski sud koji je, kada je riječ o činjenicama, razvio fleksibilnija pravila od onih koja zahtijevaju dokazivanje istinitosti, ostavljajući medijima na taj način prostor za grešku (vidi, Evropski sud, Thorgeir Thorgeirson protiv Islanda, presuda od 25. juna 1992. godine, tačka 65). Dakle, čak i kad su u pitanju neistinite informacije moguća je odbrana medija ako su postupali razumno, u skladu sa profesionalnim standardima, dakle bona fide.
41. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da su tuženi i tokom postupka, dostavili dokumente (e-mail prepisku sa osobom zaduženom za odnose sa javnošću u Osnovnom sudu u Banjoj Luci) iz koje je vidljivo da su tuženi prije objavljivanja spornog priloga tražili (tri puta) da službena osoba tog Suda u istom prilogu objasni o čemu se radi, a sve u cilju profesionalnog izvještavanja, kako bi se čula i druga strana. U tom pravcu, Ustavni sud zapaža da su tuženi na kraju spornog priloga naveli: U Osnovnom sudu u Banjaluci danas nisu mogli da nam nađu sagovornika, koji bi objasnio ko je u pravu. Prema ocjeni Ustavnog suda upravo su tuženi navedenim ostavili prostor za sumnju u preneseno izražavanje Udruženja jer je u prilogu prenesen stav samo jedne strane spornog slučaja, dok je druga strana propustila pruženu mogućnost da razjasni sporne okolnosti, kako bi sporni prilog bio potpun. U takvim činjeničnim okolnostima Ustavni sud ne može prihvatiti apelanticine navode da tuženi nisu preduzeli dovoljno napora kako bi provjerili istinitost tvrdnje o apelantici, posebno uzme li se u obzir da je informaciju trebalo prenijeti javnosti upravo na dan kada je organizovana press konferencija jer je „vijest roba ograničenog roka trajanja i odlaganje njenog objavljivanja, čak i na kraći period, može lišiti cijele njene vrijednosti i interesiranja (vidi, Evropski sud, Observer i Guardian protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1991, tačka 60). Ustavni sud smatra da su tuženi takvim postupanjem, suprotno apelacionim navodima, preduzeli dovoljno napora kako bi profesionalno obavili dužnost informiranja javnosti o pitanju od javnog interesa, te da se postupanje tuženih ne može dovesti u vezu sa članom 5. stav (2) Zakona o zaštiti od klevete koje bi za sobom povuklo njihovu odgovornost.
42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Okružni sud, pri donošenju osporene odluke izvršio odgovarajuću analizu spornog izražavanja na način kako to zahtijevaju standardi Evropskog suda uspostavljeni praksom tog suda u pogledu postizanja pravične ravnoteže između apelanticinog prava iz člana 8 Evropske konvencije i prava tuženih iz člana 10 Evropske konvencije. Na temelju navedenog, Ustavni sud zaključuje da je miješanje u apelanticino pravo na ugled u konkretnom slučaju proporcionalno zakonitom cilju kome se teži, odnosno da je bilo neophodno u demokratskom društvu u smislu člana 8 stav 2 Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju osporenom odlukom uspostavljena je pravična ravnoteža između dva jednako zaštićena prava (prava na ugled i prava na slobodu izražavanja).
43. Stoga Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja apelanticinih prava iz člana II/3 f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
44. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom prekršeno i pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
45. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
46. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.
47. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje naknade nematerijalne štete zbog navodno učinjene klevete, dakle, nesporno se radi o predmetu građansko pravne prirode, te stoga, apelantica uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
48. Apelantica je ukazala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije zbog nedovoljno obrazložene presude, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Pored toga, apelantica je ukazala na nedosljednost sudske prakse, ukazujući na presude Osnovnog suda u Banjoj Luci i Okružnog suda u Banjoj Luci.
49. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Naime, Ustavni sud kao ni Evropski sud neće djelovati kao sud „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude domaćih sudova u smislu člana 6 stav 1 osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi mutatis mutandis Evropski sud, Bochan protiv Ukrajine, presuda od 5. februara 2015. godine, stav 61.).
50. Dovodeći navedene stavove u kontekst konkretnog premeta Ustavni sud smatra da je Okružni sud dovoljno jasno i razumno obrazložio osporenu odluku kako u pogledu činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, te da u tom obrazloženju Ustavni sud ne može naći bilo kakvu proizvoljnost na način na koji to ukazuje apelantica u apelaciji. Naime, u konkretnom slučaju Okružni sud je primijenio relevantne zakonske odredbe i to: čl. 1, 5, 6 i 11 Zakona o zaštiti od klevete, te člana 200 ZOO. S druge strane, nema nikakve sumnje da je na konkretan slučaj (spor radi naknade štete zbog klevete) trebalo primijeniti upravo navedene zakonske odredbe. Stoga suprotno apelanticinim navodima Ustavni sud iz obrazloženja osporene odluke ne zapaža proizvoljnost u pogledu primjene prava, niti utvrđenog činjeničnog stanja. Po mišljenju Ustavnog suda Okružni sud je cijeneći sve okolnosti konkretnog slučaja izveo jasan zaključak o neosnovanosti apelanticinog tužbenog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete zbog učinjene klevete. Naime, činjenica da je apelantica u konkretnom slučaju nezadovoljna ishodom predmetnog postupka ne može voditi ka zaključku da je došlo do povrede njenog prava na pravično suđenje.
51. Ustavni sud, takođe, primjećuje da apelantica, kako je istaknula, ničim konkretnim ne dovodi u pitanje princip vladavine prava, jer pozivanje na neki drugi slučaj, pogotovo bez konkretizacije okolnosti tog drugog slučaja, nije relevantan sam po sebi i ne pokreće pitanje povrede principa vladavine prava. Pored toga, Ustavni sud zapaža da se i Vrhovni sud, u rješenju kojim je odbacio apelanticinu reviziju bavio istim pitanjem, te da je zaključio da presuda Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 071260 12 Gž od 26. juna 2013. godine, na koju se apelantica pozvala i u apelaciji, nije dovoljna da bi se dozvolila izuzetna revizija, jer je ta presuda zasnovana na drugačijem činjeničnom i pravnom osnovu u odnosu na pobijanu presudu i nije dokaz različitog postupanja drugostepenog suda u vezi primjene materijalnog prava na kojem je pobijana presuda zasnovana.
52. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, takođe, neosnovani.
VIII.Zaključak
53. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/3 f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije kada je Okružni sud u osporenoj presudi izvršio odgovarajuću analizu relevantnih kriterija u kontekstu specifičnih okolnosti konkretnog slučaja na način kako to zahtijevaju standardi Evropskog suda uspostavljeni praksom tog suda u pogledu postizanja pravične ravnoteže između prava iz člana 8 Evropske konvencije i člana 10 Evropske konvencije.
54. Dalje, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Okružni sud u osporenoj odluci dao jasna i razumna obrazloženja u kojima nema proizvoljnosti kako u pogledu utvrđivanja činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene relevantnih zakonskih propisa. Naime, u konkretnom slučaju Okružni sud je primijenio relevantne zakonske odredbe i to: čl. 1, 5, 6 i 11 Zakona o zaštiti od klevete, te člana 200 ZOO. S druge strane, nema nikakve sumnje da je na konkretan slučaj (spor radi naknade štete zbog klevete) trebalo primijeniti upravo navedene zakonske odredbe.
55. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
56. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić