Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4519/21 (N. B.)
Odluka donesena 06. 04. 2022.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Miješanje u porodični život
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Neophodna mjera u demokratskom društvu- član 8. EK
- Krivični postupak
- Izuzetna dopustivost - nema odluke suda
- Legitiman cilj
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4519/21
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-4519/21, rješavajući apelaciju Nedima Bunara, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Nedima Bunara podnesena protiv Rješenja Ministarstva pravde Republike Srpske broj 08.030/245-59/21 od 19. oktobra 2021. godine odnosu na pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda kao i pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nedima Bunara podnesena protiv Rješenja Ministarstva pravde Republike Srpske broj 08.030/245-59/21 od 19. oktobra 2021. godine odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Nedim Bunar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kijeva - Trnovo, koji izdržava kaznu zatvora u Kazneno-popravnom zavodu u Bijeljini (u daljnjem tekstu: KPZ Bijeljina), kojeg zastupaju Dženita Homarac i Amer Homarac, advokati iz Ilidže, podnio je 31. decembra 2021. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Ministarstva pravde Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo pravde) broj 08.030/245-59/21 od 19. oktobra 2021. godine. Apelant je u apelaciji podnio i zahtjev za donošenje opisane privremene mjere.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Ministarstva pravde i KPZ Bijeljina zatraženo je 12. januara i 9. februara 2022. godine da dostave odgovor na apelaciju. Ministarstvo pravde i KPZ Bijeljina su, 28. januara i 15. februara 2022. godine, dostavili tražene odgovore.
3. Ustavni sud je 31. januara i 16. februara 2022. godine apelantovim zastupnicima dostavio primljene odgovore na apelaciju radi eventualnog izjašnjenja. Apelantovi zastupnici se nisu izjasnili.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Presudom Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 14 0 K 002823 15 K od 15. novembra 2016. godine, apelant je oglašen krivim da je počinio krivično djelo Ubistvo iz člana 148. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ) za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od devet godina. Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 14 0 K 002823 17 Kž 9 od 13. aprila 2017. godine, presuda Okružnog suda je preinačena u dijelu odluke o kazni i apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 11 godina. Okružni sud je Rješenjem o amnestiji broj 14 0 K 002823 18 Kv 11 od 4. septembra 2018. godine, izrečenu kaznu zatvora apelantu umanjio za dvije godine i devet mjeseci i određeno je da je preostali dio kazne zatvora osam godina i tri mjeseca. Apelant je kaznu zatvora počeo da izdržava u Kazneno-popravnom zavodu u Foči (u daljnjem tekstu: KPZ Foča) te je 28. jula 2020. godine premješten na dalje izdržavanje kazne zatvora u Kazneno-popravni zavod u Bijeljini (u daljnjem tekstu: KPZ Bijeljina).
6. Apelant je oženjen i otac djeteta rođenog 2010. godine. Iz Uvjerenja Javne ustanove „Služba za zapošljavanje Kantona Sarajevo“ - Biro za zapošljavanje Trnovo od 24. oktobra 2019. godine proizlazi da apelantova supruga prijavljena na evidenciji tog biroa kao nezaposlena osoba od 20. aprila 2017. godine te da „nije korisnik prava na novčanu naknadu, zdravstveno osiguranje i penzijsko i invalidsko osiguranje.“
7. Iz odgovora KPZ Bijeljina od 30. decembra 2021. godine, dostavljenog apelantovim zastupnicima – advokatima, proizlazi da apelant u periodu od 28. jula 2020. godine do 30. decembra 2021. godine, nije imao posjete od strane članova porodice (supruge, djeteta i majke). Postupak okončan osporenim rješenjem
8. Apelant je 3. oktobra 2021. godine Ministarstvu pravde podnio molbu za premještaj iz KPZ Bijeljina u KPZ Istočno Sarajevo ili u „drugu kazneno popravnu ustanovu koja je geografski bliža mjestu prebivališta apelantove porodice.“
9. Ministarstvo pravde je Rješenjem broj 08.030/245-59/21 od 19. oktobra 2021. godine, apelantovu molbu odbilo.
10. U obrazloženju rješenja, Ministarstvo pravde je navelo da se apelant, koji je oženjen i otac jednog djeteta, obratio Ministarstvu pravde molbom za premještaj na izdržavanje preostalog dijela neizdržane kazne zatvora iz KPZ Bijeljina u KPZ Istočno Sarajevo ili u drugu kazneno popravnu ustanovu koja je geografski bliža mjestu prebivališta apelantove porodice, navodeći da 14 mjeseci nije imao posjeta od strane porodice zbog udaljenosti Ustanove gdje izdržava kaznu zatvora.
11. Ministarstvo pravde je pojasnilo da je u izvještaju KZP Bijeljina o vladanju i ponašanju apelanta ukazano da se apelant nalazi na izdržavanju kazne zatvora od 29. maja 2017. godine; da je u pritvoru bio počev od 28. avgusta 2015. do 29. maja 2017. godine; da je iz KPZ Foča premješten 28. jula 2020. godine; da je obuhvaćen amnestijom iz 2018. godine; da izrečena kazna zatvora apelantu redovno ističe 28. novembra 2023. godine; da disciplinski nije tretiran i da je na osnovu ispoljenog vladanja i ponašanja u proteklom periodu svrstan u „A1“ klasifikacionu grupu zatvorenika.
12. Ministarstvo pravde je ukazalo da Zakon o izvršenju krivičnih i prekršajnih sankcija Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZIKS), u članu 148. stav (1) propisuje da se na molbu zatvorenika može odobriti premještaj iz jedne u drugu kazneno-popravnu ustanovu, nakon izdržane jedne polovine izrečene kazne zatvora. Ministarstvo pravde je navelo da je „Razmatrajući podnesenu molbu [apelanta] kao i izvještaj ustanove, te uzimajući podatak o trenutnom stanju raspoloživih kapaciteta u kazneno popravnim ustanovama Republike Srpske ocijenilo da ne postoje uslovi za premještaj apelanta iz KPZ Bijeljina u drugu kazneno popravnu ustanovu“. U uputstvu o pravnom lijeku je navedeno da protiv ovog rješenja nije dozvoljena žalba niti se može pokrenuti upravni spor.
IV. Apelacija
a)Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da je osporenim rješenjem došlo do kršenja prava iz člana II/3.e) i f) i člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine te člana 6. stav 1. i čl. 8. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je osporenim rješenjem Ministarstva pravde od 19. oktobra 2021. godine, odbijena njegova posljednja molba, uz obrazloženje da ne postoje uslovi za premještaj apelanta u drugu kazneno popravnu ustanovu, bez ikakvog dodatnog obrazloženja koji nisu ispunjeni i iz kojih razloga. Apelant ističe da je oženjen i otac jednog malodobnog djeteta i da njegova porodica živi na području općine Trnova (Sarajevo). Pojašnjava da je premješten da kaznu zatvora izdržava u geografski najudaljeniji kazneno-popravni zavod na području Republike Srpske od mjesta prebivališta njegove porodice i da njegova porodica živi na rubu egzistencije, u izuzetno teškoj materijalnoj situaciji, da se mldb. dijete apelanta nalazi na redovnom školovanju, te da njegova supruga i kćerka „nisu u finansijskoj mogućnosti koristiti se pravom na posjete apelantu.“ Apelant ističe da su ga supruga i mldb. dijete posjećivali dok se nalazio u KPZ Foča, u skladu sa svojim mogućnostima. Međutim, nakon premještaja apelanta u KPZ Bijeljina, takva mogućnost više ne postoji. Također, apelant smatra da je diskriminiran po nacionalnoj osnovi, jer „u proteklom periodu bivaju premještena lica - osuđeni samo srpske nacionalnosti“ i to po kriteriju blizine mjesta prebivališta u KPZ Istočno Sarajevo, „koje je za apelanta najprihvatljivije, odnosno najbliže njegovoj porodici.“. U prilog ovom stavu, apelant je naveo da su u KPZ Istočno Sarajevo premješteni: Danijel Delić, Boban Tešić, Mladen Anđić i Nikola Veselinović, koji su, kako apelant navodi, osuđeni za krivično djelo ubistvo. Apelant je naveo i „obzirom na odredbe Zakona o zaštiti ličnih podataka BiH, nažalost nismo u mogućnosti pribaviti dokaze na okolnosti koliko lica je u proteklom periodu premješteno iz KPZ Foča u KPZ Istočno Sarajevo“, te predlaže da Ustavni sud zatraži od Minstarstva pravde te podatke. Apelant je također istakao da pobijana odluka uopće ne razmatra niti uzima u obzir njegove „porodične okolnosti“, niti činjenicu da je uzoran osuđenik, radno angažovan, disciplinski nije tretiran, svrstan u ,,A1“ klasifikacionu grupu zatvorenika. Konačno, apelant je predložio da Ustavni donese privremenu mjeru kojom će naložiti Ministarstvu pravde da odmah izvrši premještaj apelanta u KPZ Istočno Sarajevo ili drugu kazneno popravnu ustanovu na području Republike Srpske, koja je geografski bliža mjestu prebivališta porodice apelanta, do donošenja konačne odluke Ustavnog suda.
b)Odgovor na apelaciju
14. Ministarstvo pravde je u iscrpnom odgovoru navelo da je apelant u molbi za premještaj iz KPZ Bijeljina u KPZ Istočno Sarajevo ili u KPZ Foča, naveo da premještaj traži zbog „nemogućnosti redovnih dolazaka članova porodice zbog udaljenosti Ustanove od mjesta prebivališta“ kao i zbog lošeg zdravstvenog stanja te da smatra da bi premještajem u KPZ Istočno Sarajevo lakše pristupio liječenju u bolnici Srbija u Istočnom Sarajevu. Ministarstvu pravde je, uz molbu za premještaj, od strane KPZ Bijeljina, dostavljen izvještaj o ponašanju i vladanju apelanta. U izvještaju je, između ostalog, ukazano da je apelant ranije dva puta osuđivan i to Presudom Opštinskog suda u Sarajevu broj Kk-597/97 od 14. jula 1997. godine, zbog izvršenog krivičnog djela iz člana 56. stav 1. KZ FBiH, za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 8 mjeseci i Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj K-54/100 od 14. jula 2000. godine zbog izvršenog krivičnog djela iz člana 171. stav 1. [ubistvo] KZ FBiH za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 12 godina i 10 mjeseci. Odlučujući o konkretnoj molbi za premještaj apelanta Ministarstvo pravde je, uvidom u cjelokupnu dokumentaciju, uzimajući u obzir podatak o trenutnom stanju raspoloživih kapaciteta u kazneno popravnim ustanovama Republike Srpske, ocijenilo da ne postoje uslovi za premještaj apelanta. Napomenuto je da je apelant upućen na izdržavanje kazne zatvora u skladu sa Pravilnikom o upućivanju osuđenih i kažnjenih lica na izdržavanje kazne zatvora („Službeni glasnik Republike Srpske broj 77/19, u daljnjem tekstu: Pravilnik). Zatim, da je apelant premješten iz KPZ Foča u KPZ Bijeljina, koji su „zatvorenog tipa“, dok se kod odlučivanja o konkretnoj molbi za premještaj, imalo u vidu da apelant navodi ustanovu poluotvorenog tipa, a izdržava kaznu zatvora u Ustanovi zatvorenog tipa. Osim toga, Ministarstvo pravde je navelo da apelant ne koristi vanzavodske pogodnosti „zbog negativne policijske provjere sa terena nadležne policijske stanice.“ Također, u odgovoru je istaknuto da apelant u toku izdržavanja kazne zatvora više puta vođen na specijalističke preglede i bivao hospitaliziran u Univerzitetskoj bolnici Foča, kao i na Klinici za urologiju UKC Banjaluka, radi opisanog medicinskog tretmana. Proces resocijalizacije se odvija po unaprijed utvrđenom Programu postupanja bez oscilacija i apelant je motiviran i aktivan u realizaciji planiranog tretmana. Također, u odgovoru je napomenuto da porodične i materijalne situacije zatvorenika nisu propisane ZIKS-om kao osnov za premještaj zatvorenika, a pri odlučivanju svake molbe ili prijedloga direktora za premještaj cijene se svi podaci iz izvještaja Ustanove kao i tok procesa resocijalizacije zatvorenika.
15. KPZ Bijeljina je u odgovoru ukazao da je izvršio sve propisane radnje iz svoje nadležnosti u vezi podnesene molbe apelanta za premještaj u drugu ustanovu. Obzirom da je molba za premještaj odbijena, apelant je nastavio izdržavanje kazne zatvora u KPZ Bijeljina prema određenom programu postupanja, a u cilju prevaspitavanja i osposobljavanja za život na slobodi.
V. Relevantni propisi
16. Zakon o izvršenju krivičnih i prekršajnih sankcija Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 63/18) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Ovim zakonom propisuju se […] postupak izvršenja kazne zatvora, […].
Član 3. st. (1), (2) i (3) (1) Svrha izvršenja krivičnih i prekršajnih sankcija (u daljem tekstu: sankcija) je sprovođenje pravosnažnih i izvršnih sudskih odluka, zaštita društva od vršenja krivičnih djela i izdvajanje učinilaca krivičnih djela iz društvene sredine u cilju njihovog prevaspitanja, liječenja i osposobljavanja za život na slobodi, u skladu sa zakonom i društvenim normama.
(2) Lica prema kojima se izvršavaju sankcije zadržavaju sva prava koja im nisu oduzeta pravosnažnom presudom ili rješenjem kojim je izrečena kazna zatvora, a lišavaju se ili ograničavaju prava u mjeri koja odgovara prirodi i sadržini sankcije i na način kojim se obezbjeđuje poštovanje ličnosti učinioca krivičnog djela i njegovog ljudskog dostojanstva, u skladu sa zakonom i međunarodnim ugovorima.
(3) Licima iz stava 2. ovog člana neće biti nametnuto nijedno ograničenje koje nije predviđeno zakonom, a ona ograničenja koja se izriču moraju biti minimalno potrebna i proporcionalna opravdanom cilju zbog kojeg se izriču.
Član 97. stav (1) (1) Zatvorenici imaju pravo da primaju posjetu članova uže porodice dva puta u toku mjeseca, a na prijedlog službe tretmana i po odobrenju direktora Ustanove, izuzetno, i druga lica koja mogu pozitivno uticati na tok izdržavanja kazne zatvora.
13. Premještaj zatvorenika Član 148. st.(1) i (2) (1) Nakon izdržane jedne polovine izrečene kazne zatvora, na molbu zatvorenika može se odobriti premještaj iz jedne u drugu Ustanovu, o čemu rješenjem odlučuje ministar ili lice koje on ovlasti.
(2) Protiv rješenja iz stava 1. ovog člana nije dozvoljena žalba.
Član 239.
Stupanjem na snagu ovog zakona, Ustanove u Republici Srpskoj nastavljaju sa radom, i to:
1) Kazneno-popravni zavod u Foči, kao kazneno-popravni zavod zatvorenog tipa, 2) Kazneno-popravni zavod u Banjoj Luci, kao kazneno-popravni zavod zatvorenog tipa, 3) Kazneno-popravni zavod u Bijeljini, kao kazneno-popravni zavod zatvorenog tipa, 4) Kazneno-popravni zavod u Istočnom Sarajevu, kao kazneno-popravni zavod poluotvorenog tipa, 5) Kazneno-popravni zavod u Doboju, kao kazneno-popravni zavod poluotvorenog tipa, 6) Kazneno-popravni zavod u Trebinju, kao kazneno-popravni zavod poluotvorenog tipa.
17. Pravilnik o upućivanju osuđenih i kažnjenih lica na izdržavanje kazne zatvora („Službeni glasnik RS“ broj 77/19) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Ovim pravilnikom propisuje se upućivanje osuđenih i kažnjenih lica na izdržavanje kazne zatvora.
Član 2.
Upućivanje osuđenih i kažnjenih lica na izdržavanje kazne zatvora […] u Ustanovu za izvršenje krivičnih i prekršajnih sankcija (u daljem tekstu:
Ustanova) vrši se prema:
1) polu, 2) vrsti i dužini kazne zatvora, 3) vrsti krivičnog djela, 4) ranijoj osuđivanosti, 5) mjestu prebivališta, odnosno boravišta osuđenog lica, 6) vrsti vaspitne mjere, 7) vrsti mjere bezbjednosti.
Član 3. stav (1) i stav (3) tačka 2) (1) Sva lica muškog pola osuđena na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i manje ili kada ostatak kazne po uračunatom pritvoru ili ranije izdržanoj kazni ne prelazi tri godine, a koja prije upućivanja na izdržavanje kazne zatvora nisu bila osuđivana ili su bila osuđivana najviše jedanput na kaznu zatvora ili im je bila jedanput izrečena uslovna osuda, upućuju se na izdržavanje kazne u kazneno-popravne zavode poluotvorenog tipa, prema sljedećem rasporedu:
1) u Kazneno-popravni zavod poluotvorenog tipa u Doboju upućuju se osuđena lica muškog pola iz stava 1. ovog člana koja imaju prebivalište, odnosno boravište na području opština, odnosno gradova: Doboj, Derventa, Modriča, Šamac, Donji Žabar, Vukosavlje, Teslić, Brod, Petrovo, Stanari i Pelagićevo, kao i osuđena lica muškog pola na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci i manje ili kada ostatak kazne po uračunatom pritvoru ili ranije izdržanoj kazni ne prelazi šest mjeseci, koji imaju prebivalište, odnosno boravište na području opština iz člana 6. tačka 1) ovog pravilnika, 2) u Kazneno-popravni zavod poluotvorenog tipa u Trebinju upućuju se osuđena lica muškog pola iz stava 1. ovog člana koja imaju prebivalište, odnosno boravište na području opština, odnosno gradova: Trebinje, Foča, Nevesinje, Gacko, Bileća, Ljubinje, Berkovići, Kalinovik, Čajniče i Istočni Mostar, 3) u Kazneno-popravni zavod poluotvorenog tipa u Istočnom Sarajevu upućuju se osuđena lica iz stava 1. ovog člana koja imaju prebivalište, odnosno boravište na području opština, odnosno gradova: Višegrad, Vlasenica, Istočna Ilidža, Istočno Novo Sarajevo, Istočni Stari Grad, Milići, Novo Goražde, Pale, Rogatica, Rudo, Sokolac, Trnovo, Han Pijesak i Šekovići.
(2) Osim osuđenih lica iz člana 3. stav 1. tačka 3) ovog pravilnika u Kazneno-popravni zavod poluotvorenog tipa u Istočnom Sarajevu upućuju se i:
1) lica muškog pola koja su osuđena zbog krivičnog djela protiv bezbjednosti javnog saobraćaja, bez obzira na dužinu izrečene kazne zatvora i mjesto prebivališta, a koja ranije nisu bila osuđivana, 2) lica muškog pola strani državljani koja su osuđena zbog krivičnog djela protiv bezbjednosti javnog saobraćaja, bez obzira na dužinu izrečene kazne zatvora, a koja ranije nisu bila osuđivana, 3) osuđena lica muškog pola kojima je izrečena kazna maloljetničkog zatvora, 4) osuđena lica ženskog pola kojima je izrečena kazna zatvora, 5) osuđena lica ženskog pola kojima je izrečena kazna maloljetničkog zatvora, 6) maloljetna lica ženskog pola kojima je izrečena vaspitna mjera upućivanja u vaspitno-popravni dom.
(3) Izuzetno od člana 3. stav 1. tačka 3) i stava 2. ovog člana, u Kazneno-popravni zavod poluotvorenog tipa u Istočnom Sarajevu neće se upućivati osuđena lica muškog pola:
1) kojima je uz kaznu zatvora izrečena mjera obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi i mjera bezbjednosti obaveznog liječenja od zavisnosti, 2) koja su osuđena za krivična djela: ubistvo, teško ubistvo, silovanje, obljuba nad nemoćnim licem, polno nasilje nad djetetom, trgovina ljudima radi vršenja prostitucije, neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga, omogućavanje uživanja opojnih droga, razbojništvo, razbojnička krađa, organizovani kriminal, ratni zločin, krivična djela protiv ustavnog uređenja i bezbjednosti Republike Srpske, krivična djela trgovina ljudima, trgovina djecom, krivična djela protiv polnog integriteta, krivična djela seksualnog zlostavljanja i iskorišćavanja djeteta, krivična djela terorizma, krivična djela udruživanja radi vršenja krivičnih djela i krivično djelo izvršenje krivičnog djela u sastavu kriminalnog udruženja.
(4) Lica muškog pola osuđena na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i manje ili kada ostatak kazne po uračunatom pritvoru ili ranije izdržanoj kazni ne prelazi tri godine, a koja su prije upućivanja na izdržavanje kazne zatvora bila osuđivana dva ili više puta na kaznu zatvora, računajući i uslovne osude, neće se upućivati na izdržavanje kazne u kazneno-popravne zavode poluotvorenog tipa i Kazneno-popravni zavod zatvorenog tipa u Bijeljini.
Član 7. st.(1) i (4) (1) Upućivanje osuđenih lica na izdržavanje kazne zatvora vrši osnovni sud na čijem području osuđeni ima prebivalište, odnosno boravište, u skladu sa Zakonom o izvršenju krivičnih i prekršajnih sankcija Republike Srpske (u daljem tekstu: Zakon).
(4) Ako je mjesto prebivališta, odnosno boravišta osuđenog na području drugog entiteta, a sud entiteta se oglasi nenadležnim za izvršenje i upućivanje na izdržavanje kazne zatvora, nadležan je sud iz stava 3. ovog člana, u skladu sa Zakonom.
VI. Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
20. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
21. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
23. Ustavni sud smatra da je potrebno, kao prvo, odgovoriti na pitanje da li se predmetni postupak donošenja rješenja povodom zahtjeva apelanta, kao lica osuđenog pravomoćnom presudom, za premještaj iz KPZ Bijeljina u kojem izdržava kaznu zatvora, u drugi KPZ na dalje izdržavanju kazne zatvora, tiče određivanja osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, Ustavni sud konstatira da se u konkretnom slučaju nije odlučivalo ni na koji način o osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, niti o njegovim građanskim pravima. Utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta je bilo predmet krivičnog postupka pred Okružnim sudom i Vrhovnim sudom (vidi tačku 5. ove odluke). Stoga, Ustavni sud zaključuje da je apelacija, u dijelu u kojem se odnosi na apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Dopustivost u odnosu na ostale navode
24. Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
25. U konkretnom slučaju, apelant tvrdi da mu je osporenom odlukom Ministarstva pravde (protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu) prekršeno pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te s tim u vezi i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da podnesena apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, zbog čega je, prema praksi Ustavnog suda, dopustiva u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda (vidi, Ustavni sud, mutatis mutandis, pored ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3376/07 od 28. aprila 2010. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
26. Uzimajući u obzir da je osporeno rješenje apelant primio 3. novembra 2021. godine a apelacija je podnesena 31. decembra 2021. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
28. Apelant smatra da su mu osporenom odlukom povrijeđena prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom iz člana 8.Evropke konvencije.
Pravo na porodični život
29. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
30. Član 8. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Član 8.
Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života
1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
31. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, jer je zbog geografske udaljenosti mjesta u kojem izdržava kaznu zatvora do mjesta gdje živi njegova porodica, njegova porodica spriječena da ga posjećuje pošto „živi na rubu egzistencije“. Prema navodima apelanta, njegova porodica bi imala mogućnosti da ga posjećuje da je odobrena njegova molba za premještaj iz KPZ Bijeljina (koji je kako apelant navodi, najudaljeniji KPZ od mjesta gdje živi njegova porodica) od svih drugih KPZ na teritoriji Republike Srpske. U prilog svojim navodima apelant je dostavio dokaz da je oženjen, da njegova supruga nije zaposlena, da je otac djeteta rođenog 2010. godine kao i da u periodu od 28. jula 2020. godine do 30. decembra 2021. godine, nije imao posjete od strane članova porodice (vidi, III –činjenično stanje ove odluke).
Je li došlo do miješanja u prava apelanta iz člana 8.
32. Ustavni sud smatra da javne vlasti imaju široko pravo diskrecije u pitanjima koja se odnose na izvršenje kazni. Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) je u svojim odlukama ukazao i da Evropska konvencija ne može prestati djelovati ispred zatvorskih vrata i zatvorenici treba da „nastave da uživaju sva osnovna prava i slobode zagarantirane Konvencijom, osim prava na slobodu“ (vidi Hirst protiv Ujedinjenog Kraljevstva (br. 2) [VV], br. 74025/01, par. 69. i 70., ECHR 2005 IX). Stoga je, primjerice, sastavni dio prava zatvorenika na poštivanje porodičnog života da mu zatvorske vlasti pomognu u održavanju kontakta s njegovom užom porodicom (vidi Messina protiv Italije br. 2, br. 25498/94, par. 61., ECHR 2000-X). Prema tome, smještanje osuđenika u određeni zatvor može potencijalno otvoriti pitanje na osnovu člana 8. ako učinci takvog smještanja na privatni i porodični život podnositelja zahtjeva nadilaze "normalne" teškoće i ograničenja svojstvena samom pojmu zatvora. Ustavni sud konstatira da izvršenje kazne zatvora samo po sebi dovodi do ograničavanja prava na porodični život, budući da osuđena osoba prilikom izvršenja kazne zatvora nesporno nema mogućnost da bude sa porodicom kao kada je na slobodi i to ograničenje je direktna posljedica kriminogenog ponašanja osuđene osobe, koje je država sankcionirala. Nadalje, pravo na poštivanje porodičnog života nameće državama pozitivnu obavezu pomaganja zatvorenicima u održavanju učinkovitog kontakta s članovima njihove uže porodice (vidi X. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 9054/80, odluka Komisije od 8. oktobra 1982., DR 30, str. 115.). U kontekstu kazne zatvora Komisija je priznala da mogućnost da članovi uže porodice posjećuju zatvorenika predstavlja bitan čimbenik u održavanju porodičnog života (vidi Hacisuleymanoglou protiv Italije br. 23241/94, odluka od 20. oktobra 1994., DR br. 79-B, str. 121.).
33. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se apelant obratio Ministarstvu pravde sa zahtjevom da se dozvoli njegov premještaj iz KPZ Bijeljina u KPZ Istočno Sarajevo ili „drugu“ kazneno popravnu ustanovu „koja je geografski bliža mjestu prebivališta apelantove porodice“, kako bi njegova porodica mogla da ga posjeti. Apelant je u apelaciji naveo da je premještaj tražio jer njegova porodica živi na rubu egzistencije zbog čega ne može da ga posjeti već 14 mjeseci, od kada izdržava kaznu zatvora u KPZ Bijeljina. Istakao je da ga je porodica, u skladu sa mogućnostima posjećivala dok je kaznu zatvora izdržavao u KPZ Foča. Postupajući po zahtjevu Ministarstvo pravde je donijelo Rješenje broj 08.030/245-59/21 od 19. oktobra 2021. godine kojim je apelantovu molbu odbilo. Imajući u vidu apelacione navode u kontekstu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da donošenje odluke kojom je odbijen apelantov zahtjev za premještaj iz jednog KPZ u drugi KPZ predstavlja miješanje u pravo apelanta na „porodični život“ u smislu člana 8. Evropske konvencije.
34. S tim u vezi, Ustavni sud napominje da pravo na porodičan život nije apsolutno pravo već pod određenim uslovima može biti derogirano od strane države. U tom slučaju mora se utvrditi opravdanost ovog miješanja u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije, odnosno da li je miješanje bilo u skladu sa zakonom i da li je bilo neophodno u demokratskom društvu da bi se postigao jedan od ciljeva navedenih u članu 8. stav 2. Evropske konvencije.
Da li je miješanje bilo „u skladu sa zakonom“?
35. Ustavni sud će stoga najprije ispitati da li je miješanje u apelantovo pravo na porodični život bilo „zakonito“. Ustavni sud podsjeća da miješanje mora imati neku osnovu u domaćem pravu. Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa autonomnim značenjem pojma zakonitosti iz Evropske konvencije, sastoji od više elemenata: (a) miješanje mora biti zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu, (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon mora biti formuliran s odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dopustilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi, Evropski sud, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, Serija A, broj 30, stav 49).
36. Ustavni sud zapaža da je apelantov zahtjev za premještaj odbijen uz pozivanje na odredbe člana 148. ZIKS-a. Također, Ustavni sud zapaža da je Ministarstvo pravde u odgovoru na apelaciju ukazalo da je apelant upućen na izdržavanje kazne zatvora u skladu sa Pravilnikom. Zatim, Ustavni sud konstatira da su ZIKS i Pravilnik o upućivanju osuđenih i kažnjenih lica na izdržavanje kazne zatvora objavljeni u Službenom glasniku Republike Srpske, te su samim tim bile dostupne apelantu (a pogotovo njegovim zastupnicima). Dakle, u konkretnom slučaju su primijenjene zakonske odredbe koje propisuju pravnu osnovu za miješanje u apelantovo pravo na porodični život tako da je apelant bio upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na njegov zahtjev za premještaj. S tim u vezi, Ustavni sud, ukazuje da je članom 148. stav (1) ZIKS-a propisano da „Nakon izdržane jedne polovine izrečene kazne zatvora, na molbu zatvorenika može se odobriti premještaj iz jedne u drugu Ustanovu, o čemu rješenjem odlučuje ministar ili lice koje on ovlasti.“ Dalje, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je apelant pravomoćno osuđen za krivično djelo ubistva. Iz odredaba člana 239. ZIKS-a proizlazi da su Ustanove u Republici Srpskoj u kojim se izdržava kazna zatvora kazneno-popravni zavodi zatvorenog tipa (Foča, Banjaluka i Bijeljina) i kazneno-popravni zavodi poluotvorenog tipa (Istočno Sarajevo, Doboj i Trebinje). Također Ustavni sud ukazuje da je članom 3. stav (3) tačka 2) Pravilnika, propisano da „(3) [...], u Kazneno-popravni zavod poluotvorenog tipa u Istočnom Sarajevu neće se upućivati osuđena lica muškog pola: 2) koja su osuđena za krivična djela: ubistvo, […].“ Uzimajući u obzir sadržaj navedenih propisa, Ustavni sud smatra da su ti propisi bili predvidivi za apelanta.
37. Dakle, iz navedenog proizlazi da je osporeno miješanje bilo zasnovano na zakonu koji je primjereno dostupan tako da je apelant bio primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na njegov zahtjev za premještaj koji zakon je formuliran s odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi apelant prema njemu prilagodio svoje postupke.
Da li je miješanje težilo legitimnom cilju?
38. Ustavni sud, dalje, zapaža da je apelantov zahtjev za premještaj odbijen zbog dosljedne primjene pozitivnih zakonskih odredaba kojim je propisana mogućnost (a ne obaveza) premještaja osuđenih osoba na izdržavanje kazne zatvora iz jednog u drugi KPZ. U slučaju apelanta utvrđeno je da ne ispunjava zakonom propisane uvjete za premještaj u zatvor polu otvorenog tipa. Stoga se može reći da je miješanje u ovom predmetu težilo legitimnom cilju koji se ogleda u dosljednoj primjeni pozitivnih zakonskih odredaba. Dakle, legitiman cilj se ogleda, prema stavu Ustavnog suda i u interesu javne sigurnosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala i radi zaštite prava i sloboda drugih, u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije.
c)Da li je miješanje bilo nužno u demokratskom društvu?
39. U odnosu na primjenjive standarde koji se odnose na razmatranje pitanja nužnosti miješanja u pravo na porodični život, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud istakao da će se miješanje smatrati „nužnim u demokratskom društvu“ za postizanje legitimnog cilja ako zadovoljava „neodgodivu društvenu potrebu“ i, posebno, ako je razmjerno legitimnom cilju koji se želi postići i ako su razlozi koje su predočili domaći organi da bi ga opravdali „relevantni i dovoljni“ (vidi, mutatis mutandis, Fernández Martinez protiv Španije [VV], broj 56030/07, stav 124, ESLJP, 2014 (izvaci)). S tim u vezi, Evropski sud ponavlja osnovnu pomoćnu ulogu konvencijskog sistema i priznaje da domaći organi imaju direktnu demokratsku legitimaciju kada se radi o zaštiti ljudskih prava. Štaviše, zbog svog direktnog i neprekidnog kontakta s ključnim činiteljima u svojim zemljama, domaće vlasti su, u načelu, u boljem položaju od međunarodnog suda da procijene lokalne potrebe i uvjete (vidi, npr., predmet Maurice protiv Francuske [VV], broj 11810/03, stav 117 s daljnjim upućivanjima, ESLJP, 2005-IX). Stoga su domaći organi, prije svega, odgovorni da izvrše početnu procjenu u pogledu toga gdje se nalazi pravedna ravnoteža u ocjenjivanju potrebe za miješanjem koje je u javnom interesu u prava pojedinaca na osnovu člana 8. Evropske konvencije. U skladu sa tim, donošenjem zakonodavstva kojim bi trebalo da se postigne ravnoteža između konkurentskih interesa državama mora, u načelu, biti dopušteno da odrede sredstva koja smatraju najprikladnijima za postizanje cilja pomirenja tih interesa (vidi već citirani predmet Odièvre, stav 49, predmet Van Der Heijden protiv Holandije [VV], broj 42857/05, stav 56, 3. aprila 2012. godine).
40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ističe da je u konkretnom slučaju neophodno utvrditi da li je, zbog činjenice da je odbijen zahtjev apelanta za premještaj iz KPZ u kojem trenutno izdržava kaznu zatvora, u KPZ Istočno Sarajevo, uspostavljena pravična ravnoteža, s jedne strane, između apelantovog prava na poštivanje njegovog porodičnog života iz člana 8. Evropske konvencije i, s druge strane, interesa države da dosljedno primijeni pozitivne zakonske odredbe kojim je propisana mogućnost (a ne obaveza) premještaja osuđenih osoba na izdržavanje kazne zatvora iz jednog u drugi KPZ.
41. Kako bi odgovorio na postavljeno pitanje – da li je miješanje u apelantovo pravo na porodični život bilo nužno u demokratskom društvu, Ustavni sud će uzeti o obzir sadržaj osporenog rješenja, apelantove navode i sadržaj odgovora Ministarstva pravde (uzimajući u obzir i činjenicu da apelantovi zastupnici, nakon dostavljanja odgovora na izjašnjenje, nisu osporili navode iz dostavljenog odgovora). Dakle, Ustavni sud prije svega konstatira iz dostavljene dokumentacije proizlazi da apelant kaznu zatvora izdržava zbog toga što je pravomoćno osuđen za krivično djelo ubistvo. Također, proizlazi da je apelant i ranije bio osuđen za krivično djelo ubistva (vidi, odgovor Ministarstva pravde). Ustavni sud ukazuje da iz odredaba člana 239. ZIKS-a proizlazi da su Ustanove u Republici Srpskoj u kojim se izdržava kazna zatvora kazneno-popravni zavodi zatvorenog tipa (Foča, Banjaluka i Bijeljina) i kazneno-popravni zavodi poluotvorenog tipa (Istočno Sarajevo, Doboj i Trebinje). Također Ustavni sud ukazuje stavom (3) tačka 2) Pravilnika propisano da „(3) Izuzetno od člana 3. stav 1. tačka 3) i stava 2. ovog člana, u Kazneno-popravni zavod poluotvorenog tipa u Istočnom Sarajevu neće se upućivati osuđena lica muškog pola: 2) koja su osuđena za krivična djela: ubistvo, […].“ Dakle, iz citiranih odredaba proizlazi da važeće zakonodavstvo ne propisuje mogućnost da se osobi koja je osuđena zbog krivičnog djela ubistva (što je apelant) dozvoli upućivanje/premještaj na izdržavanje kazne zatvora u kazneno - popravni zavod poluotvorenog tipa, kakav je KPZ Istočno Sarajevo, što je apelant tražio. Osim toga, treba imati u vidu i činjenicu da je apelant već jednom bio osuđen za k.d. ubistvo. Dakle, za apelanta bi bio moguć jedino premještaj u zatvor zatvorenog tipa, što apelant nije ni tražio. Pitanje proporcionalnosti apelant bi mogao pokrenuti jedino u slučaju da je zatvor u koji je tražio premještaj, bio zatvor zatvorenog tipa. Stoga, Ustavni sud smatra da odlukom kojom je odbijen apelantov zahtjev za premještaj, miješanje u apelantovo pravo na poštivanje njegovog porodičnog života, bilo nužno u demokratskom društvu te da osporenom odlukom u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Zabrana diskriminacije
42. Apelant smatra da je osporenim odlukama prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant je naveo da u „u proteklom periodu bivaju premještena lica - osuđeni samo srpske nacionalnosti“ i to po kriteriju blizine mjesta prebivališta u KPZ Istočno Sarajevo, „koje je za apelanta najprihvatljivije, odnosno najbliže njegovoj porodici.“. U prilog ovom stavu, apelant je naveo da su u KPZ Istočno Sarajevo premješteni: Danijel Delić, Boban Tešić, Mladen Anđić i Nikola Veselinović, koji su, kako apelant navodi, osuđeni za krivično djelo ubistvo Iako apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminiran, iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da je diskriminiran u vezi s pravom iz člana 8. Evropske konvencije. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je apelant svoj stav potkrijepio činjenicom da je diskriminiran po nacionalnoj osnovi.
43. Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razuman odnos.
44. Ustavni sud prije svega, konstatira da se Ministarstvo pravde niti KPZ Bijeljina, na navode apelanta o diskriminaciji nisu izjasnili. Zatim, Ustavni sud konstatira da je u prethodnom dijelu ove odluke zaključio da ne postoji zakonski okvir da osobe koje su osuđene za krivično djelo ubistvo, kaznu zatvora izdržavaju u KPZ poluotvorenog tipa (vidi, relevantne odredbe). Stoga se ne mogu smatrati relevantnim navodi o diskriminaciji iz kojih proizlazi da su nadležne vlasti (eventualno) ne zakonito postupale i odobravale premještaj u zatvor polu otvorenog tipa licima koja za to ne ispunjavaju zakonom propisane uvjete, niti Ustavni sud takve navode može detaljnije ispitivati (to bi bili relevantni navodi za službe koje se bave provođenjem zakona). Isto tako ni apelant ne može zahtijevati da se u njegovom slučaju postupi ne zakonito i odobri mu se premještaj u zatvor polu otvorenog tipa, iako je osuđen za krivično djelo ubistva, što isključuje premještaj u ovakvu vrstu ustanove.
45. Iz navedenih razloga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na porodični život iz člana 8. Evropske konvencije, također neosnovani.
VIII. Zaključak
46. Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom Ministarstva pravde kojom je odbijen apelantov zahtjev za premještaj iz jednog u drugi kazneno-popravni zavod, radi izdržavanja kazne zatvora, nije povrijeđeno apelantovo pravo na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, jer je odluka donesena na osnovu zakona u svrhu legitimnog cilja i miješanje u apelantov porodični život je bilo nužno u demokratskom društvu.
47. Nema povrede zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom apelanta na porodični život iz člana 8. Evropske konvencije kada apelant u predmetnom postupku nije ponudio bilo kakve dokaze da je na bilo koji način diskriminiran, odnosno da je drugačije tretiran u odnosu na druga lica u istim ili sličnim situacijama.
48. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
49. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić