Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4100/20 (E. B.)
Odluka donesena 06. 04. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Krivična optužba - utvrđivanje
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Krivični postupak
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4100/20
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4100/20, rješavajući apelaciju Elvisa Bektića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Elvisa Bektića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 K 286988 20 Kž 2 od 26. augusta 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Elvis Bektić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gračanice podnio je 11. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 K 286988 20 Kž 2 od 26. augusta 2020. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 K 286988 19 K 2 od 21. februara 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovore koji su radi eventualnog izjašnjenja dostavljeni apelantu 16. februara 2022. godine. Apelant je dostavio izjašnjenje na odgovore. III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
4. Presudom Općinskog suda broj 32 0 K 286988 19 K 2 od 21. februara 2020. godine apelant je proglašen krivim zato što je na način opisan u izreci presude kao službeno lice u Federaciji Bosne i Hercegovine, iskoristivši svoj službeni položaj, drugom nanio štetu i teže povrijedio drugoga, čime je počinio krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZ), pa mu je sud izrekao uvjetnu osudu kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci i istovremeno je određeno da se ona neće izvršiti ukoliko u roku od dvije godine ne počini novo krivično djelo. Istom presudom apelantu je izrečena sigurnosna mjera zabrane vršenja rukovodnih dužnosti u državnim organima, javnim preduzećima i ustanovama u trajanju od jedne godine.
5. U obrazloženju presude sud je naveo da je u predmetu donijeta presuda koja je po apelantovoj žalbi ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak, te da je Općinski sud postupio po uputama drugostepenog suda i zaključio glavni pretres. Na str. 3. i 4. su navedeni dokazi koji su izvedeni u dokaznom postupku. Sud dalje navodi iskaz svjedoka Z. K. (strana 4) koji je prihvatio kao objektivan, jasan i nedvosmislen i naveo da nije u suprotnosti s drugim izvedenim dokazima. Dalje je navedeno šta proizlazi iz iskaza svjedoka N. G., te da je sud zabranio određena pitanja odbrane ovom svjedoku, što je pojasnio na strani 5. (jer nije bilo predmetom postupka ispitivanje postupka i izbora članova upravnog odbora i dr). Općinski sud je naveo šta proizlazi iz iskaza svjedoka S. M. (strana 5), koji je ocijenio kao objektivan, jasan i nedvosmislen. Općinski sud je dalje naveo na strani 6. šta je utvrđeno na osnovu iskaza svjedoka M. U. Š., koji je također cijenio kao jasan, objektivan i nedvosmislen. Na strani 7. i 8. navedeno je šta proizlazi iz iskaza svjedokinje D. Č., koja je na apelantov prijedlog ponovo saslušana na glavnom pretresu. Tako je na strani 8. navedeno da je svjedokinja izjavila da je više puta upozoravala apelanta da se poštuje zakonska procedura, da nije upozoravala u pismenoj formi, ali jeste pred kolegama. Sud je također naveo da je apelant predočio svjedokinji D. Č. iskaz koji je dao u MUPTK od 17. juna 2016. godine, u kojem je navedeno: „Ja sam pogledala zapisnike kako bi našla razloge koje mogu navesti u obrazloženju rješenja i po mom ličnom mišljenju u zapisnicima nije bilo konstatovanih nepravilnosti koji bi doveli do smjene direktorice“, pa je svjedokinja ponovo navela da je više puta upozoravala apelanta da neće biti poštovana zakonska procedura kod smjene, ali je on insistirao. U unakrsnom ispitivanju tužilac je nastavio s predočavanjem iskaza ove svjedokinje datog kod MUPTK. Na stranama 9–12. Općinski sud je naveo iskaz svjedokinje D. M. koja je bila kantonalni zdravstveni inspektor, a koja je vršila inspekcijski nadzor u domovima zdravlja, te koja je bila svjedok optužbe, a zatim svjedok odbrane. Općinski sud je naveo iskaz svjedoka Z. K. (str. 12–13) kojem je poklonio vjeru jer je iskaz dao uvjerljivo, istinito i nepristrasno, tako da je sud ocijenio da je iskaz dat na način kako se navedeno dešavalo. U nastavku presude navedeni su iskazi svjedoka A. H. i B. G., te materijalna dokumentacija u koju je sud izvršio uvid.
6. Analizom izvedenih dokaza, odnosno iskaza saslušanih svjedoka i izvedenih materijalnih dokaza, Općinski sud je našao da je optužba bez sumnje dokazala apelantovu krivicu. Kako je naveo Općinski sud, utvrđeno je da je apelant radio kao službeno lice u svojstvu ministra Ministarstva zdravstva TK i da je apelant kao službeno lice (ministar) rukovodio navedenim ministarstvom i snosio punu odgovornost. Na osnovu člana 69. Zakona o zdravstvenoj zaštiti u FBiH je propisano da ministar može donijeti rješenje o razrješenju direktora zdravstvene ustanove isključivo u situaciji ukoliko takvo rješenje, u roku od 30 dana od saznanja za utvrđene nepravilnosti, nije donio upravni odbor odnosne zdravstvene ustanove, pa je iz iskaza sekretara Ministarstva zdravstva D. Č. utvrđeno da je po apelantovom nalogu sačinila rješenje o razrješenju direktorice Doma zdravlja Gračanica, te da je apelanta više puta usmeno upozoravala da nije poštovana zakonska procedura, te da, prema njenom ličnom mišljenju, nepravilnosti koje su konstatirane u zapisnicima kantonalnog inspektora nisu bile dovoljne da se donese jedno takvo rješenje, a čak i da jesu prvobitno je bilo potrebno poštovati zakonsku proceduru oko smjene, odnosno sačekati vremenski protek od 30 dana, odnosno odluku upravnog odbora. Sačinjavanje akta ne znači njegovo donošenje, akt donosi onaj ko ga potpisuje i onaj ko je ovlašten, a D. Č. je samo poslušala naređenje ministra da napiše akt, i to nakon što je više puta upozoren da zakonska procedura nije poštovana, odnosno da akt nije u skladu sa zakonom. Obaveza D. Č. je isključivo da upozorava rukovodioce na eventualno zakonito odnosno nezakonito postupanje, a ministar je jedini koji je isključivo nadležan za donošenje svih odluka u Ministarstvu.
7. Kako je Kantonalni sud 5. augusta 2019. godine uvažio apelantovu žalbu, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio Općinskom sudu na ponovno suđenje uz upute da je potrebno da taj sud obrazloži apelantovo postupanje koje je bilo suprotno interesima službe, a na štetu Z. K., to je Općinski sud prihvatio navode optužbe o takvom apelantovom postupanju iz sljedećih razloga: cijeneći iskaze saslušanih svjedoka, te posebno cijeneći iskaz kantonalne zdravstvene inspektorice D. M. koja je tokom glavnog pretresa navela da su JZU Domovi zdravlja na cijelom Tuzlanskom kantonu imali period do 19. decembra 2015. godine da usklade svoje poslovanje s Pravilnikom o uvjetima, organizaciji i načinu rada u pružanju hitne medicinske pomoći, da je postupajuća inspektorica u oba svoja izvještaja nakon izvršene inspekcije navela da je djelovala preventivno i izdala upozorenje subjektu nadzora, Općinski sud je zaključio da u pogledu hitnosti za formiranje timova nije bilo nikakve hitnosti, pa shodno tome ni razloga za smjenu Z. K. Ovakav iskaz inspektorice je u potpunosti saglasan s iskazom svjedoka odbrane – bivše direktorice Zavoda zdravstvenog osiguranja A. H., što je sud dalje pojasnio. Ovi iskazi su dalje u potpunosti saglasni s iskazom direktorice Z. K. koja je izjavila da je u cijelosti upoznata s ugovorenim obavezama i periodom do kojeg su trebali da usklade poslovanje, a to je 19. decembar 2015. godine, da je Dom zdravlja normalno funkcionirao i stanovnicima bila osigurana hitna medicinska pomoć, pa je poimenično navela imena ljekara koji su bili ,,u rezervi i uvijek dostupni“, da je ljekarska hitna medicinska pomoć bila osigurana za stanovnike općine Gračanica jer je uvijek bila dobro organizirana i dolazili su doktori porodične medicine i sve je funkcioniralo u najboljem redu (i drugo što je sud naveo, strana 17). Općinski sud je ukazao na izjave članova Upravnog odbora JZU Dom zdravlja Gračanica, koji su vršili stalni nadzor nad radom direktorice Z. K., koji su izjavili da u tom periodu nisu imali saznanja niti bilo kakve informacije o nepravilnostima u radu direktorice, kako bi se eventualno nepravilnosti mogle otkloniti, i da nije bilo obavještenja o nepravilnostima u radu direktorice, nego je samo primljeno rješenje o smjeni direktorice, nakon čega su samo mogli imenovati vršioca dužnosti direktora a radi nesmetanog rada Doma zdravlja, te je dalje ukazao na iskaz svjedoka S. M.
8. O apelantovom postupanju u vezi s radom JZU Dom zdravlja Gračanica i njegovom pokušaju utjecaja na organizaciju i rad ove zdravstvene ustanove, i to nakon smjene direktorice Z. K., svoj iskaz dala je i svjedokinja M. U. S., koja u svojoj izjavi navodi i činjenicu da je ubrzo nakon što je imenovana za vršioca dužnosti direktora pozvana od apelanta koji je tražio od nje da izvrši preraspodjelu nekih zaposlenika, u suprotnom će joj poslati inspekciju i Finansijsku policiju koja je naknadno i pristupila radi vršenja kontrole u Dom zdravlja u Gračanici, pa je ta dešavanja morala prijaviti i kod Policijske stanice Gračanica, kao da i dalje dolaze pojačane inspekcije u JZU Dom zdravlja Gračanica po apelantovim predstavkama. Kada se s navedenim iskazima dovedu u vezu iskaz svjedokinje D. Č., koja je bila sekretar Ministarstva i prema kojoj je bio usmjeren direktni nalog apelanta za sačinjavanje rješenja o smjeni Z. K., Općinski sud je zaključio da apelantove radnje nisu bile u interesu službe nego su bile motivirane nekim ličnim interesima i razlozima apelanta, o čemu se izjasnio ukazujući na iskaz D. Č. Nadalje, Općinski sud navodi šta je utvrdio iz iskaza svjedoka B. G. Kada je u pitanju radnja izvršenja krivičnog djela, Općinski sud je uputio na odredbu člana 383. stav 1. KZFBiH, koji se odnosi na krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja. U konkretnom slučaju apelant je kao ministar Ministarstva zdravstva TK i kao službeno lice u Federaciji iskoristio svoj službeni položaj, te Z. K. nanio štetu i teže povrijedio njena prava na način da je donio rješenje o razrješenju direktora prije isteka mandata na koji je imenovana tako što je dao nalog za hitno donošenje rješenja odmah nakon prijema izvještaja inspekcije, pa je, nakon što ga je sekretar upozorio na kršenje zakonske procedure, apelant ponovio svoj nalog za sačinjavanje rješenja o smjeni jer, kako kaže, „nije mogao čekati izjašnjenje Upravnog odbora Doma zdravlja“. To znači da je bio svjestan i znao da je prije njegove odluke potrebno izjašnjenje Upravnog odbora, pa tek ukoliko oni ne donesu odluku o smjeni i to pod uvjetom da za smjenu postoje opravdani razlozi, ministar ima pravo da donese takvu odluku, što je i htio, te znajući da postupa suprotno odredbi člana 69. Zakona o zdravstvenoj zaštiti u FBiH (kojom je propisano da ministar može donijeti rješenje o razrješenju direktora zdravstvene ustanove isključivo u situaciji ukoliko takvo rješenje u roku od 30 dana od saznanja za utvrđene nepravilnosti nije donio upravni odbor odnosne zdravstvene ustanove) sekretaru naložio da sačini rješenje o razrješenju s dužnosti direktora dr. Z. K. U svojoj namjeri za smjenom apelant je bio toliko uporan da je bio spreman kršiti još i Zakon o upravnom postupku nalažući sekretaru da ona sa još jednom službenicom prisilno izvrši njegovo rješenje, odakle proizlazi apelantovo umišljajno i svjesno postupanje usmjereno na zloupotrebu i iskorištavanje svojih ovlaštenja kao ministra zdravstva u Vladi TK s ciljem da drugom, u ovom slučaju direktorici JZU Dom zdravlja Gračanica, nanese štetu i teže povrijedi njena prava u vidu smjene s mjesta direktora JZU Doma zdravlja Gračanica, a iz kojeg apelantovog postupanja proizlaze obilježja krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. KZFBiH.
9. Kantonalni sud je donio Presudu broj 32 0 K 286988 20Kž 2 od 26. augusta 2020. godine kojom je tužiočevu žalbu odbio kao neosnovanu, dok je apelantovu žalbu djelimično uvažio, pa je preinačio presudu Općinskog suda od 21. februara 2020. godine u odluci o krivičnopravnoj sankciji i sigurnosnoj mjeri, tako da je apelantu za učinjeno krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. KZ-a, za koje je tom presudom proglašen krivim, izrečena uvjetna osuda kojom je utvrđena kazna zatvora iz te presude u trajanju od šest mjeseci i istovremeno određeno da se ona neće izvršiti ukoliko apelant u roku od jedne godine po pravomoćnosti presude ne učini novo krivično djelo, dok se izrečena sigurnosna mjera zabrane vršenja poziva, aktivnosti ili funkcije iz člana 76. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine ukida. U ostalom dijelu prvostepena presuda ostaje neizmijenjena.
10. U obrazloženju presude, razmatrajući apelantovu žalbu, Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je apelant ukazivao na bitne povrede krivičnog postupka, ukazujući da mu je povrijeđeno načelo kontradiktornosti s obzirom na to da nije imao sve informacije o svim dokazima i navodima koje je iznio tužilac i da nije imao mogućnost da odgovori na iznesene navode i dostavi druge dokaze u prilog svojoj odbrani, kako bi se stavio u položaj potpune jednakosti s tužiocem.
11. Kantonalni sud je naveo da su ovi žalbeni prigovori neosnovani, ukazujući na odredbu člana 241. stav 2. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP; nakon podizanja optužnice osumnjičeni, odnosno optuženi i branilac imaju pravo uvida u sve spise i dokaze), ali ukazujući da navedena odredba ne propisuje obavezu suda da odbrani dostavi dokaze, već je sud dužan to učiniti samo na njihov zahtjev. Iz spisa predmeta prvostepenog suda ne proizlazi da je apelant tokom postupka postavio ovakav zahtjev, kojem sud nije udovoljio, te su neosnovani žalbeni navodi da mu nije omogućen uvid u sve dokaze i da mu je sud zbog toga povrijedio pravo na odbranu i time počinio bitnu povredu krivičnog postupka (člana 312. stav 1. tačka d) ZKP-a).
12. Kantonalni sud je također cijenio neosnovanim apelantove žalbene navode da nije imao mogućnost da odgovori na iznesene navode kantonalnog tužioca i dostavi druge dokaze u prilog svojoj odbrani s obzirom na to da iz uvida u spis predmeta prvostepenog suda proizlazi da je na ponovljenom glavnom pretresu na apelantov prijedlog izvršeno saslušanje svjedokinje D. Č. kao svjedoka odbrane, nakon čega je apelant izjavio da nema drugih dokaznih prijedloga, pa je dokazni postupak završen i prilikom davanja završne riječi apelant se mogao izjasniti o svim navodima optužbe i iznijeti sve razloge na kojima zasniva svoju odbranu.
13. Pobijajući presudu zbog bitne povrede krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKPFBiH, apelant je u žalbi naveo da su izreka i obrazloženje presude međusobno kontradiktorni i u svojoj sveukupnosti, te se takva presuda ne može razumjeti i ne sadrži osnovne elemente presude propisane odredbama ZKP-a. Kantonalni sud je naveo da su ovi žalbeni razlozi potpuno paušalni i kao takvi neosnovani jer se žalbom ne ukazuje konkretno u čemu su izreka i obrazloženje presude protivrječni, niti u kojem dijelu je pobijana presuda nerazumljiva, pa sud žalbu u ovom dijelu nije mogao ni ispitati. Kantonalni sud je također naveo da se apelantovom žalbom neosnovano prigovara da je učinjena bitna povreda krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP-a, iz razloga što u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, jer je odredbom člana 305. tačka 7. ZKP-a propisano da će sud u obrazloženju pismeno izrađene presude, između ostalog, određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročitu ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, te kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo. Suprotno žalbenim navodima, prvostepeni sud je u obrazloženju svoje presude potpuno i određeno iznio koje činjenice smatra dokazanim i iz kojih razloga, te je dao razloge o odlučnim činjenicama na kojima je zasnovao svoju odluku o apelantovoj krivici, jer iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je sve izvedene dokaze prvostepeni sud cijenio savjesno, te je na osnovu takve ocjene izveo pravilne zaključke o relevantnim činjenicama za predmetno djelo, za šta je dao valjane razloge, tako da nije počinio bitnu povredu odredbi krivičnog postupka na koju ukazuje apelantova žalba.
14. Kantonalni sud se na str. 4. i 5. također izjasnio o navodima iz žalbe da su dokazi pribavljeni i izvedeni bitnim povredama ZKP-a, da nije navedeno suprotno kojem propisu (blanketnom) apelant je postupao, da nije nastupila posljedica kao bitno obilježje krivičnog djela, što je sve pojasnio. Također, na strani 6. Kantonalni sud je ukazao da je apelant pobijao presudu i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a koje navode je Kantonalni sud ocijenio neosnovanim, što je obrazložio.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
15. Apelant u apelaciji ukazuje na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te navodi povredu prava odredbi Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u činjenici da je postupak trajao pet godina,. odnosno da je došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku, za šta odgovornost snosi uglavnom prvostepeni sud. Dalje, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije jer je sud prihvatio sve dokaze Tužilaštva, na kojima je zasnovao odluku, odbijajući apelantove prijedloge za izvođenje dokaza, „a posebno realnu i objektivnu ocjenu izvedenih dokaza na obje strane u kojoj uopće nije data ocjena saslušanog svjedoka – sekretara Ministarstva“ (D. Č.), te dalje ukazuje na njene izjave date Tužilaštva i MUPTK, koje su kontradiktorne. Dalje, apelant upućuje i na izjavu svjedokinje D. Č. koju je dala na ponovljenom postupku kao svjedok odbrane. Apelant se žali i na ocjenu iskaza ostalih svjedoka, „koji iskazi su cijenjeni jednostrano samo u okviru izvedenih dokaza tužilaštva, ali ne i dokaza koji su izvedeni ili saslušani od strane apelanta“. Na ovaj način bez valjanog obrazloženja stvorena je neopravdana prednost Tužilaštva, a što je učinak da apelantovo pravo bude manje od prava Tužilaštva, te da bude onemogućen da s uspjehom ospori optužbe koje ga terete. Apelant je u apelaciji naveo: „Svi iskazi svjedoka su interpretirani na način da su pripremljeni prethodno od strane tužilaštva, a u toku izvođenja dokaza čitani i predočeni sudu uz saglasan iskaz svjedoka. Apelantu su u tom izvođenju dokaza bila ograničena prava, jer se branio lično, što je njegovo zakonsko i ustavno pravo“. Apelant navodi da su mu prava povrijeđena zbog činjenice da nisu uvaženi ni u jednom dijelu odbrane i žalbe argumenti koji bi ga oslobodili krivice, a sastavni dijelovi iz člana 383. nisu u potpunosti ispunjeni. Apelant ukazuje na dva različita tumačenja krivičnog djela iz člana 383. KZ-a u dvije presude, kao i da Z. K. nije pretrpjela štetu, što apelant pojašnjava. Apelant navodi da su činjenice koje je iznosilo Tužilaštvo neistinite, proizvoljne, netačne i programirane, usmjerene da se po svaku cijenu ishodi njegova krivična odgovornost. U tom dijelu apelant upućuje na izvršene inspekcijske nadzore, da Z. K. nije poštovala ugovorne obaveze po pitanju broja timova hitne medicinske pomoći, da Z. K. nije obavijestila Upravni odbor o posjeti i zapisniku zdravstvenog inspektora, čime je kršila relevantne propise koje apelant navodi u apelaciji. Apelant upućuje na iskaz D. Č. koja je navela da je sačinila rješenje i kazala da nije poštovala određene zakonske odredbe.
II.Odgovori na apelaciju
16. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da je apelacija neosnovana i predložio da se ona odbije. Općinski sud je u presudi dao jasne razloge zbog čega je utvrdio da je dokazano da je apelant počinio krivično djelo i na osnovu kojih dokaza je sud temeljio svoju odluku. U navedenoj presudi je ukazano da ovakav zaključak proizlazi nakon analize izvedenih dokaza, odnosno saslušanih svjedoka i izvedenih materijalnih dokaza, a posebno cijeneći tvrdnje optužbe i odbrane u skladu s izvedenim dokazima. Sud je u presudi iznio razloge i obrazložio odlučne činjenice i presudu obrazložio u pogledu elemenata u smislu člana 305. stav 7. ZKP-a, a presudu Općinskog suda je potvrdio Kantonalni sud, a preinačena je samo u odluci o krivično-pravnoj sankciji i sigurnosnoj mjeri. Optužnica protiv apelanta primljena je u sud 13. 10. 2016. godine, te nakon što je optužnica potvrđena 21. 10. 2016. godine, donesena je prvostepena presuda 10. 10. 2017. godine, dakle u roku od godinu dana od dana potvrđivanja optužnice, kako je to regulirano članom 14. ZKPFBiH, a nakon što je Rješenjem Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 K 286988 17 Kž od 5. 8. 2019. godine ukinuta prvostepena presuda, u ponovljenom postupku pred prvostepenim sudom je donesena presuda 21. 2. 2020. godine, tako da su u najkraćim rokovima donesene odluke u predmetu protiv apelanta.
17. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da nije došlo do povrede prava koja apelant navodi i da apelant u apelaciji iznosi iste navode koje je iznosio u žalbi, pri čemu Kantonalni sud ostaje pri razlozima datim u svojoj presudi.
18. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je u vezi s dužinom postupka navelo da je u tom krivičnom postupku proveden niz dokaza i od čije dužine je zavisilo njegovo trajanje, da su sudovi blagovremeno i u skladu s brojem drugih krivičnih predmeta u obradi preduzimali potrebne radnje s ciljem okončanja ovog krivičnog postupka, te da je trajanje ovog postupka trajalo i okončao u razumnom roku. Dalje, iz sadržaja kako prvostepene tako i drugostepene presude vidljivo je da su sudovi dozvolili apelantu maksimalno korištenje svih procesnih prava, a posebno prava na izvođenje svih svojih dokaza. To što dokazi odbrane nisu opovrgli činjenične navode optužnice ne dovodi do ukazane povrede prava na odbranu kako to smatra apelant. U odnosu na navod o pogrešnom tumačenju krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383 KZFBiH od strane sudova, Tužilaštvo navodi da je iz navedenih presuda i njihovih obrazloženja vidljivo da niti jedan sud nije imao sumnje u pogledu bitnih elemenata tog krivičnog djela, kao i dokaza koje su dali za osnov van svake razumne sumnje, da je apelant počinio krivično djelo u vrijeme, mjesto i način kako je to navedeno u optužnici, pa je stoga i ovaj dio apelacije prije svega nerazumljiv, a onda i neosnovan, bez obzira na to kako bio iznesen u apelaciji. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
19. U apelantovom izjašnjenju na odgovore koje su dostavili redovni sudovi i Tužilaštvo apelant je opet ponovio suštinski sve navode iz apelacije, s tim da je ukazao i na povredu prava iz člana 7. Evropske konvencije.
V.Relevantni propisi
20. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH” br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 383.
Zloupotreba položaja ili ovlašćenja (1) Službena ili odgovorna osoba u Federaciji koja iskorišćavanjem svog službenog položaja ili ovlašćenja, prekoračivši granice svoje službene ovlasti ili ne obavivši svoje službene dužnosti, pribavi sebi ili drugom kakvu korist, drugome nanese kakvu štetu ili teže povrijedi prava drugog, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
(2) Ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana pribavljena imovinska korist koja prelazi 10.000 KM, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do deset godina.
(3) Ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana pribavljena imovinska korist koja prelazi 50.000 KM, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora najmanje tri godine.
(4) Pribavljena korist bit će oduzeta.
21. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 296.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Član 305. stav (7) Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.
VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 3. oktobra 2020. godine, a apelacija je podnesena 11. novembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
29. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim i izrečena mu je uvjetna osuda za krivično djelo propisano zakonom. Dakle, u konkretnom slučaju se radilo o utvrđivanju „osnovanosti bilo kakve krivične optužbe“ protiv apelanta, pa on u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) i člana 6. Evropske konvencije.
30. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da su redovni sudovi proizvoljno i pogrešno ocijenili provedene dokaze, što je rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i u vezi s tim pogrešno primijenjenim pozitivno-pravnim propisima, kao i na navode o dužini trajanja postupka.
31. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
32. Dalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko ova procjena ne djeluje očigledno proizvoljno. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78. i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05).
33. Ustavni sud, također, ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 296. stav 2. ZKP-a). Pri tome, prema članu 16. ZKP-a, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.
34. Razmatrajući apelantove navode kojima ukazuju na proizvoljnu ocjenu dokaza i proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore isticao tokom postupka pred redovnim sudom, o čemu su se prvostepeni i drugostepeni sud dovoljno jasno, precizno i argumentirano izjasnili. Ustavni sud prvenstveno ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza svih izvedenih dokaza, te da iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da je Općinski sud zaključak da je apelant učinio krivično djelo izveo na osnovu iskaza svjedoka i materijalne dokumentacije. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da je Općinski sud detaljno analizirao iskaze svjedoka i dao njihovu ocjenu. Ustavni sud, dalje, zapaža da su apelantovi navodi bili predmet analize Kantonalnog suda koji je prihvatio utvrđenja i zaključke prvostepenog suda (osim u dijelu odluke o vremenu provjeravanja i sigurnosnoj mjeri), te je između ostalog ukazano da su neosnovani apelantovi navodi da nije imao uvid u dokaze; da u presudi nisu dati razlozi o odlučnim činjenicama; da nije naveden propis suprotno kojem je apelant postupao (član 69. Zakona o zdravstvenoj zaštiti u FBiH); da nije nastupila posljedica krivičnog djela i dr.. Kantonalni sud je analizirao apelantove navode u vezi s navedenim i obrazložio zašto su neosnovani. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju presuda dali jasne i precizne razloge za svoje stavove, odnosno da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Također, jasno je da je apelant nezadovoljan donijetom odlukom i da samo svoje lične stavove suprotstavlja stavovima sudova. Dakle, osim apelantovog ličnog nezadovoljstva donijetim odlukama, Ustavni sud primjećuje da u obrazloženjima osporenih odluka nema ništa što bi ukazivalo da je sud povrijedio apelantu pravo na pravičan postupak.
35. Slijedom iznesenog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela
36. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Period koji se uzima u obzir
37. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, pri ocjeni pitanja da li je suđenje provedeno „u razumnom roku“ početak relevantnog perioda u krivičnim stvarima vezuje se za trenutak u kojem je lice koje je u pitanju postalo svjesno da je osumnjičeno za krivično djelo, jer od tog momenta ima interes da sud donese odluku o postojanju te sumnje. Prema informacijama koje su dostupne Ustavnom sudu, a koje proizlaze iz osporenih presuda, apelacije, kao i odgovora na apelaciju, Ustavni sud zaključuje da je optužnica protiv apelanta podignuta 11. oktobra 2016. godine i potvrđena 21. oktobra 2016. godine, te s obzirom na to da apelant nije ništa drugo naveo, Ustavni sud nalazi da je to moment od kada je apelant saznao za krivični postupak protiv njega, odnosno od kada je suočen s optužbom.
38. Dalje, kao kraj relevantnog perioda uzima se trenutak u kojem je okončana nesigurnost u pogledu pravne pozicije lica koje je u pitanju. U tom smislu, Evropski sud primjenjuje jednake kriterije i u krivičnim i u građanskim stvarima. Pri tome, u krivičnom postupku odluka o optužnici, odnosno oslobađanje od optužbe ili odbacivanje optužbe moraju biti konačni. Najzad, konačno odlučivanje o optužbi može predstavljati i odustajanje od daljnjeg vođenja krivičnog postupka (vidi Wemhoff, stav 18).
39. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je konačna odluka u konkretnom predmetu presuda Kantonalnog suda od 26. augusta 2020. godine, koja je dostavljena apelantu 3. oktobra 2020. godine. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom razmatranja dužine predmetnog krivičnog postupka je period od četiri godine.
Analiza dužine trajanja postupka
40. Imajući u vidu krivično djelo za koje je apelant bio optužen, dokaze koji su provedeni u toku postupka, Ustavni sud nalazi da se radi o relativno složenom postupku.
41. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelant u predmetnom postupku proglašen krivim prvostepenom presudom koja je donijeta 10. oktobra 2017. godine, dakle godinu dana od potvrđivanja optužnice. Također, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud odluku o žalbi donio 5. augusta 2019. godine, dakle nakon godine dana i deset mjeseci, te je prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. Nakon toga, Općinski sud je donio presudu 21. februara 2020. godine, dakle nakon šest mjeseci, a u postupku po žalbi Kantonalni sud je izmijenio odluku u jednom dijelu (vrijeme provjeravanja i izrečena sigurnosna mjera), dok je u ostalom dijelu presuda ostala neizmijenjena.
42. Analizirajući ponašanje suda, Ustavni sud primjećuje da su sudovi relativno brzo postupali i donosili svoje odluke. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je, suprotno apelantovim navodima, najduže trebalo Kantonalnom sudu da donese odluku o žalbi (godinu i osam mjeseci) protiv odluke prvostepenog suda od 10. oktobra 2017. godine. Međutim, imajući u vidu veoma ažurno ponašanje ostalih sudova, kao i činjenicu da je postupak na dvije instance i nakon što je odluka jednom ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak trajao ukupno četiri godine, Ustavni sud nalazi da nema elemenata koji bi ukazivali da su redovni sudovi (i Tužilaštvo) bezrazložno odugovlačili predmetni postupak.
43. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao elementa prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
44. Apelant je u apelaciju ukazao na povredu prava na imovinu, ali ničim nije konkretizirao ovaj navod. Isto se odnosi na povredu prava na pravni lijek, što je samo navedeno u apelaciju. Međutim, Ustavni sud nalazi da se u nedostatku datih argumenta u odnosu na ova prava, a imajući u vidu prethodni zaključak u vezi s pravom na pravično suđenje (a pogotovo činjenicu da je apelant imao pravo na žalbu, te da je o apelantovoj žalbi odlučeno), nema potrebe dodatno baviti ovim navodima jer, kao što je rečeno, apelant ih ničim nije argumentirao, a iz osporenih odluka Ustavni sud ne nalazi da je na bilo koji način došlo do povrede ovih prava. Također, s obzirom na to da je apelant u izjašnjenju na odgovore redovnog suda i Tužilaštva prvi put ukazao i na povredu člana 7. Evropske konvencije, Ustavni sud, imajući u vidu odredbu člana 18. stav 3. tačka c) Pravila Ustavnog suda nalazi da ovaj navod koji je istakao tek prvi put u izjašnjenju na odgovore (dakle u odnosu na isti činjenični supstrat i iste odluke osporene apelacijom) ne može razmatrati.
VIII.Zaključak
45. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije budući da su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti, te kada nema elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Ustavni sud, također, zaključuje da nema ni povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u „razumnom roku“ u krivičnom postupku koji je trajao četiri godine, u kojem su, bez obzira na to što je presuda jednom ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak, redovni sudovi, kao i Tužilaštvo, postupali ažurno i bez odugovlačenja postupka.
46. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić