Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-177/22 („Hotel Visoko“ d.d. Visoko)

Odluka donesena 06. 04. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Stjecanje bez osnova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-177/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-177/22, rješavajući apelaciju koju je podnio „Hotel Visoko“ d.d. Visoko, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Hotel Visoko“ d.d. Visoko protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 P 079203 20 Gž od 21. septembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Hotel Visoko“ d.d. Visoko (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Faruk Ćosović advokat iz Visokog, podnio je 14. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 41 0 P 079203 21 Rev od 9. decembra 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 P 079203 20 Gž od 21. septembra 2020. godine i Presude Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 41 0 P 079203 19 P od 25. juna 2020. godine.

2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-4191/20 od 10. decembra 2020. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda broj 41 0 P 079203 21 Rev od 9. decembra 2021. godine revizija apelanta odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta da mu tužena (H.E.), na ime sticanja bez osnova, isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, te je obavezan apelant da tuženoj naknadi troškove predmetnog postupka u određenom novčanom iznosu.

4. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da iz stanja predmetnog spisa proizlazi da je presudom zbog propuštanja Općinskog suda od 8. maja 2014. godine apelant obavezan da na ime tužene uplati pripadajuće doprinose za određeni vremenski period (pobliže naznačen u predmetnoj presudi) u ukupnom iznosu od 24.610,00 KM. Dalje, da su parnične stranke 12. oktobra 2015. godine zaključile sudsko poravnanje prema kojem je apelant isplatio tuženoj iznos od 19.000,00 KM, nakon čega je tužena povukla svoj prijedlog za izvršenje podnesen Općinskom sudu na osnovu presude zbog propuštanja Općinskog suda od 8. maja 2014. godine. Takođe, da je 13. marta 2019. godine apelant obaviješten od strane Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: FZ PIO) da je dužan po osnovu doprinosa za penziono i invalidsko osiguranje, na ime tužene, uplatiti iznos od 9.481,10 KM (za period obuhvaćen presudom zbog propuštanja Općinskog suda od 8. maja 2014. godine). Konačno, da apelant predmetnu tužbu podnosi jer tužena „nije postupila po dogovoru“ u vezi sa presudom zbog propuštanja Općinskog suda od 8. maja 2014. godine i zaključenim sudskim poravnanjem od 12. oktobra 2015. godine tvrdeći da je tužena na navedeni način stekla bez osnova iznos od 19.000,00 KM. Kantonalni sud je ukazao da je odredbama člana 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da, ako je neko sredstvo, odnosno imovina jedne osobe, na bilo koji način prešlo u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnova u nekom sporazumu ili kakvom drugom pravnom poslu ili ZOO, sticalac je dužan da ga vrati ako je to moguće, a inače je dužan naknaditi vrijednost postignute koristi, te da obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti, nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Takođe, da je odredbama člana 211. ZOO propisano da, ko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti nema pravo zahtijevati vraćanje, izuzev ako je zadržao pravo da traži vraćanje ili ako je platio da bi izbjegao prinudu, dok je odredbama člana 212. ZOO propisano da, ko je isti dug platio dva puta, pa makar jednom i po osnovu izvršne isplate, ima pravo tražiti vraćanje po opštim pravilima o sticanju bez osnova. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da je u konkretnom slučaju, kako je tužena naplatila predmetni iznos na osnovu navedenog poravnanja, pravilna odluka prvostepenog suda koji je zaključio da nisu ispunjeni uslovi propisani naprijed citiranim odredbama ZOO. Naime, tužena je imala pravni osnov za naplatu predmetnog iznosa, a koji osnov nije otpao, tim prije što je apelant izvršio isplatu predmetnog iznosa tuženoj po poravnanju, znajući da je presudom zbog propuštanja Općinskog suda od 8. maja 2014. godine obavezan, ne da tuženoj lično isplati sporni iznos, već da kod FZ PIO na ime tužene uplati dužne doprinose. Stoga, shodno odredbama člana 211. ZOO, apelant nema pravo ni zahtijevati vraćanje isplaćenog iznosa, niti se provođenje sudskog izvršnog postupka po prijedlogu za izvršenje može smatrati prinudom koju je apelant htio da izbjegne da bi imao pravo zahtijevati vraćanje isplaćenog iznosa po predmetnom poravnanju. Navedeno tim prije što je tužena ispunila svoju obavezu iz poravnanja o povlačenju prijedloga za izvršenje, dok predmetnim poravnanjem nije preuzela obavezu da navedena sredstva sama uplati kod FZ PIO, pa apelant nije tuženoj platio predmetni iznos dva puta, da bi se osnovano mogao pozivati na odredbe člana 212. ZOO.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, između ostalog, navodi da je tužena bila dužna da iznos koji je naplatila od apelanta po osnovu poravnanja uplati i nadležnom FZ PIO, što ona nije učinila, nego je predmetna sredstva „zadržala za sebe“, pa se na taj način neosnovano obogatila na račun apelanta.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost, odnosno ne nalazi da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Naime, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO, dao jasno obrazloženje zbog čega smatra da su neosnovani prednji navodi apelanta, a Ustavni sud u takvom obrazloženju Kantonalnog suda ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-177/22 („Hotel Visoko“ d.d. Visoko) | Sudska praksa | Aktio