Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3798/20 (JU Centar za socijalni rad Velika Kladuša)
Odluka donesena 06. 04. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Ugovor o kupoprodaji
- Vlasničko-pravni odnosi
- Dosjelost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Državno vlasništvo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3798/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-3798/20, rješavajući apelaciju JU Centra za socijalni rad Velika Kladuša, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija JU Centra za socijalni rad Velika Kladuša podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 P 044158 20 Gž od 18. augusta 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. JU Centar za socijalni rad Velika Kladuša (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 20. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 23 0 P 044158 20 Gž od 18. augusta 2020. godine i presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 23 0 P 044158 19 P od 25. marta 2020. godine.
2. Postupajući po apelantovoj tužbi protiv tužene Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena), v.sp. 1.000,00 KM, Općinski sud je donio presudu broj 23 0 P 044158 19 P od 25. marta 2020. godine, kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je apelant na osnovu pravnog poslaugovora o kupoprodaji stekao pravo vlasništva sa dijelom 1/1 na nekretnini bliže opisanoj u izreci presude (kuća, zgrada i dvorište, u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina) i da se po pravosnažnosti presude ima u zemljišnim knjigama po službenoj dužnosti izvršiti upis prava vlasništva sa 1/1 dijela na ime apelanta, te da se obaveže tužena da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka. Presudom je dalje odbijen i apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je apelant dosjelošću stekao pravo vlasništva sa dijelom 1/1 na predmetnoj nekretnini i da se po pravosnažnosti presude ima u zemljišnim knjigama po službenoj dužnosti izvršiti upis prava vlasništva s 1/1 dijela na ime apelanta, te da se obaveže tužena da apelantu nadoknadi nastale troškove parničnog postupka. Presudom je također obavezan apelant da tuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu, te je apelant oslobođen plaćanja troškova parničnog postupka koji se odnose na sudsku taksu.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u postupku utvrđeno da je apelant upisan kao posjednik predmetne nekretnine. S tim u vezi, obrazloženo je da je 3. oktobra 1978. godine zaključen ugovor o kupoprodaji između Slavka Drobca, kao prodavca, i SIZ-a za stambenu oblast Velika Kladuša, te da je predmet ugovora kuća (visoka prizemnica sa pratećim objektima) sa dvorištem. Dalje je obrazloženo da je između SIZ-a stanovanja Velika Kladuša i apelantovog prednika 2. novembra 1998. godine zaključen ugovor čiji je predmet prijenos predmetne nekretnine sa SIZ-a stanovanja Velika Kladuša na apelantovog prednika, koji se nalazi u posjedu predmetne nekretnine, te da je SIZ stanovanja Velika Kladuša saglasan da se na osnovu ugovora izvrši otpis i prijenos prava svojine u korist apelantovog prednika u zemljišnim i katastarskim knjigama. Općinski sud je ukazao i da je od strane Zemljišnoknjižnog ureda Općinskog suda uspostavljen zemljišnoknjižni uložak, u kojem je na predmetnoj nekretnini upisano kao vlasništvo sa dijelom 1/1 Opšte narodna imovina, te da je rješenjem Kantonalnog suda odbačen kao nedopušten apelantov prijedlog za ponavljanje navedenog postupka. Također je ukazao da je u prijavi u promjeni na zemljištu od 5. januara 1991. godine predmetna nekretnina „upisana prvo kao dosadašnji posjednik DR.SV.RO za komunalne i uslužne djelatnosti, a sadašnji posjednik SIZ za stambenu komunalnu oblast“.
4. Uvažavajući činjenicu da se predmetna nekretnina vodi i upisana je kao državno vlasništvo (Opšte narodna imovina), kao i da su se apelant i njegovi prednici nalazili u posjedu predmetne nekretnine (savjestan i zakonit posjed ili samo savjestan posjed), Općinski sud je naveo da se vrijeme od 1950. godine pa do 10. oktobra 1995. godine ne može apelantu „uračunati kao vrijeme dosjedanja prava vlasništva uvažavajući odredbu člana 29. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima.“ Dalje je navedeno da je Zakon o osnovama vlasničkih odnosa, koji je stupio na snagu 10. oktobra 1995. godine, promijenio navedenu odredbu o stjecanju prava vlasništva na stvarima u državnom vlasništvu. Slijedom navedenog, računajući od 10. oktobra 1995. godine pa nadalje, Općinski sud je ocijenio da je ispunjen uslov dvadesetogodišnjeg savjesnog i neprekidnog posjedovanja predmetne nekretnine, jer je protekao rok od 20 godina (10. oktobar 1995. godine-10. oktobar 2015. godine), pa je ispunjen uslov za stjecanje prava vlasništva u skladu sa članom 32. Zakona o vlasničko pravnim odnosima. Općinski sud je dalje ukazao i na odredbe člana 58. st. 1, 2, 3. i 4. i člana 372. Zakona o stvarnim pravima. Također je ukazao na odredbe Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja), te da se u konkretnom slučaju apelantov zahtjev treba rješavati sa aspekta primjene Zakona o stvarnim pravima (navedeni pravni stav zauzet je u odluci Kantonalnog suda broj 23 0 P 038607 18 Gž od 9. oktobra 2019. godine).
5. Općinski sud je naveo da je nakon zauzetog stava u navedenoj presudi Kantonalnog suda, Ustavni sud donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-1080/18, kojom je usvojio apelaciju tužene i u kojoj je zauzeto stanovište u pogledu stjecanja prava vlasništva na nekretninama u državnom vlasništvu te odnos Zakon o stvarnim pravima i Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja. S obzirom na tumačenje Ustavnog suda koja su zauzeta u odluci broj AP-1080/18 u pogledu primjene Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja i Zakona o stvarnim pravima, Općinski sud je odlučio kao u izreci presude. S tim u vezi, obrazloženo je da je Ustavni sud u odluci broj AP-1080/18 istakao da se primjenjuje Zakon o privremenoj zabrani u odnosu na državnu imovinu i da je navedeni zakon poseban zakon u odnosu na Zakon o stvarnim pravima. Dalje je obrazloženo da je apelant predmetnu nekretninu stekao na osnovu ugovora od 2. novembra 1998. godine, iz čega proizilazi da je zakonit posjednik, te da se kao takav upisao u katastar na predmetnoj nekretnini sa dijelom 1/1 posjeda. Dalje je ukazano da je apelant u posjedu predmetne nekretnine, odnosno smješten u objektu koji je izgrađen na predmetnoj nekretnini još od 1984. godine, pa proizilazi da je predmetna nekretnina u apelantovom posjedu više od 20 godina. Međutim, s obzirom na odluku Ustavnog suda, Općinski sud je zauzeo stav da je dužan poštovati odluke Ustavnog suda.
6. Presudom Kantonalnog suda broj 23 0 P 044158 20 Gž od 18. augusta 2020. godine, odbijena je apelantova žalba i potvrđena presuda Općinskog suda.
7. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da apelant u zemljišnim knjigama nije upisan kao nosilac prava upravljanja ili korištenja ili raspolaganja predmetne nekretnine i predmetna nekretnina je u zemljišnoj knjizi upisana kao državno vlasništvo. Dalje je ukazano na Odluku o ratifikaciji Sporazuma o pitanju sukcesije, te istaknuto da državna imovina koja se nalazi na teritoriji Bosne i Hercegovine pripada Bosni i Hercegovini. Također je navedeno da je Zakonom o privremenoj zabrani raspolaganja zabranjeno raspolaganje državnom imovinom, te da se pod raspolaganjem podrazumijeva direktni ili indirektni prijenos vlasništva. Kako je direktni prijenos vlasništva kada stranka zahtjeva donošenje presude kojom se utvrđuje da je stekla pravo vlasništva na osnovu dosjelosti (što je u konkretnom predmetu slučaj), Kantonalni sud je zaključio da navedeni razlozi jesu razlozi iz kojih proizilazi da je neosnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje prava vlasništva na predmetnoj nekretnini. Kantonalni sud je citirao odredbu člana 53. stav 1. Zakona o stvarnim pravima, te ukazao da se pravo vlasništva na osnovu ugovora o kupoprodaji nekretnina ne stiče odlukom suda donesenom u parničnom postupku, već uknjižbom u zemljišnu knjigu. Stoga je Kantonalni sud ocijenio da je, sa aspekta člana 53. stav 1. Zakona o stvarnim pravima, neosnovan apelantov tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje da je na osnovu ugovora o kupoprodaji stekao pravno vlasništva na predmetnoj nekretnini. Istaknuto je da tužba u konkretnom predmetu nije usmjerena na brisanje neispravnog upisa u zemljišnim knjigama, pa sud u predmetnom parničnom postupku nije ni mogao ispitivati da li je upis u zemljišnim knjigama pravilan ili ne, niti sud u ovom postupku može ispitivati zakonitost rješenja donesenih od zemljišnoknjižnih referenata, zbog čega žalbeni prigovori iznijeti u navedenom pravcu nisu osnovani.
8. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da su ispunjeni uslovi za sticanje prava vlasništva dosjelošću. Također ukazuje da je u prethodnom postupku uspostavljanja zemljišnoknjižnog uloška, Zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda dostavljen ugovor o kupoprodaji iz 1998. godine, koji nije uzeo u razmatranje niti uzeo u obzir prilikom donošenja rješenja od 23. novembra 2018. godine (kojim je uspostavljen zemljišnoknjižni uložak u kojem je upisana predmetna nekretnina kao opšte narodna imovina). Također ističe da nije imao saznanja o učinjenim propustima Zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda, pa je ostavljeni rok za žalbu u redovnoj proceduri protekao, a zahtjev za ponavljanje postupka odbačen.
9. Apelant smatra da je prilikom donošenja odluke, Općinski sud uzimao za odlučujuće isključivo činjenice koje idu u prilog tuženoj, zanemarujući pri tome u cijelosti nesporne činjenice i materijalne dokaze kojim je apelant dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva. Također smatra da odredbe Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja nisu mogle biti relevantne za donošenje predmetne sudske odluke niti je u odlučivanju morao biti odlučujući pravni stav zauzet u presudi Kantonalnog suda broj 23 0 P 038607 18 Gž od 9. oktobra 2019. godine. Ističe i da je utemeljenje odluke prvostepenog suda na stavu Ustavnog suda iz Odluke broj AP-1080/18 neprimjenjivo u predmetnom slučaju, jer se navedeni stav i činjenično stanje navedenog slučaja, nikako ne mogu podvesti pod činjenično-pravnu situaciju predmetnog postupka. Apelant posebno ističe da je na zakonit način stekao predmetnu nekretninu, koja je prethodno bila u posjedu i vlasništvu fizičkog lica, i tužena nikad nije polagala bilo kakva prava niti ometala apelanta u korištenju prava. Dalje ističe da će posljedica osporenih odluka u pogledu imovine apelanta biti u konačnici da je apelantu onemogućeno korištenje zgrade i prostorija u kojima je i njegovo registrovano sjedište, te da će njegovo dalje djelovanje u obavljanju djelatnosti od javnog interesa biti onemogućeno, imajući u vidu da apelant nema druge imovine niti vlastitih sredstava.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. S obzirom na to da je apelant organ javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njezinih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njom povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba, tač. 12–15). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je nakon toga apelacije državnih organa, odnosno nosilaca javne vlasti, u pravilu, ispitivao u vezi s navodima o kršenju prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, budući da ostala prava iz kataloga prava (član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine), prema svojoj suštini predstavljaju lična prava na koje se, u pravilu, ne mogu pozivati organi javne vlasti (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 3444/19 od 7. aprila 2021. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba, tačka 28). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati apelaciju u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1207/07 od 10. juna 2009. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U vezi sa navodima o kršenju ustavnog prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (op. cit. AP 3444/19, tačka 35.) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
14. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama odbijen apelantov tužbeni zahtjev radi utvrđenja vlasništva na predmetnoj nekretnini, zbog stavova koje je Ustavni sud zauzeo u Odluci broj AP-1080/18. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je u navedenoj Odluci utvrdio da postoji kršenje ustavnog prava Bosne i Hercegovine (tužene u konkretnom slučaju) na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine jer redovni sud nije razmotrio važno pitanje da li se u konkretnom slučaju radi o državnoj imovini u smislu Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja i arbitrarno je primijenio materijalno pravo smatrajući da Zakon o stvarnim pravima kao lex posterior derogira Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1080/18 od 28. januara 2020. godine, tačka 38, dostupna na www.usatvnisud.ba). Dovodeći stavove iznesene u navedenoj Odluci sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra prima facie neosnovanim apelantove navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, imajući u vidu da je predmetna nekretnina u zemljišnoj knjizi upisana kao državno vlasništvo i da apelant u zemljišnim knjigama nije upisan kao nosilac prava upravljanja ili korištenja ili raspolaganja predmetne nekretnine.
15. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić