Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-391/22 (Zaštitni fond Federacije BiH)

Odluka donesena 06. 04. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-391/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-391/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Zaštitni fond Federacije BiH, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zaštitni fond Federacije BiH protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Mal 319146 18 Gž od 10. decembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zaštitni fond Federacije BiH (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 1. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Mal 319146 18 Gž od 10. decembra 2021. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Mal 3194146 17 Mal od 6. avgusta 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, obavezan je apelant da tužiocu (E. H.) isplati priznato potraživanje u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa proizilazi da se po tužbi tužioca protiv tuženog „Lido osiguranje“ d.d. Sarajevo vodio postupak pred Općinskim sudom u Tuzli u predmetu broj 32 0 Mal 029057 10 Mal, radi naknade štete koju je tužilac pretrpio u saobraćajnoj nesreći koja se desila 15. maja 2010. godine, u kojoj je učestvovao I. I. koji je bio osiguranik „Lido osiguranja“ d.d. Sarajevo. Također, da je parnični postupak prekinut zbog pokrenutog likvidacionog postupka nad „Lido osiguranjem“ d.d. Sarajevo rješenjem Općinskog suda od 30. decembra 2013. godine, u kojem je likvidacioni upravnik priznao tužiocu potraživanje u iznosu od 1.825,67 KM, koje mu nesporno nije isplaćeno. Nadalje, da je „Lido osiguranje“ d.d. u likvidaciji Sarajevo 26. marta 2015. godine apelantu dostavio rješenja Općinskog suda u Sarajevu od 2. decembra 2013. i 8. maja 2014. godine o utvrđenoj listi osnovanih potraživanja, ujedno ga obavještavajući da ne raspolaže nikakvim rezervama društva koje bi se prenijele na apelanta iz kojih bi se povjeriocima vršila isplata po osnovu priznatih potraživanja. Također, da je njegova imovina prodata putem javnog nadmetanja za iznos od 60.460,50 KM, što čini 25,45% od ukupno procijenjene vrijednosti raspoložive imovine, te da sredstva od prodate imovine čine likvidacionu masu koja će se poslije namirenja troškova provođenja postupka posebne likvidacije prenijeti na apelanta u skladu sa odredbama člana 29. stav (4) Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju FBiH i čl. 15. i 16. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila. S tim u vezi je Kantonalni sud ukazao da je prvostepeni sud pravilno primijenio navedene zakonske odredbe kada je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužioca, zbog čega ne stoje žalbeni navodi u pogledu prigovora nedostatka pasivne legitimacije apelanta. Naime, apelant će nakon što ispuni svoje obaveze prema tužiocu, imati mogućnost da svoja prava ostvaruje u likvidacionom postupku pokrenutom nad imovinom „Lido osiguranje“ d.d. u likvidaciji Sarajevo, u skladu sa odredbama člana 29. stav (4) Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju FBiH i člana 16. stav (4) Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila, a u vezi sa članom 2. Zakona o likvidacionom postupku (stav izražen u odluci Ustavnog suda broj AP-3993/14 od 12. januara 2016. godine). Kantonalni sud je konačno naveo da su neosnovani prigovori apelanta isticani i u prvostepenom postupku da je predmetna tužba u odnosu na njega preuranjena, te da je tužilac imao mogućnost da svoj zahtjev usmjeri prema apelantu tek po okončanju likvidacionog postupka jer je njegova odgovornost supsidijarna. Naime, apelant zanemaruje da se štetni događaj desio 15. maja 2010. godine i da je tužilac podnio tužbu sudu prije otvaranja likvidacionog postupka nad „Lido osiguranjem“ d.d. Sarajevo, da je blagovremeno prijavio svoje potraživanje u likvidacionom postupku koje mu je većim dijelom priznato, te da je utvrđeno da tužilac svoja priznata potraživanja nije namirio u likvidacionom postupku, zbog čega je pravilno prvostepeni sud obavezao apelanta da tužiocu isplati navedena potraživanja.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka odluke, pogrešno primijenili materijalno pravo. Naime, apelant smatra da ne postoji pasivna legitimacija na njegovoj strani jer je njegova odgovornost supsidijarna, tj. da postoji samo za obaveze priznate u likvidacionom postupku nakon što je isti okončan. Također navodi da je predmetna tužba preuranjena, jer se od apelanta mogla zahtijevati naknada štete tek nakon što oštećeno lice nije moglo namiriti svoje priznato potraživanje u likvidacionom postupku.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. S obzirom na to da je apelant prema svojoj strukturi u istom statusu kao i nositelji javne vlasti u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3993/14 od 12. januara 2016. godine i Odluka o dopustivosti broj AP-5717/18 od 6. novembra 2018. godine dostupne na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-391/22 (Zaštitni fond Federacije BiH) | Sudska praksa | Aktio