Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-77/22 (A. N. i drugi)

Odluka donesena 06. 04. 2022.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Ponavljanje postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-77/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. travnja 2022. godine, u predmetu broj AP-77/22, rješavajući apelacije koje su podnijeli Aleksandar Nikolić i drugi, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Aleksandar Nikolić protiv Rješenja Okružnoga suda u Bijeljini broj 80 0 P 063355 21 Gvlž 2 od 11. listopada 2021. godine;

JP “Hrvatske telekomunikacije” d.d. Mostar protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 U 010341 21 Uvp od 9. rujna 2021. godine;

"Centrotrans DC" d.o.o. Sarajevo protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 035096 20 U od 9. prosinca 2021. godine;

Dušan Petrović, Nedeljko Josipović, Nada Simić i Dragan Lazarević protiv Rješenja Okružnoga suda u Doboju broj 85 0 P 009921 21 Gvlž od 14. prosinca 2021. godine;

zbog toga što su ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-77/22

1. Aleksandar Nikolić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, podnio je 5. siječnja 2022. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnoga suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 063355 21 Gvlž 2 od 11. listopada 2021. godine.

2. Rješenjem Okružnog suda broj 80 0 P 063355 18 Gž 3 od 5. travnja 2018. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda od 11. listopada 2021. godine, odbijen je apelantov prijedlog za ponavljanje postupka.

3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da se prema članku 255. stavak 1. toč. 9. Zakona o parničnom postupku postupak koji je odlukom suda pravosnažno završen može po prijedlogu stranke ponoviti ako stranka sazna za nove činjenice ili nađe ili stekne mogućnost da upotrijebi nove dokaze na osnovu kojih je za stranku mogla biti donesena povoljnija odluka da su te činjenice ili dokazi bili upotrijebljeni u ranijem postupku. Okružni sud je istakao da je rješenje RGU PJ Bijeljina (na koje se kao novi dokaz pozvao apelant u prijedlogu za ponavljanje postupka) doneseno 23. studenog 2018. godine, a predmetni parnični postupak je pravomoćno okončan rješenjem od 5. travnja 2018. godine. Stoga, Okružni sud je istakao da je prvostupanjski sud pravilno cijenio da se radi o dokazu koji nije mogao biti predložen u ranijem postupku, jer je nastao nakon pravomoćnog okončanja postupka. Kako je ispravka upisa apelanta kao posjednika na spornoj parceli izvršena na temelju spornog rješenja i kao takva nije postojala u vrijeme vođenja ranijeg postupka, Okružni sud je istakao da nije ispunjen jedan od zakonskih uvjeta koje predviđa citirana zakonska odredba. Okružni sud je istakao da se predmetni spor vodio po tužbi zbog smetanja posjeda, a u tom postupku je odlučna činjenica pitanje faktičkog i mirnog posjeda (jer ista ukoliko postoji predstavlja predmet sudske zaštite). U svezi s tim, istakao je da je bez značaja pravo na posjed, a samim tim i upisi posjednika u knjigama javne evidencije nekretnina. S obzirom na to, istakao je da je za predmetni spor bez značaja naknadno doneseno rješenje u upravnom postupku o ispravci greške i upisa posjeda apelanta na predmetnoj parceli. Dakle, istakao je da, predmetnim prijedlogom za ponavljanje postupka i novim dokazom na koje se apelant pozivao, nije dokazano da bi za apelanta mogla biti donesena povoljnija odluka da je taj dokaz bio upotrijebljen u ranijem postupku.

2. AP-162/22

4. JP „Hrvatske telekomunikacije“ d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, podnio je 17. siječnja 2022. godine apelaciju Ustavnome sudu protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 U 010341 21 Uvp od 9. rujna 2021. godine.

5. Rješenjem Službe za urbanizam i zaštitu okoliša Općine Cazin od 4. svibnja 2015. godine utvrđena je visina komunalne takse predniku apelanta za 2016. godinu za korištenje uređaja mobilne telefonije, a na temelju članka 3. stavak 1. točka 10. Odluke o komunalnim taksama i tarifi komunalnih taksi (u daljnjem tekstu: Odluka).

6. Rješenjem Općine Cazin, Komisija za prizive, predstavke i pritužbe Općinskog vijeća Cazin (u daljnjem tekstu: tuženi organ) od 29. lipnja 2015. godine odbijen je kao neutemeljen apelantov priziv izjavljen protiv rješenja od 4. svibnja 2015. godine

7. Presudom Kantonalnoga suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 U 010341 15 U od 27. studenog 2019. godine odbijena je kao neutemeljena apelantova tužba radi poništenja rješenja tuženog organa od 29. lipnja 2015. godine.

8. Rješenjem Kantonalnoga suda broj 01 0 U 010341 20 Uvl od 22. listopada 2020. godine, koje je potvrđeno presudom Vrhovnoga suda od 9. rujna 2021. godine, odbačena je apelantova tužba za ponavljanje postupka okončanog presudom od 27. studenog 2015. godine.

9. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je istakao da je apelant tužbu za ponavljanje postupka temeljio samo na presudi Ustavnoga suda F BiH broj U 4/19 od 15. listopada 2019. godine kojom je utvrđeno da članak 21. Tarife broj 11. i 12. Odluke nije u skladu sa Ustavom FBiH, a Odluka je bila temelj za donošenje rješenja od 4. svibnja 2015. godine. Kako člankom 47. stavak 1. točke od 1. do 6. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS) nije propisana mogućnost ponavljanja postupka iz tog razloga, Vrhovni sud je istakao da je prvostupanjski sud pravilno odbacio tužbu za ponavljanje postupka sukladno članku 51. stavak 2. ZUS. Vrhovni sud je istakao da nije sporno da navedena odluka Ustavnoga suda F BiH djeluje kao pravna činjenica. Međutim, nove činjenice mogu biti temelj za ponavljanje postupka samo uz uvjet da su postojale u vrijeme vođenja postupka i to do one faze u kojoj su mogle biti iznijete ili upotrijebljene na raspravi u ranijem sudskom postupku, ali da stranka za njih nije znala ili nije mogla upotrijebiti dokaze kojima bi se takve odlučne činjenice utvrdile, što u predmetnoj upravnoj stvari nije slučaj. S tim u svezi, ukazao je da je odredbom članka 40. stavak 1. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom F BiH propisano da presuda Ustavnog suda FBiH kojom je utvrđeno da zakon ili drugi propis organa federalne, kantonalne ili općinske vlasti, nije u skladu sa Ustavom FBiH se neće primjenjivati od dana objavljivanja presude u ,,Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine". Vrhovni sud je istakao da, odluke ustavnih sudova djeluju, po pravilu, od trenutka objavljivanja (ex nunc), ali se postavlja pitanje hoće li se dozvoliti zadržavanje posljedica koje su proizveli zakon ili drugi propis za koji Ustavni sud FBiH ocijeni da je neustavan i nezakonit. U konkretnom slučaju, presudom Ustavnoga suda FBiH nije utvrđeno njeno retroaktivno važenje. Imajući to u vidu kao i činjenicu da je presuda Ustavnog suda FBiH donesena nakon donošenja presude kojom je okončan upravni postupak čije se ponavljanje traži, Vrhovni sud je istakao da presuda Ustavnoga suda FBiH nije bila od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijanog rješenja, bez obzira što su presuda, kao i rješenja upravih organa, zasnovane na spornoj Odluci.

3. AP-288/22

10. "Centrotrans DC" d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 25. siječnja 2022. godine apelaciju Ustavnome sudu protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 035096 20 U od 9. prosinca 2021. godine.

11. Rješenjem Uprave za neizravno oporezivanje BiH, Odsjeka za poreze, Regionalni centar Sarajevo od 14. srpnja 2017. godine odbačen je kao neblagovremen apelantov prijedlog za obnovu postupka okončanog rješenjem Grupe za reviziju i kontrolu od 19. svibnja 2014. godine.

12. Rješenjem Uprave za neizravno oporezivanje BiH (u daljnjem tekstu: tuženi organ) odbijen je kao neutemeljen apelantov priziv izjavljen protiv rješenja od 14. srpnja 2017. godine

13. Presudom Suda BiH od 9. prosinca 2021. godine odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja tuženog organa od 14. srpnja 2017. godine.

14. U obrazloženju osporene odluke Sud BiH je naveo da je apelant 22. svibnja 2017. godine podnio prijedlog za obnovu upravnog postupka, u kome se pozvao na rješenje Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 369768 13 Ps od 1. travnja 2015. godine za koje je smatrao da bi samo ili u vezi sa drugim izvedenim dokazima bilo od takvog značaja i da bi upravna stvar bila drugačije rješenja, odnosno povoljnija za apelanta, sukladno čl. 238 stavak 1. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP). Sud BiH je istakao da je tuženi organ u smislu čl. 245. stavak 1. ZUP pravilno zaključio da nije ispunjen uvjet koji se odnosio na postojanje subjektivnog roka od 30 dana, jer apelant nije ničim učinio barem vjerojatnim trenutak saznanja i dostupnosti upotrebe novih činjenica i dokaza. Sud BiH je istakao je da je obnova upravnog postupka vanredni pravni lijek koji omogućava da se ponovi upravni postupak koji je u nekoj upravnoj stvari dovršen aktom protiv kojeg nema redovnog pravnog lijeka za što mora biti ispunjen jedan od razloga propisanih člankom

238. ZUP. Pri tome, treba imati u vidu da je zakonodavac propisao i rokove u kojima se ovakav prijedlog može podnijeti, a jedan rok je subjektivnog karaktera i iznosi 30 dana od dana kada je stranka saznala za nove činjenice ili dokaze koje bi same ili u svezi s drugim već izvedenim dokazima bili od takve važnosti da bi se upravna stvar riješila na drugi način, povoljnije za podnositelja prijedloga. Dakle, istakao je da ovo znači da je apelant imao obvezu obrazložiti trenutak saznanja ili ih učini barem vjerojatnim. Sud BiH je istakao da se iz sadržaja apelantovog prijedloga za obnovu upravnog postupka, nije moglo utvrditi trenutak saznanja i trenutak pribavljanja novih dokaza zbog čega je pobijano rješenje doneseno pravilnom primjenom odredbi ZUP.

4. AP-471/22

15. Dušan Petrović, Nedeljko Josipović, Nada Simić i Dragan Lazarević (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelant, trećeapelantica i četvrtoapelant ili apelanti), koje zastupa Dragan Tolimir odvjetnik iz Banjaluke, podnijeli su 7. veljače 2022. godine apelaciju Ustavnome sudu protiv Rješenja Okružnoga suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 P 009921 21 Gvlž od 14. prosinca 2021. godine.

16. Rješenjem Okružnog suda broj 85 0 P 009921 21 Gvl od 29. rujna 2021. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda od 14. prosinca 2021. godine, odbijen je kao neutemeljen prijedlog apelanata za ponavljanje postupka koji je pravomoćno okončan presudom Okružnoga suda broj 85 0 P 009921 13 Gž od 24. svibnja 2013. godine.

17. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je presudom od 24. svibnja 2013. godine priziv tužitelja (“Hemoprodukt“ a.d Doboj-u stečaju) uvažen i prvostupanjska presuda je preinačena tako što su prvoapelant, drugoapelant, prednik trećeapelantice (D.S.), četvrtoapelant i (S.B.) obvezani da tužitelju isplate određene novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama. Okružni sud je naveo da je prvostupanjskim rješenjem utvrđeno da su apelanti podnijeli prijedlog za ponavljanje pravomoćno okončanog postupka pozivajući se na odredbu članka 255. stavak 1. točka

3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) iz razloga što je priziv tužitelja u ranijem postupku (o kojem je odlučeno presudom od 24. svibnja 2013. godine) podnijela neovlaštena osoba (D.T., u daljnjem tekstu: podnositelj priziva), a što su apelanti isticali tijekom ranijeg postupka. Kako apelanti sami navode da su u toku ranijeg postupka već isticali da podnositelj priziva nije bio ovlašten da podnese sporni priziv (a to proizlazi i iz predmetnog spisa), Okružni sud je istakao da sukladno odredbi članka 256. stavak 1. ZPP-a, ponavljanje postupka iz tog razloga nije bilo moguće dozvoliti. Nadalje, istakao je da apelanti nisu dokazali, odnosno nisu ni dokazivali, da je nadležni registarski sud donio rješenje o brisanju konačnog upisa ovlaštenog zastupnika subjekta upisa i da je po pravomoćnosti rješenja o brisanju izbrisano ime i prezime podnositelja priziva kao ovlaštenog predstavnika za zastupanje tužitelja. Okružni sud je istakao da su apelanti imali mogućnost, da i sami kao zainteresirane osobe, pokrenu postupak brisanja podnositelja priziva iz sudskog registra ukoliko su smatrali da on nije više osoba ovlaštena za zastupanje tužitelja, istovremeno tražeći prekid predmetnog parničnog postupka dok se taj postupak brisanja pravomoćno ne okonča. Budući da su apelanti takvu su mogućnost propustili, te da su za sud bili relevantni aktivni podaci iz sudskog registra Okružni sud je istakao da ni tada nije postojala činjenica da podnositelj priziva nije bio ovlašten za zastupanje tužitelja. Nadalje, Okružni sud je istakao da su apelanti prijedlog za ponavljanje pravomoćno okončanog postupka podnijeli i iz razloga propisanih odredbom članka 255. stavak 1. točka 9. ZPP-u pozivajući se na Odluku o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP-159/19 od 10. studenog 2020. godine (kojom je usvojena apelacija U.S., S.R., Z.S., D.M., Č.S., B.B., B.P. i B.P. i utvrđena povreda prava na pravično suđenje, ukinuta presuda Okružnog suda broj 85 0 P 009922 13 Gž od 28. svibnja 2013. godine i predmet vraćen sudu na ponovno suđenje). Okružni sud je istakao da je povreda prava na pravično suđenje u tom postupku utvrđena iz razloga što Okružni sud nije ispitao zaključak prvostupanjskoga suda o navodnim povredama parničnog postupka koji se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje tužitelja i o tome nije dao odgovarajuće obrazloženje. Međutim, istakao je da nisu točne tvrdnje apelanata da je Ustavni sud tom odlukom utvrdio da podnositelj priziva nije imao ovlaštenje za podnošenje priziva u ime tužitelja, jer Ustavni sud o tome u odluci uopće nije ni raspravljao. Stoga, istakao je da odluka Ustavnoga suda ne predstavlja relevantan novi dokaz u smislu odredbe članka 255. stavak 1. točka

9. ZPP, na temelju kojeg bi za apelante mogla biti donesena povoljnija odluka. Okružni sud je, naime, istakao da su prvostupanjskim rješenjem (u predmetnom postupku) dani jasni razlozi o tome da su bili relevantni aktivni podaci iz sudskog registra u pogledu zastupanja tužitelja, a kojima nije dovedeno u pitanje da je podnositelj priziva bio ovlaštena osoba. Kako se, dakle, prijedlog apelanata nije zasnivao na novim činjenicama i dokazima zbog kojih bi se pravomoćno okončani postupak mogao ponoviti, niti bi se na osnovu istih mogle utvrditi drugačije činjenice od onih utvrđenih u ranijem postupku, Okružni sud je istakao da se u konkretnom slučaju nije radilo o razlozima koje imaju u vidu odredbe članka 255. stavak 1. točka 3. i 9. ZPP.

Spajanje predmeta

18. S obzirom na to da se navedene apelacije pokreću isto pitanje dopustivosti, Ustavni sud, sukladno članku 32. stavak (1) Pravila Ustavnoga suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-77/22. Apelacioni navodi

19. Apelanti u svim apelacijama smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Pored toga, apelanti u apelacijama AP-77/22, AP-162/22 i AP-288/22 smatraju da je došlo i do povrede prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant u apelaciji AP-162/22 se pozvao i na kršenje zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije.

20. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stava (3) točka h) Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

21. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozivali u apelaciji odnose na odluke donesene u postupcima u kojima se odlučivalo o njihovim prijedlozima za ponavljanje pravomoćno okončanih postupaka. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba odgovoriti je primjenjivost članka 6. stavak 1. Europske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno potrebno je odgovoriti na pitanje je li se u predmetnim postupcima odlučivalo o „građanskim pravima i obavezama“ apelanata. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog suda za ljudska prava i svoju praksu prema kojoj postupak po prijedlogu za ponavljanje pravomoćno okončanog postupka, u principu, nije postupak u kojem se utvrđuju građanska prava i obaveze, tj. nije se raspravljalo o meritumu pritužbe (npr. o osnovanosti tužbenog zahtjeva), nego se samo odlučuje o postojanju uvjeta da se odobri ponovni postupak (vidi, između ostalih, odluku Ustavnog suda AP-1040/07 od 26. lipnja 2007. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Međutim, Ustavni sud podsjeća da izuzetno, uzevši u obzir specifične okolnosti konkretnog postupka, ukoliko se u predmetnom slučaju radi u smislu autonomnog značenja tog pojma o utvrđivanju „građanskih prava i obaveza“ apelanta, može utvrditi da su takve apelacije dopustive u odnosu na pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6 stavak 1. Europske konvencije.

22. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se, u okolnostima konkretnih slučajeva nije odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelanata iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, već se samo odlučivalo o tome jesu li ispunjeni zakonski uvjeti da se dozvoli ponavljanje postupaka. Stoga, predmetni postupci ne ulaze u opseg prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pa proizlazi da su apelacije ratione materiae inkompatibilne s Ustavom Bosne i Hercegovine.

23. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da se u predmetnim postupcima (u odnosu na predmete AP- 77/22, AP-162/22 i AP-288/22) nije odlučivalo ni o imovinskim pravima apelanata iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata u tim predmetima o povredi prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.

24. Također, imajući u vidu da su navodi apelanta u predmetu AP-162/22 o kršenju članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i navodi apelanta o kršenju zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije (kao akcesornog prava) u svezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

25. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

26. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-77/22 (A. N. i drugi) | Sudska praksa | Aktio