Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2838/20 (Općinsko pravobranilaštvo Općine Bosanska Krupa i I. T.)

Odluka donesena 20. 04. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Budžet
  • Javna vlast
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Upravni spor
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Neovlašteno lice
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2838/20

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2838/20, rješavajući apelaciju Općinskog pravobranilaštva Općine Bosanska Krupa i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka d), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 20. aprila 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Općinskog pravobranilaštva Općine Bosanska Krupa podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 U 015464 20 Uvp od 2.

juna 2020. godine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Indire Topčagić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 U 015464 20 Uvp od 2. juna 2020. godine zbog toga što je apelaciju podnijelo neovlašteno lice.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Općinsko pravobranilaštvo Općine Bosanska Krupa (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Indira Topčagić, općinski pravobranilac Općine Bosanska Krupa, i Indira Topčagić (u daljnjem tekstu: apelantica), podnijeli su 5. augusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) br. 01 0 U 015464 20 Uvp od 2. juna 2020. godine i 01 0 U 015464 19 U od 3. marta 2020. godine. Apelanti su dopunili apelaciju 1. decembra 2020. godine i 7. juna 2021. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Ministarstva finansija Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ) i Ministarstva finansija Unsko-sanskog kantona – Budžetski inspektorat za nadzor gradskih i općinskih organa uprave, vanbudžetskih fondova, pravnih i fizičkih lica (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) zatraženo je 6. januara 2022. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 10. do 18. januara 2022. godine.

4. Ustavni sud je 8. februara 2022. godine dostavio apelantima odgovore na apelaciju.

5. Apelanti su 16. februara dostavili izjašnjenje na odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Rješenjem prvostepenog organa broj 04-34-5792-8/19 od 11. oktobra 2019. godine naloženo je „Općinskom pravobranilaštvu Općine Bosanska Krupa, rukovodiocu Općinskog pravobranilaštva Indiri Topčagić,

1. Da uskladi Pravilnik o plaćama i naknadama uposlenika u Općinskom pravobranilaštvu Općine Bosanska Krupa sa Zakonom o plaćama i naknadama u organima vlasti Unsko-sanskog kantona (Službeni glasnik Unsko-sanskog kantona“ broj 11/15, 24/18), Odlukom o plaćama i naknadama uposlenika u općinskim organima Bosanska Krupa („Službeni glasnik Općine Bosanska Krupa” broj 9/15 od 23. 11. 2015. i 7/18 od 07. 09. 2018.),

2. Da izvrši povrat više isplaćenih novčanih sredstava po Rješenju o određivanju plaće Indiri Topćagić broj: Op 67/18 od 16. maja 2018. godine, na ime isplaćenog položajnog dodatka u visini od 20% od dana stupanja na snagu Odluke o plaćama i naknadama uposlenika u općinskim organima Bosanska Krupa broj 01/V-02-7518-6-1/15 („Službeni glasnik Općine Bosanska Krupa“ broj 9/15), Odluke o izmjenama Odluke o plaćama i naknadama uposlenika u općinskim organima Bosanska Krupa („Službeni glasnik Općine Bosanska Krupa” broj 7/18)…“.

8. U obrazloženju rješenja prvostepeni organ je istakao da je izvršen vanredni budžetski nadzor kod apelanta na osnovu predstavke kojom se ukazuje da apelant nije uskladio Pravilnik o plaćama i naknadama uposlenika u Općinskom pravobranilaštvu Općine Bosanska Krupa (u daljnjem tekstu: Pravilnik) sa Odlukom vijeća Općine Bosanska Krupa u pogledu obračuna i isplate dodatka na plaću, te na nezakonit rad „općinskog pravobranioca jer je sam sebi donio rješenje o dodatku na plaću 20%“. Nadalje je istakao da je prilikom budžetskog nadzora sačinjen zapisnik kojim su utvrđene mjere za otklanjanje nepravilnosti, te da je apelant inspektoru uložio primjedbe na navedeni zapisnik u kojim je istaknuto da je Pravilnik usklađen sa Zakonom o plaćama i naknadama u organima vlasti Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Zakon o plaćama). Budžetski inspektor je utvrdio da su primjedbe neosnovane, te dostavio apelantu obavijest u kojoj je obrazložio da apelant nije uskladio Pravilnik sa Odlukom o plaćama i naknadama uposlenika u općinskim organima Bosanska Krupa (u daljnjem tekstu: Odluka o plaćama) i Zakonom o plaćama. Naime, članom 11. Odluke o izmjenama Odluke o plaćama izmijenjen je raniji član 22. Odluke o plaćama, te je ukinut dodatak na plaću općinskom pravobraniocu, dok su u skladu sa članom 18. navedene odluke rukovodioci organa bili dužni Pravilnike o plaćama i naknadama uskladiti u roku od 60 dana od stupanja na snagu te odluke.

9. Prvostepeni organ je ukazao šta je propisano odredbama člana 7. st. 2. i 4. Zakona o plaćama (odnosno da shodno navedenoj odredbi pravobranioci nemaju pravo na „položajni dodatak“), te je istakao da iz rješenja o određivanju plaće apelantici proizlazi da joj je navedenim rješenjem priznato pravo na „položajni dodatak“, a ne „dodatak na plaću po osnovu posebnih uvjeta rada“, određen članom 22. Odluke o plaćama (a koji dodatak je ukinut Odlukom o izmjenama Odluke o plaćama). Također je istaknuto da je uvidom u navedeno rješenje o određivanju plaće utvrđeno da je doneseno na osnovu člana 7. Pravilnika, kojim je određeno da „općinski pravobranilac ima pravo na plaću ostvarenu danom imenovanja, odnosno objavljivanjem u 'Službenom glasniku' Općine i on ima pravo na položajni dodatak u iznosu od 20% od osnovne plaće, što se utvrđuje rješenjem“.

10. Rješenjem drugostepenog organa broj 04-34-5792-12/19 od 3. decembra 2019. godine odbijena je apelantova žalba podnijeta protiv prvostepenog upravnog akta.

11. U obrazloženju rješenja drugostepeni organ je istakao da je prvostepeni organ, postupajući po vanrednom nalogu Ministarstva finansija, proveo postupak inspekcijskog nadzora kod apelanta, u segmentu kontrole obračuna i isplate plaće za općinskog pravobranioca Općine Bosanska Krupa. Nadalje je istakao da je na zapisnik od 10. juna 2019. godine inspektor konstatirao nezakonit obračun plaće za općinskog pravobranioca od maja 2018. godine do januara 2019. godine, pa u skladu sa svojim ovlaštenjima iz člana 11. Uredbe o budžetskom nadzoru u FBiH (u daljnjem tekstu: Uredba) u zapisniku naveo prijedlog mjera za otklanjanje, a u svrhu otklanjanja utvrđenih nezakonitosti i nepravilnosti. S obzirom na to da apelant nije u ostavljenom roku postupio u skladu s predloženim mjerama iz inspekcijskog zapisnika, niti je inspektoru dostavio obavještenje iz člana

11. Uredbe, inspektor je, shodno članu 12. Uredbe, donio pobijano prvostepeno upravno rješenje.

12. Drugostepeni organ je istakao da se povrede pravila postupka na koje ukazuje apelant, a vezano za najavu kontrole, ne mogu smatrati bitnim povredama pravila postupka, tj. nisu od utjecaja na donošenje rješenja jer se radi o vanrednom budžetskom nadzoru koji se može vršiti u skladu sa članom 6. Uredbe. Također je istakao da apelant neosnovano ukazuje na povredu člana

141. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP) jer mu je ostavljena mogućnost da se primjedbama na zapisnik izjasni na sve činjenice, dokaze i okolnosti slučaja. Apelant je to pravo i iskoristio dostavljanjem primjedbi, koje je inspektor razmotrio i svojim aktom od 4. jula 2019. godine dao detaljno obrazloženje zbog čega izjavljene primjedbe nisu prihvaćene. Nadalje je ukazao da, u skladu sa odredbama člana 7. st. (2) i (4) Zakona o plaćama, općinski pravobranilac nema pravo na položajni dodatak. Naime, uvidom u rješenja o određivanju plaće apelantici je utvrđeno da je općinski pravobranilac rješenjem utvrdio pravo na položajni dodatak, a ne dodatak na plaću po osnovu posebnih uvjeta rada određen članom 22. Odluke o plaćama. Stoga je inspektor ispravno postupio kada je pobijanim rješenjem naložio povrat neosnovano utvrđenog i isplaćenog položajnog dodatka u spornom periodu, shodno odredbi člana 65. Zakona o budžetima u FBiH, u vezi sa članom 46. Zakona o budžetima u FBiH.

13. Drugostepeni organ je također istakao da, suprotno apelantovim žalbenim navodima, isplata dodatka na plaću propisanog odredbom člana 23. Zakona o plaćama nije ni bila predmet konkretnog inspekcijskog nadzora, niti se mjere određene prvostepenim rješenjem odnose na navedeni član. Nadalje je ukazao da je u postupku nadzora utvrđeno da apelant nije postupio u skladu sa članom

18. Odluke o izmjenama Odluke o plaćama, pa je inspektor pravilno postupio kada je apelantu naložio mjere za otklanjanje utvrđenih nezakonitosti i nepravilnosti.

14. Protiv navedenog drugostepenog upravnog akta podnesena je tužba u kojoj je navedeno da je tužilac apelant, a da je tuženi drugostepeni organ.

15. Presudom Kantonalnog suda broj 01 0 U 01546419 U od 3. marta 2020. godine odbijena je apelantova tužba.

16. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je drugostepeni organ pravilno cijenio i ocijenio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo. Nadalje je istakao da apelant nije uskladio Pravilnik sa Odlukom o izmjenama Odluke o plaćama i Zakonom o plaćama, te je ukazao na čl. 11. i 18. Odluke o izmjenama Odluke o plaćama. Zatim je ukazao da je utvrđeno „da je općinski pravobranilac rješenjem sam sebi utvrdio pravo na položajni dodatak“, a ne dodatak na plaću po osnovu posebnih uvjeta rada. Naime, „pravo na položajni dodatak“ pripada samo, shodno odredbama člana 7. st. 2. i 4. Zakonom o plaćama, nosiocima izvršnih funkcija izabranim, odnosno imenovanim u Skupštini USK, pa takvo pravo ni u kojem slučaju ne može i ne pripada općinskom pravobraniocu. Zatim je naglasio da sve i da se radi, kako se to paušalno tužbom navodi, o greški u kucanju, lapsusu, pa je umjesto kucanja riječi „dodatka na plaću po osnovu posebnih uvjeta rada“ u spornom rješenju o određivanju plaće navedeno „pravo na položajni dodatak“, dodatak na plaću po osnovu posebnih uvjeta rada prema odredbi člana 11. Odluke o izmjeni Odluke o plaćama ne pripada općinskom pravobraniocu počevši od 7. septembra 2018. godine (kada je i stupila na snagu navedena odluka) jer je kategorija dodatak na plaću po osnovu posebnih uvjeta rada ukinuta za općinskog pravobranioca. Kantonalni sud je ukazao i da pravo na položajni dodatak i pravo na dodatak na plaću po osnovu posebnih uvjeta rada iznose isto – 20% od osnove plaća pojedinca, „to će ona, tj. općinska pravobraniteljica Općinskog pravobranilaštva Općine Bosanska Krupa Indira Topčagić biti u obavezi da izvrši povrat više isplaćenih novčanih sredstava na ime položajnog dodatka“, počevši od 7. septembra 2018. godine do 1. februara 2019. godine, kada se rješenjem o određivanju plaće od 1. februara 2019. godine odrekla tog prava.

17. Kantonalni sud je istakao da, u odnosu na navode da je pobijano rješenje ništavo iz razloga određenih članom 264. stav 3. ZUP-a, apelant ničim nije dokazao razloge za ništavost upravnog akta iz citiranog člana, tj. da izvršenje prvostepenog akta uopće nije moguće, što je apsolutno netačno jer je Odluka o izmjenama Odluke o plaćama stupila na pravnu snagu nakon usvajanja i potvrde na sjednici Općinskog vijeća Općine Bosanska Krupa. Nadalje je istakao da su neosnovani navodi da je pobijano rješenje doneseno uz pogrešnu primjenu odredbe člana 65. stav 2, a u vezi sa članom 105. Zakona o budžetima u FBiH, te povredu odredbe člana 12. Uredbe, kao i povredu odredbe člana 5. stav 3. ZUP-a jer su primijenjene mjere u granicama zakona, a ne teže mjere od onih mjera izrečenih u zapisniku. Zatim je istakao da je, u odnosu na navode da je povrijeđen član

141. ZUP-a, „učestvovala u postupku i bilo joj je omogućeno da brani svoja prava i štiti svoje interese jer je primila zapisnik od 10. 06. 2019. godine i svojeručno ga potpisala, te je redovno uložila žalbu na predmetno prvostepeno rješenje, jer je uložila tužbu na predmetno drugostepeno rješenje, te je sva svoja zakonska prava na učešće u postupku i redovne pravne lijekove i upravni spor uredno iskoristila, te ostvarila učešće u svim stepenima i fazama predmetnog postupka, te nije povrijeđen ni član 8. stav 3. Uredbe, koji navodi tužbe su neosnovani i ničim dokazani“.

18. Kantonalni sud je istakao da su neosnovani navodi da je postupajući budžetski inspektor na zapisnik izrekao druge mjere od onih koje je izrekao u prvostepenom upravnom rješenju. Naime, nakon uvida u zapisnik od 10. juna 2019. godine, jasno je da se navode mjere, kao i mjere u izreci prvostepenog rješenja od 11. oktobra 2019. godine (a može se reći čak i blaže mjere u pogledu rokova), tj. riječ je o istim mjerama. Također je istakao da je neosnovano apelant ukazao da je vršen dodatni inspekcijski nadzor i da je taj nadzor vršen kod Općine Bosanska Krupa, a ne kod apelanta, jer je jasno na zapisniku od 10. juna 2019. godine naznačeno da je vršen kod subjekta vanrednog nadzora, i to apelanta, pogotovo što se na zapisnik svojeručno potpisala i apelantica. Pored navedenog je istakao da je cijenio i dokazni materijal s javne rasprave (bliže naveden u obrazloženju presude), a iz kojeg proizlazi da je neosnovan apelantov navod da na sjednici vijeća nije bila na dnevnom redu, niti je razmatrana Odluka o izmjenama Odluke o plaćama. U vezi s tim je istakao da iz zapisnika sa sjednice od 6. septembra 2018. godine proizlazi upravo suprotno, tj. da je navedena odluka bila razmatrana kao tačka dnevnog reda i da je ona usvojena.

19. Presudom Kantonalnog suda broj 01 0U 015464 20 Uvp od 2. juna 2020. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke.

20. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo, između ostalog, da je apelant dostavio i podnesak „u kojem je dana 04. 06. 2020. godine insistirao“ da se predmet dostavi Vrhovnom sudu Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) jer se u konkretnom slučaju radi o povredama federalnih propisa (Zakona o budžetima u FBiH i Uredbe), a također i kantonalnih propisa. U vezi s tim je naveo da se nadležnost Kantonalnog suda za postupanje po zahtjevu za vanredno preispitivanje prvostepene presude zasniva na odredbi člana 41. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS, očiglednom greškom navedeno ZUP), s obzirom na to da su pobijane odluke donesene na osnovu propisa Unsko-sanskog kantona, a o kojem zahtjevu za vanredno preispitivanje odlučuje Kantonalni sud, kako to propisuje odredba člana 42. stav 4. ZUS-a.

21. Kantonalni sud je istakao da su navodi iz zahtjeva za vanredno preispitivanje odluke neosnovani, te da je u cijelosti prihvatio činjenična i pravna utvrđenja osporene presude, te našao da je u presudi detaljno obrazložen apelantov svaki tužbeni navod i pravilno primijenjeno materijalno pravo, a iz razloga što su osporene odluke upravnih organa donesene na osnovu Zakona o plaćama i Odluke o plaćama. Zatim je istakao da su neosnovani apelantovi navodi, „a posebno rukovodioca“ apelanta da se odluka odnosila na nju lično jer je ona općinski pravobranilac Općine Bosanska Krupa, a odluka se odnosila na taj organ. Također je istakao da je predmetna kontrola izvršena od nadležnog organa – budžetskog inspektora za nadzor gradskih i općinskih orana uprave vanbudžetskih fondova i pravnih lica jer je upravo taj organ nadležan da vrši kontrolu u kantonalnim budžetima, tako da je apelantov navod u pogledu pozivanja na propise Federacije BiH neosnovan.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

22. Apelanti smatraju da je osporenim presudama prekršen princip vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Također, iz apelacionih navoda proizlazi da apelanti smatraju da je prekršena i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

23. Apelanti su u opširnoj apelaciji istakli, između ostalog, da osporene odluke Kantonalnog suda ne predstavljaju obrazložene odluke, da je primjena materijalnog prava, kao i procesnih propisa bila proizvoljna i diskriminirajuća. Također, istaknuto je da je uskraćeno pravo na djelotvoran pravni lijek jer je Kantonalni sud nezakonito odlučivao o zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke, umjesto Vrhovnog suda. Apelanti su ukazali da su podnijeli zahtjev za vanredno preispitivanje Vrhovnom sudu, između ostalog, radi povrede federalnih zakona, a Kantonalni sud je (bez zakonskog ovlaštenja) odlučivao o navedenom zahtjevu, odnosno o pitanjima iz nadležnosti Vrhovnog suda. Apelanti su ukazali i da je njihova urgenciju od „4. juna 2020. godine“ navedena u osporenoj presudi Kantonalnog suda od „2. juna 2020. godine“, što je otvorilo sumnju da je namjerno, zloupotrebom ovlaštenja, sud odlučivao na apelantovu štetu kao nenadležan sud, iz čega proizlazi da nije zadovoljen ni princip vladavine prava.

24. Apelanti su nadalje istakli da Kantonalni sud u oba stepena nije vodio računa ko je bio subjekt inspekcijskog nadzora, imajući u vidu da je u skladu sa odredbama Zakona o pravobranilaštvu USK korisnik budžeta apelant, a ne apelantica. Zatim su istakli da sud u osporenim presudama težište obrazloženja ne stavlja na apelanta već na apelanticu, te novčanu obavezu iz osporavanog upravnog akta nameće apelantici, što ukazuje i na povredu apelanticinog prava na imovinu. Sud griješi kada u ženskom rodu oslovljava apelanta, pri tom personificirajući samostalni državni organ sa fizičkom osobom – apelanticom. Naime, mjere koje je u postupku budžetskog nadzora izdao inspektor ne mogu se odnositi na fizičko lice, pa ni na nosioca funkcije – općinskog pravobranioca.

25. Apelanti su ukazali da se, u skladu sa odredbom člana 3. Uredbe, u pravilu, budžetski nadzor obavlja za tekuću godinu, iako je propisan i izuzetak kada se može izvršiti za raniji period, ali kako u predmetnom upravnom postupku nisu objašnjeni/dokazani razlozi zbog kojih se kontrolira raniji period, inspekcijska kontrola je nezakonito provedena, a upravni akt koji je donesen izvan zakonskih ovlaštenja je ništavan akt. Nadalje su ukazali da je u tužbi navedeno šta je inspektor prilikom kontrole povrijedio u smislu ovlaštenja u postupku (propisanih Uredbom), a da sud u pogledu tih navoda nije uopće dao obrazloženje. Apelanti su također ukazali da je sud potpuno zanemario činjenicu da Odluka o izmjenama Odluke o plaćama nije usklađena sa Zakonom o plaćama. Nadalje su detaljno opisali zašto to smatraju (sve bliže navedeno u apelaciji), a između ostalog su istakli da Zakonom o izmjenama Zakona o plaćama nije promijenjena bilo koja odredba koja propisuje prava u odnosu na pravobranioca, niti je promijenjena glava V zakona „Primjena zakona u gradu i općinama USK“.

26. Apelanti su nadalje opširno naveli za koje sve navode nisu dobili obrazloženje u osporenom upravnom sporu (bliže navedeno u apelaciji), između ostalog, da budžetski inspektor nije nadležan da utvrđuje da li su opći akti subjekta nadzora usklađeni sa zakonom, kako je došlo do izmjene Odluke o plaćama, da zakonom nije ukinuto pravo pravobraniocu na dodatak na plaću, da se ne radi o položajnom dodatku koji pripada izabranim dužnosnicima (u skladu sa Zakonom o plaćama), već se samo radi o pogrešnoj formulaciji, ali ne o nezakonitom osnovu. Nadalje su istakli da sud nelogično zaključuje da su neosnovani navodi da su izrečene teže mjere u rješenju u odnosu na zapisnik. Naime, na zapisniku je naloženo da se vrati dodatak na plaću od 7. septembra 2018. godine, a u rješenju da se vrati položajni dodatak od dana stupanja na snagu Odluke o plaćama koja je stupila na snagu 23. novembra 2015. godine. Apelanti su istakli da je postupanjem Kantonalnog suda povrijeđen i princip vladavine prava, tačnije princip pravne sigurnosti, s obzirom na to da je odluku zasnovao na pogrešnoj primjeni materijalnog propisa, te jer je na nezakonit način preuzeo nadležnost u drugom stepenu.

27. U apelaciji je još ukazano da je u nezakonitoj proceduri izvršena izmjena Odluke o plaćama, te da su apelanti pokušali to dokazati u upravnom sporu, u čemu su onemogućeni od suda. U vezi s tim je istaknuto da je na usmenoj raspravi dostavljen, između ostalog, zapisnik o sjednici Općinskog vijeća u kojem je tek na samoj sjednici ta tačka (izmjena Odluke o plaćama) stavljena na dnevni red, bez obrazloženja. Kako je jedini dokaz usvajanja bio audiosnimak sjednice Općinskog vijeća, to je na zapisnik apelantica htjela da citira obrazloženje načelnika, ali sudija nije dopustio da to uđe u zapisnik. Naime, načelnik je obmanuo vijeće jer je naveo da se Odluka o plaćama usklađuje sa Odlukom o državnoj službi, pri čemu se briše riječ zaposlenici, a ostaju državni službenici i namještenici, pa s obzirom na to da se ništa suštinski ne mijenja, da ne postoji potreba za posebnim obrazloženjem. Dakle, jedini dokaz kako je odluka donesena je taj snimak o ukidanju prava na dodatak (u prilogu apelacije dostavljen zapisnik sa rasprave održane 3. marta 2020. godine, u kojem je navedeno da je apelantica kao apelantova zastupnica istakla, između ostalog, da je došla u posjed CD-a Radija Bosanska Krupa koji snima sjednice Općinskog vijeća, te je istakla kako je načelnik donio Odluku o plaćama (isti navodi kao i u apelaciji), ali iz zapisnika ne proizlazi da je predložila izvođenje tog dokaza – CD-a).

28. Apelanti su naglasili da i u slučaju da nije donesen Pravilnik, po spornom tumačenju upravnih organa i suda, da se ne bi mogao tražiti povrat sredstava na ime položajnog dodatka, nego bi se samo mogla odrediti mjera ispravke greške u pravilniku, te faktičku/tehničku grešku ispraviti tako da se briše riječ „položajni“, a ostane dodatak jer su oba dodatka u istom iznosu od 20%. Naime, pravo na dodatak pravobraniocu određeno je po zakonu. Apelantica smatra i da je diskriminacija učinjena u tome što je budžetski inspektor nadzor izvršio samo u pogledu mandata sadašnjeg pravobranioca, a ne i ranijih pravobranilaca koji su isto pravo ostvarivali, što je zahtjevom i traženo od budžetskog inspektora. Navedeno predstavlja očitu diskriminaciju koju sud nije detektirao kao nezakonito postupanje inspektora.

29. U dopuni apelacije od 1. decembra 2020. godine apelanti su dostavili navodne dokaze vezano za apelacione navode da budžetski inspektor vrši diskriminaciju prema apelantu na način da u gotovo identičnoj pravnoj stvari postupa različito. U dopuni apelacije od 7. juna 2021. godine apelanti su istakli da se prilikom izrade Pravilnika potkrala faktička/tehnička greška, koja je ispravljena aktom Pravobranilaštva od 25. juna 2020. godine, te je na taj način izvršeno usklađivanje predmetnog pravilnika sa Zakonom o plaćama. Nakon toga je ispravljena i identična greška u rješenju o određivanju plaće za apelanticu, pa kako se u suštini potkrala greška u pisanju, nije bilo potrebno ukidati ili poništavati „predmetna rješenja“. Naime, ispravkom očigledne greške u pisanju (brisanjem ,,položajni“ i navođenjem „dodatka na plaću“) usklađuje se sadržaj rješenja sa odredbama Zakona o plaćama. Posebno su naglasili da navedenom ispravkom nije nastupila nikakva šteta za budžet Općine Bosanska Krupa jer općinski pravobranilac po Zakonu o plaćama ima pravo na dodatak na plaću i da su sredstva za taj dodatak nesporno planirana budžetima za 2016, 2017, 2018. i 2019. godinu, kao i Odlukom o izvršenju budžeta.

II.Odgovor na apelaciju

30. Kantonalni sud je, u suštini, istakao da je predmetna apelacija neosnovana i predložio da se odbije.

31. Drugostepeni upravni organ je ponovio svoje navode iz drugostepenog upravnog akta, odnosno zašto je odbio apelantovu žalbu.

32. Prvostepeni upravni organ je obrazložio zašto je donio prvostepeni upravni akt, odnosno da apelant nije uskladio svoj pravilnik, te da je utvrđeno da je apelantici isplaćivan položajni dodatak, a na koji dodatak nema pravo u skladu sa Zakonom o plaćama.

33. Apelanti su u izjašnjenju na odgovore na apelaciju ponovili apelacione navode, ukazujući, između ostalog, da je Kantonalni sud nezakonito odlučio o njihovom zahtjevu za preispitivanje sudske odluke. Nadalje su istakli da u osporenoj presudi nije obrazloženo da li je zakonito postupanje budžetskog inspektora koji nije pismenim putem najavio vršenje nadzora, shodno odredbi člana 8. stav 3. Uredbe. Nadalje su naglasili da je inspektor nadležan da izvrši kontrolu usklađenosti Pravilnika sa odredbama Zakona o plaćama, dok je u konkretnom slučaju budžetski inspektor vršio kontrolu usklađenosti Pravilnika sa odlukom Općinskog vijeća (kojom je za apelanta propisano manje prava nego što je propisano samim zakonom). Istaknuto je da se u konkretnom slučaju rješenjem budžetskog inspektora ne može naložiti povrat isplaćenih sredstava na ime dodatka na plaću prije nego se pravomoćno rješenje, na osnovu kojeg je izvršena isplata tog dodatka, ne poništi u zakonom propisanom postupku. Naime, navedeno je da je Kantonalni sud pravilno cijenio navedene prigovore došao bi do zaključka da je prvostepeno upravno rješenje ništavo iz razloga sadržanih u članu 264. stav 3. ZUP-a. Također su ukazali da Kantonalni sud u pobijanoj presudi nije dao obrazloženje zbog čega nije uvažio tužbeni navod da se prilikom donošenja Pravilnika potkrala faktička greška u pisanju (umjesto „dodatak na plaću” stoji „položajni dodatak”). Naime, s obzirom na to da je apelant ispravio tu grešku, kao i da je zaključak o ispravljanju greške nakon donošenja dostavio prvostepenom organu i Službi za finansije Općine Bosanska Krupa, te da oni nisu uložili žalbu, zaključak je postao pravosnažan, što znači da se od tog momenta smatra da je rješenje o određivanju plaće pravilno od dana donošenja.

V.Relevantni propisi

34. Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti Unsko-sanskog kantona („Službeni glasnik Unsko-sanskog kantona“ broj 11/15) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7. st. 2., 3. i 4.

(Vrijeme ostvarivanja prava na plaću) (2) Izabrani dužnosnici, koji su stalno zaposleni u Skupštini Kantona u mandatnom periodu, ostvaruju pravo na plaću podnošenjem zahtjeva za profesionalnim obavljanjem dužnosti Komisiji za izbor i imenovanja i finansijsko-administrativna pitanja Skupštine Kantona (u daljem tekstu: Komisija za izbor i imenovanja).

(3) Nosioci izvršnih funkcija, pravo na plaću ostvaruju danom potvrđivanja izbora odnosno imenovanja u Skupštini Kantona.

(4) Izabrani dužnosnici iz stava (2) ovog člana i nosioci izvršnih funkcija iz stava (3) ovog člana imaju pravo na položajni dodatak, koji utvrđuje i donosi Komisija za izbor i imenovanja.

Član 23. stav 1. tačka a.

(Dodatak na plaću po osnovu posebnih zakona) (1) Dodatak na plaću po osnovu posebnih zakona iznosi:

a) za inspektore, glavne inspektore i direktore inspekcijskih tijela, pravne zastupnike u Kantonalnom zavodu za pružanje besplatne pravne pomoći, za kantonalnog pravobranioca i zamjenike kantonalnog pravobranioca, od 20% od osnovne plaće;

Član 47. stav 1.

(Naknade i dodaci na plaću) (1) Prava na naknade i dodatke na plaću utvrđene ovim zakonom odnose se i na uposlene u gradskim, odnosno općinskim organima vlasti.

35. Zakon o izmjenama Zakona o plaćama i naknadama u organima vlasti Unsko-sanskog kantona („Službeni glasnik Unsko-sanskog kantona“ broj 24/18) u relevantnom dijelu glasi: Član 5. stav 1.

U nazivu člana 23. i u stavu (1) riječi „po osnovu posebnih zakona" se brišu.

Član 11.

(Rok za usklađivanje pravilnika o plaćama i naknadama) Organi državne službe Unsko-sanskog kantona dužni su svoje pravilnike o plaćama i naknadama uskladiti sa odredbama ovog Zakona u roku od 30 dana.

36. Odluka o plaćama i naknadama uposlenika u općinskim organima Bosanska Krupa („Službeni glasnik Općine Bosanska Krupa“ broj 9/15) u relevantnom dijelu glasi: Član 22. stav 1. tačka a.

(Dodatak na plaću po osnovu posebnih uvjeta rada) Dodatak na plaću po osnovu posebnih zakona (Zakon o pravobranilaštvu USK-a, Zakon o zaštiti od požara i vatrogastva Federacije, Zakona o matičnim knjigama F BIH, Zakona o inspekcijama u FBIH, Zakona o plaćama i naknadama u organima vlasti USK-a i drugim pozitivnim propisima) iznosi:

a) za inspektore i općinskog pravobranioca, od 20% od osnovne plaće;

37. Odluka o izmjenama Odluke o plaćama i naknadama uposlenika u općinskim organima Bosanska Krupa („Službeni glasnik Općine Bosanska Krupa“ broj 7/18) u relevantnom dijelu glasi:

Član 11.

U članu 22. Odluke stav 1. mijenja se i glasi:

„Dodatak na plaću po osnovu posebnih zakona (Zakon o zaštiti od požara i vatrogastvu, Zakon o matičnim knjigama FBiH, Zakon o inspekcijama u FBiH) iznosi:

a) za inspektore od 20% od osnovne plaće;

b) za ostale poslove koji se vrše pod posebnim uvjetima određenim posebnim zakonom i aktom rukovodioca organa uprave dodatak na plaću se može odrediti od 10% do 30%.“

Član 18.

Rukovodioci organa su dužni pravilnike o plaćama i naknadama uskladiti u rokovima i na način utvrđen Zakonom o izmjenama Zakona o plaćama i naknadama u organima vlasti Unsko-sanskog kantona („Službeni glasnik Unsko-sanskog kantona“, broj: 24/18) i ovom Odlukom.

38. Uredba o budžetskom nadzoru u Federaciji BiH („Službene novine Federacije BiH“ broj 34/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 6.

Postupak budžetskog nadzora, obilježja, ovlaštenja i obaveze budžetskog inspektora Poslovi budžetskog nadzora u skladu sa ovom uredbom, obavljaju se isključivo po nalogu Federalnog ministra finansija - Federalnog ministra financija ili kantonalnog ministra finansija (u daljem tekstu: "Ministar finansija"), zatim po zahtjevima građana ili ovlaštenih lica budžetskih korisnika, uz prethodno dostavljanje pismenog obavještenja budžetskom korisniku.

Pismeni nalozi ministra finansija za obavljanje budžetskog nadzora iz stava 1.

ovog člana, izdaju se prema utvrđenim prioritetima, načelu ekonomičnosti i u skladu sa potrebama zadovoljavanja javnog interesa.

Izuzetno od odredbe stava 3. ovog člana, ukoliko se ocijeni da za to postoje opravdani razlozi, po nalogu ministra može se izvršiti vanredni budžetski nadzor. Član 8. st. 1. i 3.

Prije početka inspekcijske kontrole, budžetski inspektor subjektu budžetskog nadzora dostavlja pismenu obavijest o otpočinjanju istog, a najkasnije u roku od 3 dana prije početka budžetskog nadzora.

Izuzetno od stava 1. ovog člana, budžetski nadzor neće biti najavljen ako je to izričito navedeno u nalogu za obavljanje vanrednog budžetskog nadzora iz člana 6. stav 3. ove uredbe.

Član 12. st. 1. i 2.

Poduzimanje mjera u cilju otklanjanja nepravilnosti ili nezakonitosti Ako budžetski korisnik u ostavljenom roku ne poduzme mjere predložene u zapisniku iz člana 11. ove uredbe ili pravovremeno ne dostavi obavještenje o poduzetim mjerama, budžetski inspektor donosi rješenje kojim nalaže mjere i određuje rok za otklanjanje utvrđenih nepravilnosti ili nezakonitosti.

U cilju otklanjanja utvrđenih nepravilnosti odnosno nezakonitosti, rješenjem iz stava 1. ovog člana, korisniku se između ostalog može naložiti:

- zabrana raspolaganja dodijeljenim budžetskim sredstvima dok se utvrđene nepravilnosti ne otklone,

- povrat sredstava u budžet ukoliko se utvrdi da su sredstva korištena suprotno zakonu,

- druge mjere za koje je ovlašten zakonom ili drugim propisom.

39. Zakon o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98 i 48/99) u relevantnom dijelu glasi:

Član 141.

(1) Stranka ima pravo da učestvuje u ispitnom postupku i, radi ostvarenja cilja postupka, da daje potrebne podatke i brani svoja prava i zakonom zaštićene interese, a službena osoba je obavezna to omogućiti.

(2) Stranka može iznositi činjenice koje mogu uticati na rješenje stvari i pobijati tačnost navoda koji se ne slažu s njenim navodima. Ona ima pravo da sve do donošenja rješenja dopunjuje i objašnjava svoja tvrđenja, a ako to čini poslije održane usmene rasprave, dužna je da opravda zbog čega to nije učinila na raspravi.

(3) Službena osoba koja vodi postupak dužna je da pruži mogućnost stranci: da se izjasni o svim okolnostima i činjenicama koje su iznesene u ispitnom postupku, o prijedlozima i ponuđenim dokazima, da učestvuje u izvođenju dokaza i da postavlja pitanja drugim strankama, svjedocima i vještacima preko službene osobe koja vodi postupak, a s njenom dozvolom i neposredno, kao i da se upozna s rezultatom izvođenja dokaza i da se o tome izjasni. Nadležni organ ne može donijeti rješenje prije nego što stranci pruži mogućnost da se izjasni o činjenicama i okolnostima na kojima treba da se zasniva rješenje a o kojima stranci nije bila data mogućnost da se izjasni.

Član 264.

Ništavim se oglašava rješenje:

1) koje je u upravnom postupku doneseno u stvari iz sudske nadležnosti ili u stvari o kojoj se uopće ne može rješavati u upravnom postupku;

2) koje bi svojim izvršenjem moglo prouzrokovati neko djelo kažnjivo po kaznenom zakonu;

3) čije izvršenje uopće nije moguće;

4) koje je donio organ bez prethodnog zahtjeva stranke (član 124.), a na koje rješenje stranka nije naknadno izričito ili prečutno pristala;

5) koje sadrži nepravilnost koja je po nekoj izričitoj zakonskoj odredbi predviđena kao razlog ništavosti.

40. Zakon o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH“ broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 41. st. 1., 2. i 3.

Protiv pravomoćne odluke kantonalnog suda donesene u upravnom sporu stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke (u daljem tekstu: zahtjev za vanredno preispitivanje) Vrhovnom sudu Federacije ili kantonalnom sudu.

Vrhovnom sudu Federacije stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje zbog povrede federalnog zakona ili drugog federalnog propisa ili zbog povrede pravila federalnog zakona o postupku koja je mogla biti od uticaja na rješenje stvari putem kantonalnog suda.

Kantonalnom sudu stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje zbog povrede kantonalnog zakona ili drugih kantonalnih propisa ili zbog povrede pravila federalnog zakona o postupku koja je mogla biti od uticaja na rješenje stvari.

Član 42. stav 3.

O zahtjevu za vanredno preispitivanje odlučuje nadležni sud u vijeću od trojice sudija.

41. Zakon o budžetima u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 102/13, 9/14 – ispravka, 13/14, 8/15, 91/15, 102/15, 104/16, 5/18, 11/19 i 99/19) u relevantnom dijelu glasi:

Član 46. stav 6.

Budžet se izvršava na osnovu Zakona o izvršavanju budžeta za nivo Federacije i kantona, na osnovu odluke o izvršavanju budžeta za nivo grada i općine, odnosno na osnovu odluke o izvršavanju finansijskog plana vanbudžetskog fonda.

3. Povrat sredstava u budžet Član 65.

Ukoliko se naknadno utvrdi da je isplata iz budžeta izvršena nezakonito i/ili nenamjenski budžetski korisnik je dužan odmah zahtijevati povrat budžetskih sredstava na JRT.

Ako se budžetskim nadzorom utvrdi da su sredstva korištena suprotno zakonu, ministar finansija donosi rješenje o povratu sredstava na JRT.

Član 105.

U slučaju da su odredbe drugih zakona i propisa u suprotnosti sa ovim zakonom, primjenjivat će se ovaj zakon.

VI.Dopustivost

42. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

43. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

Dopustivost u odnosu na apelanticu

44. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na apelanticu Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav 3. tačka d) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

d) apelaciju je podnijelo neovlašteno lice;

45. Ustavni sud zapaža da iz rješenja koje je donio prvostepeni organ u konkretnom upravnom postupku nesporno proizlazi da se to rješenje odnosi i na apelanticu, tj. da su apelantu i apelantici izrečene predmetne mjere (vidi tačku 7. ove odluke). Međutim, Ustavni sud zapaža da iz tužbe koju su dostavili apelanti (vidi tačku 14. ove odluke), kao i iz osporenih presuda Kantonalnog suda nesporno proizlazi da se kao tužilac u upravnom sporu pojavljuje samo apelant, odnosno da su u osporenom upravnom sporu kao stranke navedeni apelant kao tužilac i drugostepeni organ kao tuženi. Naime, iz stanja spisa proizlazi da je apelantica u osporenom upravnom sporu učestvovala samo kao apelantov (tužiočev) zastupnik pred Kantonalnim sudom, to jest lice koje nije stranka u konkretnom postupku. Imajući u vidu da su predmetnom apelacijom osporene samo presude Kantonalnog suda, a da apelantica nije učestvovala u osporenom upravnom sporu kao stranka nego samo apelant, proizlazi da apelantica nije lice (u smislu odredbi člana 16. stav (1) tačka b) Pravila Ustavnog suda) koje u konkretnom slučaju ima pravo da pokrene postupak pred Ustavnim sudom.

46. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko ju je podnijelo neovlašteno lice, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

Dopustivost u odnosu na apelanta

47. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 01 0 U 015464 20 Uvp od 2. juna 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 19. juna 2020. godine, a apelacija je podnesena 5. augusta 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

48. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

49. Apelant smatra da su mu navedenim presudama Kantonalnog suda povrijeđena prava iz čl. I/2, II/3.e), k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1, čl. 13. i 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

50. Ustavni sud zapaža da je apelant organ javne vlasti, te u vezi s tim podsjeća na stav da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i

k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/04, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantova ustavna prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje

51. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

52. Ustavni sud zapaža da apelant, u suštini, smatra da je Kantonalni sud u osporenom upravnom sporu proizvoljno utvrdio činjenično stanje i proizvoljno primijenio pozitivnopravne propise, da nije adekvatno obrazložio svoje odluke, te da je apelant onemogućen u dokazivanju, kao i da je povrijeđen princip pravne sigurnosti (koji dovodi u vezu s principom vladavine prava) jer Kantonalni sud nije postupao isključivo u skladu sa zakonom.

53. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.

54. Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, postoji obaveza redovnih sudove da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Pri tome, pravo na obrazloženu presudu dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju (vidi Evropski sud, Garcia Ruiz protiv Španije, presuda od 21. januara 1999. godine, stav 26. i Kikabidze protiv Gruzije, presuda od 16. februara 2022. godine, tačka 62), ukoliko iz okolnosti konkretnog slučaja ne proizlazi da se sud više instance nije bavio bitnim pitanjima u okviru svoje nadležnosti, odnosno da nije jednostavno i bez dodatnog truda prihvatio zaključke do kojih je došao niži sud (vidi Evropski sud, Talmane protiv Latvije, presuda od 13. oktobra 2016. godine, tačka 31).

55. Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da je kod apelanta izvršen vanredni budžetski nadzor, te da je tom prilikom utvrđeno da apelant nije uskladio svoj pravilnik sa Odlukom o plaćama i Zakonom o plaćama, te da je rješenjem o određivanju plaće apelantici za period od maja 2018. godine do januara 2019. godine isplaćivan položajni dodatak koji u skladu s relevantnim odredbama materijalnog prava ne pripada općinskim pravobraniocima. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u upravnim rješenjima, kao i osporenim presudama Kantonalnog suda jasno ukazano da iz rješenja o određivanju plaće apelantici proizlazi da je apelantici isplaćivan položajni dodatak na osnovnu plaću (koji je propisan odredbom člana 7. stav 4. Zakona o plaći), a ne dodatak na plaću po osnovu posebnih uvjeta rada. Zatim, Ustavni sud zapaža da iz prvostepenog upravnog rješenja proizlazi da je sporno rješenje o odrađivanju plaće apelantici doneseno na osnovu člana 7. Pravilnika, u kojem je, pored ostalog, navedeno da općinski pravobranilac ima pravo i na položajni dodatak (vidi tačku 9. ove odluke). Ustavni sud zapaža da je u svim odlukama jasno ukazano ko u skladu sa odredbama člana 7. stav 4. Zakona o plaćama ima pravo na položajni dodatak, odnosno da pravo na taj dodatak nemaju pravobranioci. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je ukazano i da je članom 11. Odluke o izmjenama Odluke o plaćama izmijenjen raniji član 22. Odluke o plaćama (tako što je općinskim pravobraniocima ukinut dodatak na plaću), te da je članom 18. Odluke o izmjenama Odluke o plaćama propisan rok da se Pravilnik o plaćama i naknadama uskladi na način utvrđen Zakonom o izmjenama Zakona o plaćama i tom odlukom. Dovodeći u vezu navedeno utvrđenje, koje ne osporava ni apelant, sa odredbama člana 7. stav 4. Zakona o plaćama, kao i odredbama čl. 11. i 18. Odluke o izmjenama Odluke o plaći i člana 11. Zakon o izmjenama Zakona o plaćama, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku da apelant nije uskladio svoj pravilnik sa Zakonom o plaćama i Odlukom o plaćama, te da je rješenjem o određivanju plaće apelantici, u predmetnom periodu, isplaćivan položajni dodatak na koji općinski pravobranioci nemaju pravo. Naime, kod nesporne činjenice da članom 7. stav 4. Zakona o plaći nije propisano da pravobraniocima pripada pravo na položajni dodatak, a da iz rješenja o određivanju plaće, kao i člana 7. Pravilnika, na osnovu kojeg je doneseno rješenje, proizlazi da je apelantici isplaćivan položajni dodatak, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u navedenom zaključku. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da iz odredbi člana 12. st. 1. i 2. Uredbe proizlazi da budžetski inspektor može korisniku, između ostalog, naložiti povrat sredstava u budžet ukoliko se utvrdi da su sredstva korištena suprotno zakonu. Također, Ustavni sud podsjeća da iz odredbe člana 65. Zakona o budžetima u FBiH proizlazi da ukoliko se naknadno utvrdi da je isplata iz budžeta izvršena nezakonito i/ili nenamjenski budžetski korisnik je dužan odmah zahtijevati povrat budžetskih sredstava na JRT. Imajući u vidu navedene odredbe, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost ni u izrečenoj mjeri da se izvrši povrat više isplaćenih novčanih sredstava po rješenju o određivanju plaće apelantici, na ime isplaćenog položajnog dodatka.

56. U odnosu na apelacione navode da je apelant u osporenim presudama nazivan u ženskom rodu, tj. da se težište obrazloženja ne stavlja na apelanta kao korisnika budžeta već na apelanticu u smislu da je takva odluka redovnog suda nezakonita jer obavezu vraćanja novca može izvršiti samo apelant, Ustavni sud naglašava da takvi navodi mogu utjecati samo na povredu apelanticinih prava, a ne apelantovih. Naime, tim navodima se ukazuje da je stav Kantonalnog suda u osporenim presudama da je obaveza apelantice, a ne apelanta da izvrši povrat više isplaćenih novčanih sredstava. Dakle, ovaj stav ne dovodi u pitanje apelantova prava, pa zato Ustavni sud u tom dijelu ne može ni ispitati da li su prekršena apelantova ustavna prava. Također, kako je već u ranijim tačkama 44, 45. i 46. ove odluke obrazloženo da apelantica nije lice koje u konkretnom slučaju ima pravo da pokrene postupak pred Ustavnim sudom (jer nije učestvovala kao stranka u osporenom upravnom sporu), Ustavni sud ni u odnosu na apelanticu ne može ispitivati ove navode.

57. U odnosu na apelacione navode da se radi o tehničkoj/faktičkoj greški, da se navedeni dodatak odnosi ustvari na dodatak na plaću po osnovu posebnih uvjeta rada propisan članom 22. Odluke o plaćama, odnosno odredbom člana 23. Zakona o plaćama u vezi sa članom 47. navedenog zakona, Ustavni sud zapaža da je apelant isti prigovor iznosio i u toku upravnog postupka, kao i upravnom sporu, a o kojem prigovoru su se izjasnili drugostepeni organ, kao i Kantonalni sud. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni organ prvenstveno ukazao da je spornim rješenjem isplaćivan položajni dodatak, a ne dodatak na plaću po osnovu posebnih uvjeta rada, te da isplata dodatka na plaću u smislu člana 23. Zakona o plaćama nije ni bila predmet konkretnog inspekcijskog nadzora. Zatim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud cijenio navedene prigovore i zaključio da se radi o paušalnim navodima (te je nadalje ukazao, i kad bi se taj navod prihvatio, da je dodatak na plaću ukinut za općinskog pravobranioca, prema odredbi člana 11. Odluke o izmjeni i dopuni Odluke o plaćama). Dovodeći u vezu nesporno utvrđene činjenice u konkretnom predmetu sa datim obrazloženjima, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost ni u ovom dijelu obrazloženja. Također, vezano za navode da je apelant svojim aktom od 25. juna 2020. godine ispravio faktičku/tehničku grešku u Pravilniku, a nakon toga i u rješenju o određivanju plaće (dakle nakon okončanja osporenog upravnog spora), Ustavni sud napominje da nije njegov zadatak da u postupku povodom apelacije utvrđuje drugačije činjenično stanje od onog utvrđenog u postupku koji je predmet osporavanja apelacijom.

58. Zatim, Ustavni sud zapaža da je i drugostepeni organ, kao i Kantonalni sud u osporenim presudama imao u vidu relevantne apelantove prigovore koji se odnose na povredu odredbi Uredbe, ZUP-a, kao i Zakona o budžetima u FBiH (kojima se ukazivalo na postupanje budžetskog inspektora, da su izrečene teže mjere u rješenju u odnosu na zapisnik, da se radi o ništavom upravnom aktu, na povrede člana 141. ZUP-a itd.), te da su ocijenili da su isti navodi neosnovani. Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, upravni organi, odnosno Kantonalni sud nisu bili obavezni da iznesu sve detalje i da odgovore na sve iznesene žalbene argumente, nego su bili dužni da odgovore na relevantne navode i obrazlože razloge za svoje odluke, što su i učinili. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da pravo na obrazloženu odluku dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi/organi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su upravni organi, odnosno Kantonalni sud u obrazloženju osporenih presuda dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge, uzimajući u obzir sve okolnosti relevantne za donošenje predmetne odluke, pa u obrazloženju osporenih odluka nema ničeg što ukazuje na očigledno proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih zakonskih propisa na apelantovu štetu.

59. Vezano za apelacione navode da je apelant onemogućen od Kantonalnog suda da dokaže da je u nezakonitoj proceduri izvršena izmjena Odluke o plaćama, odnosno da sudija nije dopustio da na zapisnik uđe obrazloženje načelnika koje je apelantica htjela da citira, Ustavni sud zapaža da upravo suprotno proizlazi iz zapisnika od 3. marta 2020. godine (koji je dostavljen uz predmetnu apelaciju). Naime, u navedenom zapisniku je istaknuto kako apelantica kao apelantova zastupnica obrazlaže da je općinski načelnik obmanuo Općinsko vijeće da donese Odluku o izmjenama Odluke o plaćama (u suštini isti navodi koje ponavlja i u apelaciji). Pored navedenog, Ustavni sud zapaža da iz navedenog zapisnika ne proizlazi da je apelantica predložila da se kao dokaz provede snimak sjednice Općinskog vijeća (CD Radija Bosanska Krupa). Dakle, Ustavni sud konstatira da iz samog apelacionog spisa ne proizlazi da je apelantu onemogućeno da učestvuje u osporenom upravnom sporu, odnosno da izvodi i predlaže svoje dokaze.

60. U odnosu na apelacione navode kojima se ukazuje na proizvoljnu primjenu čl. 41. i 42. ZUS-a jer je o zahtjevu za vanredno preispitivanje odlučivao Kantonalni sud, a ne Vrhovni sud, Ustavni sud zapaža da je u odnosu na taj prigovor svoje obrazloženje dao Kantonalni sud (vidi tačku 20. ove odluke). Kantonalni sud je zaključio da je on u konkretnom slučaju nadležan za predmetni zahtjev za preispitivanje sudske odluke, u što Ustavni sud neće ulaziti, s obzirom na to da pitanje nadležnosti sudova povodom zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke predstavlja pitanje o kojem trebaju odlučiti redovni sudovi. Stoga, eventualno i u slučaju da je odlučujući o zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke Kantonalni sud pogrešno primijenio navedene odredbe ZUS-a, Ustavni sud konstatira da u konkretnom slučaju nije dovedena u pitanje pravičnost predmetnog postupka na način koji bi zahtijevao intervenciju Ustavnog suda u tom pogledu. Naime, apelantu nije uskraćena mogućnost da izjavi konkretni zahtjev (pravo na pristup sudu), niti je Ustavni sud našao da iz osporenih odluka ili dokumenta dostavljenih uz apelaciju na bilo koji način proizlazi da je odlučujući o predmetnom zahtjevu Kantonalni sud ugrozio apelantovo pravo na pravično suđenje. S obzirom na navedeno obrazloženje, kako u ovoj tački tako i u prethodnim, Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelacioni navodi koji se odnose povredu pravne sigurnosti, odnosno princip vladavine prava.

61. Ustavni sud naglašava da je imao u vidu i druge apelantove prigovore, koji nisu navedeni u obrazloženju ove odluke, ali s obzirom na prirodu tih prigovora, odnosno da se radi o prigovorima koji se u suštini mogu klasificirati kao prigovori IV instance, te da oni nisu mogli utjecati na povredu apelantovih prava, Ustavni sud ih nije smatrao potrebnim ni navoditi/obrazlagati.

62. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Ostali navodi

63. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno i pravo na imovinu. Ustavni sud zapaža da apelant navode o kršenju ovog prava vezuje za tvrdnje o kršenju prava na pravično suđenje, a za koje je Ustavni sud utvrdio da nije prekršeno. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da nema kršenja ni apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

VIII.Zaključak

64. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada su upravni organi, odnosno Kantonalni sud u osporenim odlukama jasno i argumentirano obrazložili na osnovu čega su utvrdili da apelant nije uskladio svoj pravilnik sa Odlukom o plaćama i Zakonom o plaćama, te da je rješenjem o određivanju plaće apelantici, za određeni period, isplaćivan položajni dodatak koji u skladu s relevantnim odredbama Zakona o plaći ne pripada pravobraniocima, a u kojem obrazloženju nema ničeg što ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih zakonskih propisa na apelantovu štetu. Također, Ustavni sud konstatira da apelant nije ponudio bilo kakve argumente, odnosno dokaze koji bi ukazivali da ga je Kantonalni sud u osporenom upravnom sporu onemogućio da izvodi dokaze, odnosno da je prilikom odlučivanja o njegovim građanskim pravima prekršio princip pravne sigurnosti.

65. Nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kada apelant tvrdnje o kršenju ovog prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno.

66. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka d) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

67. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić