Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-659/22 (P. Z.)

Odluka donesena 09. 03. 2022.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-659/22

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

09. 03. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, i potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. marta 2022. godine, u predmetu broj AP-659/22, rješavajući zahtjev Petra Zorlaka za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Petra Zorlaka za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Petar Zorlak (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Goran Dragović i Senad Kreho, advokati iz Sarajeva, podnio je 22. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 K 041744 22 Kž od 10. februara 2022. godine i rješenja Suda BiH broj S1 3 KI 041744 22 Kv 2 od 27. januara 2022. godine. Apelant je u apelaciji naveo da traži da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom se zabranjuje izručenje apelanta do odluke Ustavnog suda o meritumu apelacije. Apelant je 3. marta 2022. godine dopunio apelaciju.

2. Rješenjem Suda BiH broj S1 3 K 041744 22 Kv 2 od 27. januara 2022. godine utvrđeno je da su ispunjene zakonske pretpostavke za izručenje apelanta pravosudnim organima Crne Gore, u cilju kaznenog gonjenja, zbog sumnje da je počinio kazneno djelo Razbojništvo iz člana 242. stav 5. u vezi sa st. 1., 3. i 4., u vezi sa članom 23. Kaznenog zakonika Crne Gore, po molbi Ministarstva pravde, ljudskih i manjinskih prava Crne Gore broj 06/2-053/21-1473-K od 23. novembra 2021. godine.

3. Rješenjem Suda BiH broj S1 3 K 041744 22 Kž od 10. februara 2022. godine odbijena je, kao neosnovana, apelantova žalba podnesena protiv rješenja Suda BiH od 27. januara 2022. godine.

4. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Apelacijsko vijeće, suprotno prigovorima iz žalbe, našlo pravilnim zaključak iz prvostupanjskog rješenja da predmetna molba za izručenje sadrži svu potrebnu dokumentaciju, kao i utvrđenje da su ispunjene sve zakonske pretpostavke iz člana 34. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima (u daljnjem tekstu: Zakon o međunarodnoj pomoći) za izručenje apelanta pravosudnim organima Crne Gore u cilju kaznenog gonjenja. Dalje, navedeno je da je prvostupanjsko vijeće, citirajući odredbu člana 7. stav 2. Ugovora o izručenju između Bosne i Hercegovine i Crne Gore (u daljnjem tekstu: Ugovor), koji ima primat u odnosu na Zakon o međunarodnoj pomoći, na što upućuje i član 40. stav 2. tog zakona, konstatiralo da kazneno djelo koje se apelantu stavlja na teret predstavlja teško kazneno djelo sa zaprijećenom kaznom koja zadovoljava minimum propisane kazne zatvora (pet godina ili teža kazna) i koje kao takvo ulazi u polje primjene člana 7. stav 2. Ugovora, te da kod tako utvrđenog stanja stvari, činjenica da je apelant državljanin Bosne i Hercegovine ne predstavlja smetnju za njegovo izručenje. Posebno je akcentirano da odredba člana 7. Ugovora regulira na koji način i pod kojim uvjetima se dozvoljava izručenje vlastitih državljana, te u navedenoj odredbi nije navedeno da osobe čije se izručenje traži moraju imati dvojna državljanstva. Apelacijsko vijeće je ukazalo da je prvostupanjski sud, utvrđujući uvjet propisan odredbom člana 34. tačka d) Zakon o međunarodnoj pomoći, odnosno ispunjenost načela identične norme ili klauzule dvostruke inkriminacije, ispravno konstatiralo da kaznena djela koja se apelantu stavljaju na teret, pravne kvalifikacije djela i prijepisi mjerodavnih odredbi Kaznenog zakona Crne Gore, odgovaraju inkriminaciji po kaznenom zakonodavstvu u Bosni i Hercegovini. S obzirom na navedeno, Apelacijsko vijeće je našlo da je ispunjen uvjet za izručenje apelanta propisan odredbom člana 7. Ugovora.

5. U pogledu apelantovih žalbenih navoda da neće imati humano i pravično suđenje u Crnoj Gori, Apelacijsko vijeće je navelo da su te tvrdnje paušalne i bez valjane argumentacije, te da ne dokazuju na koji način bi apelantu bilo ugroženo pravično suđenje. Apelacijsko vijeće je bilo stava da su ti navodi usmjereni isključivo na izbjegavanje kaznenog gonjenja i predmetnog kaznenog postupka, te da nije prihvatljivo isticati takve navode, a ne ponuditi dostatne dokaze za njih. Ovo posebno zbog činjenice da se apelant izručuje pravosudnim organima Crne Gore u kojoj se, po važećim zakonima, moraju poštovati prava i slobode svakog pojedinca garantirane kako odredbama Europske konvencije o ekstradiciji, tako i odredbama Europske konvencije o ljudskim pravima i slobodama (u daljnjem tekstu: Europska konvencija).

6. Apelant u apelaciji ukazuje na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije. Osim toga, naveo je da izručenjem u Crnu Goru riskira da bude podvrgnut nečovječnom postupanju, što je suprotno odredbi člana 3. Europske konvencije. Ukazao je na Izvještaj Vijeća Europe, Komiteta za sprječavanje mučenja i nečovječnog postupanja u odnosu na Crnu Goru iz 2019. godine, iz kojeg, kako je naveo, proizlazi da zatvori pretjerano koriste sredstva vezivanja i fiksacija, prisustvo prevelikog broja zatvorenika, fizičko i psihičko zlostavljanje zatvorenika od strane uposlenika - udarci, verbalno zlostavljanje, udarci palicama, te s tim u vezi ukazao da je zabranjeno izručenje u zemlje gdje nekome prijeti nečovječno postupanje ili mučenje, sa neizvjesnim trajanjem.

7. Apelant je predložio da Ustavni sud BiH donese privremenu mjeru kojom se zabranjuje njegovo izručenje do odluke o meritumu apelacije, iz razloga što bi izručenjem apelanta po njega nastupila nenadoknadiva i nepovratna šteta, te se njegova pravna situacija ne bi mogla izmijeniti nakon eventualnog usvajanja apelacije od strane Ustavnog suda, imajući u vidu da odluke Ustavnog suda na bilo koji način ne obavezuju organe Crne Gore. Navedeno je da se radi o predmetu u kojem je donošenje privremene mjere smisleno i opravdano, imajući u vidu da šteta, koja eventualno može nastati, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremene mjere. Smatra da okolnosti ovog predmeta nesumnjivo ukazuju na ozbiljna kršenja njegovih ljudskih prava i osnovnih sloboda te da bi mu, ukoliko bi bio izručen bila nanesena nemjerljiva šteta, jer bi zasigurno bio podvrgnut dugogodišnjem sudskom postupku u stranoj državi, tijekom kojeg bi zasigurno boravio u pritvoru. Tvrdi da se odluka o pritvoru u Crnoj Gori ne bi ni mogla dovesti u pitanje, jer je apelantu pritvor već određen, a s druge strane, kao strani državljanin koji je putem izručenja (kojem se suprotstavljao) postao dostupan organima Crne Gore, zasigurno ne bi bio ukinut, bez obzira na zakonske uvjete. Osim toga, naveo je da njegova cijela obitelj (majka, supruga i dijete) žive na području BiH, u Banja Luci, te da bi mu stoga i mogućnost porodičnog života bila u cijelosti negirana. U prilog donošenja privremena mjere apelant je 3. marta 2022. godine Ustavnom sudu dostavio rješenje o izručenju Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine broj 08-14-7-8680/21 od 18. februara 2022. godine.

8. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

10. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

11. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i nalazi svoje opravdanje jedino u situaciji kada buduća šteta, čije je nastupanje nedvosmisleno naznačeno u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.

12. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

13. U predmetnom slučaju apelant nije dostavio dokaze koji bi išli u prilog odluke da bi trebalo donijeti privremenu mjeru, radi sprečavanja nastupanja eventualnih nenadoknadivih štetnih posljedica koji su u suprotnosti sa zakonitim ciljem, ukoliko bi bio izručen u Crnu Goru. Apelant je, između ostalog, naveo da bi izručenjem bilo ugroženo njegovo pravo na zabranu nečovječnog postupanja, ali takve navode, kao i navode u pogledu kršenja prava na porodični život nije potkrijepio adekvatnim dokazima. Osim toga, iz priložene dokumentacije i spisa predmeta Ustavni sud ne može zaključiti zašto apelant smatra da bi njegovim izručenjem došlo do nastupanja nenadoknadivih posljedica, dok se ne okonča postupak o apelaciji. Izvještaj Vijeća Europe, Komiteta za sprječavanje mučenja i nečovječnog postupanja u odnosu na Crnu Goru iz 2019. godine na koji se apelant pozvao u apelaciji, sam po sebi ne može predstavljati dovoljnu osnovu za zaključak da bi eventualnim izručenjem apelant postao žrtva kršenja ljudskih prava. Apelant, dakle, nije na vjerodostojan način dokazao da bi on osobno bio izložen riziku kršenja navedenih ljudskih prava. Pri tome, Ustavni sud ima u vidu da se apelant u konkretnom slučaju izručuje pravosudnim organima Crne Gore u svrhu vođenja krivičnog postupka protiv njega, te da će biti pod nadzorom i zaštitom nadležnih organa Crne Gore u kojoj se moraju poštovati prava i slobode svakog pojedinca garantirane odredbama Europske konvencije o ekstradiciji i Europske konvencije o ljudskim pravima i slobodama.

14. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

15. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-659/22 (P. Z.) | Sudska praksa | Aktio