Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-62/22 (“CITY PARK“ d.o.o. Bihać)
Odluka donesena 06. 04. 2022.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Ponavljanje postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-62/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. travnja 2022. godine, u predmetu broj AP-62/22, rješavajući apelaciju koju je podnio “CITY PARK“ d.o.o. Bihać, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio “CITY PARK“ d.o.o. Bihać protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Bihaću broj 17 0 Ps 052249 21 Pvlž od 11. studenoga 2021. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1.“CITY PARK“ d.o.o. Bihać (u daljnjemu tekstu: apelant), kojega zastupa Jasmina Šarić, odvjetnica iz Bihaća, podnio je 6. siječnja 2022. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Bihaću (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 Ps 052249 21 Pvlž od 11. studenoga 2021. godine. Apelant je, na traženje Ustavnoga suda, dopunio predmetnu apelaciju podneskom od 4. ožujka 2022. godine.
2. Rješenjem Kantonalnoga suda od 4. lipnja 2021. godine odbijen je prijedlog apelanta za ponavljanje postupka (pravomoćno okončanoga Presudom Općinskoga suda u Bihaću broj 17 0 Ps 052249 17 Ps 2 od 25. kolovoza 2917. godine).
3. Rješenjem Kantonalnoga suda od 11. studenoga 2021. godine priziv apelanta je odbijen kao neutemeljen i prvostupanjsko je rješenje potvrđeno.
4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da je taj sud (u prvome stupnju) cijenio da je postupak po tužbi započet na način da je tužitelj („TKC ANDY“ d.o.o. Cazin) kao tražitelj ovrhe podnio prijedlog za ovrhu protiv apelanta kao ovršenika 30. kolovoza 2013. godine, na temelju vjerodostojnih isprava-mjenica, a radi naplate duga u određenome iznosu. Nadalje, da je nakon prigovora apelanta izjavljenoga protiv rješenja o ovrsi predmet zaveden u parnicu, da je tužitelj na pripremnome ročištu precizirao tužbeni zahtjev tako da zahtijeva da mu apelant na ime povrata zajma isplati određeni iznos, sa zakonskom zateznom kamatom, te da je zbog navedenoga spor prerastao u spor koji se temelji na ugovorima o zajmu, odnosno da više nije mjenični spor. Nadalje, da je taj sud cijenio i činjenicu da je nakon okončanoga parničnoga postupka optuženi (A. D.) kao prokurista apelanta osuđen za kazneno djelo Posebni slučajevi krivotvorenja isprave, zbog toga što je mjenice određenih serijskih brojeva ovjerio krivotvorenim štambiljem apelanta, te ih potpisao kao prokurista iako je bio svjestan da je ranije razriješen dužnosti prokuriste. Također, da navedena kaznena presuda u suštini predstavlja novu činjenicu ali da ova činjenica na utječe na sadržaj odluke o glavnoj stvari o kojoj je odlučeno pravomoćnom presudom, jer i u ponovnome postupku na temelju navedene kaznene presude za apelanta ne bi bila donesena povoljnija odluka iz razloga što obveza apelanta proistječe iz deset ugovora o zajmu, za koje je utvrđeno da su valjani pravni poslovi temeljem čl. 557. i 558. Zakona o obligacionim odnosima. Stoga, naveo je da je sudac pojedinac toga suda odlučujući o prijedloga za ponavljanje postupka pravilno postupio kada je prijedlog apelanta odbio.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Apelant, u biti, smatra da je došlo do povrede prava na pravnu sigurnost u situaciji kada je sud odbio prijedlog apelanta za ponavljanje postupka, a on je dokazao da postoji kaznena presuda kojim je utvrđeno da su krivotvorene mjenice, na kojima se temeljio pravomoćno okončani parnični postupak.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnoga suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnoga suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na odluku donesenu u postupku u kojem se odlučivalo o prijedlogu apelanta za ponavljanje pravomoćno okončanoga postupka. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori je primjenjivost članka 6. stavak 1. Europske konvencije u konkretnome slučaju, odnosno potrebno je odgovoriti na pitanje da li se u predmetnome postupku odlučivalo o „građanskim pravima i obvezama“ apelantice. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga suda za ljudska prava i svoju praksu, prema kojoj prijedlog za ponavljanje pravomoćno okončanoga postupka, u načelu, nije postupak u kojemu se utvrđuju građanska prava i obveze, tj. nije se raspravljalo o meritumu pritužbe (npr. o utemeljenosti tužbenoga zahtjeva), nego se samo odlučuje o postojanju uvjeta da se odobri ponovni postupak (vidi, između ostalih, Odluka Ustavnoga suda br. AP-1040/07 od 26. lipnja 2007. godine, odluka dostupna na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba). Međutim, Ustavni sud podsjeća da izuzetno, uzevši u obzir specifične okolnosti konkretnoga postupka, ukoliko se u predmetnome slučaju radi u smislu autonomnoga značenja pojma o utvrđivanju „građanskih prava i obveza“ apelanta, može utvrditi da su takve apelacije dopustive u odnosu na pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
8. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se, u okolnostima konkretnoga slučaja, u predmetnome postupku nije odlučivalo o građanskim pravima i obvezama apelanta iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, već se samo odlučivalo o tome da li su ispunjeni formalni zakonski uvjeti da se dozvoli ponavljanje pravomoćno okončanoga postupka. Stoga, predmetni postupak ne ulazi u opseg prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pa proistječe da je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Imajući u vidu da su navodi apelanta o povredi članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i navodi apelanta o povredi prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije (kao akcesornoga prava) u svezi sa pravom na pravično suđenje, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Sukladno navedenome, a imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić