Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4707/20 (C. P.)

Odluka donesena 06. 04. 2022.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Nije krivična optužba
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4707/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-4707/20, rješavajući apelaciju Cvijetina Pavlovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Cvijetina Pavlovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 12 0 K 007333 19 Kž od 8. decembra 2020. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Cvijetin Pavlović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče, koji se nalazi u KZP Foča, podnio je 22. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 12 0 K 007333 19 Kž od 8. decembra 2020. godine i Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 12 0 K 007333 19 Kv od 11. jula 2019. godine.

2. Apelant je Okružnom sudu podnio zahtjev za izricanje jedinstvene kazne zatvora po pravosnažnim presudama tog suda br. 012-0-Kv-10-000 006 od 22. juna 2010. godine i 12 0 K 006964 18 Kv od 4. septembra 2018. godine. U zahtjevu je, između ostalog, apelant istakao da je presudom Okružnog suda broj 012-0-Kv-10-000 006 od 22. juna 2010. godine osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet godina i jedan mjesec, a presudom navedenog suda broj 12 0 K 006964 18 Kv od 4. septembra 2018. godine na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 16 godina i jedan mjesec, pa je predloženo da se izrečene kazne ujedine i izrekne jedinstvena kazna zatvora.

3. Presudom Okružnog suda broj 12 0 K 007333 19 Kv od 11. jula 2019. godine odbijen je apelantov zahtjev za izricanje jedinstvene kazne po pravosnažnim presudama tog suda br. 012-0- Kv-10-000 006 od 22. juna 2010. godine i 12 0 K 006964 18 Kv od 4. septembra 2018. godine.

4. U obrazloženju je, između ostalog, Okružni sud ukazao na sadržaj odredbe člana 341. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP RS), kao i odredbe člana 58. stav (4) Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS). S tim u vezi je, između ostalog, Okružni sud naveo da je apelantu (kao osuđenom) pravosnažnom presudom tog suda broj 012-0-Kv-10-000 006 od 22. juna 2010. godine u nepravom ponavljanju krivičnog postupka izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od pet godina i jedan mjesec. Tom presudom, kako je to ukazao Okružni sud, preinačene su u odluci o kazni pravosnažna presuda tog suda broj 012-0-Kv-09-000 034 od 6. oktobra 2009. godine (kojom je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina) i pravosnažna presuda Osnovnog suda u Bijeljini broj K-42/03 od 8. juna 2006. godine (kojom je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dva mjeseca). Dalje je Okružni sud naveo da, iz obavještenja Osnovnog suda u Bijeljini označeni broj od 13. februara 2012. godine i podataka u spisima predmeta, proizlazi da je osuđeni-apelant izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora izdržao u periodu od 14. marta 2007. godine do 1. februara 2012. godine.

5. Zatim je navedeno da je osuđenom-apelantu pravosnažnom presudom Okružnog suda broj 12 0 K 006964 18 Kv od 4. septembra 2018. godine u nepravom ponavljanju krivičnog postupka izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 16 godina i jedan mjesec. Tom presudom, kako je to istakao Okružni sud, preinačene su u odluci o kazni presuda Okružnog suda broj 12 0 K 003509 13 K 2 od 9. juna 2014. godine (preinačena u odluci o kazni presudom Vrhovnog suda broj 12 0 K 003509 14 Kž 4 od 4. septembra 2014. godine), kojom je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 11 godina zbog krivičnog djela Ubistvo iz člana 148. stav (1) KZ RS i pravosnažna presuda Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 K 041933 15 Kv 3 od 19. avgusta 2015. godine (kojom je apelant osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet godina i četiri mjeseca). Navedenom presudom Osnovnog suda u Bijeljini, kako je to naveo Okružni sud, preinačene su u odluci o kazni pravosnažna presuda Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 041933 15 Kv 2 od 6. aprila 2015. godine kojom je u nepravom ponavljanju postupka (preinačenjem u odluci o kazni pravosnažne presude tog suda broj 80 0 K 041933 12 K od 3. septembra 2013. godine-kojom je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci i pravosnažne presude broj 80 0 K 044310 13 K od 4. marta 2014. godine-kojom je apelant osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od jednu godinu i osam mjeseci) osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i pravosnažna presuda „Opštinskog“ suda u Tuzli broj 032 0 K 025381 08 K od 27. avgusta 2012. godine (kojom je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci). Kazne zatvora izrečenim presudama, kako je to naveo Okružni sud, ujedinjene su u nepravom ponavljanju krivičnog postupka presudom Osnovnog suda u Bijeljini broj 08 0 K 041933 15 Kv 2 od 6. aprila 2015. godine i presudom istog suda broj 80 0 K 041933 15 Kv 3 od 19. avgusta 2015. godine, kojom je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od pet godina i četiri mjeseca i koja je presudom Okružnog suda od 4. septembra 2018. godine spojena sa kaznom zatvora u trajanju od 11 godina i izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 16 godina i jedan mjesec.

6. Imajući u vidu vrijeme kada je osuđeni-apelant izdržao kaznu zatvora (izrečenu pravosnažnom presudom Okružnog suda broj 012-0-Kv-10-000 006 od 22. juna 2010. godine) i vrijeme kada su započela nova suđenja za krivična djela pred Okružnim sudom, Osnovnim sudom u Bijeljini i „Opštinskim“ sudom u Tuzli, Okružni sud je naveo da ne postoje uslovi za primjenu odredbi člana 56. KZ RS o izricanju jedinstvene kazne za djela u sticaju. Ovo iz razloga, kako je to naveo Okružni sud, jer je osuđeni-apelant kaznu zatvora u trajanju od pet godina i jedan mjesec izdržao prije nego što su počela nova suđenja za krivična djela, pa time nisu ispunjeni uslovi za nepravo ponavljanje krivičnog postupka i izricanje jedinstvene kazne zatvora u smislu odredbe člana 341. stav (1) ZKP RS.

7. Presudom Vrhovnog suda broj 12 0 K 007333 19 Kž od 8. decembra 2020. godine odbijena je kao neosnovana žalba osuđenog apelanta i potvrđena prvostepena presuda Okružnog suda od 11. jula 2019. godine.

8. Obrazlažući presudu, Vrhovni sud je između ostalog istakao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da ne postoje uslovi za primjenu odredbi člana 56. KZ RS. Ovo zbog toga, kako je to navedeno, jer je apelant kaznu zatvora u trajanju od pet godina i jedan mjesec izdržao prije nego što su počela nova suđenja za krivična djela, zbog čega je pravilno prvostepeni sud zaključio da nisu ispunjeni uslovi za nepravo ponavljanje krivičnog postupka i izricanje jedinstvene kazne u smislu člana 341. stav (1) ZKP RS.

9. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Također, apelant ukazuje i na povredu drugih prava garantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom (pravo na imovinu i zabranu diskriminacije), ali ih posebno ne obrazlaže niti argumentira. Naime, apelant suštinski ukazuje da su redovni sudovi po svim zakonskim osnovama mogli (a nisu) „ujediniti obje kazne, tj. i odležanu od pet godina i mjesec sa jedinstvenom kaznom od 16 godina“ koju kako navodi trenutno izdržava.

10. U svjetlu apelacionih navoda i činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud prije svega smatra da predmetna apelacija svojom suštinom pokreće isključivo pitanja obuhvaćena garancijama prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, iz kojeg razloga će Ustavni sud ispitivanje predmetne apelacije nastaviti po ovom pravnom osnovu.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na presude doneseno u postupku u kojem se odlučivalo o apelantovom zahtjevu za „nepravo ponavljanje krivičnog postupka“. Stoga, prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori je primjenjivost člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju. Pravo na pravično suđenje koje je utvrđeno članom 6. stav 1. Evropske konvencije u svojoj prvoj rečenici glasi: Prilikom utvrđivanja (...), osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Međutim, u predmetnom postupku u kojem su donesene osporene odluke se isključivo raspravljalo o pitanju ispunjenosti zakonskih pretpostavki da se dozvoli nepravo ponavljanje krivičnog postupka, radi ujedinjenja kazni zatvora pravosnažno izrečenih presudama Okružnog suda br. 012-0-Kv-10-000 006 od 22. juna 2010. godine i 12 0 K 006964 18 Kv od 4. septembra 2018. godine, a ne o «osnovanosti bilo kakve krivične optužbe» protiv apelanta. Dakle, s obzirom da se u konkretnom slučaju ne radi o odluci koja je donesena u postupku u kojem se odlučivalo o krivičnoj optužbi protiv apelanta, proizlazi da član 6. Evropske konvencije nije primjenjiv. Kako Ustav Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti br. AP-1357/12 od 22. oktobra 2013. godine, AP-3107/11 od 15. septembra 2011. godine, AP-2391/10 od 21. jula 2010. godine i AP- 3902/16 od 6. decembra 2018. godine, te AP-760/20 od 6. maja 2020. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4707/20 (C. P.) | Sudska praksa | Aktio