Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-432/22 (O. R.)

Odluka donesena 06. 04. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-432/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-432/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Obren Radić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Obren Radić protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 Mal 115336 21 Gž od 11. novembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Obren Radić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ugljevika, podnio je 2. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 Mal 115336 21 Gž od 11. novembra 2021. godine. Apelant je 3. marta 2022. godine dopunio apelaciju.

2. U predmetnom postupku, koji okončan osporenom presudom Okružnog suda, obavezan je apelant da tužiocu („LD“ d.o.o. Bijeljina) na ime duga isplati određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu naknadi troškove parničnog postupka u određenom iznosu.

3. U obrazloženju osporene odluke, Okružni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizilazi da su tužilac i apelant 1. novembra 2016. godine zaključili ugovor o kupoprodaji robe koja je taksativno navedena u otpremnici od tog datuma i poreskoj fakturi od 30. decembra 2016. godine, te da je cijena robe iznosila 1.495,25 KM. Dalje, da je prvostepeni sud poklonio povjerenje tužilačkoj strani i navodima tužbe da se predmetni dug, odnosno predmetna otpremnica i poreska faktura odnose na apelanta, iako je otpremnica evidentirana na ime R. T. Naime, u navedenoj poreskoj fakturi i otpremnici postoji identitet artikala bez obzira na različito navedene komitente, zbog čega je prvostepeni sud smatrao da se taj materijal odnosi na isto lice kao kupca, ovdje apelanta na čiju adresu je roba otpremljena i isporučena, a ne na R. T., pa je prvostepeni sud kao neosnovan odbio prigovor nedostatka pasivne legitimacije. S tim u vezi je Okružni sud ukazao da je prvostepeni sud poklonio u cijelosti povjerenje iskazima svjedoka D. M. i D. T. koji su izjavili da je R. T. naručivao materijal od tužioca za apelanta u navedenom periodu, i da mu je isti tada obavljao građevinske radove. Naime, iskazi tih svjedoka su saglasni da je praksa i kod tužioca i kod R. T. bila da isti u svojstvu majstora naručuje građevinski materijal sa kojim radi, a da to poslije plati kupac. Također, da su iskazi u saglasnosti sa navodima iz tužbe i sa priloženom materijalnom dokumentacijom, izuzev otpremnice za koju je svjedok D. M. objasnio da je lično prekrižio ime R. T. koju je kao majstor poručivao robu za apelanta, pa je zato evidentiran kod tužioca, a sve kako bi se vozač lakše snašao prilikom isporuke na adresu i ime kupca – apelanta. Ovo je u saglasnosti sa navodima svjedoka D. T. o saznanjima koja je vezano za predmetni posao, a i sam apelant navodi da je uplatio iznos od 750,00 KM na ime dijela predmetnog računa elektronskim putem (preostalo 745,25 KM što je predmet tužbe). Dalje, da zbog toga prvostepeni sud nije mogao pokloniti povjerenje iskazu apelanta da je na taj način uplatio dug za izvođenje radova R. T. i da ne duguje preostali dio računa, jer to ne dokazuje ničim drugim osim svojom izjavom. Također, da je na osnovu navedenog prvostepeni sud zaključio da je prodavac (u ovom slučaju tužilac) svoju obavezu isporuke iz člana 467. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) izvršio 30. decembra 2016. godine kada je i predao otpremnicu na adresu apelanta i isporučio robu, a apelant svoju obavezu plaćanja cijene iz člana 516. ZOO-a nije u cijelosti kao kupac izmirio, jer je uplatio samo dio cijene od 750,00 KM, te mu je preostao dio od 745,25 KM koliko se potražuje tužbom. Konačno, da se plaćanje otplate od 750,00 KM u smislu člana 387. stav (2) ZOO-a može smatrati priznanjem duga apelanta prema tužiocu. Dalje, da je prvostepeni sud cijenio prigovor zastarjelosti potraživanja i da je našao da se apelant pogrešno poziva na trogodišnji rok zastare između pravnih lica, te da predmetno potraživanje nije zastarjelo u smislu člana 371. ZOO-a. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud sve izvedene dokaze ocijenio savjesno i brižljivo, i to svaki dokaz za sebe i sve dokaze zajedno, pri čemu nije počinio nikakve povrede odredbi parničnog postupka zbog kojih bi pobijana presuda bila nepravilna i nezakonita, a da razloge za donošenje te odluke kao potpune, dovoljne i jasne prihvata i taj sud. Nadalje, da se žalbeni navodi koji se odnose za činjenično stanje na kojima se zasniva veći dio žalbe apelanta nisu mogli prihvatiti kao osnovani, jer činjenično stanje ne može biti predmet pobijanja u sporovima male vrijednosti. Konačno je Okružni sud zaključio da su neosnovani i žalbeni navodi vezani za troškove postupka, s obzirom da je prvostepeni sud pravilno odlučio o istima, te pravilno utvrdio da su održana tri ročišta, uvaživši troškove za dva od tri odložena ročišta, pravilno cijeneći dosuđene kao potrebne za vođenje postupka.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da je spornim sudskim odlukama obavezan platiti tužiocu dosuđeni iznos novca za nešto što nije naručio, niti preuzeo (jedini dokaz je falsifikovan), za materijal koji je naručen za parapet ograde čiji je apelant suvlasnik sa 1/2 dijela, po osnovu usmenog ugovora koji je zaključila njegova supruga i R. T.. Također, da je navedene radove, uplatom dijela računa za građevinski materijal koji je naručivao R. T. platio u vrijednosti ugovorenih radova, te da shodno tome nema dugovanja ni prema R. T. niti tužiocu. Konačno navodi da je tužbu trebalo odbaciti jer je predmetno potraživanje zastarilo.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Okružni sud, kao i prvostepeni sud, u obrazloženju svojih odluka dali jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke dao razloge u pogledu ocjene izvedenih dokaza, o čemu se izjasnio i drugostepeni sud povodom apelantove žalbe protiv prvostepene presude, tako da Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-432/22 (O. R.) | Sudska praksa | Aktio