Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3205/20 (M. H.)

Odluka donesena 06. 04. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Zastara
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3205/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije: Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-3205/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Marko Herceg, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Marko Herceg protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 0 P 033028 19 Gž 2 od 19. juna 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Marko Herceg (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Toni Zelić advokat iz Ljubuškog, podnio je 26. augusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu Kantonalni sud) broj 63 0 P 033028 19 Gž 2 od 19. juna 2020. godine. Ova apelacija je zavedena pod brojem AP-3205/20.

2. Nakon što je Vrhovni sud Federacije BiH, rješenjem broj 63 0 P 033028 20 Rev od 14. decembra 2020. godine, odbacio reviziju izjavljenu protiv naprijed navedene presude Kantonalnog suda, apelant je protiv tog rješenja podnio drugu apelaciju koja je zavedena pod brojem AP- 1269/21.

3. S obzirom da navedene apelacije pokreću isto pitanje, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP-3205/20.

4. Imajući u vidu da je navedenim osporenim rješenjem Vrhovnog suda apelantova revizija odbačena, konačna odluka u konkretnom slučaju je osporena presuda Kantonalnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih sredstava.

Činjenice

5. Presudom Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 63 0 P 033028 19 P 2 od 30. augusta 2019. godine, obavezan je apelant da isplati tužitelju Bigeste d.o.o. Ljubuški (u daljnjem tekstu: tužitelj) iznos od 8.644,00 KM, kao i da mu isplati zakonsku kamatu na ranije plaćeni iznos od 3.890,00 KM, sve sa zakonskim zateznim kamatama kako je detaljno navedeno u izreci te presude. U ostalom dijelu tužbeni zahtjev je odbijen, a apelant je obavezan isplatiti tužitelju i troškove postupka.

6. U relevantnom dijelu obrazloženja prvostepene presude je navedeno da je po pravosnažnoj i izvršnoj presudi Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Ps 014927 10 P od 17. decembra 2012. godine, proveden izvršni postupak protiv tužitelja i u korist apelanta, a da je tužitelj jedan dio duga dobrovoljno platio (svi iznosi koji su isplaćeni dobrovoljno ili u izvršnom postupku detaljno su navedeni u obrazloženju osporene prvostepene presude). Dalje je navedeno da je presudom Vrhovnog suda broj 64 0 Ps 014927 14 Rev od 13. jula 2017. godine, djelimično usvojena revizija tužitelja u konkretnom predmetu i preinačena prvostepena presuda tako što je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu zateznih kamata na dva iznosa glavnog duga (detaljno na 2. strani prvostepene presude). Dalje je navedeno da je tužitelj pozvao apelanta da vrati iznos koji je primio izvršenjem, pa je apelant to odbio, „priznajući samo dug po tim računima za obračunatu kamatu od dana izdavanja računa do dana priznanja duga po tim računima 12.10.2005. godine“, kako je to sud naveo. Osnovni sud je naveo i da apelant „priznaje potraživanje tužitelja za iznos kamate obračunate i plaćene [na jedan iznos glavnog duga] i na [drugi iznos glavnog duga]“, kao i da je „izrazio spremnost na povrat dijela kamate“, dok bi „ostatak duga [apelant] platio-vratio nakon što Ustavni sud BiH odluči o apelaciji koju je podnio“ protiv presude Vrhovnog suda od 13. jula 2017. godine (ovu apelaciju, broj AP-4218/17 Ustavni sud je, odlukom od 23. aprila 2018. godine, odbacio kao očigledno (prima facie) neosnovanu).

7. Općinski sud je također naveo, između ostalog, da se „ovaj postupak vodi jer su prošli rokovi za protiv-ovrhu i ima se samo utvrditi da li je otpao pravni osnov na temelju kojeg je tuženik primio novčani iznos i da li tužitelj ima pravo na vraćanje dijela iznos kojeg je naplatio [apelant] kao tražitelj ovrhe po pravosnažnoj presudi koja je djelomično preinačena vezano za dosuđenu zakonsku kamatu dijela glavnog duga.“ Rješavajući ovo pitanje, sud je naveo da je među parničnim strankama nesporno da je apelant, osim glavnog duga koji mu je tužitelj dobrovoljno isplatio, u izvršnom postupku naplatio i zakonsku zateznu kamatu u skladu sa ranije navedenom pravosnažnom presudom. Budući da je ta presuda preinačena u revizijskom postupku, apelant je, kako je sud naveo, bio u obavezi vratiti iznose koje je naplatio na ime kamate na dva iznosa glavnog duga. Također, na taj iznos neosnovano naplaćene kamate, apelant je dužan platiti i kamatu koja, na osnovu člana 214. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) teče „od dana podnošenja zahtjeva za vraćanje primljenog iznosa, tj. 31.8.2017. g. [apelant] je tada saznao za podneseni zahtjev tužitelja da mu vrati naplaćeni iznos kamate u odnosu na koji su preinačene nižestupanjske presude po kojima je u ovršnom postupku naplatio zateznu kamatu“. U odnosu na period prije toga, sud je naveo da se apelant ne može smatrati nesavjesnim sticaocem jer je izvršni postupak proveden na osnovu pravosnažne i izvršne presude, koja je naknadno, po vanrednom pravnom lijeku, preinačena. Stoga je sud odbio tužitelja sa zahtjevom da mu apelant plati zateznu kamatu na prinudno naplaćene iznose od dana kada je u izvršnom postupku te iznose naplatio.

8. Osporenom presudom Kantonalnog suda broj 63 0 P 033028 19 Gž 2 od 19. juna 2020. godine odbijene su žalbe parničnih strana u ovom postupku i prvostepena presuda je u cijelosti potvrđena. Kantonalni sud je u cijelosti prihvatio utvrđenja i pravnu ocjenu prvostepenog suda. U odnosu na apelantovu žalbu, Kantonalni sud je naveo da su navodi koje je on iznio u žalbi „bez uticaja na zakonitost i pravilnost pobijane odluke jer su to uglavnom navodi koji se odnose na neslaganje [apelanta] sa odlukom Vrhovnog suda“, kojom je preinačena odluka po kojoj se apelant naplatio u izvršnom postupku.

Apelacioni navodi

9. Apelant navodi da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U obrazloženju, apelant u suštini osporava zaključke iz presude Vrhovnog suda broj 64 0 Ps 014927 14 Rev od 13. jula 2017. godine koji su se ticali zastare potraživanja u tom ranijem predmetu, te navodi kako „je svjestan činjenice kako se niži sudovi ne moraju očitovati o pravnim stajalištima višeg suda“, ali da smatra da bi bilo „korektno izraziti stajalište da li se u prijašnjem pravnome odnosu između parničnih stranaka trebao primijeniti zastarni rok od pet ili tri godine.“

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

11. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, predstavka broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Ustavni sud ističe da je predmet tužbenog zahtjeva protiv apelanta u konkretnom slučaju bio povrat više naplaćenih sredstava u izvršnom postupku koji je proveden na osnovu pravosnažne presude, koja je kasnije promijenjena presudom Vrhovnog suda od 13. jula 2017. godine. Međutim, Ustavni sud također zapaža da se apelacioni navodi u odnosu na osporene presude koje su donesene po tako postavljenom tužbenom zahtjevu odnose isključivo na osporavanje zaključaka Vrhovnog suda iz ranije presude, koja nije i ne može biti predmetom razmatranja u konkretnom slučaju. Osim toga, Ustavni sud je te apelantove navode već razmotrio u odluci broj AP-4218/17 od 23. aprila 2018. godine (objavljena na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kojom je apelantovu apelaciju protiv te presude Vrhovnog suda odbacio kao očigledno (prima facie) neosnovanu.

14. Što se tiče osporenih presuda u konkretnom slučaju, Ustavni sud je, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno ukazivao na vlastitu i praksu Evropskog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su sudovi proveli postupak u kojem su izveli predložene dokaze i u kojem su omogućili apelantu, na isti način kao i tužitelju, da iznese svoje i ospori tvrdnje suprotne strane. Apelant nije ni sporio tokom postupka pred redovnim sudovima da je u izvršnom postupku, koji je proveden po presudi koja je naknadno izmijenjena presudom Vrhovnog suda od 13. jula 2017. godine, naplatio više sredstava nego što je to u konačnici određeno, nego je osporavao zaključke iz te ranije presude Vrhovnog suda koji su se ticali zastare potraživanja, što sudovi nisu smatrali relevantnim u konkretnom slučaju. Dalje, Ustavni sud zapaža da su Kantonalni i Općinski sud dali dovoljna i jasna obrazloženja za svoje činjenične i pravne zaključke u odnosu na tužbeni zahtjev o kojem su odlučivali. Naročito, Ustavni sud ističe da, suprotno apelantovim navodima, presuda Kantonalnog suda zadovoljava standarde prava na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da je taj sud u cijelosti prihvatio zaključke Općinskog suda koji je detaljno obrazložio sve svoje stavove. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da pravo na obrazloženu odluku ne znači da drugostepeni sud mora odgovoriti na sve žalbene navode, nego na one koje sud smatra odlučujućim, kao i da drugostepeni sud može dati manje podrobno obrazloženje ako smatra da je prvostepena presuda detaljno i pravilno odgovorila na sva odlučujuća pitanja (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Garcia Ruiz protiv Španije, presuda od 21. januara 1999. godine, predstavka br. 30544/96). Stoga se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi da se Kantonalni sud trebao očitovati o tome „da li se u prijašnjem pravnome odnosu između parničnih stranaka trebao primijeniti zastarni rok od pet ili tri godine“, jer to nije ni bio predmet konkretnog parničnog postupka, već, kako je već rečeno, pitanje o kojem je ranije pravosnažno odlučeno.

16. Ustavni sud smatra da apelant nije iznio bilo kakve argumente koji bi mogli ukazati da su osporenim presudama na bilo koji način prekršena ustavna prava na koja se pozvao, već je samo nezadovoljan odlučenjem u konkretnom slučaju. Apelantove navode koji se tiču osporavanja rješenja Vrhovnog suda kojim je odbačena revizija u konkretnom slučaju, Ustavni sud neće razmatrati, jer je konačna odluka u konkretnom slučaju, kako je to već navedeno, presuda Kantonalnog suda.

17. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u konkretnom slučaju pokreću pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Na osnovu odredne člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3205/20 (M. H.) | Sudska praksa | Aktio