Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3168/20 (M. G. i M. L.)
Odluka donesena 06. 04. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Vlasničko-pravni odnosi
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Uknjižba
- Upravni spor
- Obligaciono- pravni odnosi
- Aktivna legitimacija
- Nekretnina
- Suvlasništvo
- Upravni postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3168/20
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-3168/20, rješavajući apelaciju M. G. i M. L., na osnovu člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija M. G. i M. L.
podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 U 004553 18 Uvp od 17. juna 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. M. G. i M. L. (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant ili apelanti) iz Teslića, podnijeli su 24. avgusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 13 0 U 004553 18 Uvp od 17. juna 2020. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 13 0 U 004553 17 U od 12. decembra 2017. godine, Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Republike Srpske, Banja Luka (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ) broj 21.05/714-52/17 od 8. maja 2017. godine i Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove, Područne jedinice Teslić (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) broj 21.46/714.1-149/15 od 17. januara 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, 17. i 18. januara 2022. godine od Vrhovnog suda, Okružnog suda, drugostepenog i prvostepenog organa zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.
3. Pozvani su u periodu od 19. do 28. januara 2022. godine dostavili odgovore na apelaciju.
4. Ustavni sud je apelantima 1. i 2. marta 2022. godine dostavio odgovore na apelaciju .
5. Apelanti se u ostavljenom roku nisu izjasnili na odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Drugoapelant je 20. februara 2015. godine podnio prvostepenom upravnom organu zahtjev radi uknjižbe prava svojine, na osnovu Presude Osnovnog suda u Tesliću broj P 83/93 od 22. oktobra 1993. godine (u daljnjem tekstu: predmetna presuda) i rješenja o ispravci navedene presude od 19. februara 2015. godine, na određenoj nekretnini (bliže opisanoj u izreci osporenog rješenja prvostepenog organa od 17. januara 2017. godine, u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina). Naime, predmetnom presudom je u parničnom postupku utvrđeno da je pravno valjan usmeni ugovor zaključen između prvoapelanta (kao tužioca) i tuženog M. P. (u daljnjem tekstu: tuženi), kojim ugovorom je prvoapelant od tuženog, za dio svoje parcele dobio dio parcele tuženog, te je obavezan tuženi da trpi da se na osnovu te presude izvrše odgovarajuće izmjene u katastarskom operatu (sve bliže precizirano u izreci predmetne presude).
8. Rješenjem prvostepenog organa od 21. maja 2015. godine odbijen je drugoapelantov zahtjev, a koje rješenje je poništeno rješenjem drugostepenog organa od 14. septembra 2015. godine i predmet vraćen na ponovni postupak i odlučivanje (iz razloga što se iz dostavljenih dokumenata uz konkretni zahtjev, ne vidi, između ostalog, aktivna legitimacija drugoapelanta, pa je prvostepeni organ trebao u skladu sa odredbom člana 40 stav 1 Zakona o zemljišnim knjigama, pozvati drugoapelanta da otkloni nedostatke).
9. Rješenjem prvostepenog organa od 9. decembra 2015. godine odbačen je drugoapelantov zahtjev, a koje rješenje je poništeno rješenjem drugostepenog organa od 22. februara 2016. godine i predmet vraćen na ponovni postupak i odlučivanje (iz razloga što činjenično stanje nije potpuno i pravilno utvrđeno, te je prvostepeno rješenje zasnovano na povredama pravila postupka i pogrešnoj primjeni materijalnog prava).
10. Rješenjem prvostepenog organa od 29. marta 2016. godine, odbijen je drugoapelantov zahtjev, a koje rješenje je poništeno rješenjem drugostepenog organa od 30. juna 2016. godine i predmet vraćen na ponovni postupak i odlučivanje (iz razloga što prvostepeni organ nije konstatovao da je drugoapelant svoj zahtjev precizirao podneskom od 30. novembra 2015. godine, niti je o preciziranom zahtjevu uopšte odlučivao, pa se nisu stekli uslovi iz člana 227 stav 3 Zakona o opštem upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP), tj. član 228 navedenog zakona).
11. Rješenjem prvostepenog organa od 19. avgusta 2016. godine odbačen je drugoapelantov zahtjev, a koje je poništeno rješenjem drugostepenog organa od 5. decembra 2016. godine i predmet vraćen na ponovni postupak i odlučivanje (jer činjenično stanje nije potpuno i pravilno utvrđeno i zbog pogrešne primjene materijalnog prava).
12. Rješenjem prvostepenog organa broj 21.46/714.1-149/15 od 17. januara 2017. godine, odbijen je drugoapelantov zahtjev za uknjižbu prava suvlasništva na predmetnoj nekretnini (sve bliže precizirano u izreci navedenog rješenja).
13. U obrazloženju rješenja, prvostepeni organ je naveo da je drugoapelant podnio predmetni zahtjev za uknjižbu prava svojine na predmetnoj nekretnini, koji zahtjev je precizirao podneskom od 30. novembra 2015. godine, tražeći da se kao suvlasnici na predmetnoj nekretnini uknjiže apelanti, sa po ½ dijela. Nadalje je naveo da je u prethodno provedenom postupku, a poštujuću upute drugostepenog organa, od drugoapelanta zatraženo da dostavi dokaz kojim dokazuje da je aktivno legitimisan za podnošenje predmetnog zahtjeva i pravni osnov za uknjižbu prava vlasništva. U vezi s tim je istakao da je drugoapelant 30. novembra 2015. godine, kao dokaz da je aktivno legitimisan za podnošenje predmetnog zahtjeva dostavio posjedovni list (bliže preciziran u obrazloženju rješenja) iz kojeg je vidljivo da su apelanti upisani kao suposjednici predmetne nekretnine sa dijelom ½, a što je prvostepeni organ prihvatio. Međutim, prvostepeni organ je naglasio da iz dispoizitiva predmetne presude nije vidljiv pravni osnov za uknjižbu prava suvlasništva u korist drugoapelanta, s obzirom da se predmetna presuda uopšte ne odnosi na njega. Naime, drugoapelant nije dostavio pravni osnov za upis prava suvlasništva na predmetnoj nekretnini, zbog čega nisu ispunjeni uslovi za upis prava suvlasništva u korist drugoapelanta. Takođe je istakao da dispozitivom predmetne presude nije precizno utvrđeno koje je to tačno stvarno pravo stečeno predmetnim ugovorom o zamjeni zaključenim između prvoapelanta i tuženog, imajući u vidu da iz obrazloženja predmetne presude proizlazi da je utvrđeno da je na spornom zemljištu prvoapelant „zasnovao služnost“ na osnovu ugovora o zamjeni kao pravnom poslu. Obzirom na činjenicu, da se zahtjevom koji je preciziran, traži uknjižba prava suvlasništva i u korist prvoapelanta, na koga se predmetna presuda i odnosi, a imajući u vidu upis prava na predmetnoj nekretnini, odnosno da je tuženi u C listu upisan sa pravom korištenja, a ne sa pravom vlasništva, prvostepeni organ je istakao da nisu ispunjeni uslovi za uknjižbu prava vlasništva, odnosno suvlasništva u odnosu na prvoapelanta. U konkretnom slučaju na predmetnoj nekretnini je upisana država kao vlasnik, sa dijelom 1/1. Zbog svega navedenog, prvostepeni organ je istakao da je odlučio kao u dispozitivu rješenja, a shodno odredbama člana 43 stav 2 tačka 3 Zakona o zemljišnim knjigama.
14. Rješenjem drugostepenog organa broj 21.05/714-52/17 od 8. maja 2017. godine odbijena je drugoapelantova žalba podnesena protiv prvostepenog upravnog akta, kao neosnovana.
15. U obrazloženju rješenja, drugostepeni organ je ukazao da će se upis u zemljišne knjige dozvoliti ako su ispunjeni određeni uslovi, odnosno ako postoji valjana isprava za upis, ako su stranke legitimisane i ako to dozvoljava zemljišno-knjižno stanje shodno odredbi člana 42 Zakona o zemljišnim knjigama. Polazeći od odredbe člana 42 stav 1 tačka 2 Zakona o zemljišnim knjigama, kojom je propisano da se kod provjere zahtjeva za upis ispituje da li su dokumenti identični sa stanjem u zemljišnoj knjizi, proizlazi da predmetna presuda ne odgovara stanju u zemljišnoj knjizi, odnosno proizlazi da nisu ispunjeni svi uslovi potrebni za upis prava svojine u zemljišnu knjigu. Naime, u konkretnom slučaju spornim se ukazuje to što podaci iz predmetne presude ne odgovaraju podacima u predmetnom zk.ul. (bliže precizirano u obrazloženju rješenja), s obzirom da se navedenom presudom utvrđuje da je valjan usmeni ugovor o zamjeni (zaključen između prvoapelanta i tuženog, kojim ugovorom je prvoapelant od tuženog, za dio svoje parcele dobio dio parcele tuženog), dok je u predmetnom zk.ul., u B listu kao vlasnik predmetne nekretnine upisano društveno vlasništvo sa 1/1 dijela, a u C teretnom listu upisano pravo korištenja u korist tuženog sa 1/1 dijela, slijedom čega evidentno proizlazi da predmetnom presudom nije utvrđeno nikakvo stvarno pravo u korist prvoapelanta na osnovu koje bi se isti mogao upisati u zemljišnu knjigu. Dakle, spornim se ukazuje to što tuženi nije upisan kao vlasnik predmetne nekretnine, a slijedom čega se neosnovnaim ukazuju navodi u pogledu prava svojine koje se utvrđuje predmetnom presudom, te da je predmetna presuda valjan pravni osnov za uknjižbu prava suvlasništva.
16. Drugostepeni organ je istakao da su neosnovani žalbeni navodi da je u smislu odredbe člana 41 Zakona o zemljišnim knjigama omogućen upis, s obzirom da je u spis predmeta uložena notarski ovjerena izjava prvoapelanta od 24. decembra 2015. godine, kojom je dao odobrenje za konkretnu uknjižbu, jer je odobrenje za upis dao posljednji vlasnik zemljišta. Naime, iz dokumentacije u spisu predmeta nije moguće utvrditi da je prvoapelant vlasnik predmetne nekretnine, niti je drugoapelant dostavio dokaz u prilog toj tvrdnji, slijedom čega se ni navedeno odobrenje ne može cijeniti u smislu odredbe člana 41 Zakona o zemljišnim knjigama, niti biti pravni osnov za uknjižbu, a pri tome imajući u vidu i to da u predmetnom zk.ul., prvoapelant nije upisan ni sa pravom svojine, niti nekim drugim stvarnim pravom na predmetnoj nekretnini. Takođe je istakao, da navodi da je prvostepeni organ zanemario činjenicu da se predmetna nekretnina u posjedovnom listu vodi u posjedu drugoapelanta sa ½ dijela, nisu od uticaja za odlučivanje u predmetnoj upravnoj stvari iz razloga što se u konkretnom slučaju vodi postupak upisa prava svojine u zemljišnu knjigu a koja evidencija i postupak su odvojeni od postupka upisa posjeda u katastarski operat. U vezi sa žalbenim navodima da je predmetnom presudom utvrđeno pravo vlasništva, drugostepeni organ je ukazao da treba imati u vidu činjenicu, da i ako se pođe od toga da je navedenom presudom utvrđeno pravo vlasništva, da se na osnovu iste ne može upisati pravo svojine u zemljišnoj knjizi iz razloga što tuženi nije upisan kao vlasnik predmetne nekretnine.
17. Protiv navedenog drugostepenog upravnog akta, apelanti su 26. juna 2017. godine podnijeli tužbu Okružnom sudu.
18. Presudom Okružnog suda broj 13 0 U 004553 17 U od 12. decembra 2017. godine, odbijena je tužba apelanata.
19. U obrazloženju presude, Okružni sud je istakao, između ostalog, da je drugostepeni organ pravilno postupio kada je žalbu odbio kao neosnovanu i prihvatio činjenična utvrđenja i pravne zaključke prvostepenog organa, te su suprotni tužbeni navodi potpuno neosnovani i nemaju uporište u stanju spisa i relevantnom materijalnom propisu.
20. Apelanti su protiv presude Okružnog suda podnijeli zahtjev za vanredno preispitivanje odluke Vrhovnom sudu, te je predmetni spis dostavljen 17. aprila 2018. godine Vrhovnom sudu na postupanje.
21. Presudom Vrhovnog suda broj 13 0 U 004553 18 Uvp od 17. juna 2020. godine odbijen je zahtjev apelanata za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 12. decembra 2017. godine.
22. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je istakao da je predmetna presuda samo bila osnov za promjene u katastarskom operatu, kako je to i navedeno u izreci te presude, te da njome nije rješavano pitanje vlasništva, kako apelanti tvrde, već je osnažena usmena zamjena dijelova parcela, na kojima su parnične stranke (prvoapelant i tuženi) imale samo pravo korištenja. Dakle, pravilan je zaključak da tom presudom nije stečeno pravo vlasništva u korist prvoapelanta, jer dijelovi parcela, koji su bili predmet zamjene, nisu bili u vlasništvu parničnih stranaka (ni u momentu donošenja predmetne presude). Takođe je istakao da nije osnovana tvrdnja apelanata da je predmetnom presudom odlučeno o priznavanju prava svojine, jer je u njenom uvodu označen predmet raspravljanja na način što je navedeno „radi priznavanja prava svojine“. Naime, izreka presude obavezuje stranke, a ne pogrešno označen predmet odlučivanja, dok je izrekom te presude osnažen usmeno zaključen ugovor o zamjeni dijela parcela, kako je to već i navedeno.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
23. Apelanti smatraju da im je u osporenom upravnom postupku, odnosno upravnom sporu prekršeno pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku, iz člana II/3 (e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3 (k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
24. Apelanti su naveli da u konkretnom postupku nisu uzete u obzir dvije bitne činjenice. Prvo da se predmetna nekretnina u posjedovnom listu vodi u posjedu apelanata sa ½ dijela, a u zemljišno - knjižnoj evidenciji na ime tuženog, sa pravom korištenja. Drugo, da je osporeni postupak proizašao iz postupka koji se vodi pred „istim organom“, u predmetu povrata zemljišta shodno odredbi člana 44. Zakona o građevinskom zemljištu, te da je rješenjem od 10. februara 2015. godine (u tom drugom postupku), utvrđeno da je sa 1. decembrom 2006. godine, kao danom stupanja na snagu Zakona o građevinskom zemljištu, po sili zakona prestalo državno vlasništvo na građevinskom zemljištu koje nije privedeno namjeni i apelantima je izvršen povrat parcela (bliže preciziranih u apelaciji) i naloženo da se isto provede u zemljišno - knjižnoj evidenciji. Naknadno je doneseno djelimično rješenje prvostepenog organa od 18. novembra 2015. godine, iz razloga što taj organ nije mogao izvršiti povrat predmetne nekretnine, jer se ista u posjedovnom listu vodi u posjedu apelanata sa ½ dijela, a u zemljišno - knjižnoj evidenciji na ime tuženog. U odnosu na povrat predmetne nekretnine, postupak je obustavljen dok se ne sprovede osporeni postupak, kao prethodno pitanje. Naime, rješenja koja se donose u postupcima povrata zemljišta, shodno odredbi člana 44 Zakona o građevinskom zemljištu, su deklaratornog karaktera, budući da je državno vlasništvo prestalo po sili zakona, stupanjem na snagu Zakona o građevinskom zemljištu. Apelanti smatraju da je zbog toga netačan navod da je predmetno zemljište u državnom vlasništvu, bez obzira na činjenicu ko je upisan sa pravom korištenja.
25. Apelanti su ukazali i da je zamjena nekretnina na osnovu usmenog ugovora (za koji je utvrđeno da je pravno valjan predmetnom presudom) izvršena 1972. godine, a da je zemljište prešlo u društveno vlasništvo 1977. godine, pa da je posljednji vlasnik predmetne nekretnine, koji je to pravo imao prije društvenog vlasništva, prvoapelant. Imajući u vidu navedeno, apelanti smatraju da je u smislu odredbe člana 41 Zakona o zemljišnim knjigama omogućen upis prava svojine, s obzirom da je odobrenje za uknjižbu dao posljednji vlasnik zemljišta (prvoapelant). Apelanti su ukazali i da pobijane odluke nemaju razloge o odlučnim činjenicama, da su izostali zaključci i sveobuhvatna ocjena dokaza, a da ni Vrhovni sud, ali ni Okružni sud, nisu dali adekvatno obrazloženje, odnosno nisu uzeli u obzir sve navode i tvrdnje apelanata, i dovoljno jasno obrazložili svoje odluke.
26. U odnosu na dužinu trajanja osporenog postupka, apelanti su ukazali da je od dana podnošenja zahtjeva za uknjižbu prava svojine pa do donošenja presude Vrhovnog suda, proteklo ukupno pet godina, tri mjeseca i 27 dana, što je za ovakav predmet neprihvatljivo dugo razdoblje. Nadalje su opisali hronologiju osporenog postupka, te predložili da im se na ime naknade štete zbog dužine trajanja osporenog postupka dodijeli po 750,00 KM.
27. Pored navedenog, apelanti su istakli da im je zbog činjenice da su odbijeni sa zahtjevom za uknjižbu prava svojine, u konačnici povrijeđeno i njihovo pravo na imovinu, a što je takođe zasnovano na proizvoljnoj i pogrešnoj primjeni pozitivnopravnih propisa. II.Odgovor na apelaciju
28. Vrhovni sud je istakao da osporenom presudom tog suda nisu povrijeđena prava na koja se apelanti pozivaju u apelaciji. Takođe je naveo kad je zaprimio zahtjev za preispitivanje sudske odluke i kada je donio osporenu presudu, pa je istakao da taj sud radi po Planu rješavanja starih predmeta i da se konkretni predmet nalazio u drugom kvartalu Plana rješavanja starih predmeta za 2020. godinu. Zbog navedenog je predložio da se apelacija odbaci, kao očigledno neosnovana.
29. Okružni sud je istakao hronologiju upravnog spora pred tim sudom, te je naveo da je u cijelosti podržao obrazloženje drugostepenog i prvostepenog organa i utvrdio da predmetna presuda, nije valjan pravni osnov za uknjižbu prava suvlasništva u korist apelanata. Takođe, Okružni sud smatra da u postupku pred tim sudom nije povrijeđeno pravo apelanata na koje se ukazuje predmetnom apelacijom, pa je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
30. Drugostepeni organ je istakao da ostaje kod svojih navoda iz osporenog rješenja.
31. Prvostepeni organ je istakao da je u svom rješenju pravilno primijenio odredbe Zakona o zemljišnim knjigama, u odnosu na postavljeni zahtjev i pravilno utvrdio odlučne činjenice, a što je vidljivo i iz odluke drugostepenog organa, a kasnije i presuda Okružnog suda i Vrhovnog suda. Takođe je istakao da je odlučujući o predmetnom zahtjevu i postupajući u ponovnom postupku odluke donosio u zakonskom roku i svojim radom nije uticao na dužinu trajanja predmetnog postupka.
V.Relevantni propisi
32. Zakon o zemljišnim knjigama Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 67/03, 46/04, 109/05, 119/08, 60/11 - Z.O. i 6/12 - Z.O.). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o zemljišnim knjigama Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 67/03, 46/04, 109/05 i 119/08) sačinjen u Ustavnom sudu, a koji u relevantnom dijelu glasi u relevantnom djelu glasi: Član 40. stav 1.
Otklanjanje nedostataka
1. Ukoliko se zahtjevanom upisu suprostavlja neki nedostatak koji se može otkloniti, nadležni zemljišnoknjižni referent određuje rok za otklanjanje nedostataka, koji ne može biti kraći od 15 dana. Ako po isteku pomenutog roka podnosilac zahtjeva nije otklonio nedostatak, nadležni referent zemljišnoknjižne kancelarije donosi rješenje kojim odbacuje zahtjev.
Član 41. st. 1., 2. i 3.
Zainteresovana lica
1. Upis u zemljišnu knjigu je dozvoljen samo uz saglasnost lica koje je u vrijeme podnošenja zahtjeva upisano u zemljišnu knjigu kao nosilac prava vlasništva ili nekog drugog stvarnog prava koje se prenosi, mijenja, ograničava ili briše.
2. Odobrenje prema stavu 1. ovog člana mora biti notarski ovjereno, osim ako se za ugovor na osnovu kojeg se vrši promjena prava zahtjeva notarska obrada.
3. Odobrenje iz stava 1. ovog člana može biti zamijenjeno sudskom odlukom ili sudskim poravnanjem.
Član 42.
Provjera zahtjeva za upis Kod provjere zahtjeva za upis nadležni zemljišnoknjižni referent ispituje:
1.da li su podneseni potrebni dokumenti u propisanoj formi, 2.da li su dokumenti identični sa stanjem u zemljišnoj knjizi, 3.da li postoji odobrenje iz člana 41. stav 1. ovog zakona.
Član 43. stav 2. tačka 3.
Odlučivanje o upisu
2. Zemljišnoknjižni referent donosi rješenje o odbijanju zahtjeva za upis ako:
3.pravni osnov upisa nije vidljiv iz predočenih dokumenata,
33. Zakon o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 13/02, 87/07-ispravka, 50/10 i 66/18), u relevantnom djelu glasi:
Načelo efikasnosti Član 7.
Kad organi rešavaju u upravnim stvarima, dužni su da obezbede uspešno i kvalitetno ostvarivanje i zaštitu prava i pravnih interesa pojedinaca, pravnih lica i drugih stranaka.
Načelo ekonomičnosti postupka Član 14.
Postupak se vodi brzo i sa što manje troškova za stranku i druge učesnike u postupku, ali tako da se pribave svi dokazi potrebni za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rešenja.
Član 227.
Kad drugostepeni organ utvrdi da su u prvostepenom postupku činjenice nepotpuno ili pogrešno utvrđene, da se u postupku nije vodilo računa o pravilima postupka koja bi bila od uticaja na rešenje stvari, ili da je dispozitiv pobijanog rešenja nejasan ili je u protivrečnosti sa obrazloženjem, on će upotpuniti postupak i otkloniti izložene nedostatke sam, ili preko prvostepenog organa ili zamoljenog organa. Ako drugostepeni organ nađe da se na podlozi činjenica utvrđenih u upotpunjenom postupku stvar mora rešiti drukčije nego što je rešeno prvostepenim rešenjem, on će svojim rešenjem poništiti prvostepeno rešenje i sam rešiti stvar.
Ako drugostepeni organ nađe da će nedostatke prvostepenog postupka brže i ekonomičnije otkloniti prvostepeni organ, on će svojim rešenjem poništiti prvostepeno rješenje i vratiti predmet prvostepenom organu na ponovni postupak. U tom slučaju drugostepeni organ je dužan svojim rešenjem da ukaže prvostepenom organu u kom pogledu treba upotpuniti postupak, a prvostepeni organ je dužan u svemu da postupi po drugostepenom rešenju i da bez odlaganja, a najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema predmeta donese novo rešenje. Protiv novog rešenja stranka ima pravo žalbe.
Ako prvostepeni organ nakon poništenja rješenja od strane drugostepenog organa donese novo rješenje protivno pravnom shvatanju drugostepenog organa ili primjedbama drugostepenog organa u vezi sa postupkom, pa stranka izjavi novu žalbu, drugostepeni organ je dužan poništiti prvostepeno rješenje i sam riješiti upravnu stvar.
Drugostepeni organ dužan je da o postupanju prvostepenog organa obavijesti Upravnu inspekciju radi pokretanja prekršajnog postupka.
Član 228. stav 1.
Ako drugostepeni organ utvrdi da su u prvostepenom rešenju pogrešno ocenjeni dokazi, da je iz utvrđenih činjenica izveden pogrešan zaključak u pogledu činjeničnog stanja, da je pogrešno primenjen materijalni propis na osnovu koga se rešava stvar, ili ako nađe da je na osnovu slobodne ocene trebalo doneti drukčije rešenje, on će svojim rešenjem poništiti prvostepeno rešenje i sam rešiti stvar.
34. Zakon o upravnim sporovima („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 109/05 i 63/11), u relevantnom djelu glasi:
Član 48.
Sud će primjeniti odredbe Zakona o parničnom postupku za pitanja koja nisu regulisana ovim zakonom.
35. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – OUS RS, 45/09 – OUS RS, 49/09, 61/13 i 109/21 – OUS RS). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – OUS RS, 45/09 – OUS RS, 49/09 i 61/13) sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI.Dopustivost
36. U skladu sa članom VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
37. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
38. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 13 0 U 004553 18 Uvp od 17. juna 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu prvoapelant je primio 24. juna 2020. godine, a drugoapelant 26. juna 2020. godine, pa obzirom da je u odnosu na prvoapelanta posljednji dan roka za podnošenje apelacije bio neradni dan (nedjelja 23. avgust 2020. godine), rok se pomjera na prvi sljedeći radni dan. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da je apelacija podnesena prvi sljedeći radni dan, tj. u ponedjeljak 24. avgusta 2020. godine, Ustavni sud konstatuje da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
39. Imajući u vidu odredbe člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
40. Apelanti smatraju da su im u osporenom upravnom postupku i upravnom sporu povrijeđena prava iz člana II/3 (e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, odnosno člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
41. Člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
42. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
43. Prije nego što počne ispitivati navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uvjet za primjenu člana 6 stav 1 Evropske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama. U konkretnom slučaju radi se o upravnom postupku/sporu koji je vođen radi uknjižbe prava suvlasništva. Prema tome, Ustavni sud smatra da je član 6 stav 1 Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.
U odnosu na osporenu odluku
44. Ustavni sud zapaža da apelanti, u suštini, smatraju da su upravni organi i redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje, da su proizvoljno primijenili pozitivnopravne propise, te da nisu adekvatno obrazložili osporene odluke. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
45. Takođe, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6 stav 1 Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP-5/05 od 14. marta 2006. godine). Pri tome, pravo na obrazloženu presudu dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju, (vidi Evropski sud, Garcia Ruiz protiv Španije presuda od 21. januara 1999. godine, stav 26 i Kikabidze protiv Gruzije, presuda od 16. februara 2022. godine, tačka 62.), ukoliko iz okolnosti konkretnog slučaja ne proizlazi da se sud više instance nije bavio bitnim pitanjima u okviru svoje nadležnosti, odnosno da nije jednostavno i bez dodatnog truda prihvatio zaključke do kojih je došao niži sud (vidi Evropski sud, Talmane protiv Latvije, presuda od 13. oktobra 2016. godine, tačka 31) .
46. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju odlučivalo o zahtjevu za upis prava svojina na predmetnoj nekretnini (kasnije preciziranim zahtjevom tražen upis prava suvlasništva u korist apelanata), te da su upravni organi, odnosno redovni sudovi odbili taj zahtjev u skladu sa odredbom članom 43 stav 2 tačka 3 Zakona o zemljišnim knjigama, jer apelanti nisu dokazali da imaju pravni osnov za upis prava suvlasništva na predmetnoj nekretnini. Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi, da su apelanti konkretni zahtjev za upis temeljili na predmetnoj presudi, koja se odnosi na prvoapelanta, kao i da je naknadno dostavljena i notarski ovjerena izjava prvoapelanta od 24. decembra 2015. godine, kojom je prvoapelant dao odobrenje za konkretnu uknjižbu. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je u osporenim odlukama ukazano šta se provjerava kod zahtjeva za upis u smislu člana 42 Zakona o zemljišnim knjigama (bliže navedeno u relevantnim propisima), te da je jasno obrazloženo da se predmetna presuda ne odnosi na drugoapelanta, da bi se drugoapelant mogao upisati na osnovu te presude, dok je u odnosu na prvoapelanta ukazano da je predmetna presuda samo bila osnov za promjene u katastarskom operatu, te da njome nije rješavano pitanje vlasništva, već je osnažena usmena zamjena dijelova parcela na kojima su parnične stranke (prvoapelant i tuženi) imale samo pravo korištenja. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je u toku postupka kao nesporno utvrđeno da u predmetnom zk.ul. niti prvoapelant, niti tuženi nisu upisani kao vlasnici na predmetnoj nekretnini, nego je kao vlasnik predmetne nekretnine upisano društveno vlasništvo sa 1/1 dijela, a u teretnom listu upisano pravo korištenja u korist tuženog sa 1/1 dijela. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je u osporenim odlukama jasno ukazano da je postupak upisa prava svojine u zemljišnu knjigu odvojen postupak i evidencija od postupka upisa posjeda u katastarski operat, pa da iz tog razloga nije od uticaja na odlučivanje u konkretnoj upravnoj stvari činjenica da se predmetna nekretnina u posjedovnom listu vodi kao posjed apelanata (sa ½ dijela). Takođe, Ustavni sud zapaža da je jasno obrazloženo zašto je neosnovan navod apelanta da je u smislu odredbe člana 41 Zakona o zemljišnim knjigama omogućen upis, s obzirom da je odobrenje za upis dao posljednji vlasnik zemljišta, pozivajući se na notarski ovjerenu izjavu prvoapelanta (kojom je dao odobrenje za konkretnu uknjižbu). Naime, Ustavni sud podsjeća da je drugostepeni organ u obrazloženju svoje odluke (koju su kao pravilnu prihvatili i potvrdili redovni sudovi u osporenom upravnom sporu) jasno ukazao da u toku postupka nije dostavljen dokaz da je prvoapelant vlasnik predmetne nekretnine, pri tome imajući u vidu i da u predmetnom zk.ul. prvoapelant nije upisan sa pravom vlasništva na predmetnoj nekretnini, kao ni da predmetnom presudom nije utvrđeno nikakvo stvarno pravo u korist prvoapelanta. Ustavni sud podsjeća da je odredbom člana 41 stav 1 Zakona o zemljišnim knjigama, propisano da je upis u zemljišnu knjigu dozvoljen samo uz saglasnost lica koje je u vrijeme podnošenja zahtjeva upisano u zemljišnu knjigu kao nosilac prava vlasništva. Imajući u vidu navedenu zakonsku odredbu, nesporno utvrđene činjenice u konkretnom slučaju (da ni prvoapelant ni tuženi u vrijeme podnošenja zahtjeva, a kako proizlazi iz osporenih odluka, ni u vrijeme donošenja predmetne presude nisu bili upisani kao vlasnici na predmetnoj nekretnini), kao i obrazloženje koje je dato u osporenim odlukama, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju upravnih organa i redovnih sudova, kada su odbili zahtjev apelanata za upis prava suvlasništva na predmetnoj nekretnini.
47. U odnosu na apelacione navode da Vrhovni sud i Okružni sud u osporenim odlukama tih sudova nisu odgovorili na sve navode i tvrdnje apelanata, Ustavni sud podsjeća da pravo na obrazloženu odluku dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su navedeni u nižestepenim odlukama. Dakle, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Vrhovni i Okružni sud nisu bili obavezni da iznesu sve detalje i da odgovore na sve iznesene argumente, nego su bili dužni da odgovore na relevantne navode i obrazlože razloge za svoje odluke, što su i učinili. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su upravni organi i redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge, uzimajući u obzir sve okolnosti relevantne za donošenje predmetne odluke, pa u obrazloženju osporenih odluke nema ničeg što ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih zakonskih propisa na štetu apelanata.
48. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u odnosu na osporene odluke nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela
49. U vezi s apelacionim navodima koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Period koji se uzima u obzir
50. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut podnošenjem zahtjevom za uknjižbu prava svojine 20. februara 2015. godine, a da je okončan presudom Vrhovnog suda od 17. juna 2020. godine. Dakle, relevantan period koji će Ustavni sud razmatrati u konkretnom slučaju je period od pet godina i oko četiri mjeseca.
Analiza dužine trajanja postupka
51. Analizirajući dužinu trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radilo o upravnom postupku/sporu koji je vođen radi uknjižba prava suvlasništva, a koji u skladu s relevantnim zakonskim odredbom nije hitne prirode. Takođe, imajući u vidu radnje koje su upravni organi i redovni sudovi trebali provesti u predmetnom postupku, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o naročito složenom predmetu.
52. Analizirajući ponašanje apelanata, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni organ, po uputama drugostepenog organa, tražio da drugoapelant dostavi dokaze o svojoj aktivnoj legitimaciji (obzirom da je zahtjev za upis podnio na osnovu predmetne presude, koja se ne odnosi na drugoapelanta), te da je drugoapelant 30. novembra 2015. godine (nakon devet mjeseci od pokretanja predmetnog upravnog postupka) precizirao konkretni zahtjev za upis (kao i dostavio dokaz o svojoj aktivnoj legitimaciji). S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je drugoapelant svojim postupanjem u određenoj mjeri uticao na dužinu trajanja upravnog postupka.
53. Analizirajući ponašanje upravnih organa i redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da su u upravnom postupku čak četiri puta poništavana rješenja prvostepenog organa i predmet vraćan na ponovni postupak. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci realiziraju svoja prava. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistemod fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena jer svako nepotrebnoodugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do, de facto, lišavanjapojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Međutim, Ustavni sud ukazuje na okolnosti konkretnog slučaja, iz kojih, prema stavu ovog suda, ne proizlazi da su upravni organi namjerno odgađali donošenje konačne odluke i odugovlačili postupak na štetu apelanta. Naime, Ustavni sud nalazi da je prvi put prvostepeno rješenje poništeno jer je konkretni zahtjev imao određenih nedostataka (nedostajao dokaz o aktivnoj legitimaciji drugoapelanta), te da je trći put drugostepeni organ imao u vidu odredbe člana 227 stav 3 i 228 ZUP, ali da obzirom na propust prvostepenog organa nije mogao sam riješiti konkretnu upravnu stvar. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je postupak pred upravnim organima ukupno trajao dvije godine, tj. da su upravni organi u razumnim rokovima donosili sve svoje odluke (donosili odluke u periodu od mjesec i po do tri i po mjeseca). Zatim, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud donio prvostepenu presudu nakon oko četiri i po mjeseca (računajući od dana kada su apelanti podnijeli tužbu), a Vrhovni sud konačnu odluku nakon dvije godine i dva mjeseca (računajući od dana dostavljanja mu predmetnog spisa na postupanje).
54. Imajući u vidu navedene okolnosti konkretnog slučaja, posebno da su u postupku u okviru analiziranog perioda (pet godina i oko četiri mjeseca) upravni organi i redovni sudovi donijeli veći broj odluka i da je i drugoapelant svojim postupcima doprinio dužini trajanja predmetnog upravnog postupka, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog predmeta nema elemenata koji ukazuju da je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo apelanata na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
55. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno pravo apelanata na suđenje u razumnom roku kao elementa prava na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na imovinu
56. U vezi s navodima o kršenju prava na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim tvrdnjama koje su apelanti istakli u vezi s pravom na pravično suđenje (da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili pozitivno-pravne propise), koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelacioni navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
VIII.Zaključak
57. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3
e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao ni prava na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kada su upravni organi i redovni sudovi, u osporenim odlukama, jasno i argumentovano obrazložili zašto je odbijen konkretni zahtjev za uknjižbu prava suvlasništva na predmetnoj nekretnini, shodno relevantnim odredbama Zakona o zemljišnim knjigama. Osim toga, Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, ne nalazi da je dužina postupka u relevantnom periodu od pet godina i oko četiri mjeseca, u okviru kojeg perioda su upravni organi i redovni sudovi donijeli veći broj odluka, prešla granice „razumnog roka“.
58. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
59. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić