Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3834/20 (S. H.)
Odluka donesena 06. 04. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3834/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-3834/20, rješavajući apelaciju Sabire Handanović na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sabire Handanović podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Rs 049409 20 Rsž od 11. augusta 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sabira Handanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća, podnijela je 23. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 Rs 049409 20 Rsž od 11. augusta 2020. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 Rs 049409 17 Rs 2 od 18. maja 2020. godine. Apelantica je 29. oktobra 2020. godine dopunila apelaciju (dostavila dodatnu dokumentaciju).
2. Presudom Općinskog suda broj 17 0 Rs 049409 17 Rs 2 od 18. maja 2020. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da je ona kao zaposlenica tuženog Unsko-sanskog kantona, Poljoprivrednog zavoda Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi) stekla status državnog službenika na poslovima i zadacima stručnog saradnika za voćarstvo sa 19. novembra 2010. godine (stav I tužbenog zahtjeva). Istovremeno, odbijen je i zahtjev apelantice kojim je tražila da se obaveže tuženi da joj prizna status državnog službenika na mjestu stručnog saradnika za voćarstvo počev od 19. novembra 2010. godine (stav II tužbenog zahtjeva). Također, odbijen i zahtjev apelantice kojim je tražila da se obaveže tuženi da joj na ime razlike plaće koju bi primala kao državni službenik počev od 19. novembra 2010. godine pa do 8. novembra 2012. godine isplati ukupan iznos od 3.480,68 KM (u daljnjem tekstu: predmetni iznos) sa zakonskom zateznom kamatom, sve pobliže precizirano u izreci presude (stav III tužbenog zahtjeva). Najzad, odbijen je zahtjev apelantice za naknadu troškova parničnog postupka u određenom iznosu, a obavezana je apelantica da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u određenom iznosu, dok je odbijen dio zahtjeva tuženog za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa.
3. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je na temelju izvedenih dokaza utvrđeno činjenično stanje, te da je primjenom materijalnog prava na utvrđeno činjenično stanje odlučeno da tužbeni zahtjev apelantice nije osnovan u cijelosti. Naime, Općinski sud je citirao odredbe čl. 1., 2., 30., 35., 40. i 41. Zakona o državnoj službi u Unsko-sanskom kantonu („Službeni glasnik USK“ broj 14/17) kojima su definirani određeni pojmovi i propisan način postavljenja (izbora državnog službenika), te ukazao da su ta pitanja bila jednako regulirana i ranijim Zakonom o državnim službenicima i namještenicima u organima državne službe Unsko-sanskog kantona („Službeni glasnik USK“ broj 5/12). Budući da apelantica nije postavljena na radno mjesto stručnog saradnika u skladu sa navedenom zakonskom procedurom, Općinski sud je naveo da je neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim traži da se utvrdi da je kao zaposlenica tuženog stekla status državnog službenika na poslovima i zadacima stručnog saradnika za voćarstvo i da se tuženi obaveže da joj prizna status državnog službenika na mjestu stručnog saradnika za voćarstvo počev od 19. novembra 2010. godine. Naime, Općinski sud je istakao da to što je apelantica kao zaposlenik tuženog na radnom mjestu namještenika faktički i po nalogu tadašnjeg direktora obavljala poslove stručnog saradnika (što je utvrđeno iz obavijesti direktora tuženog od 15. decembra 2011. godine), te da je uspješno završila određene tečajeve i stekla certifikate iz oblasti voćarstva, nije od značaja za sticanje radnopravnog statusa službenika, niti predstavlja osnov za priznanje apelantici statusa državnog službenika na mjestu stručnog saradnika, jer se ovaj status stiče u skladu sa naprijed propisanom zakonskom procedurom. Najzad, istaknuto je kako je Općinski sud našao da su neosnovani st. 1. i 2. tužbenog zahtjeva, to je neosnovan i stav 3. tužbenog zahtjeva kojim je apelantica tražila isplatu razlike plaće koju bi primala kao državni službenik za predmetni vremenski period u predmetnom iznosu, jer je stav 3. tužbenog zahtjeva u izravnoj vezi sa st 1. i 2. tužbenog zahtjeva i njegova osnovanost ovisi od osnovanosti st. 1. i 2. tužbenog zahtjeva.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 17 0 Rs 049409 20 Rsž od 11. augusta 2020. godine žalba apelantice je odbijena kao neosnovana, a prvostepena presuda je potvrđena.
5. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje relevantno za odluku o tužbenom zahtjevu koje je u cijelosti prihvatio i taj sud, da nije počinio povrede Zakona o parničnom postupku koje bi bile od utjecaja na donošenje pravilne i zakonite presude i da je pravilno primijenio odredbe materijalnog prava. Naime, ukazano je da tužbenim zahtjevom apelantica traži da sud utvrdi da je kod tuženog stekla status državnog službenika - stručnog saradnika za voćarstvo sa 19. novembra 2010. godine, da joj tuženi prizna navedeni status i da joj isplati razliku plate radnog mjesta stručnog saradnika i plate koju je primala za radno mjesto namještenika - višeg referenta – laboranta. Nadalje, Kantonalni sud je citirao odredbu člana 2. stav 1. Zakona o državnim službenicima i namještenicima u organima državne službe Unsko-sanskog kantona („Službeni glasnik USK“ broj 5/12) kojim je propisano da: „Državni službenik je lice postavljeno rješenjem na radno mjesto državnog službenika, u organ državne službe u skladu sa ovim Zakonom, koje obavlja poslove osnovne djelatnosti iz nadležnosti organu državne službe“. Također, istaknuto je da je u poglavlju III tog Zakona, čl. 30.-41., propisan način i postupak zapošljavanja u organ državne službe, kao i način sticanja statusa državnog službenika. Shodno tome, citirana je i odredba člana 30. stav 1. tog Zakona kojim je propisano da: „Nakon donošenja pravilnika o unutrašnjoj organizaciji organa državne službe ili izmjene i dopune tog pravilnika, rukovodilac organa državne službe vrši postavljenje zatečenih državnih službenika na radna mjesta za koja ispunjavaju predviđene uvjete“.
6. Isto tako, citirana je i odredba člana 100. stav 1. tog Zakona kojim je propisano da: „Lica koja su zasnovala radni odnos na radnom mjesni državnog službenika putem javnog konkursa u organu državne službe nakon objavljivanja presude Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: U-27/09, („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", broj 34/10), stupanjem na snagu ovog Zakona, stiču status državnog službenika i upisuju se u Registar državnih službenika, pod uvjetom da ispunjavaju uvjete propisane ovim Zakonom i pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji“. Dalje, citirana je i odredba člana 100. stav 2. tog Zakona kojim je propisano da: „Lica koja su zasnovala radni odnos na radnom mjestu državnog službenika iz stava (1) ovog člana bez javnog konkursa, ostaju na radnom mjestu državnog službenika na koje su postavljeni, dok se za ta radna mjesta ne provede konkursna procedura u skladu sa ovim zakonom“, dok je stavom 3. propisano da: „Rukovodilac organa državne službe će u roku od tri mjeseca, od dana donošenja propisa iz člana 97. stav (2) ovog Zakona, pokrenuti proceduru popune radnih mjesta iz stava (2) ovog člana, putem javnog konkursa“. Također, Kantonalni sud je naveo da je tuženi u smislu člana 97. st. 2. i 3. Zakona o državnim službenicima i namještenicima u organima državne službe Unsko-sanskog kantona donio Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji (u daljnjem tekstu: Pravilnik) 4. oktobra 2012. godine. Isto tako, ukazano je da Zakon o državnoj službi u Unsko-sanskom kantonu („Službeni glasnik USK“ broj 14/17) sadrži odredbe identičnog sadržaja u pogledu načina sticanja statusa-državnog službenika, člana 2. i poglavlja III čl. 30.-41.
7. Dakle, ukazano je da među strankama nije sporna činjenica da je apelantica prilikom zasnivanja radnog odnosa kod tuženog raspoređena na radno mjesto laboratorijskog tehničara, da je tokom rada, 19. novembra 2009. godine diplomirala na Biotehničkom fakultetu u Bihaću - smjer voćarstvo i da je po ovlaštenju direktora nakon diplomiranja dobivala zadatke i poslove stručnog saradnika za voćarstvo. Također, navedeno je da među strankama nije sporna činjenica da tuženi nije provodio konkursnu proceduru za popunu radnog mjesta - stručni saradnik za voćarstvo, da tuženi nije donio rješenje o rasporedu apelantice na to radno mjesto, kao i to da je nakon usvajanja Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji apelantica rješenjem o postavljenju, 8. novembra 2012. godine raspoređena na radno mjesto viši referent – laborant, da je apelantica na to rješenje uložila žalbu koja je odbijena i da nije pokrenula spor za poništenje rješenja o postavljenju. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud izveo pravilan zaključak da je tužbeni zahtjev neosnovan jer apelantica nikad nije zasnovala radni odnos na radnom mjestu državnog službenika odnosno nikad nije doneseno rješenje o postavljenju na navedeno radno mjesto, a sve i da je zasnovala radni odnos, radilo bi se o radnom odnosu zasnovanom bez konkursa u kom slučaju bi tuženi u roku od tri mjeseca od dana donošenja Pravilnika morao da pokrene proceduru popune radnog mjesta državnog službenika, a to nije učinjeno. Najzad, ukazano je da činjenica da je apelantica nakon diplomiranja, po ovlaštenju direktora obavljala poslove državnog službenika uz poslove radnog mjesta na koje je raspoređena nije od utjecaja na odluku o tužbenom zahtjevu.
8. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantica, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. U vezi s tim, apelantica ukazuje da se Općinski sud prilikom donošenja presude po njenoj tužbi pozvao na Zakon o državnoj službi u Unsko-sanskom kantonu koji je donesen 2017. godine, a prava koja ona traži tužbom proističu iz 2010., 2011. i 2012. godine. Nadalje, apelantica tvrdi da je iz obavijesti od 15. decembra 2011. godine vidljivo da je ona obavljala poslove državnog službenika na mjestu stručnog saradnika za voćarstvo više od dvije godine, kao i da je u periodu nakon izdavanja tog akta obavljala te poslove, ali da zbog navodnog nedostatka zakonske regulative njen radno-pravni status nije regulisan. Dakle, apelantica ukazuje da je jasno da je ona odlukom direktora raspoređena na poslove i zadatke stručnog saradnika za voćarstvo, a da joj nije izdato rješenje, odnosno zaključen ugovor o radu, jer u tom periodu propis koji reguliše radnopravni status državnih službenika u Unsko-sanskom kantonu, bio je kao neustavan, stavljen van snage i nije sam po sebi mogao proizvoditi pravne učinke. Shodno tome, apelantica smatra da se na nju trebao primijeniti tada važeći Zakon o radu. Najzad, apelantica tvrdi da je tokom 2011. godine raspoređeno više namještenika u državne službenike, kao i da su primljeni novi državni službenici sa konkursom i bez konkursa u institucije tuženog, a jedino apelantici nije dozvoljeno da se primjeni član 100. stav
2. Zakona o državnim službenicima i namještenicima u organima državne službe Unsko-sanskog kantona.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i zabranu diskriminacije koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
12. Apelantica tvrdi da se Općinski sud prilikom donošenja presude po njenoj tužbi pozvao na Zakon o državnoj službi u Unsko-sanskom kantonu koji je donesen 2017. godine, a prava koja ona traži tužbom proističu iz 2010., 2011. i 2012. godine. Međutim, Ustavni sud nalazi da se Kantonalni sud pozvao na odredbe Zakona o državnim službenicima i namještenicima u organima državne službe Unsko-sanskog kantona („Službeni glasnik USK“ broj 5/12), u smislu kojih je zaključio kako apelantica nikad nije zasnovala radni odnos na mjestu državnog službenika, odnosno kako nikad nije doneseno rješenje o postavljenju na navedeno radno mjesto to nije osnovan njen tužbeni zahtjev. Ustavni sud smatra da je, suprotno svim navodima apelantice, Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje u kojima ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koje se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić