Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-118/22 (Kanton Sarajevo)
Odluka donesena 06. 04. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Javna vlast
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-118/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. travnja 2022. godine, u predmetu broj AP-118/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Kanton Sarajevo, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Kanton Sarajevo protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 367453 21 Rev od 21. listopada 2021.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Kanton Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Pravobraniteljstvo Kantona Sarajevo iz Sarajeva, podnio je 13. siječnja 2022. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 367453 21 Rev od 21. listopada 2021. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 367453 16 Ps od 15. veljače 2016. godine obvezan je apelant da tužitelju („Unigradnja“ d.d. Sarajevo) isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.959,46 KM.
3. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 367453 16 Pž od 24. studenog 2020. godine uvažen je priziv tužitelja i prvostupanjska presuda je preinačena u odnosu na troškove postupka, tako da je apelant obvezan tužitelju nadoknaditi troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 11.134,10 KM, dok je apelantov priziv odbijen kao neutemeljen i prvostupanjska presuda je potvrđena u odnosu na glavni dug i zakonske zatezne kamate. Odbijen je zahtjev tužitelja i apelanta za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.
4. Presudom Vrhovnoga suda od 21. listopada 2021. godine revizija apelanta je djelomično uvažena, drugostupanjska presuda je djelomično preinačena tako što je odbijen priziv tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda u odluci o troškovima parničnog postupka, dok je u ostalom dijelu revizija odbijena.
5. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je naveo da je iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova, koja među parničnim strankama i nisu sporna, proizlazi da su tužitelj kao izvođač radova i apelant kao naručitelj zaključili ugovor o izvođenju građevinsko zanatskih radova. Također je naveo da proizlazi je tužitelj završio radove, te da je, prema nalazu vještaka ekonomske struke, apelant za izvršene radove ostao dužan tužitelju određeni novčani iznos. Vrhovni sud je istakao da su na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo, odredbe članka 17. stavak 1., članka 277. stav 1. i članka 324. Zakona o obligacionim odnosima kada su u cijelosti usvojili tužbeni zahtjev u pogledu glavnog potraživanja i zakonske zatezne kamate. Vrhovni sud je istakao da apelant u reviziji nije osporavao postojanje potraživanje tužitelja, nego je ponovio prigovore iz priziva da je prvostupanjski sud povrijedio odredbu članka 328. (Povrat u prijašnje stanje) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Vrhovni sud je istakao da iz sadržaja spisa proizlazi da uredno obaviješteni punomoćnik tužitelja nije pristupio na ročište za glavnu raspravu, niti je do početka tog ročišta opravdao svoj izostanak, pa je prvostupanjski sud primjenom odredbe članka 97. stavak 3. ZPP donio rješenje kojim se konstatira povlačenje tužbe u ovoj pravnoj stvari. Dalje je naveo da je tužitelj blagovremeno podnio prijedlog za povrat u prijašnje stanje, po kojem je prvostupanjski sud zakazao ročište, na kome je tužitelj na osnovu medicinske dokumentacije dokazao da njegov punomoćnik iz opravdanih razloga nije mogao pristupiti na ročište, niti je mogao o tome blagovremeno obavijestiti prvostupanjski sud. Naime, istakao je da je utvrđeno da je do naglog pogoršanja zdravstvenog stanja punomoćnika tužitelja, zbog kojeg nije mogao pristupiti na ročište, došlo neposredno prije termina održavanja ročišta (na putu prema zgradi suda radi prisustva ročištu) pa punomoćnik tužitelja nije mogao blagovremeno obavijestiti prvostupanjski sud o nemogućnosti prisustva ročištu. S obzirom na navedeno Vrhovni sud je istakao da je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu članka
328. ZPP kada je zaključio da su postojali opravdani razlozi zbog kojih punomoćnik tužitelja nije pristupio na ročište za glavnu raspravu, te je pravilno primijenio tu zakonsku odredbu kada je ukinuo rješenje kojim je konstatirano povlačenje tužbe u ovoj pravnoj stvari i postupak vratio u fazu zakazivanja glavne rasprave. Imajući to u vidu, istkao je da i drugostupanjski sud pravilno postupio kada je odbio prizivne prigovore apelanta isticane u tom pravcu.
Apelacioni navodi
6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, između ostalog, ističe da razlozi propuštanja ročišta punomoćnika tužitelja ne predstavljaju valjane razloge propisane člankom 328. ZPP, te smatra da je stručna suradnica punomoćnika tužitelja (koja je propustila doći na ročište) bila u mogućnosti o tome obavijestiti sud. Također, apelant ističe da presuda Vrhovnoga suda ne sadrži bilo kakvu odluku o apelantovom zahtjevu za naknadu troškova djelomično usvojene revizije.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. S obzirom na to da je apelant nositelj javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Europske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Europska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članku VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svatko tko je bio stranka u određenom postupku i tko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao sudionici sudskih postupaka, uživaju garancije prava iz članka II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. veljače 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati apelantove navode u odnosu na prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP-a, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud je primjećuje da apelant uglavnom ponavlja navode koje je isticao u toku postupka, te da je Vrhovni sud dao detaljne i jasne razloge u pogledu neutemeljenosti tih navoda, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
12. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić