Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2850/20 (B. I.)
Odluka donesena 06. 04. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Ništavost
- Pristup sudu
- Konkurs
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o Ombudsmenu za ljudska prava Bosne i Hercegovine · čl. 7
- Zakon o Ombudsmenu za ljudska prava Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o administrativnim taksama Bosne i Hercegovine
- Odluka o zakonu o ombudsmanu za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu · čl. 7
- Zakon o izmjeni Zakona o Ombudsmenu za ljudska prava Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Ombudsmenu za ljudska prava Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Ispravka Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o Ombudsmenu za ljudska prava Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-2850/20
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2850/20, rješavajući apelaciju Branke Ilić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Branke Ilić podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 82 0 P 021324 19 Gž od 28. maja 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Branka Ilić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bratunca, koju zastupa Miodrag Stojanović, advokat iz Bijeljine, podnijela je 4. augusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 82 0 P 021324 19 Gž od 28. maja 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Srebrenici ( u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 82 0 P 021324 18 P od 14. decembra 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i tuženog JP „Rad“ Bratunac (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 6. oktobra 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Okružni sud, Osnovni sud i tuženi su odgovor na apelaciju dostavili 15. i 16. oktobra 2021. godine.
4. Odgovori učesnika u postupku su 3. februara 2022. godine dostavljeni apelanticinom punomoćniku radi izjašnjenja. Traženo izjašnjenje nije dostavljeno u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelantica je 11. aprila 2018. godine podnijela tužbu Osnovnom sudu tražeći poništenje Javnog konkursa za imenovanje dva člana Nadzornog odbora tuženog (u daljnjem tekstu: NO) ispred kapitala Općine Bratunac i Odluke o imenovanju članova Nadzornog odbora, uz naknadu troškova postupka.
7. Presudom Osnovnog suda broj 82 0 P 021324 18 P od 14. decembra 2018. godine usvojen je tužbeni zahtjev i tuženi je obavezan na naknadu troškova postupka, sve preciznije navedeno u izreci presude.
8. Tuženi je istakao prigovor apsolutne nenadležnosti suda, pozivajući se na odredbe člana 33. stav 1. tačka b) Zakona o sudovima RS (u daljnjem tekstu: Zakon o sudovima), koji je Osnovni sud ocijenio kao neosnovan. Osnovni sud se u vezi s tim pozvao na Zakon o javnim preduzećima koji propisuje da se na pitanja koja nisu uređena tim zakonom shodno primjenjuju odredbe Zakona o privrednim društvima. Uvidom u sudski registar tuženog Osnovni sud je utvrdio da je tuženi, u smislu člana 2. stav 1. Zakona o privrednim društvima, organiziran kao javno preduzeće, te da je aktima tuženog propisano da je skupština akcionara nadležna, između ostalog, da imenuje i razrješava NO, odlučuje o njihovim naknadama, te da se postupak predlaganja i izbora članova NO ispred kapitala lokalne samouprave vrši po postupku predviđenom Zakonom o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima (u daljnjem tekstu: Zakon o imenovanjima). Zakonom o imenovanjima propisan je način rada, uvjeti i obaveze komisije za izbor i imenovanje članova NO, te da bilo koji član javnosti, u slučaju da postoje dokazi o nezakonitosti postupka, može podnijeti prigovor odgovornom javnom službeniku na konačno imenovanje i da se kopija prigovora dostavlja Ombudsmenu RS koji je dužan dostaviti odgovor na prigovor u roku od 14 dana od dana podnošenja prigovora, pri čemu je ovlašten da preduzima sve neophodne mjere da se prigovor ispita, te da donese preporuku tamo gdje dokazi upućuju da je došlo do kršenja zakonskih načela i procedure koja uključuje i mjeru da se konačno imenovanje poništi i da se pristupi novom postupku imenovanja, kako to iscrpnije propisuju čl. 16. i 17. Zakona o imenovanjima.
9. Imajući u vidu zakonski okvir, Osnovni sud je zaključio da gore navedenim zakonima, ali i Statutom tuženog, nije predviđena mogućnost sudske zaštite pred redovnim sudovima. Prema mišljenju Osnovnog suda, nije primjenjiva ni odredba člana 297. Zakona o privrednim društvima jer apelantica nije akcionar Skupštine tuženog, već potencijalni kandidat za člana NO tuženog koja se prijavila na sporni konkurs. Pri tome je Osnovni sud zaključio da nema mjesta ni primjeni člana 33. Zakona o sudovima kojim bi se sud proglasio stvarno nenadležnim. U takvim okolnostima, uzimajući u obzir da je sud nadležan da odlučuje o sporovima o neisplaćenim naknadama za rad članova upravnih/nadzornih odbora privrednih društava, pravna zaštita apelantice koja je nezadovoljna konačnom odlukom tuženog o izboru članova NO osigurana je u sudskom postupku. Prema ocjeni Osnovnog suda, isključenje sudske zaštite pred redovnim sudovima ne čini pristup sudu apsolutno isključenim jer je apelantica ovlaštena podnijeti tužbu sudu.
10. Osnovni sud je, nakon što je utvrdio da je stvarno nadležan u konkretnom postupku, ocjenom provedenih dokaza, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio nepravilnosti tuženog u postupku imenovanja članova NO, odnosno kršenje Zakona o imenovanjima, te je shodno tome zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan (sve preciznije navedeno na str. 4. i 5. obrazloženja presude).
11. Odlučujući o žalbi tuženog, Okružni sud je Rješenjem broj 82 0 P 021324 19 Gž od 28. maja 2020. godine žalbu usvojio, prvostepenu presudu ukinuo u dijelu odlučenja o glavnoj stvari i tužbu odbacio, a u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka prvostepena presuda je preinačena tako što je tužiteljica obavezana da tuženom naknadi troškove parničnog postupka, kao i troškove žalbenog postupka (sve preciznije navedeno u dispozitivu rješenja).
12. Nakon što je ispitao žalbene prigovore kojima se osporava stvarna nadležnost suda, Okružni sud je utvrdio da prvostepena presuda u pogledu prigovora stvarne nadležnosti nije pravilna. Okružni sud je naveo da je postupak imenovanja članova NO propisan Zakonom o imenovanjima (član 12), dok je čl. 16. i 17. tog zakona propisana mogućnost podnošenja prigovora javnom službeniku svakom licu ukoliko postoje dokazi da načela utvrđena u članu 3. Zakona o imenovanjima nisu ispoštovana i da se kopija prigovora dostavlja Ombudsmenu RS, koji može preduzeti sve neophodne mjere da se prigovor ispita, te ukoliko većina dokaza ukazuje da je konačno imenovanje izvršeno u suprotnosti sa članom 3. Zakona o imenovanjima i postupcima utvrđenim istim zakonom, dužan je da pripremi nalaz i zaključke, koji mogu sadržavati preporuke koje bez iznošenja povjerljivih informacija može objaviti, uključujući i preporuke koje se dostavljaju i podnosiocu prigovora (član 16). Kada je nalaz konačan da postupak imenovanja nije proveden u skladu s odredbama Zakona o imenovanju, Ombudsmen RS može dati preporuku odgovornom javnom službeniku da se konačno imenovanje poništi i da se pristupi novom postupku imenovanja, a ukoliko Ombudsmen RS da preporuke odgovornom javnom službeniku s ciljem da se usvoje nove mjere, on je dužan da u određenom vremenskom roku obavijesti Ombudsmena RS o postupcima i rokovima za provođenje tih postupaka na osnovu preporuka. U suprotnom, ukoliko Ombudsmen RS nije zadovoljan navedenim odgovorom ili prijedlogom mjera na osnovu njegovih preporuka, svoje nalaze i preporuke u vezi s imenovanjem upućuje Narodnoj skupštini RS (član 17).
13. Imajući u vidu odredbe Zakona o imenovanjima, Okružni sud je naveo da u konkretnom slučaju nema dokaza da je apelantica ulagala prigovor javnom službeniku na konačno imenovanje i da je po tom prigovoru postupao Ombudsmen RS u smislu odredbi čl. 16. i 17. Zakona o imenovanjima. U vezi s apelanticinim pozivanjem na Odluku Ustavnog suda RS broj U-35/12 od 26. juna 2013. godine Okružni sud je naveo da u citiranoj odluci, između ostalog, stoji da je zaštita prava nezadovoljnih lica konačnom odlukom osigurana u sudskom postupku. Međutim, u konkretnom slučaju apelantica se nije koristila pravom prigovora i po njenom prigovoru nije postupao Ombudsmen RS da bi apelantica iscrpila tu prethodnu pravnu zaštitu, pa tek nakon toga pokrenula sudski postupak. Iz navedenog proizlazi da je prvostepeni sud, donoseći pobijanu odluku, učinio povredu odredbi parničnog postupka iz člana 209. stav 2. tačka 3. ZPP, koja postoji ako prije podnošenja tužbe nije proveden zakonom predviđeni postupak mirnog ili drugačijeg ostvarivanja prava, zbog čega je tužbu trebalo odbaciti.
14. Imajući u vidu sve izneseno, Okružni sud je odlučio kao u dispozitivu rješenja na osnovu člana 227. stav 2. ZPP. O troškovima parničnog postupka Okružni sud se detaljnije izjasnio na str. 3. i 4. obrazloženja.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Iako apelantica osporava obje odluke redovnih sudova, iz navoda apelacije proizlazi da apelantica osporava samo odluku Okružnog suda za koju tvrdi da krši njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i „pravo na rad“. Apelantica ukazuje da je prvostepeni sud usvojio tužbeni zahtjev jer je utvrdio da javni konkurs nije proveden u skladu s načelima navedenim u Zakonu o imenovanjima, niti u skladu s pozivom koji je za njega objavljen. Međutim, prema apelanticinom mišljenju, Okružni sud je potpuno proizvoljno preinačio prvostepenu odluku i odbacio tužbu uskraćujući joj na taj način pravo na sudsku zaštitu. Ova proizvoljnost u primjeni zakona ogleda se u činjenici da se postupak prigovora i radnje koju može preduzeti Ombudsmen ne može smatrati zaštitom pojedinačnih prava, niti ta procedura vodi tom ishodu. U vezi s tim, apelantica je navela da se Zakonom o imenovanjima predviđa mogućnost prigovora koja je omogućena svim licima javnosti i to je oblik kontrole rada od strane javnosti i politička kontrola, jer se u konačnici izvještaj Ombudsmana i prigovor upućuju Narodnoj skupštini RS. U tom smislu ovaj postupak nije postupak zaštite pojedinačnih prava i ne isključuje pravo i mogućnost sudske zaštite. Takav stav je iznio i Ustavni sud RS u svojoj Odluci broj U-35/12 od 26. juna 2013. godine razmatrajući ustavnost pojedinih odredbi Zakona o imenovanjima.
16. Drugo, prigovor koji je predviđen Zakonom o imenovanjima se ulaže i dostavlja instituciji koja više ne postoji jer je Zakon o ombudsmenima RS stavljen van snage, te je jasno i iz tog zakona i Zakona o ombudsmenima za ljudska prava BiH da postupci pred istim ni u kojem slučaju ne zadiru u prava i mogućnost strana da vode sudske postupke, niti mogu predstavljati prepreku za sudsku zaštitu. Shodno tome, osporena odluka je protivustavna i protivzakonita zato što ograničava pravo na sudsku zaštitu jer postupak pred ombudsmenima nije postupak za ostvarivanje prava nego postupak kontrole rada u postupcima u kojima se ostvaruju prava, pa stoga nije bilo ni ustavnih ni zakonskih razloga za odbacivanje tužbe. Budući da je apelantici uskraćeno pravo na sudsku zaštitu, a posljedično i pravo na rad i imovinu, apelantica je predložila da se apelacija usvoji, osporena odluka ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.
b) Odgovori na apelaciju
17. Okružni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da u svemu ostaje pri razlozima datim u osporenoj odluci budući da tom odlukom nisu povrijeđena apelanticina prava na koja se poziva.
18. Osnovni sud se nije mogao izjasniti na navode apelacije budući da se apelacijom ne osporava odluka tog suda.
19. Tuženi je u odgovoru naveo da apelaciju smatra neosnovanom jer je Okružni sud pravilno odbacio tužbu, što je jasno i argumentirano obrazložio. Iz obrazloženja jasno proizlazi da nema dokaza da je apelantica ulagala prigovor javnom službeniku, što je bio razlog za odbacivanje tužbe, pa stoga nije relevantno apelanticino pozivanje na ukidanje Zakona o ombudsmenima RS. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
20. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik RS” br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09, 61/13 i 109/21 – odluka USRS). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi: Član 209. stav (2) tačka 3) Povreda odredaba parničnog postupka uvijek je od uticaja za donošenje zakonite i pravilne presude, u slučajevima:
3)ako je sud odlučio o tužbenom zahtjevu za koji je stvarno nadležan viši sud iste vrste ili redovni sud druge vrste, Član 227. stav (2) Ako drugostepeni sud utvrdi da je u prvostepenom postupku odlučeno o zahtjevu koji nije u sudskoj nadležnosti ili o zahtjevu po tužbi koja je podnesena poslije zakonom propisanog roka, ili ako prije podnošenja tužbe nije proveden zakonom predviđeni postupak mirnog ili drugačijeg ostvarivanja prava, a zbog toga je tužba trebalo da se odbaci ili o zahtjevu o kome već teče parnica, ili o kome je već prije pravosnažno presuđeno, ili koga se tužilac odrekao ili o kome je već zaključeno sudsko poravnanje, ukinuće prvostepenu presudu i odbaciti tužbu.
21. Zakon o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 25/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Predmet Zakona
1. Ovim zakonom reguliše se otvoreni postupak izbora kojim se vrši konačno imenovanje i ponovno imenovanje na pozicije u regulisanim organima definisanim u daljem tekstu.
2. Ovaj zakon se primjenjuje na svim nivoima vlasti u Republici Srpskoj, uključujući opštine i gradove.
Član 16.
Prigovori
1. U slučaju kada postoje dokazi da principi utvrđeni u članu 3. ovog zakona, ili postupci, nisu ispoštovani, bilo koji član javnosti može podnijeti prigovor na konačno imenovanje u skladu sa odredbama ovog zakona.
2. Prigovor se podnosi odgovornom javnom službeniku, a kopija se dostavlja Ombudsmenu Republike Srpske (Zakon o Ombudsmenu Republike Srpske, “Službeni glasnik Republike Srpske”, broj 4/00). Odgovorni javni službenik će u roku od sedam (7) dana od dana prijema prigovora obavijestiti podnosioca prigovora o ulozi Ombudsmena.
3. Odredbama ovog zakona se ni na koji način ne mogu ograničiti ovlašćenja Ombudsmena utvrđena Zakonom o Ombudsmenu Republike Srpske. Ombudsmen može preduzeti sve mjere neophodne da se prigovor ispita. Ombudsmen može pokrenuti pitanja vezana za postupak imenovanja na koji se prigovor odnosi i može zahtijevati da odgovorni javni službenik njegovoj kancelariji dostavi sve dokumente i spise vezane za navedeno imenovanje.
4. Odgovorni javni službenik mora kancelariji Ombudsmena dostaviti pismeni odgovor na prigovor u roku od četrnaest (14) dana od dana kada je dat prigovor.
5. Ukoliko većina dokaza upućuje da je konačno imenovanje izvršeno u suprotnosti sa principima iz člana 3. ovog zakona i postupcima utvrđenim ovim zakonom, Ombudsmen je dužan da nadležnog javnog službenika pismeno informiše o svim nepravilnostima koje su proistekle iz procesa imenovanja.
6. Ombudsmen je dužan da pripremi nalaz i zaključke vezano za prigovor.
Zaključci mogu sadržavati preporuku tamo gdje dokazi upućuju, kako je gore navedeno, da je došlo do kršenja principa iz člana 3. ovog zakona i procedura utvrđenih ovim zakonom. Ombudsmen može, bez iznošenja povjerljivih informacija (uključujući i lične podatke o kandidatima), objaviti nalaze i zaključke, uključujući i preporuke. Takođe, Ombudsmen dostavlja svoje nalaze i zaključke licu (ili licima) koje je podnijelo prigovor.
Član 17.
Postupanje po preporuci Ombudsmena
1. Kada je nalaz Ombudsmena konačan po pitanju da postupak imenovanja nije sproveden u skladu sa odredbama ovog zakona, Ombudsmen može dati preporuku odgovornom javnom službeniku da se konačno imenovanje poništi i da se pristupi novom postupku imenovanja.
2. Ukoliko Ombudsmen da preporuke odgovornom javnom službeniku s ciljem da se usvoje nove mjere, odgovorni javni službenik je dužan da u određenom vremenskom roku dostavi pismeni odgovor u kojem će obavijestiti Ombudsmena o postupcima i rokovima za sprovođenje tih postupaka na osnovu navedenih preporuka.
3. Ako odgovorni javni službenik ne odgovori u skladu sa odredbama stava 2.
ovog člana, ili ako Ombudsmen nije zadovoljan navedenim odgovorom ili prijedlogom mjera na osnovu njegovih preporuka, svoje nalaze i preporuke vezano za imenovanje upućuje Narodnoj skupštini Republike Srpske.
22. Zakon o prestanku važenja Zakona o Ombudsmanu Republike Srpske – zaštitniku ljudskih prava („Službeni glasnik Republike Srpske” broj 118/09) u relevantnom dijelu glasi: Član 1.
Ovim zakonom uređuje se prestanak važenja Zakona o Ombudsmanu Republike Srpske - zaštitniku ljudskih prava (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 4/00 i 49/04), prestanak funkcije Obudsmana i njegovih zamjenika, status uposlenih, preuzimanje predmeta i druga pitanja vezana za prestanak rada Institucije Ombudsmana Republike Srpske - zaštitnika ljudskih prava (u daljem tekstu:
Ombudsman).
Član 7.
Stupanjem na snagu ovog zakona prestaje važiti Zakon o Ombudsmanu Republike Srpske - zaštitnik ljudskih prava (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 4/00 i 49/04).
23. Zakon o Ombudsmanu za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu („Službeni glasnik BiH“ br. 32/00, 19/02, 35/04, 32/06, 38/06 – ispravka i 50/08 – ZO). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 41.
(1) Ombudsmeni Bosne i Hercegovine i entiteta koji trenutno obavljaju ovu dužnost imat će status ombudsmena i zamjenikâ ombudsmena u prijelaznom periodu.
(2) Status ombudsmena i zamjenikâ ombudsmena u prijelaznom periodu trajat će do 31.12.2006.
(3) U prijelaznom periodu navedenom u stavu (2) ovog člana, prijenos dužnosti ombudsmena bit će izvršen na sljedeći način:
a) Dužnost ombudsmena Bosne i Hercegovine u prijelaznom periodu do navedenog roka obavljat će ombudsmen iz jednog od tri konstitutivna naroda, a dužnosti zamjenikâ dosadašnji ombudsmeni iz druga dva konstitutivna naroda.
b) Dužnost ombudsmena u Republici Srpskoj u prijelaznom periodu obavljat će već izabrani ombudsmen Republike Srpske iz jednog od tri konstitutivna naroda, a dužnosti zamjenikâ ombudsmena dosadašnji ombudsmeni iz druga dva konstitutivna naroda.
c) Dužnost ombudsmena u Federaciji Bosne i Hercegovine u prijelaznom periodu obavljat će već izabrani ombudsmen Federacije Bosne i Hercegovine iz jednog od tri konstitutivna naroda, a dužnosti zamjenikâ ombudsmena dosadašnji ombudsmeni iz druga dva konstitutivna naroda.
(4) Odluku o kriterijima i redoslijedu obavljanja dužnosti ombudsmena i zamjenikâ ombudsmena u prijelaznom periodu donijet će Predstavnički dom i Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH i parlamenti entiteta u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog Zakona.
(5) Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH i parlamenti entiteta, prilikom donošenja odluke iz stava (4) ovog člana, dužni su voditi računa da ombudsmeni Bosne i Hercegovine i entiteta ne budu iz istog naroda.
Član 44.
(1) Finansiranje institucija u prijelaznom periodu vršit će se iz budžeta institucija BiH i budžeta entiteta, sve do konačnog restrukturiranja institucija u skladu s ovim Zakonom.
(2) Ombudsmen Bosne i Hercegovine i entitetski ombudsmeni redovno će sarađivati sve do prestanka funkcioniranja entitetskih ombudsmena, a saradnja će uključivati pripremu u roku od šest mjeseci koordiniranog plana rada, razmjenu iskustava, usklađivanje prakse i sačinjavanje početnog okvira za buduće funkcioniranje Institucije ombudsmena.
(3) Do isteka roka utvrđenog u članu 16. stav (2), entiteti su dužni donijeti odgovarajuće zakone koji utvrđuju prestanak funkcioniranja entitetskih ombudsmena kojima se njihove nadležnosti prenose na Instituciju ombudsmena.
24. Zakon o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 12/03, 34/03 i 65/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 16.
Prigovori
1. U slučaju kada postoje dokazi da principi utvrđeni u članu 3. ovog zakona, ili postupci, nisu ispoštovani, zainteresirana stranka može podnijeti prigovor na konačno imenovanje u skladu sa odredbama ovog zakona.
2. Prigovor se podnosi odgovornom javnom službeniku, a kopija se dostavlja Ombudsmenu za ljudska prava Bosne i Hercegovine.
3. Odredbama ovog zakona se ni na koji način ne mogu ograničiti ovlaštenja ombudsmena utvrđena Zakonom o Ombudsmenu za ljudska prava Bosne i Hercegovine. Ombudsmen može preduzeti sve mjere neophodne da se prigovor ispita. Ombudsmen može pokrenuti pitanja vezana za postupak imenovanja na koji se prigovor odnosi i može zahtijevati da odgovorni javni službenik njegovom uredu dostavi sve dokumente i spise vezane za navedeno imenovanje.
4. Odgovorni javni službenik mora Uredu ombudsmena dostaviti pismeni odgovor na prigovor u roku od četrnaest (14) dana od dana kada je dat prigovor.
5. Ukoliko dokazi upućuju da je konačno imenovanje izvršeno u suprotnosti sa principima iz člana 3. ovog zakona i postupcima utvrđenim ovim zakonom, ombudsmen je dužan da nadležnog javnog službenika pismeno informiše o svim nepravilnostima koje su proistekle iz procesa imenovanja.
6. Ombudsmen je dužan da pripremi nalaz i zaključke vezano za prigovor.
Zaključci mogu sadržavati preporuku tamo gdje dokazi upućuju, kako je gore navedeno, da je došlo do kršenja principa iz člana 3. ovog zakona i procedura utvrđenih ovim zakonom. Ombudsmen može, bez iznošenja povjerljivih informacija (uključujući i lične podatke o kandidatima), objaviti nalaze i zaključke, uključujući i preporuke. Takođe, ombudsmen dostavlja svoje nalaze i zaključke licu (ili licima) koje je podnijelo prigovor.
Član 17.
Postupanje po preporuci ombudsmena
1. Kada je nalaz ombudsmena konačan po pitanju da postupak imenovanja nije proveden u skladu sa odredbama ovog zakona, ombudsmen može dati preporuku odgovornom javnom službeniku da se konačno imenovanje poništi i da se pristupi novom postupku imenovanja.
2. Ukoliko ombudsmen da preporuke odgovornom javnom službeniku s ciljem da se usvoje nove mjere, odgovorni javni službenik je dužan da u određenom vremenskom roku dostavi pismeni odgovor u kojem će obavijestiti ombudsmena o postupcima i rokovima za provođenje tih postupaka na osnovu navedenih preporuka.
3. Ako odgovorni javni službenik ne odgovori u skladu sa odredbama stava 2.
ovog člana, ili ako ombudsmen nije zadovoljan navedenim odgovorom ili predlogom mjera na osnovu njegovih preporuka, svoje nalaze i preporuke vezano za imenovanje upućuje Parlamentu Federacije.
25. Zakon o ministarskim imenovanjima, imenovanjima Vijeća ministara i drugim imenovanjima Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 7/03 i 37/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 16.
Prigovori
1. U slučaju kada postoje dokazi da principi utvrđeni u članu 3. ovog zakona, ili postupci, nisu ispoštovani, bilo koji član javnosti može podnijeti prigovor na konačno imenovanje u skladu sa odredbama ovog zakona.
2. Prigovor se podnosi odgovornom javnom službeniku, a kopija se dostavlja ombudsmenu za ljudska prava Bosne i Hercegovine (Zakon o ombudsmenu za ljudska prava Bosne i Hercegovine, "Službeni glasnik BiH", br. 32/00 i 19/02). Odgovorni javni službenik će u roku od sedam (7) dana od dana prijema prigovora obavijestiti podnosioca prigovora o ulozi ombudsmena.
3. Odredbama ovog zakona se ni na koji način ne mogu ograničiti ovlaštenja ombudsmena utvrđena Zakonom o ombudsmenu za ljudska prava Bosne i Hercegovine. Ombudsmen može preduzeti sve mjere neophodne da se prigovor ispita. Ombudsmen može pokrenuti pitanja vezana za postupak imenovanja na koji se prigovor odnosi i može zahtijevati da odgovorni javni službenik njegovom uredu dostavi sve dokumente i spise vezane za navedeno imenovanje.
4. Odgovorni javni službenik mora Uredu ombudsmena dostaviti pismeni odgovor na prigovor u roku od četrnaest (14) dana od dana kada je dat prigovor.
5. Ukoliko većina dokaza upućuje da je konačno imenovanje izvršeno u suprotnosti sa principima iz člana 3. ovog zakona i postupcima utvrđenim ovim zakonom, ombudsmen je dužan da nadležnog javnog službenika pismeno informiše o svim nepravilnostima koje su proistekle iz procesa imenovanja.
6. Ombudsmen je dužan da pripremi nalaz i zaključke vezano za prigovor.
Zaključci mogu sadržavati preporuku tamo gdje dokazi upućuju, kako je gore navedeno, da je došlo do kršenja principa iz člana 3. ovog zakona i procedura utvrđenih ovim zakonom. Ombudsmen može, bez iznošenja povjerljivih informacija (uključujući i lične podatke o kandidatima), objaviti nalaze i zaključke, uključujući i preporuke. Također, ombudsmen dostavlja svoje nalaze i zaključke licu (ili licima) koje je podnijelo prigovor.
Član 17.
Postupanje po preporuci ombudsmena
1. Kada je nalaz ombudsmena konačan po pitanju da postupak imenovanja nije proveden u skladu sa odredbama ovog zakona, ombudsmen može dati preporuku odgovornom javnom službeniku da se konačno imenovanje poništi i da se pristupi novom postupku imenovanja.
2. Ukoliko ombudsmen da preporuke odgovornom javnom službeniku s ciljem da se usvoje nove mjere, odgovorni javni službenik je dužan da u određenom vremenskom roku dostavi pismeni odgovor u kojem će obavijestiti ombudsmena o postupcima i rokovima za provođenje tih postupaka na osnovu navedenih preporuka.
3. Ako odgovorni javni službenik ne odgovori u skladu sa odredbama stava 2.
ovog člana, ili ako ombudusmen nije zadovoljan navedenim odgovorom ili predlogom mjera na osnovu njegovih preporuka, svoje nalaze i preporuke vezano za imenovanje upućuje Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine kada se imenovanje odnosi na regulirani organ Bosne i Hercegovine ili Skupštini Brčko Distrikta kada se imenovanje odnosi na regulirani organ u Brčko Distriktu.
VI.Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda 82 0 P 021324 19 Gž od 28. maja 2020. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelantica je primila 10. juna 2020 godine, a apelacija je podnesena 4. augusta 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
30. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentu prava na pristup sudu i pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije i „pravo na rad“.
Pravo na pravično suđenje
31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
32. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
33. Slijedeći praksu u predmetima koji su pokretali gotovo identično činjenično i pravno pitanje u kontekstu prava na pristup sudu u vezi sa Zakonom o imenovanjima (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka broj AP 431/19 od 17. jula 2019. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud zaključuje da je član 6. Evropske konvencije primjenjiv.
34. Kršenje prava na pristup sudu apelantica dovodi u vezu s odlukom Okružnog suda kojom joj je, prema tvrdnjama iz apelacije, nezakonito uskraćeno pravo na sudsku zaštitu, a samim tim i pravo na pristup sudu jer je Zakonom o imenovanjima propisan sistem kontrole javne zaštite. Upravo iz tog razloga, iako Zakon o imenovanjima ne predviđa pojedinačnu zaštitu prava, pravo na sudsku zaštitu samim tim, prema apelanticinom mišljenju, nije isključeno. Apelantica također ističe da se prigovor koji ima u vidu Zakon o imenovanjima ulaže instituciji koja više ne postoji. Osim toga, postupak pred „ombudsmenima“ nije postupak za ostvarivanje prava, već postupak za kontrolu rada u postupcima u kojima se ostvaruju prava, te da shodno tome nije bilo zakonskih uvjeta za odbacivanje tužbe. Apelantica se pozvala na stav Ustavnog suda RS koji je, ispitujući, između ostalog, ustavnost čl. 16. i 17. Zakona o imenovanjima, u Odluci broj U-35/12 od 26. juna 2013. godine naveo da nepostojanje prava na žalbu i činjenica da tim zakonom nije predviđena druga zaštita prava ne dovodi u pitanje ustavnost, jer svako lice uživa pojedinačnu pravnu zaštitu.
35. Imajući u vidu iznesene prigovore koji pokreću pitanje kršenja prava na pristup sudu, Ustavni sud podsjeća da Evropska konvencija izričito i ne spominje pravo na pristup sudu, ali je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) pravo na pristup sudu prvi put objasnio u predmetu Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva (vidi Evropski sud, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 4451/70, 1975. god.) u kojem je, između ostalog, zaključeno da pravo na pravično suđenje uključuje i pravo na pristup sudu koje ne smije biti uvjetovano, odnosno otežano. Evropski sud je, također, u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Evropski sud, Kreuz protiv Poljske, odluka iz 2001. god.) usvojio stav da pravo na sud nije apsolutno i da ono može biti podložno implicite dopuštenim ograničenjima, jer pravo na pristup sudu po svojoj prirodi zahtijeva regulaciju države. Restrikcije se mogu ticati prava pristupa kao takvog ili njegovih određenih elemenata, npr. javnosti postupka, ili se postupak može ograničiti na utvrđivanje specifičnih pitanja zakona. Štaviše, izvjesne implicite restrikcije primjenjuju se u tom smislu da krivični postupak može biti i okončan bez intervencije suda pod uvjetom da ne vodi do formalnog ili činjeničnog utvrđivanja stanja stvari. Vlasti, također, mogu odrediti specifična ograničenja pravila pristupa sudu, ali data ograničenja ne smiju ugrožavati pravo pristupa samoj njegovoj suštini i mora biti dovoljno jasno, ili njihove odredbe moraju sadržavati garancije da ne budu pogrešno shvaćene. Zapravo, ograničenja koja se primjenjuju moraju težiti legitimnom cilju, a mora postojati i razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići (vidi, između ostalih, Evropski sud, Tinnelly & Sons Ltd. i drugi, te McElduff i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1998. god.)
36. Prije svega, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi zauzeli potpuno suprotan stav o stvarnoj nadležnosti suda u konkretnom slučaju. Osnovni sud je, ispitujući prigovor stvarne nadležnosti suda, imao u vidu da relevantnim zakonskim okvirom u konkretnom slučaju nije omogućena sudska zaštita, ali da to pristup sudu ne čini apsolutno isključenim jer je apelantica ovlaštena da podnese tužbu. Osnovni sud je također svoju nadležnost doveo u vezu s nadležnošću suda da odlučuje o neisplaćenim naknadama članovima upravnih/nadzornih odbora privrednih društava. Za razliku od prvostepenog suda, Okružni sud je, odlučujući o žalbi tuženog, zaključio da je prvostepeni sud prekršio odredbe parničnog postupka, iz kojeg razloga je tužbu odbacio. Okružni sud je takav stav opravdao time što iz relevantnih činjeničnih okolnosti ne postoje dokazi da je apelantica uložila prigovor javnom službeniku na konačno imenovanje članova NO tuženog, niti da je po prigovoru postupao „Ombudsmen RS“ kako to propisuje čl. 16. i 17. Zakona o imenovanjima. U vezi s takvim obrazloženjem, Ustavni sud se, prije svega, poziva na svoju praksu u predmetima koji su pokretali gotovo identično/slično činjenično i pravno pitanje imenovanja/razrješenja članova NO shodno Zakonu o imenovanju ministarskih, vladinih i drugih imenovanja FBiH.
37. U prethodno citiranom predmetu broj AP 431/19 sporno pitanje se ticalo prava na pristup sudu u situaciji kada je tužbeni zahtjev apelanata odbačen, a njime je traženo poništenje rješenja tužene Vlade FBiH o privremenom imenovanju Upravnog odbora Federalnog zavoda za zapošljavanje. Vrhovni sud FBiH je, između ostalog, naveo da su osnovane tvrdnje iz revizije tužene da odlučivanje u predmetnoj pravnoj stvari nije u nadležnosti suda i da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili odredbu člana 16. stav 1. Zakona o parničnom postupku kada su o zakonitosti predmetnog rešenja odlučivali u parničnom sporu. Vrhovni sud FBiH se pozvao na odredbe čl. 16. i
17. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije BiH, ukazujući da je jedina zaštita u postupku imenovanja i razrješenja predsjednika i članova Upravnog odbora tužene, u smislu navedenih zakonskih odredbi, prigovor koji može podnijeti bilo koje zainteresirano lice (ili član javnosti) odgovornom javnom službeniku, te postupak zaštite ljudskih prava pred Kancelarijom ombudsmena. Slijedom iznesenog, Vrhovni sud je naveo da nema osnova da se konačna odluka preispituje u parničnom postupku pošto odredbama navedenog zakona za to preispitivanje nije propisana sudska zaštita. Ustavni sud u datom obrazloženju Vrhovnog suda FBiH nije uočio proizvoljnost (op. cit. AP 431/19, tač. 12. i 13).
38. Do istog zaključka Ustavni sud je došao i u drugim predmetima koji su pokretali slično činjenično i pravno pitanje u vezi s primjenom relevantnih zakona o ministarskim, vladinim i ostalim imenovanjima (vidi, između ostalih, Ustavni sud, odluke br. AP 3887/19 od 26. marta 2020. godine, AP 4736/16 od 6. decembra 2018. godine i AP 3634/17 od 15. novembra 2017. godine, sve dostupne na www.ustavnisud.ba).
39. Dovodeći navedenu praksu u vezu s obrazloženjem Okružnog suda, Ustavni sud zapaža da je ono saglasno s ukazanom praksom u svjetlu činjenice da apelantica nije ni pokušala iskoristiti zakonsku mogućnost iz čl. 16. i 17. Zakona o imenovanjima, koji propisuje identičnu proceduru zaštite kao i Zakon o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima FBiH, odnosno zakon istog sadržaja koji je prethodno donesen na nivou BiH. Naime, entitetskim zakonima i državnim zakonom propisan je identičan mehanizam zaštite kod imenovanja na funkcije organa javne vlasti. U vezi s apelanticinom tvrdnjom da se prigovor podnosi instituciji koja više ne postoji, shodno Zakonu o prestanku primjene Zakona o Ombudsmenima RS, Ustavni sud ne zapaža da je taj prigovor apelantica isticala tokom postupka, npr. u odgovoru na žalbu. Ustavni sud također ne zapaža da se Okružni sud osvrnuo na tu okolnost. Ustavni sud ne zapaža ni da apelantica tvrdi da je ta činjenica utjecala na njenu odluku da ne iskoristi zaštitu propisanu Zakonom o imenovanjima koja joj je bila na raspolaganju. Istina je da Zakon o imenovanjima nije pretrpio izmjene nakon donošenja Zakona o prestanku primjene Zakona o Ombudsmenima RS, kako je to učinio zakonodavac u FBiH koji je Zakon o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima FBiH izmijenio na način da su ovlaštenja iz čl. 16. i 17. prešla na Kancelariju ombudsmena za ljudska prava BiH. Međutim, okolnost da Zakon o imenovanjima nije izmijenjen per se nije bila prepreka za apelanticu (niti to apelantica u apelaciji tvrdi) da postupi po čl. 16. i 17. Zakona o imenovanjima. Apelanticine tvrdnje da postupak zaštite koji je propisan čl. 16. i 17. Zakona o imenovanjima ne ograničava apelanticino pravo na sudsku zaštitu s ciljem zaštite njenih ličnih interesa Ustavni sud ne može prihvatiti opravdanim. Kako je ranije navedeno, na nivou BiH propisan je identičan mehanizam zaštite kod imenovanja na funkcije organa javne vlasti. Imajući u vidu član 1. Zakona o imenovanjima, činjenicu da se imenovanja odnose na organe javne vlasti, Ustavni sud smatra da je zakonodavac upravo iz tog razloga i predvidio mogućnost da svaki član javnosti, pa i apelantica kao učesnik konkursa, može uložiti prigovor ako postoje dokazi da nije ispoštovana procedura imenovanja propisana tim zakonom. Shodno tome, zakonsko rješenje težilo je legitimnom cilju, pri čemu je u konkretnom slučaju postojao i razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želio postići.
40. U vezi s apelanticinim pozivanjem na odluku (rješenje) Ustavnog suda RS broj U-35/12 (navedenim rješenjem nije prihvaćena inicijativa za pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti člana 12. stav 1, člana 16. stav 1. i člana 17. stav 1. Zakona o imenovanju) i izneseni stav da je „zaštita prava nezadovoljnih lica konačnom odlukom o izboru osigurana u sudskom postupku“, Ustavni sud zapaža da se na istu odluku apelantica pozvala tokom postupka i da je Okružni sud istu imao u vidu prilikom odlučenja (vidi tačku 13. ove odluke). Shodno tome, apelanticino pozivanje na citirano rješenje u okolnostima konkretnog slučaja ne može dovesti do drugačije odluke Ustavnog suda.
41. Imajući u vidu sve prethodno izneseno, Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom Okružnog suda nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentu prava na pristup sudu. Ostali prigovori
42. Apelanticini prigovori da joj je prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te „pravo na rad“ koje ničim ne obrazlaže, osim prigovorima vezanim za kršenje prava na pristup sudu koje je Ustavni sud ispitao i ocijenio neosnovanim, Ustavni sud iz istog razloga ove prigovore smatra neosnovanim. VIII.Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom Okružnog suda nije prekršeno apelanticino pravo na pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je odbačena apelanticina tužba iz razloga što apelantica nije koristila pravnu zaštitu koja je propisana Zakonom o imenovanjima i kada je u okolnostima konkretnog slučaja zakonsko rješenje težilo legitimnom cilju i proporcionalno je cilju kojem se težilo.
44. Nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti „prava na rad“ kada se ovi prigovori dovode u vezu s kršenjem prava na pristup sudu iz prava na pravično suđenje koje je Ustavni sud ocijenio neosnovanim.
45. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić