Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3817/20 (B. Z.)
Odluka donesena 06. 04. 2022.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni spor
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Propisano zakonom
- Javnost postupka
- Upravni postupak
- Invalidnina
- Invalid
- Javna rasprava
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite
- Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica
- Zakon o upravnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ispravka Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko - invalidske zaštite
- Zakon o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o upravnim sporovima
- Ispravka Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o upravnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-3817/20
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3817/20, rješavajući apelaciju Bože Zovka, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 6. travnja 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Bože Zovka.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.
(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 004545 19 U 2 od 9. srpnja 2020. godine.
Na temelju članka 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da Boži Zovku u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 400,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obvezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neutemeljena apelacija Bože Zovka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 004545 19 U 2 od 9. srpnja 2020. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14.
Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Božo Zovko (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Darislav Paponja, odvjetnik iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Paponja-Bunoza iz Mostara, podnio je 22. listopada 2020. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 004545 19 U 2 od 9. srpnja 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida obrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) zatraženo je 8. listopada 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Odgovor na apelaciju Vrhovni sud je dostavio 20. listopada 2021. godine, a Federalno ministarstvo 28. listopada 2021. godine.
4. Odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu na izjašnjenje 12. siječnja 2022. godine.
5. Apelant u ostavljenom roku nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
7. Rješenjem Službe za zaštitu prava branitelja i njihovih obitelji Grada Mostara (u daljnjem tekstu: Služba) broj UP-I-09-43-463/06 od 13. rujna 2006. godine, na koje je dana suglasnost Uprave za pitanja branitelja – Mostar, Sektora za pitanja branitelja (HVO, MUP) Hercegovačko-neretvanskog kantona broj 14-43-1-2734/06 od 28. studenog 2006. godine, apelantu je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida V grupe sa 70 % vojnog invaliditeta po osnovi ranjavanja, povrede i oboljenja počev od 1. veljače 2006. godine pa dok postoje Zakonom propisani uvjeti za korištenje prava u određenom mjesečnom novčanom iznosu.
Osporeni postupak
8. Federalno ministarstvo je po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu donijelo Rješenje broj UP-I-03-41-ZKZ-4253/12 od 27. veljače 2014. godine kojim je ukinuto konačno rješenje Službe od 13. rujna 2006. godine, pravne i materijalne posljedice koje je rješenje proizvelo od dana donošenja i upravna stvar riješena tako što je apelantu prestalo svojstvo ratnog vojnog invalida i pravo na osobnu invalidninu zaključno sa 27. veljače 2014. godine. Protiv navedenog rješenja apelant je 18. travnja 2014. godine podnio tužbu.
9. Presudom Vrhovnog suda broj 70 0 U 004545 14 U od 12. siječnja 2017. godine uvažena je apelantova tužba, poništeno je rješenje Federalnog ministarstva od 27. veljače 2014. godine i predmet vraćen na ponovni postupak.
10. Rješenjem Federalnog ministarstva broj UP-I-03-41-ZKZ-4253/12-1 od 27. ožujka 2019. godine ukinuto je konačno rješenje Službe od 13. rujna 2006. godine i upravna stvar riješena tako što je apelantu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida X grupe sa 20 % vojnog invaliditeta po osnovi ranjavanja zadobivenog vršeći vojne dužnosti u Oružanim snagama (HVO) i kao takav ima pravo na osobnu invalidninu u mjesečnom novčanom iznosu od 42,50 KM, te ostala prava propisana Zakonom i određeno je da apelantu priznata prava pripadaju od 27. ožujka 2019. godine i traju dok postoje Zakonom propisani uvjeti za njihovo korištenje. Istim rješenjem je određeno da je apelant dužan prijaviti svaku promjenu koja je od utjecaja na korištenje, opseg i prestanak prava u roku od 15 dana od dana nastale promjene. Također, istim rješenjem određeno je da će se isplata vršiti iz sredstava proračuna Federacije Bosne i Hercegovine, usklađena s odgovarajućom naredbom Federalnog ministarstva.
11. U obrazloženju rješenja Federalno ministarstvo je navelo da je nakon izvršene revizije uvjerenja o pripadnosti i okolnosti stradanja, a postupajući u skladu sa člankom 6. stavak (7) Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite (u daljnjem tekstu: Zakon o provođenju kontrole) i člankom 20. Pravilnika o načinu i postupku vršenja revizije, uputilo predmet osobne invalidnine Liječničkoj komisiji kantonalnog odjeljenja Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja u Mostaru (u daljnjem tekstu: Liječnička komisija) radi revizije nalaza i mišljenja liječničkih komisija izdanih u postupku priznavanja svojstva ratnog vojnog invalida po Zakonu o pravima branitelja i članova njihovih obitelji.
12. Dalje je navedeno da je Federalno ministarstvo, na temelju nalaza i mišljenja Liječničke komisije od 11. prosinca 2013. godine (kojim je utvrđeno da je apelantova invalidnost ispod 20 %), donijelo rješenje od 27. veljače 2014. godine kojim je odlučeno da apelantu prestaje svojstvo ratnog vojnog invalida zaključno sa 27. veljače 2014. godine. Federalno ministarstvo je dalje navelo kronologiju predmetnog postupka, te je ukazalo da je postupajući po presudi Vrhovnog suda od 12. siječnja 2017. godine kompletan spis predmeta ponovo dostavilo nadležnoj liječničkoj komisiji za medicinsko vještačenje koja je donijela novi nalaz i mišljenje broj Z-RV-MO-3834/17 od 17. srpnja 2018. godine kojim je utvrđen apelantov vojni invaliditet 20 % X grupe – trajno.
13. Nadalje, da je apelant u skladu sa člankom 4. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu liječničkih komisija u postupku po Zakonu o pravima branitelja i članova njihovih obitelji izjavio prigovor protiv navedenog nalaza i mišljenja Liječničke komisije. U svezi s tim, da je Liječnička komisija za medicinsko vještačenje u postupku po Zakonu o provođenju kontrole po izjavljenom prigovoru donijela novi nalaz i mišljenje od 24. rujna 2018. godine kojim je na temelju medicinske dokumentacije o liječenju i pregleda apelanta utvrdila da apelantov vojni invaliditet iznosi 20 % X grupe trajno, te su naveli da su u potpunosti suglasni s nalazom i mišljenjem od 17. srpnja 2018. godine. Federalno ministarstvo je ukazalo da je nalaz i mišljenje nadležne liječničke komisije dan na temelju postojeće medicinske dokumentacije o liječenju, kao i na temelju neposrednog pregleda apelanta koji se na poziv Liječničke komisije odazvao na pregled, te je na taj način sudjelovao u postupku utvrđivanja procenta invaliditeta po osnovi oštećenja organizma, a u skladu s važećom legislativom. Dalje je navedeno da je na nalaz i mišljenje od 24. rujna 2018. godine stavljena klauzula da je konačan (26. rujna 2018. godine). Federalno ministarstvo je navelo da je nadležna liječnička komisija u izvršenju presude Vrhovnog suda od 12. siječnja 2017. godine dala ocjenu apelantovog vojnog invaliditeta u skladu s odredbama Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu liječničkih komisija u postupku po Zakonu o pravima branitelja i članova njihovih obitelji, kao i na temelju medicinske dokumentacije, pregleda apelanta, da je utvrdila invaliditet 20 % X grupe trajno, te da su ispunjeni uvjeti iz članka 7. stavak 3. Zakona o provođenju kontrole i čl. 3. i 10. Zakona o pravima branitelja i članova njihovih obitelji za dalje priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida. Navedeno je da je nalaz i mišljenje Liječničke komisije od 24. rujna 2018. godine potpun, jasan i dovoljno obrazložen, te da sadrži sve činjenice i okolnosti koje su s medicinskog stajališta od značaja za donošenje pravilnog rješenja. Protiv navedenog rješenja apelant je 30. travnja 2019. godine podnio tužbu.
14. Presudom Vrhovnog suda broj 70 0 U 004545 19 U 2 od 9. srpnja 2020. godine odbijena je apelantova tužba koju je podnio protiv rješenja Federalnog ministarstva od 27. ožujka 2019. godine. Istom presudom odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka.
15. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je prije zakazane javne rasprave apelantov punomoćnik podneskom od 16. travnja 2020. godine precizirao tužbeni zahtjev i predložio da se održi nejavna sjednica (Vrhovni sud je održao nejavnu sjednicu 9. srpnja 2020. godine).
16. Dalje je navedeno da je Liječnička komisija po Zakonu o provođenju kontrole zakonitosti donijela nalaz i mišljenje od 24. rujna 2018. godine na temelju uvida u kompletnu medicinsku dokumentaciju i neposrednog pregleda apelanta, te da je vojni invaliditet cijenjen od 20 %. U obrazloženju nalaza je navedeno da se ocjena donosi po apelantovom prigovoru na posljednju ocjenu od 17. srpnja 2018. godine, te da je ponovo izvršen uvid u kompletnu medicinsku dokumentaciju i obavljen pregled apelanta. Konstatirano je da su u potpunosti suglasni s nalazom i mišljenjem Liječničke komisije od 17. srpnja 2018. godine, te da kod apelanta vojni invaliditet iznosi 20 %.
17. Dalje je navedeno da je nalaz Liječničke komisije potpun, jasan, dovoljno obrazložen i da sadrži sve činjenice i okolnosti koje su s medicinskog stajališta od značaja za donošenje pravilnog rješenja u skladu sa člankom 8. stavak (2) Pravilnika o radu liječničkih komisija u postupku ostvarivanja prava po Zakonu o pravima branitelja i članova njihovih obitelji (u daljnjem tekstu: Pravilnik o radu liječničkih komisija), a dan je na temelju neposrednog pregleda apelanta, te su neutemeljeni navodi iz tužbe da su povrijeđene navedene odredbe Pravilnika o radu liječničkih komisija i Zakona o upravnom postupku.
18. Vrhovni sud je dalje naveo da je ostale prigovore iz tužbe ocijenio neutemeljenim jer nemaju utjecaja na drugačije odlučivanje u predmetnom postupku.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
19. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, te zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Osim toga, apelant je naveo da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
20. Apelant je naveo da su nalazi i mišljenja liječničkih komisija doneseni primjenom članka 45. Zakona o pravima branitelja koji je Presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-18/13 od 3. srpnja 2014. godine proglašen neustavnim, te se nije mogao primijeniti u postupku utvrđivanja svojstva ratnog vojnog invalida. Apelant je naveo da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, čime je stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na ostale pripadnike braniteljske populacije kojima je vršena revizija prava po istoj osnovi kao i apelantu, a u kojima je Vrhovni sud donio znatno drugačije odluke. Dalje, da je Federalno ministarstvo pobijano rješenje donijelo pozivajući se u uvodu rješenja na odredbu koja nije na pravnoj snazi (članak 7. stavak 3. Zakona o provođenju kontrole). Također, da je u upravnom postupku pred Federalnim ministarstvom i upravnom sporu pred Vrhovnim sudom proizvoljno primijenjeno procesno pravo (članak 8. Zakona o upravnom postupku), te da saslušanje stranke prije donošenja rješenja treba obaviti stvarno i mjesno nadležni organ (Federalno ministarstvo), a ne Institut za medicinsko vještačenje. Apelant je ukazao da duljina trajanja predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev razumnog roka iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. U svezi s tim, da je postupak koji je značajan za njega i koji nije složen, trajao dulje od šest godina (apelant je naveo kronologiju postupka).
II.Odgovori na apelaciju
21. Vrhovni sud je naveo da je osporena presuda donesena u skladu s procesnim i materijalnim zakonima na temelju potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, te da u cijelosti ostaje pri razlozima danim u obrazloženju konačne odluke. Vrhovni sud je naveo da nije došlo do povrede prava na koja se pozvao apelant, te je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.
22. Federalno ministarstvo je navelo da je osporeno rješenje doneseno uz pravilnu primjenu odredbi Zakona o upravnom postupku, pri čemu nisu povrijeđene odredbe materijalnih propisa na apelantovu štetu. Potom, da nisu utemeljeni apelacijski navodi da je u upravnom postupku došlo do povrede pravila postupka. Federalno ministarstvo je navelo da je provelo sve potrebne radnje u rješavanju predmetne pravne stvari, te je također predložilo da se apelacija odbije kao neutemeljena. V.Relevantni propisi
23. Zakon o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite („Službene novine Federacije BiH“ br. 82/09, 11/10 – ispravka, 4/13 – odluka USFBiH, 24/13 – odluka USFBiH i 103/21) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite („Službene novine Federacije BiH“ br. 82/09, 11/10 – ispravka, 4/13 – odluka USFBiH i 24/13 – odluka USFBiH) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 7. stavak (3) (Revizija rješenja kojima su priznata prava) (3) U slučajevima iz članka 6. stavak 7. ovoga zakona kada mjerodavno povjerenstvo Instituta utvrdi manji ili veći procenat vojnog invaliditeta u odnosu na ranije utvrđeni procenat vojnog invaliditeta ili utvrdi vojni invaliditet ispod 20%, ili manji ili viši stupanj ortopedskog dodatka ili dodatka za tuđu njegu i pomoć od druge osobe, Federalno ministarstvo će u postupku revizije ukinuti rješenje s danom donošenja novoga rješenja i samo riješiti upravnu stvar, bez pozivanja korisnika prava po bilo kojoj osnovi.
NAPOMENA:
Presudom Ustavnog suda Federacije BiH, broj U-17/12 od 7. veljače 2013.
godine objavljenom u "Službenim novinama Federacije BiH", broj 24/13 od 27.3.2013. godine utvrđuje se da članak 7. st. 2. i 3. u dijelu koji glasi: "i samo riješiti upravnu stvar bez pozivanja korisnika prava na bilo kojem temelju" Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite ("Službene novine Federacije BiH", broj 82/09) nisu u suglasnosti s člankom 6. stavak 1. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda.
24. Zakon o pravima branitelja i članova njihovih obitelji („Službene novine Federacije BiH“ br. 33/04, 56/05 – ispravka, 70/07, 9/10, 95/13 – odluka USFBiH i 90/17). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi: Članak 3. stavak (1) Ratni vojni invalid je državljanin Bosne i Hercegovine koji je, vršeći vojne dužnosti, druge dužnosti za ciljeve obrane u sastavu Oružanih snaga, sudjelujući u obrani Bosne i Hercegovine u razdoblju i pod uvjetima i okolnostima iz članka 2. stavak 1. ovog zakona, zadobio ranu, povredu, bolest ili je vršenje dužnosti utjecalo na pogoršanje bolesti, pa je zbog toga nastupilo oštećenje njegovog organizma najmanje za 20%.
Članak 45.
Utvrđivanje da je bolest nastupila ili se pogoršala pod okolnostima iz članka 3. ovog zakona, vrši Institut za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja na temelju pregleda i na temelju medicinske dokumentacije o liječenju iz ratnog razdoblja ili iz razdoblja od 90 dana od dana otpuštanja iz Oružanih snaga.
25. Zakon o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98 i 48/99) u relevantnom dijelu glasi:
6. Načelo efikasnosti Članak 6.
Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, poduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih osoba, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova od strane organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.
8. Načelo saslušanja stranke Članak 8. stavak (1) (1) Prije donošenja rješenja stranci se mora pružiti mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja.
14. Ekonomičnost postupka Članak 14.
Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.
26. Zakon o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH” broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 28 O upravnim sporovima sud rješava nejavno, po sucu pojedincu ili u sjednici.
Ako stranka u sporu zatraži da nazoči nejavnome rješavanju ili da se u predmetu održi javna rasprava, sud je dužan izvijestiti stranke i zainteresirane osobe, ako ih ima, o datumu nejavnoga rješavanja i njihovu pravu da tome rješavanju nazoče, odnosno održati usmenu raspravu javno (u daljnjem tekstu: rasprava).
(...)
5. Ostale odredbe postupka Članak 55.
Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.
27. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Članak 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njezinim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI.Dopustivost
28. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 70 0 U 004545 19 U 2 od 9. srpnja 2020. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu Vrhovnog suda apelant je primio 1. rujna 2020. godine, a apelacija je podnesena 22. listopada 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
31. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII.Meritum
32. Apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, te zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Osim toga, apelant je naveo da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
33. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
34. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
35. Ustavni sud ukazuje da se radi o postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu po službenoj dužnosti, dakle, nesporno je da se radi o predmetu građansko-pravne naravi, te stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
U odnosu na osporenu odluku
36. Ustavni sud zapaža da se apelacijski navodi u odnosu na povredu prava na pravično suđenje, u biti, odnose na tvrdnje o proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa. Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
37. Ustavni sud zapaža da je, u konačnici, osporenom presudom Vrhovnog suda odbijena tužba koju je apelant podnio protiv rješenja Federalnog ministarstva od 27. ožujka 2019. godine kojim je po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu ukinuto konačno rješenje Službe od 13. rujna 2006. godine i upravna stvar riješena tako što je apelantu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida X grupe sa 20 % vojnog invaliditeta i apelant ima pravo na osobnu invalidninu u određenom mjesečnom novčanom iznosu. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da je Federalno ministarstvo pravilno postupilo kada je na temelju nalaza i mišljenja Liječničke komisije od 24. rujna 2018. godine, u skladu s odredbom članka 7. stavak (3) Zakona o provođenju kontrole, donijelo rješenje kojim je ukinuto konačno rješenje Službe i upravnu stvar riješilo u skladu s odredbama čl. 3. i 10. Zakona o pravima branitelja.
38. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelant ukazao da je u postupku arbitrarno primijenjena odredba članka 8. Zakona o upravnom postupku (povrijeđeno načelo saslušanja stranke). U svezi s navedenim, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda proizlazi da je taj sud održao sjednicu za nejavno rješavanje, kako je predložio apelantov punomoćnik u podnesku od 16. travnja 2020. godine. Nadalje, da je u ponovnom postupku pred Federalnim ministarstvom donesen novi nalaz i mišljenje Liječničke komisije od 17. srpnja 2018. godine (kojim je apelantov invaliditet cijenjen 20 %). Potom, da je apelant iskoristio pravo i izjavio prigovor na navedeni nalaz i mišljenje, po kojem je Liječnička komisija donijela novi nalaz i mišljenje od 24. rujna 2018. godine, tj. da je Liječnička komisija nalazom i mišljenjem od 24. rujna 2018. godine dala potpunu, jasnu i dovoljno obrazloženu ocjenu vojnog invaliditeta u skladu s relevantnim odredbama, na temelju cjelokupne medicinske dokumentacije i na temelju neposrednog pregleda apelanta, koji je na taj način sudjelovao u postupku. U svezi s tim, Ustavni sud nalazi da je odredbama članka 8. Zakona o upravnom postupku, između ostalog, propisano da se prije donošenja rješenja stranci mora pružiti mogućnost izjasniti se o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da je odredbama članka 28. Zakona o upravnim sporovima, između ostalog, propisano da o upravnim sporovima sud rješava nejavno, po sucu pojedincu ili na sjednici, te da je sud, ako stranka u sporu zatraži da prisustvuje nejavnom rješavanju ili da se u predmetu održi javna rasprava, dužan obavijestiti stranke i zainteresirane osobe, ako ih ima, o datumu nejavnog rješavanja i njihovom pravu da tom rješavanju prisustvuju, odnosno održati usmenu raspravu javno.
39. Imajući u vidu navedene odredbe i obrazloženje koje je Vrhovni sud dao u svezi s tim, Ustavni sud ove apelantove navode ocjenjuje neutemeljenim.
40. Nadalje, Ustavni sud nalazi da je apelant ukazao da se Federalno ministarstvo u uvodu osporenog rješenja pozvalo na odredbe članka 7. stavak (3) Zakona o provođenju kontrole, iako je Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud FBiH) utvrdio da navedena zakonska odredba nije u suglasnosti sa člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. U svezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je navedenim odredbama, između ostalog, propisana nadležnost Federalnog ministarstva da u postupku revizije ukine rješenje, a da je Odlukom Ustavnog suda FBiH broj U-17/12 od 7. veljače 2013. godine, između ostalog, utvrđeno da samo dio odredbe članka 7. stavak 3. koji glasi „i samo riješiti upravnu stvar bez pozivanja korisnika prava po bilo kojoj osnovi“ nije u suglasnosti sa člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. Dakle, proizlazi da su apelantovi navodi neutemeljeni.
41. U odnosu na navod o arbitrarnoj primjeni članka 45. Zakona o pravima branitelja („Službene novine Federacije BiH“ broj 70/07) koji je proglašen neustavnim, Ustavni sud zapaža da je navedenom odredbom propisano da se utvrđivanje da je bolest nastupila pod okolnostima iz članka 3. ovog Zakona vrši samo na temelju medicinske dokumentacije koja potječe iz vremena službe u Oružanim snagama ili iz razdoblja od 90 dana od dana otpuštanja iz Oružanih snaga. Presudom Ustavnog suda FBiH broj U-8/13 od 3. srpnja 2014. godine (objavljena u „Službenim novinama Federacije BiH“ broj 95/13) utvrđeno je da citirana odredba nije u skladu s Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Nadalje, Ustavni sud nalazi da je člankom 45. Zakona o pravima branitelja („Službene novine Federacije BiH“ br. 33/04, 56/05 – ispravka, 70/07, 9/10, 95/13 – odluka USFBiH i 90/17) propisano da utvrđivanje da je bolest nastupila ili se pogoršala pod okolnostima iz članka 3. ovog Zakona vrši Institut za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja na temelju pregleda i na temelju medicinske dokumentacije o liječenju iz ratnog razdoblja ili iz razdoblja od 90 dana od dana otpuštanja iz Oružanih snaga. U svezi s tim, Ustavni sud uočava da iz obrazloženja rješenja Federalnog ministarstva i presude Vrhovnog suda slijedi da su nalazi i mišljenja dani od strane Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja na temelju uvida u kompletnu medicinsku dokumentaciju i neposrednog pregleda apelanta, odnosno da je u skladu sa člankom 8. stavak 2. Pravilnika o radu liječničkih komisija nalaz i mišljenje od 24. rujna 2018. godine potpun, jasan i dovoljno obrazložen, te sadrži sve činjenice i okolnosti koje su značajne za donošenje pravilnog rješenja. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra neutemeljenim apelantove navode da su nalazi i mišljenja liječničkih komisija doneseni primjenom članka 45. Zakona o pravima branitelja koji je presudom Ustavnog suda FBiH proglašen neustavnim.
42. Shodno tome, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u ovom dijelu neutemeljeni.
U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela
43. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom u suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38.).
Razdoblje koje se uzima u obzir
44. Ustavni sud zapaža da je Federalno ministarstvo po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu donijelo rješenje od 27. veljače 2014. godine, a da je postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 9. srpnja 2020. godine. Dakle, postupak je trajao približno šest godina i pet mjeseci, što je razdoblje koje će ispitati Ustavni sud. Analiza duljine trajanja postupka
45. U konkretnom slučaju radi se o postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu po službenoj dužnosti. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u predmetnoj pravnoj stvari trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o jednostavnom predmetu. Također, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak veoma značajan za apelanta jer je o ishodu tog postupka ovisio apelantov status ratnog vojnog invalida i pravo na osobnu invalidninu koju je po toj osnovi primao. Ustavni sud zapaža da apelant svojim postupcima nije utjecao na duljinu trajanja postupka.
46. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak Federalno ministarstvo pokrenulo po službenoj dužnosti, te da je rješenjem od 27. veljače 2014. godine ukinuto rješenje Službe od 13. rujna 2006. godine i upravna stvar riješena tako što je apelantu prestalo svojstvo ratnog vojnog invalida i pravo na osobnu invalidninu. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je navedeno rješenje dvije godine i 11 mjeseci nakon njegovog donošenja u upravnom sporu poništeno kao nepravilno od strane Vrhovnog suda i predmet je vraćen na ponovni postupak. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Federalnom ministarstvu u ponovljenom postupku bilo potrebno razdoblje od dvije godine i dva mjeseca da donese odluku o apelantovom pravu na korištenje prava na osobnu invalidninu. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je apelant protiv rješenja donesenog u upravnom postupku podnio tužbu 30. travnja 2019. godine, te da je Vrhovni sud donio presudu godinu i dva mjeseca nakon podnošenja tužbe. Ustavni sud zapaža da je postupak kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu pokrenut po službenoj dužnosti, da je trajao približno šest godina i pet mjeseci, što u okolnostima konkretnog slučaja predstavlja nerazumno dugo razdoblje u kojem su Federalno ministarstvo i Vrhovni sud imali evidentna razdoblja pasivnosti, za koja u odgovoru na apelaciju nisu ponudili opravdanje.
47. Imajući u vidu cjelokupnu duljinu trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud zapaža da su Federalno ministarstvo i Vrhovni sud imali razdoblja neopravdane pasivnosti koja su u odlučujućoj mjeri doprinijela ukupnoj duljini trajanja postupka koja u okolnostima konkretnog slučaja ne zadovoljava kriterij prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
48. Stoga, Ustavni sud zaključuje da duljina trajanja predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
49. Ustavni sud podsjeća da, prema članku 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članku 74. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će ju na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
50. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Europskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. studenog 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. lipnja 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. siječnja 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članku 74. Pravila, odnosno članku 41. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da apelantu u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti iznos od 400,00 KM.
51. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Federacije Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
52. Ustavni sud, također, zapaža da apelant ukazuje i na povredu prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantove tvrdnje o kršenju ovog prava, u biti, temelje na istim navodima koje je apelant istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje (proizvoljna primjena prava), koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i za koje je zaključio da su neutemeljeni. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.
Zabrana diskriminacije
53. Glede apelacijskih navoda o povredi zabrane diskriminacije, Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je diskriminiran u svezi s pravom na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Europski sud, Marckx protiv Belgije, stavak 33.). Stoga je potrebno ustanoviti je li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant povredu navedenog prava, u biti, veže za navode da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio pravo čime ga je stavio u nepovoljniji položaj u odnosu na ostale pripadnike braniteljske populacije kojima je vršena revizija prava po istoj osnovi kao i apelantu i kojima je Vrhovni sud donio znatno drugačije odluke. S obzirom na to da apelant nije ponudio nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji, Ustavni sud zaključuje da su apelacijski navodi o povredi zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje iz članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, također, neutemeljeni. VIII.Zaključak
54. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije budući da je postupak kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu trajao približno šest godina i pet mjeseci, čijoj duljini je doprinijela pasivnost Federalnog ministarstva i Vrhovnog suda, što u okolnostima konkretnog slučaja predstavlja postupanje koje nije u skladu sa standardima prava na pravično suđenje.
55. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje kada nisu utemeljeni apelantovi navodi da su u postupku proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.
56. Ustavni sud, također, zaključuje da u konkretnom slučaju nema povrede prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada apelant povredu ovog prava dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje (proizvoljna primjena prava), za koje navode je Ustavni sud zaključio da su neutemeljeni.
57. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članak 14. Europske konvencije jer apelant, osim navoda o proizvoljnoj primjeni prava, nije ponudio nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o navodnoj diskriminaciji.
58. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
59. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić