Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-189/22 (R. R.)

Odluka donesena 06. 04. 2022.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
  • Kazna
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-189/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-189/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Ranko Radulović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ranko Radulović protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 86 0 K 051759 21 Kž od 29. oktobra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ranko Radulović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Modriče, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Nada Milić i Miloš Đurić iz Gradačca, podnio je 17. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 86 0 K 051759 21 Kž od 29. oktobra 2021. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Modriči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 86 0 K 051759 20 K od 23. juna 2021. godine apelant je oglašen krivim što je neovlašćeno držao ručnu bombu M 52 koju je postavio u namjeri da spriječi divljač da pričinjava štetu na njegovim usjevima i koju bombu je, nailaskom na istu, aktivirao S.M. koji je tom prilikom smrtno stradao na licu mjesta, čime je apelant počinio krivično djelo Nedozvoljena proizvodnja i promet oružja ili eksplozivnih materija iz člana 361. stav (1) Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS) i krivično djelo Izazivanje opšte opasnosti iz člana 394. stav (7) u vezi sa st. (1) i (4) KZ RS, pa mu je Osnovni sud primjenom tog člana i čl. 46., 53. i 54. KZ RS, za krivično djelo Nedozvoljena proizvodnja i promet oružja ili eksplozivnih materija iz člana 361. stav (1) KZ RS utvrdio kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca, a za krivično djelo Izazivanje opšte opasnosti iz člana 394. stav (7) u vezi sa st. (1) i (4) KZ RS mu je utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 11 mjeseci, te je apelanta, na osnovu člana 56. KZ RS, osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

3. Odlučujući o žalbi Okružnog javnog tužilaštva u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) izjavljenoj protiv presude Osnovnog suda od 23. juna 2021. godine, Okružni sud je Presudom broj 86 0 K 051759 21 Kž od 29. oktobra 2021. godine predmetnu žalbu uvažio i preinačio prvostepenu presudu u pogledu odluke o krivičnoj sankciji tako što je apelantu za krivično djelo Nedozvoljena proizvodnja i promet oružja ili eksplozivnih materija iz člana 361. stav (1) KZ RS utvrdio kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseca, a za krivično djelo Izazivanje opšte opasnosti iz člana 394. stav (7) u vezi sa st. (1) i (4) KZ RS mu je utvrdio kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, te je apelanta, na osnovu člana 56. KZ RS, osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i osam mjeseci.

4. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je naveo da su osnovani žalbeni prigovori Okružnog tužilaštva da je prvostepeni sud, prilikom odmjeravanja kazni, pogrešno utvrdio neke olakšavajuće okolnosti, a drugima dao prevelik značaj i utvrdio kazne koje nisu primjerene težini učinjenih krivičnih djela i stepenu društvene opasnosti apelanta kao učinioca. Naime, Okružni sud je naveo da se žalbenim navodima sa pravom ukazuje da u konkretnom slučaju nema doprinosa oštećenog jer on nije ni mogao znati da je apelant u svojoj njivi postavio bombu radi zaštite usjeva od divljači, pa se ne može ni uzeti da je doprinio izvršenju predmetnih krivičnih djela time što nije obavijestio apelanta o svom dolasku. Nadalje, Okružni sud je naveo da ni protek vremena ne može predstavljati olakšavajuću okolnost s obzirom da je od izvršenja krivičnih djela proteklo samo nešto više od dvije godine, a što i nije tako dug period da bi mogao imati uticaja na visinu kazne. Takođe, da se žalbom sa pravom ukazuje da priznanje krivice i iskazano kajanje, neosuđivanost apelanta, kao ni njegove porodične prilike i okolnost da jedna od oštećenih ne traži naknadu štete, nemaju onakav značaj kakav im pridaje prvostepeni sud, jer te okolnosti, ni kada se ima u vidu da je apelant bio u dobrim odnosima sa oštećenim i da ga je smrt oštećenog pogodila, nemaju karakter naročito olakšavajućih okolnosti koje mogu opravdati primjenu instituta ublažavanja kazne iz člana 53. stav (3) KZ RS. Konačno, Okružni sud je naveo da prvostepeni sud nije cijenio okolnost da je apelant lovac, da je znao da počinje sezona lova, da se u neposrednoj blizini njive u kojoj je postavio ručnu bombu nalazi čeka koju koriste lovci i da postoji velika vjerovatnoća da će naići neko od lovaca, a što ukazuje na povećan stepen krivične odgovornosti apelanta, pa se te okolnosti moraju cijeniti kao otežavajuće prilikom odmjeravanja kazne u konkretnom slučaju. Iz tih razloga, Okružni sud je naveo da je, imajući u vidu kazne propisane za krivična djela za koje je apelant oglašen krivim, te cijeneći naprijed navedene okolnosti, odlučio kao u izreci predmetne presude. Naime, Okružni sud je naveo da je takva kazna primjerena težini djela i stepenu društvene opasnosti apelanta, pa da se samo takvom kaznom i može u potpunosti postići svrha kažnjavanja iz člana 43. KZ RS. Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na efikasan pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije. Apelant, između ostalog, navodi da nije lovac, niti je to ikada bio, pa da zbog toga ne postoji povećan stepen krivične odgovornosti na koji ukazuje Okružni sud. Stoga smatra da je obrazloženje drugostepenog suda proizvoljno.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Okružni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, dovodeći u vezu utvrđeno činjenično stanje sa relevantnim odredbama KZ RS, dao jasne i dovoljne razloge zbog kojih je zaključio da u konkretnom slučaju nema mjesta institutu ublažavanja kazne iz člana 53. stav (3) KZ RS zbog čega je preinačio odluku prvostepenog suda u pogledu odluke o krivičnoj sankciji, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-189/22 (R. R.) | Sudska praksa | Aktio