Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3836/20 („Građevinar“ d.o.o. Mostar)

Odluka donesena 06. 04. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Uknjižba
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3836/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-3836/20, rješavajući apelaciju „Građevinar“ d.o.o. Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Građevinar“ d.o.o.

Mostar podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 Dn 017269 20 Gž od 2. jula 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Građevinar“ d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa ZOU Jurišić & Ćulan Mostar, podnio je 23. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 Dn 017269 20 Gž od 2. jula 2020. godine i rješenja Zemljišnoknjižnog ureda Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 058 0 DN 17 004 198 od 29. aprila 2019. godine.

2. Postupajući po službenoj dužnosti radi uspostavljanja zemljišnoknjižnog uloška, Općinski sud je donio rješenje broj 058 0 DN 17 004 198 od 29. aprila 2019. godine, kojim je na osnovu prijavnog lista Grada Mostara Službe za Katastar za KO Rodoč, te člana 69. stav 1. Zakona o zemljišnim knjigama (u daljnjem tekstu: ZZK), dozvoljena uspostava zemljišnoknjižnog uložak br. 585 u katastarskoj općini Rodoč (u daljnjem tekstu: predmetni zk. uložak), upis određene katastarske čestice precizirane u izreci rješenja (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina) u kolonu upisi A popisnog lista predmetnog zk. uloška, prijenos upisa B vlasničkog lista pod rednim brojem B/l iz starog zemljišnoknjižnog uloška i uknjižba prava vlasništva na predmetnoj nekretnini u korist Države sa 1/1, te prijenos upisa C teretnog lista pod rednim brojem C/l iz starog zemljišnoknjižnog uloška i uknjižba prava raspolaganja na predmetnoj nekretnini u korist OSIZ-a za raspolaganje građevinskim zemljištem iz Mostara (u daljnjem tekstu: OSIZ) sa 1/1.

3. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je postupak uspostave javno najavljen u februaru 2018. godine u dva dnevna lista i službenim glasilima, kao i na oglasnoj tabli suda. Dalje je navedeno da je povodom oglasa apelant 8. maja 2018. godine podnio zahtjev za prijavu prava na predmetnoj nekretnini i jednoj drugoj nekretnini, te tražio produženje roka od 90 dana za uknjižbu prava vlasništva na navedenim nekretninama. Općinski sud je naveo da je uvidom u posjedovni list utvrđeno da je u katastarskoj evidenciji na predmetnoj nekretnini upisan kao posjednik M.Š. sa 1/1 dijela, da je uvidom u zemljišnu knjigu utvrđeno da je na predmetnoj nekretnini uknjiženo pravo vlasništva u korist Države sa 1/1, dok je C teretnom listu uknjiženo pravo raspolaganja na predmetnoj nekretnini u korist OSIZ-a. Općinski sud je citirao odredbe čl. 64. i 88. ZZK, te ukazao da je u cilju utvrđivanja prava raspolaganja na predmetnoj nekretnini odnosno postojanja prava izjednačenog sa nekretninom, uzeo u obzir posljednje stvarno stanje raspolaganja koje se u zemljišnoj knjizi vodi na OSIZ, koji je upisan na osnovu pravomoćnog rješenja Skupštine opštine Mostar od 30. januara 1981. godine. Dalje je naveo da je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju koju je podnio apelant i utvrdio da apelant nije podnio valjanu dokumentaciju na osnovu koje polaže pravo na predmetnu nekretninu tj. na osnovu koje bi donio rješenje kojim bih dozvolio uknjižbu prava vlasništva na predmetnoj nekretnini. S tim u vezi, obrazloženo je da je apelant tražio produženje roka za upis prava vlasništva te da je dodatni rok od 90 dana kojeg je apelant tražio istekao 24. maja 2018. godine, ali da apelant nije ni nakon dodatnog roka dostavio potrebnu dokumentaciju za postupanje u predmetu. Slijedom navedenog, Općinski sud apelantovu prijavu nije uzeo u obzir, iz razloga što apelant nema nikakav valjan pravni osnov na osnovu kojeg bi se upisao kao vlasnik na predmetnoj nekretnini, budući da se na predmetnoj nekretnini kao jedini vlasnik vodi država sa pravom raspolaganja u korist OSIZ-a a, odnosno ne postoji saglasnost osobe koja je u vrijeme podnošenja zahtjeva upisana u zemljišnu knjigu kao nosilac prava vlasništva ili nekog drugog stvarnog prava koje se prenosi, mijenja, ograničava ili briše u skladu sa članom 41. st. 1 ZZK. Stoga je Općinski sud, nakon proteka zakonskih rokova, prema dokazima u spisu, te primjenom člana 67. stav 5. i člana 69. stav 1. ZZK odlučio kao u izreci rješenja.

4. Rješenjem Kantonalnog suda broj 07 0 Dn 017269 20 Gž od 2. jula 2020. godine, odbijena je apelantova žalba i potvrđeno rješenje Općinskog suda.

5. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da, nasuprot navodima žalbe, sud nije imao obavezu da posebnom odlukom produži rok apelantu, kao podnosiocu prijave prava na nekretninama. S tim u vezi, obrazloženo je da na zahtjev osoba koje su prijavile svoje pravo, ali nisu dostavile isprave kojima dokazuju navedeno, rok od 60 dana može biti produžen na minimalno 90 dana kako bi se tokom ovog roka pribavile neophodne isprave. Istaknuto je da je riječ o minimalnom roku i on može biti i produžen, s tim da rok od jedne godine iz člana 64. stav 4. ZZK ne bi smio biti prekoračen. Također je istaknuto da sud, uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja, odlučuje o eventualnom produženju roka, a produženje može biti i prešutno. Po mišljenju Kantonalnog suda, sve dok zemljišnoknjižni uložak ne bude uspostavljen postupak uspostave nije završen, te je do konačne uspostave zemljišnoknjižnog uloška dozvoljena prijava prava kao i dostavljanje isprava kojima se dokazuje. Kantonalni sud je također ocijenio neosnovanim žalbeni navod da je prvostepeni sud trebao postupiti prema odredbi člana 40. ZZK. S tim u vezi, obrazloženo je da se u konkretnom slučaj radi o postupku uspostavljanja zemljišnih knjiga koji je propisan u glavi VIII ZZK, na koji se primjenjuje odredba člana 67. stav 3. tačka 4. ZZK, te da se u postupku uspostavljanja zemljišnih knjiga ne primjenjuju opće odredbe ZZK, konkretno odredba člana 40.

6. Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud u cijelosti postupio u skladu sa odredbama ZZK vezano za postupak uspostavljanja predmetnog zk. uloška. Dalje je navedeno da je zemljišnoknjižni referent izvršio uspostavu predmetnog zk. uloška i uknjižbu prava vlasništva na predmetnoj nekretnini u korist Države sa 1/1 dijela i prava raspolaganja u korist OSIZ-a sa 1/1 dijela, na osnovu prijavnog lista Službe za katastar Grada Mostara i na osnovu uvida u zemljišno-knjižno stanje, pravilno pri tome uzimajući u obzir posljednje stvarno stanje raspolaganja prema stanju upisanom u zemljišnim knjigama - pravomoćno rješenje Skupštine opštine Mostar od 30. januara 1981. godine. Istaknuto je da u prilog navedenom utvrđenju je i činjenica da upisani posjednik M.Š. nije podnio zahtjev - prijavu prava na predmetnoj nekretnini. Također je istaknuto da je navedeno postupanje suda u skladu sa odredbom člana 69. stav 1. ZZK. Kantonalni sud je naveo da prvostepeni sud pravilno nije uzeo u obzir apelantov zahtjev, jer apelant u skladu sa članom 67. stav 3. tačka 4. ZZK nije dostavio dokaz o pravu vlasništva na predmetnoj nekretnini, ni uz zahtjev ni u prešutno produženom roku od 90 dana, kao ni do uspostave zemljišnoknjižnog uloška. Dalje je obrazloženo da Općinski sud, radi navedenog, nije ni mogao poduzeti bilo kakve provjere i istraživanja i pribavljati odgovarajuće dokaze radi utvrđivanja navodnog vlasništva apelanta na predmetnoj nekretnini na osnovu dosjelosti. Kantonalni sud je zaključio da apelant neosnovano navodi da je Općinski postupio protivno odredbi člana 71. ZZK, jer je apelant upoznat sa pokretanjem postupka uspostavljanja zemljišne knjige i mogao je prijaviti svoja prava. Dalje je ukazano da u situaciji da je apelant izjavio prigovor protiv namjeravanog upisa u zemljišnu knjigu, nadležni zemljišnoknjižni ured bi u skladu sa članom 71. stav 4. ZZK u korist apelanta upisao u zemljišnu knjigu činjenicu da je podnesen prigovor protiv tačnosti zemljišnoknjižnog upisa. Dalje je ukazao na odredbu člana 68. ZZK, te da se predmetnim rješenjem apelantu ne osporava njegovo eventualno pravo vlasništva, već će on svoje pravo morati ostvariti u redovnom sudskom postupku.

7. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da Općinski sud nije poduzeo potrebne provjere i istraživanje, tj. niti jednu radnju u smislu člana 64. ZZK, već je samo pribavio posjedovni list, bez kretanja posjeda. Također smatra da mu je Općinski sud, u smislu člana 40. ZZK, trebao odrediti rok za dostavljanje dokumentacije, te ukoliko ne postupi po nalogu, odbaciti zahtjev. Ističe da je neosnovan stav Kantonalnog suda da je Općinski sud postupio po članu 71. ZZK, jer nije nikada dostavio bilo kakvu obavijest apelantu, pa apelant nije mogao istaći bilo kakav prigovor, čime je prekršeno apelantovo pravo da sudjeluje u postupku kao ravnopravna stranka. Apelant tvrdi da je on, kao i njegov prednik, u kontinuiranom, savjesnom i zakonitom posjedu predmetne nekretnine više od 50 godina, koje pravo nije osporavano od strane trećih lica, uključujući i OSIZ. S tim u vezi, ističe da su na predmetnoj nekretnini izgrađeni objekti koji su služili za obavljanja djelatnosti njegovog prednika, odnosno djelatnosti apelanta. Također ističe da je navedene činjenice sud morao cijeniti s aspekta člana 58. Zakona o stvarnim pravima. Ukazuje i da se dosjelost može dokazivati u postupku uspostave, u smislu člana 89. ZZK. Apelant tvrdi i da Općinski sud nije izvršio uvid i cijenio kao dokaz rješenje Skupštine opštine Mostar iz 1981. godine, nego ga je samo naveo. Također smatra da su neosnovani navodi Kantonalnog suda da može biti prešutno produženje roka. Osim toga, apelant ukazuje i na neosnovanost drugih stavova Kantonalnog suda (OSIZ više ne postoji, nema zahtjeva OSIZ-a, smanjena površina predmetne nekretnine, i dr.). Posebno ukazuje da redovni sudovi nisu proveli i cijenili dokaze, čime se gubi smisao ažuriranja zemljišnih knjiga, te su svjesno propustili da uključe apelanta u predmetni postupak kako bi onemogućili njegovo aktivno sudjelovanje.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnjama o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je Kantonalni sud, kao sud koji je donio konačnu odluku u predmetu, ukazao da je Općinski sud izvršio uspostavu predmetnog zk. uloška i uknjižbu prava vlasništva na predmetnoj nekretnini u korist Države sa 1/1 dijela i prava raspolaganja u korist OSIZ-a sa 1/1 dijela, na osnovu prijavnog lista i na osnovu uvida u zemljišno-knjižno stanje, uzimajući u obzir posljednje stvarno stanje raspolaganja prema stanju upisanom u zemljišnim knjigama - pravomoćno rješenje Skupštine opštine Mostar od 30. januara 1981. godine. Također, Kantonalni sud je ukazao da apelant u skladu sa članom 67. stav 3. tačka 4. ZZK nije dostavio dokaz o pravu vlasništva na predmetnoj nekretnini, ni uz zahtjev ni u prešutno produženom roku od 90 dana, kao ni do uspostave zemljišnoknjižnog uloška, do kada je imao pravo da dostavi isprave kojima se dokazuje pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini. Osim toga, iz obrazloženje osporene odluke proizilazi da je Kantonalni sud cijenio i ostale apelantove navode koje ponavlja u apelaciji, te dao razloge koji se ne čine proizvoljnim. Ustavni sud iz raspoloživih dokumenata ne uočava da je apelantu na bilo koji način bilo uskraćeno pravo da u postupku učestvuje ravnopravno sa ostalim zainteresovanim licima, niti da je na bilo koji način ravnopravnost strana u postupku bila narušena, pa stoga se ovi apelantovi navodi pokazuju kao neosnovani. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3836/20 („Građevinar“ d.o.o. Mostar) | Sudska praksa | Aktio