Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-199/22 (S. B. i drugi)

Odluka donesena 06. 04. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Upravni spor
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Invalidnina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-199/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-199/22, rješavajući apelacije koje su podnijeli Senka Burzić i drugi, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Senka Burzić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 01 0 U 013910 19 Uvp od 23. septembra 2021. godine;

Edina Hasanagić i Mirza Gutlić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 01 0 U 010929 21 Uvp 2 od 7. oktobra 2021.

godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-199/22

1. Senka Burzić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Bihaća, koju zastupa Hamdija Veladžić advokat iz Bihaća, podnijela je 17. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 U 013910 19 Uvp od 23. septembra 2021. godine.

2. Rješenjem Ministarstva za pitanja boraca i ratnih vojnih invalida (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu Bihać (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) od 6. aprila 2018. godine odbačen je zahtjev apelantkinje od 14. marta 2011. godine za donošenje rješenja o priznavanju prava na porodičnu invalidninu i izuzetno materijalno obezbjeđenje (radi usklađivanja iznosa ovih prava s uvjerenjem Odjeljenja od 17. septembra 2008. godine kojim je potvrđeno da se apelantkinja nalazi na evidenciji obračuna usklađene, a neisplaćene porodične invalidnine za period pobliže označen predmetnim uvjerenjem).

3. Odlučujući o žalbi apelantkinje izjavljenoj protiv rješenja Odjeljenja od 6. aprila 2018. godine, Ministarstvo je rješenjem od 12. juna 2018. godine predmetnu žalbu odbilo kao neosnovanu.

4. Presudom Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 U 013910 18 U od 12. februara 2019. godine odbijena je tužba apelantkinje podnesena protiv rješenja Ministarstva od 12. juna 2018. godine.

5. Odlučujući o zahtjevu apelantkinje za vanredno preispitivanje sudske odluke, presude Kantonalnog suda od 12. februara 2019. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 01 0 U 013910 19 Uvp od 23. septembra 2021. godine predmetni zahtjev odbio kao neosnovan.

6. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da iz stanja predmetnog spisa proizlazi da je „konačnim rješenjem od 24. jula 1997. godine“ apelantkinji priznato pravo na porodičnu invalidninu, dok je „rješenjem od 26. maja 1997. godine“ apelantkinji priznato i pravo na izuzetno materijalno obezbjeđenje, te da je u konkretnom slučaju izvršena isplata predmetnih potraživanja apelantkinji u vidu certifikata. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da uvjerenje o određenim činjenicama iz službene evidencije, na koje se apelantkinja pozvala u svom zahtjevu od 14. marta 2011. godine, u smislu člana 169. stav (1) Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP), predstavlja dokumentarnu ispravu, tj. dokazno sredstvo koje potvrđuje ili sadrži određene činjenice onakve kakve jesu u vrijeme njegovog izdavanja. Stoga, sama navedena isprava ne predstavlja osnov za donošenje novog rješenja o priznavanju prava na porodičnu invalidninu, odnosno izuzetno materijalno obezbjeđenje. Vrhovni sud je naveo da, pored toga, shodno odredbama člana 170. stav (2) ZUP, samo uvjerenje ne vezuje organ kojem je podnesen kao dokaz i koji treba rješavati o upravnoj stvari, jer ako nadležni organ ne prihvati to uvjerenje kao dokaz, u tom slučaju on će sam pristupiti utvrđivanju činjenica navedenih u uvjerenju, a posebno ako o određenim činjenicama uopšte ne postoji obaveza vođenja takve evidencije, radi čega samo uvjerenje, ne može predstavljati podoban dokaz za donošenje rješenja, pa samim tim ni rješenja usklađenog sa predmetnim uvjerenjem od 17. septembra 2008. godine.

2. AP-201/22

7. Edina Hasanagić i Mirza Gutlić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Bihaća, koje zastupa Hamdija Veladžić advokat iz Bihaća, podnijeli su 17. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda broj 01 0 U 010929 21 Uvp 2 od 7. oktobra 2021. godine.

8. Rješenjem Odjeljenja od 24. novembra 2015. godine odbačen je zahtjev A.D. (prednice apelanata) od 21. marta 2011. godine za donošenje rješenja o priznavanju prava na porodičnu invalidninu i izuzetno materijalno obezbjeđenje (radi usklađivanja iznosa ovih prava s uvjerenjem Odjeljenja od 3. juna 2008. godine kojim je potvrđeno da se A.D. nalazi na evidenciji obračuna usklađene, a neisplaćene porodične invalidnine za period pobliže označen predmetnim uvjerenjem).

9. Odlučujući o žalbi A.D. izjavljenoj protiv rješenja Odjeljenja od 24. novembra 2015. godine, Ministarstvo je rješenjem od 6. januara 2016. godine predmetnu žalbu odbilo kao neosnovanu.

10. Presudom Kantonalnog suda broj 01 0 U 010929 20 U 2 od 28. decembra 2020. godine odbijena je tužba A.D. podnesena protiv rješenja Ministarstva od 6. januara 2016. godine.

11. Odlučujući o zahtjevu apelanata, kao zakonskih nasljednika A.D., za vanredno preispitivanje sudske odluke, presude Kantonalnog suda od 28. decembra 2020. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 01 0 U 010929 21 Uvp 2 od 7. oktobra 2021. godine predmetni zahtjev odbio kao neosnovan.

12. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da iz stanja predmetnog spisa proizlazi da je rješenjem Odjeljenja od 29. jula 1997. godine A.D. priznato pravo na porodičnu invalidninu i izuzetno materijalno obezbjeđenje, te da je u konkretnom slučaju izvršena isplata utvrđenih mjesečnih novčanih iznosa. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da uvjerenje o određenim činjenicama iz službene evidencije, na koje se A.D. pozvala u svom zahtjevu od 21. marta 2011. godine, u smislu člana 169. stav (1) ZUP, predstavlja dokumentarnu ispravu, tj. dokazno sredstvo koje potvrđuje ili sadrži određene činjenice onakve kakve jesu u vrijeme njegovog izdavanja. Stoga, sama navedena isprava ne predstavlja osnov za donošenje novog rješenja o priznavanju prava na porodičnu invalidninu, odnosno izuzetno materijalno obezbjeđenje. Osim toga, Vrhovni sud je uputio i na odredbe člana 170. stav (2) ZUP, te ukazao da u konkretnom slučaju samo uvjerenje ne može predstavljati podoban dokaz za donošenje rješenja, pa samim tim ni rješenja usklađenog sa uvjerenjem od 3. juna 2008. godine.

Spajanje predmeta

13. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-199/22.

Apelacioni navodi

14. U navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti, između ostalog, navode da u konkretnom slučaju nije zadovoljen standard „obrazložene odluke“, kao i da je postupanjem redovnih sudova povrijeđeno pravo na ravnopravnost stranaka u postupku, pri čemu u prilog svojim tvrdnjama dostavljaju odluke Vrhovnog suda donesene u drugim predmetima u kojima je taj sud uvažio zahtjeve tužilaca za vanredno preispitivanje sudske odluke.

15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

17. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise, te da nije udovoljeno standardu „obrazložene odluke“. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

18. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluka osporenih predmetnim apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2993/21 od 20. oktobra 2021. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Osim toga, Ustavni sud zapaža da su odlukama Vrhovnog suda, koje su apelanti dostavili uz predmetne apelacije i na koje se pozivaju, uvaženi zahtjevi za vanredno preispitivanje sudskih odluka u tim predmetima iz razloga koji se ne mogu dovesti u vezu sa konkretnim predmetima (jer prvostepena odluka nije obrazložena, odnosno jer osporenom odlukom nije odgovoreno na navode iz tužbe). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-199/22 (S. B. i drugi) | Sudska praksa | Aktio