Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2722/20 (A.H.)

Odluka donesena 06. 04. 2022.

  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Kolektivni ugovor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2722/20

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2722/20, rješavajući apelaciju A. H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija A. H.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 349755 20 Rev od 4. maja 2020. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6.

stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. A. H. (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Adis Kurtović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 30. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) 65 0 Rs 349755 20 Rev od 4. maja 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i KJKP „Gradski saobraćaj“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 6. i 7. oktobra 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju, a od Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) zatraženo je 10. februara 2022. godine da dostavi spis predmeta.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 8. novembra 2021. godine. Općinski sud je spis predmeta dostavio 24. februara 2022. godine. Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.

4. Odgovor na apelaciju je 13. januara 2022. godine dostavljen apelanticinom zastupniku na izjašnjenje.

5. Apelanticin zastupnik nije dostavio izjašnjenje na odgovor na apelaciju u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs 349755 13 Rs od 12. decembra 2014. godine obavezan je tuženi da apelantici isplati razliku plaća sa naknadom za minuli rad za period od 1. juna 2010. do 31. maja 2013. godine u iznosu od 12.072,97 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da u korist apelantice kod nadležnog Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje izvrši uplatu pripadajućih doprinosa za period od 1. juna 2010. do 31. maja 2013. godine u iznosu od 19.508,10 KM.

8. Prvostepenom presudom obavezan je tuženi da apelantici isplati razliku naknade za ishranu u toku rada (topli obrok) za period od 1. juna 2010. do 31. maja 2013. godine u iznosu od 2.878,45 KM sa zakonskom zateznom kamatom.

9. Istom presudom obavezan je tuženi da na ime apelantice kod Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje izvrši uplatu pripadajućih doprinosa za period od 1. novembra 2008. do 31. maja 2010. godine u iznosu od 6.703,12 KM, kao i da joj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu bliže navedenom u izreci presude.

10. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelantica podnijela tužbu 13. maja 2013. godine, a tužbeni zahtjev je konačno opredijeljen podneskom od 13. novembra 2014. godine. Općinski sud je ukazao da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je apelantica zaposlenica tuženog (na osnovu ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 24. aprila 2000. godine raspoređena na poslove šefa Odjeljenja knjigovodstva). Općinski sud je naveo da je odredbama čl. od 38. do 47. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti komunalne privrede Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor), kojem je tuženi pristupio u novembru 2006. godine, regulirano pitanje i način obračuna plaća, te su utvrđeni i najniži koeficijenti grupe složenosti poslova. Zatim, Općinski sud je naveo da je vještak finansijske struke u nalazu i mišljenju dao više varijanti u pogledu predmetnih naknada, primjenjujući različite koeficijente složenosti poslova. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da su osnovane naknade koje je vještak finansijske struke obračunao prema koeficijentu 3,00 za IV grupu složenosti poslova u koju grupu spada apelantica. Nadalje, Općinski sud je naveo da je primjenom odredbi Kolektivnog ugovora, vodeći računa o zaključenom Ugovoru o radu, te grupi složenosti poslova u koju spada apelantica i ostvarenim godinama radnog staža, tuženi obavezan da apelantici isplati određeni novčani iznos koji se odnosi na plaću s minulim radom, čiju visinu je utvrdio vještak finansijske struke. Također, Općinski sud je naveo da je vještak finansijske struke u svom nalazu utvrdio da je tuženi ostao apelantici dužan naknadu koja se odnosi na topli obrok za period od 1. juna 2010. do 31. maja 2013. godine.

11. S obzirom na to da je dosuđena naknada koja se odnosi na razliku plaća, Općinski sud je ukazao da je osnovano i potraživanje doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da se odluka u ovom dijelu zasniva na odredbama člana 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, a u vezi sa članom 11. stav

5. Zakona o doprinosima kojima se regulira postojanje obaveze obračunavanja doprinosa. Općinski sud je naveo da tuženi nije izvršio uplate ovih naknada, pa je udovoljeno i ovom dijelu tužbenog zahtjeva, te je obavezan na isplatu razlike doprinosa u visini od 19.508,10 KM, kao i na isplatu doprinosa za period od 1. novembra 2008. do 31. maja 2010. godine u iznosu od 6.703,12 KM.

12. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 349755 15 Rsž od 19. decembra 2019. godine djelimično je uvažena žalba tuženog, prvostepena presuda preinačena u dijelu odluke za isplatu razlike plaće sa naknadom za minuli rad, isplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od 1. juna 2010. do 31. maja 2013. godine i troškovima postupka, tako da je tuženi obavezan da apelantici isplati razliku plaća sa naknadom za minuli rad u iznosu od 2.087,01 KM za period od 1. juna 2010. do 31. maja 2013. godine sa zakonskom zateznom kamatom i da u korist apelantice kod nadležnog Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje izvrši uplatu pripadajućih doprinosa za period od 1. juna 2010. do 31. maja 2013. godine u iznosu od 16.256,75 KM.

13. Istom presudom obavezan je tuženi da apelantici naknadi troškove postupka u iznosu manjem od iznosa dosuđenog prvostepenom presudom. Drugostepenom presudom u preostalom dijelu u kojem je apelantica tražila isplatu razlike naknade za ishranu u toku rada i uplate doprinosa na njeno ime kod Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od 1. novembra 2008. do 31. maja 2010. godine žalba tuženog je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

14. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su osnovani žalbeni navodi tuženog da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je iznose plaća i drugih naknada utvrdio primjenom koeficijenta 3,00, a ne najnižeg koeficijenta (2,50) iz IV grupe složenosti poslova. Shodno tome, Kantonalni sud je ukazao da je dio nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke u kojem se obračun iznosa razlike plaća i minulog rada vrši primjenom koeficijenta složenosti poslova 2,50 sačinjen uz pravilnu primjenu materijalnog prava (parnične stranke na ovaj dio nalaza nisu imale primjedbi u obračunskom smislu, pa je tim dijelom vještačenja pravilno utvrđeno da apelantici na ime razlike plaća i minulog rada pripada iznos od 2.087,01 KM, koji ne sadrži porez na dohodak, kao i razlika doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje u iznosu od 16.256,75 KM za period od 1. juna 2010. do 31. maja 2013. godine). Kantonalni sud je naveo da visina doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje (period od 1. novembra 2008. do 31. maja 2010. godine) prema koeficijentu 3,00 i prema koeficijentu 2,50 iznosi 6.703,12 KM, pa je prvostepena presuda u tom dijelu potvrđena.

15. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 349755 20 Rev od 4. maja 2020. godine djelimično je usvojena revizija tuženog, preinačena drugostepena presuda u dosuđujućem dijelu za isplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od 1. juna 2010. do 31. maja 2013. godine u iznosu od 16.256,75 KM tako da je usvojena žalba tuženog i „potvrđena prvostepena presuda za dosuđeni iznos doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje u iznosu od 6.703,12 KM”, dok je u ostalom dijelu revizija odbijena.

16. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da tuženi neosnovano ukazuje na povredu odredbi člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). U vezi s tim, da je drugostepeni sud, u okviru kontrolne funkcije, prihvatio kao savjesnu i brižljivu ocjenu dokaza od strane prvostepenog suda, kako svaki dokaz posebno, tako i sve dokaze zajedno. Vrhovni sud je ukazao da tuženi ne može sa uspjehom svoju subjektivnu ocjenu dokaza suprotstaviti ocjeni dokaza koju su dali nižestepeni sudovi.

17. Vrhovni sud je naveo da je revizijom osnovano ukazano da je pobijanom presudom prekoračen tužbeni zahtjev kako u pogledu visine tako i u pogledu perioda jer je apelantica tražila uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje u iznosu od 6.703,12 KM za period od „01. 01. 2008. godine do 31. 05. 2010. godine” koliko je dosuđeno i prvostepenom presudom. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao da je drugostepeni sud preinačio prvostepenu presudu na štetu jedinog žalitelja (tuženi), što je protivno odredbama člana 230. ZPP. Zatim, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud dosudio apelantici ukupan iznos doprinosa od 16.256,75 KM, što apelantica nije tražila u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu – podnesak od 13. novembra 2014. godine (član 2. stav 1. ZPP).

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

18. Apelantica je navela da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

19. Apelantica je navela da iz izreke konačne presude koja je nedorečena i neizvršiva, te obrazloženja te presude, proizlazi da Vrhovni sud nije pažljivo izvršio uvid u konkretni spis. U vezi s tim, apelantica je ukazala da iz podneska od 13. novembra 2014. godine (podnesak dostavljen uz apelaciju) proizlazi da je zahtijevala uplatu pripadajućih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od 1. juna 2010. do 31. maja 2013. godine u određenom novčanom iznosu, te uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od 1. novembra 2008. do 31. maja 2010. godine u određenom novčanom iznosu, a sve u skladu s nalazom vještaka finansijske struke. Apelantica je ukazala da presuda Vrhovnog suda implicira da tuženi ima obavezu da joj isplati pripadajuće doprinose samo za period od 1. novembra 2008. do 31. maja 2010. godine, dok za period od 1. juna 2010. do 31. maja 2013. godine ona nema to pravo samo iz razloga što Vrhovni sud nije s posebnom pažnjom izvršio uvid u spis, odnosno tužbeni zahtjev, te je osporenu odluku donio na njenu štetu. Apelantica je citirala sadržaj člana 2. stav 1. ZPP, te je ukazala da su nižestepeni sudovi utvrdili da joj pripada pravo na isplatu razlike plaće i samim tim pravo na isplatu razlike doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za taj period, kao i pravo na isplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje na već isplaćene plaće (što je podneskom od 13. novembra 2014. godine i tražila), dok je Vrhovni sud u obrazloženju presude naveo da ona to nije tražila. Apelantica je navela da je nejasno na osnovu čega je Vrhovni sud došao do tako proizvoljnog zaključka.

II.Odgovor na apelaciju

20. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene presude. Također, Vrhovni sud je ukazao da pri donošenju osporene odluke apelantici nisu uskraćena prava na koja se pozvala u predmetnoj apelaciji, niti je primjena prava bila proizvoljna. V.Relevantni propisi

21. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 2. stav (1) (1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

Član 230.

Drugostepeni sud ne može preinačiti presudu na štetu stranke koja se žalila, ako je samo ona podnijela žalbu.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 349755 20 Rev od 4. maja 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 10. juna 2020. godine, a apelacija je podnesena 30. jula 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelantica smatra da joj je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

a) Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

29. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak vodio po apelanticinoj tužbi radi zaštite prava iz radnog odnosa, tj. isplate potraživanja po osnovu radnog odnosa, dakle, radi se o predmetu građansko-pravne prirode, te stoga apelantica uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

30. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelantica osporava presudu Vrhovnog suda u odnosu na isplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje. Naime, apelantica smatra da je Vrhovni sud odluku o reviziji donio suprotno njenom podnesku od 13. novembra 2014. godine, kojim je konačno opredijelila tužbeni zahtjev, i utvrđenjima nižestepenih sudova, pa su joj uslijed proizvoljnog postupanja i proizvoljne primjene prava od strane Vrhovnog suda povrijeđena navedena prava.

31. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP 143/15 od 25. oktobra 2017. godine, u kojoj je utvrdio povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog, između ostalog, neodlučivanja o zakonskoj zateznoj kamati i u odnosu na odluku o naknadi na ime korištenja tuđe stvari, ukazao na praksu Evropskog suda, prema kojoj je učinak člana 6. stav 1. Evropske konvencije, inter alia, taj da „sudu” nametne obavezu provedbe odgovarajućeg ispitivanja podnesaka, tvrdnji i dokaza koje su stranke iznijele, ne dovodeći u pitanje njegovu ocjenu jesu li oni mjerodavni za njegovu odluku (vidi ibid. Van de Hurk protiv Holandije, stav 59. i Dulaurans protiv Francuske, broj predstavke 34553/97, stav 33, presuda od 21. marta 2000. godine). Pogreška prava ili činjeničnog stanja od nacionalnog suda koja je toliko očigledna da se može okarakterizirati kao „očigledna pogreška”, to jest pogreška koju nijedan razuman sud ne bi nikada mogao napraviti, može biti takva da ometa pravednost postupka (vidi Bochan protiv Ukrajine, broj predstavke 22251/08, presuda od 5. februara 2015. godine, stav 62. i Pavlović i ostali protiv Hrvatske, broj predstavke 13274/11, presuda od 2. aprila 2015. godine, stav 24). Nadalje, u navedenoj odluci, koja se ticala odlučivanja redovnih sudova u okviru protivtužbenog zahtjeva, Ustavni sud je zaključio „da ni Okružni sud niti Vrhovni sud nisu prilikom odlučivanja o apelantovoj žalbi, odnosno reviziji uzeli u obzir apelantov protivtužbeni zahtjev u cijelosti. Navedeno potvrđuje da Okružni sud i Vrhovni sud nisu pravilno primijenili član 2. ZPP, prema kojem sud u parničnom postupku odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku, kao ni član 176. ZPP prema kojem je trebalo da odluče o zahtjevu koji se tiče glavne stvari i sporednih traženja“. Također je zaključio da je „Vrhovni sud propustio provesti pravilno i razumno ispitivanje apelantovih podnesaka i u skladu s tim nije osigurao apelantovo pravo na pravično suđenje, kako je propisano članom 6. stav 1. Evropske konvencije, u dijelu koji se ticao odluke o naknadi na ime korištenja tuđe stvari“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 143/15 od 25. oktobra 2017. godine, tač. 53. i 55, dostupna na www.ustavnisud.ba).

32. Također, Ustavni sud je u Odluci broj AP 846/09 zaključio da „budući da Kantonalni sud nije ispravio propust Općinskog suda te ni on nije odlučio o cjelokupnom tužbenom zahtjevu, za Ustavni sud je neupitno da je Kantonalni sud u osporenoj presudi proizvoljno primijenio pozitivno-pravne propise, i to kako one koji se tiču primjene materijalnog prava (ZOO odnosno Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH) tako i procesne (čl. 2. i 176. ZOO) koji ga obavezuju da se kreće u okviru postavljenog zahtjeva, odnosno da odluči o glavnoj stvari i sporednim tražbinama, što je u konkretnom slučaju očigledno propustio učiniti, a što predstavlja kršenje apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 846/09 od 23. februara 2012. godine, tačka 42, dostupna na www.ustavnisud.ba).

33. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su prvostepeni i drugostepeni sud obavezali tuženog da, između ostalog, u korist apelantice izvrši uplatu pripadajućih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od 1. novembra 2008. do 31. maja 2010. godine, te za period od 1. juna 2010. do 31. maja 2013. godine. Nasuprot tome, presudom Vrhovnog suda djelimično je usvojena revizija tuženog i preinačena drugostepena presuda u dosuđujućem dijelu za isplatu doprinosa za period od 1. juna 2010. do 31. maja 2013. godine u iznosu od 16.256,75 KM, tako što je usvojena žalba tuženog i „potvrđena prvostepena presuda za dosuđeni iznos doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje u iznosu od 6.703,12 KM“, dok je u preostalom dijelu revizija odbijena.

34. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda, kao konačne odluke u konkretnom predmetu, proizlazi zaključak da je drugostepenom presudom prekoračen tužbeni zahtjev iz razloga što je apelantica tražila uplatu doprinosa u iznosu od 6.703,12 KM za period od „01. 01. 2008. godine do 31. 05. 2010. godine“ koliko je i dosuđeno prvostepenom presudom. Također, iz obrazloženja osporene odluke slijedi zaključak da je prvostepena presuda preinačena na štetu tuženog, što nije u skladu s odredbama člana 230. ZPP. Zatim, Vrhovni sud je ukazao da je drugostepeni sud dosudio apelantici ukupan iznos doprinosa od 16.256,75 KM, što ona nije tražila u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu od 13. novembra 2014. godine, ukazujući pri tome na član 2. stav 1. ZPP.

35. Shodno tome, Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana 2. stav 1. ZPP propisano da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Također, Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana 230. ZPP propisano da drugostepeni sud ne može preinačiti presudu na štetu stranke koja se žalila ako je samo ona podnijela žalbu.

36. U odnosu na zaključak Vrhovnog suda da je apelantica tražila uplatu doprinosa samo za jedan vremenski period i da je drugostepeni sud prekoračio tužbeni zahtjev, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da prvostepenom presudom tuženi jeste obavezan da izvrši uplatu doprinosa za period od 1. novembra 2008. do 31. maja 2010. godine. Međutim, prvostepenom presudom tuženi je obavezan i na uplatu doprinosa za još jedan vremenski period, i to od 1. juna 2010. do 31. maja 2013. godine. U odnosu na zaključak da je drugostepeni sud preinačio prvostepenu presudu na štetu tuženog (član 230. ZPP), Ustavni sud ukazuje da prvostepena presuda nije preinačena na štetu tuženog, već je drugostepeni sud djelimično uvažio žalbu i obavezao tuženog da uplati manji novčani iznos za doprinose za period od 1. juna 2010. do 31. maja 2013. godine od iznosa dosuđenog prvostepenom presudom, dok je u odnosu na uplatu doprinosa za period od 1. novembra 2008. do 31. maja 2010. godine žalbu tuženog odbio i potvrdio prvostepenu presudu. Dakle, drugostepenom presudom nisu dosuđeni ukupni doprinosi u iznosu od 16.256,75 KM, kako je to navedeno u obrazloženju osporene odluke, već je u odnosu na jedan vremenski period smanjen iznos koji je tuženi dužan uplatiti za doprinose, dok je u odnosu na drugi vremenski period za uplatu doprinosa prvostepena presuda potvrđena.

37. Pored navedenog, Ustavni sud podsjeća da je apelantica u apelaciji ukazala na podnesak od 13. novembra 2014. godine (koji je dostavila uz apelaciju), a kojim je opredijelila tužbeni zahtjev u skladu s nalazom vještaka finansijske struke. Iz navedenog podneska proizlazi, između ostalog, da je apelantica tražila uplatu doprinosa za period od 1. juna 2010. do 31. maja 2013. godine, kao i uplatu doprinosa za period od 1. novembra 2008. do 31. maja 2010. godine, koji apelacioni navod Vrhovni sud nije pobijao u odgovoru na apelaciju.

38. Imajući u vidu da je Vrhovni sud, suprotno konačno opredijeljenom tužbenom zahtjevu i odlukama nižestepenih sudova, izveo zaključak da je apelantica tražila uplatu doprinosa za samo jedan vremenski period, što je za posljedicu imalo da u konkretnom predmetu nije odlučeno o cjelokupnom tužbenom zahtjevu, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud povrijedio apelanticino pravo na pravično suđenje.

39. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da je Vrhovni sud prekršio apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je Vrhovni sud, suprotno konačno opredijeljenom tužbenom zahtjevu i odlukama nižestepenih sudova, izveo zaključak da je apelantica tražila uplatu doprinosa za samo jedan vremenski period, što je za posljedicu imalo da u konkretnom predmetu nije odlučeno o cjelokupnom tužbenom zahtjevu.

41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2722/20 (A.H.) | Sudska praksa | Aktio