Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-98/22 (A. D.)
Odluka donesena 06. 04. 2022.
- Nema povrede
- Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
- Sloboda kretanja
- Član 2. P broj 4 uz EK – sloboda kretanja
- Mjere zabrane
- Legitiman cilj
- Proporcionalnost
- Javni interes
- Krivični postupak
- Ograničenja prava iz čl. 2. P.4.
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-98/22
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 98/22, rješavajući apelaciju Alije Delimustafića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Alije Delimustafića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 026508 21 Kv 134 od 7. decembra 2021. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Alija Delimustafić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Ifet Feraget, advokat iz Sarajeva, podnio je 6. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) br. 09 0 K 026508 21 Kv 134 od 7. decembra 2021. godine i 09 0 K 026508 18 K od 16. novembra 2021. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Apelant je najprije 6. januara 2022. godine Ustavnom sudu dostavio podnesak kojim je osporio Rješenje Kantonalnog suda broj 09 0 K 026508 21 Kv 134 od 7. decembra 2021. godine, koji je bio naslovljen na broj ranije podnijete apelacije AP 3848/21, odnosno kao njena dopuna. Ustavni sud je 13. januara 2022. godine obavijestio apelanta da je njegov podnesak od 6. januara 2022. godine (s obzirom na to da je u predmetu broj AP 3848/21 Ustavni sud donio Odluku 13. januara 2022, dostupna na www.ustavnisud.ba) registrovan kao nova apelacija pod brojem AP 98/22. Takođe, Ustavni sud je pozvao apelanta da dostavi apelaciju (protiv rješenja koja je osporio), te da apelaciju dopuni relevantnom dokumentacijom (rješenjem koje je nedostajalo). Apelant je postupio po traženju Ustavnog suda i popunjenu apelaciju (formular) i osporena rješenja dostavio Ustavnom sudu 17. januara 2022. godine.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su 1 Ustavni sud primjećuje da je u formularu apelacije u dijelu označenom „3. osporena odluka“ apelant naveo rješenja sa drugim brojevima i datumima, ali uz apelaciju su dostavljena rješenja od 7. decembra i 16. novembra 2021. godine i sam sadržaj apelacije jasno označava upravo ova rješenja kao osporena. Stoga je u ovom dijelu Ustavni sud izvršio korekciju.
dostavili odgovor koji je apelantu dostavljen 15. februara 2022. godine radi eventualnog izjašnjenja. Apelant je dostavio izjašnjenje na odgovore 23. februara 2022. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Kantonalni sud je donio Rješenje broj 09 0 K 026508 18 K od 16. novembra 2021. godine kojim je utvrdio da prema apelantu (i Z. L.) i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost trajanja mjere (posljednji put kontrolisane Rješenjem broj 09 0 K 026508 18 od 16. septembra 2021. godine), i to zabrana putovanja van granica Bosne i Hercegovine, u skladu sa članom 140. stav 2. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP) bez prethodnog odobrenja suda, izdavanja novog pasoša, kao i korištenja lične karte za prelazak državne granice. O izvršenju navedenih mjera će se, kako je navedeno u dispozitivu rješenja, starati Granična policija unošenjem zabrane u glavni centar za obradu podataka, uz upozorenje da se u slučaju nepridržavanja izrečenih mjera apelantu može odrediti pritvor.
6. U obrazloženju rješenja je navedeno rješenje koje je prethodilo rješenju od 16. septembra 2021. godine, kojim su apelantu u postupku redovne kontrole opravdanosti mjera zabrane u skladu sa članom 140. stav 2. ZKP-a utvrđene mjere zabrane kao neophodne zbog osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela organizovanog kriminala iz člana 342. stav 3. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ), u vezi sa krivičnim djelom zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ, zatim krivotvorenja isprava iz člana 373. st. 1. i 2. KZ, prevare iz člana 294. stav 2. KZ, pranja novca iz člana 272. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ, davanja lažnog iskaza iz člana 348. stav 3. KZ, pomoći učiniocu poslije učinjenog krivičnog djela iz člana 346. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ.
7. Vršeći kontrolu mjera zabrane, odnosno analizirajući primjenu mjera i njihovu potrebu, Kantonalni sud je utvrdio da u dotadašnjem toku krivičnog postupka nije došlo do promjene okolnosti u pogledu osnovane sumnje sa aspekta obavljanja kontrole mjera zabrane. U vezi s tim, kontrola opravdanosti primjene bilo koje mjere zabrane koja u tom procesnom momentu egzistira u odnosu na određenog optuženog predstavlja samo provjeru da li su se i u kojoj mjeri na strani tog optuženog izmijenile okolnosti i da li eventualno izmijenjene okolnosti imaju uticaj na dalju primjenu svih ili pojedinih mjera zabrane. Kantonalni sud se pozvao na odredbu člana 140.b stav 6. ZKP-a koju je citirao, te je naveo da je 16. novembra 2021. godine, vršeći kontrolu opravdanosti daljeg trajanja mjera zabrane u odnosu na optužene apelanta i Z. L., utvrdio da i dalje postoje razlozi koji opravdavaju dalje trajanje izrečenih i ranije produženih mjera zabrane iz sljedećih razloga: optužnicom Tužilaštva od 6. oktobra 2017. godine apelantu se stavlja na teret da je u preciziranom periodu organizovao i rukovodio grupom za organizovani kriminal koja je formirana s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi velike vrijednosti, te je naveo imena članova i dalje kako je navedeno na str. 3–5. Navedeni su dokazi iz kojih proizlazi osnovana sumnja.
8. Pored postojanja osnovane sumnje u odnosu na apelanta i Z. L., Kantonalni sud je ocijenio da i dalje postoji opravdanost trajanja izrečenih mjera zabrane, u skladu sa članom 140. stav 1. ZKP-a, napuštanja boravišta i oduzimanja putnih isprava, a s obzirom na okolnosti da bi mogli pobjeći, sakriti se i otići u nepoznato. Kada je riječ o postojanju okolnosti koje ukazuju na opasnost da bi apelant mogao pobjeći, sakriti se ili otići u nepoznato mjesto ili inozemstvo, Kantonalni sud je cijenio da je apelant lišen slobode na osnovu raspisane međunarodne potjernice u drugoj državi u momentu dok se nalazio u bjekstvu nakon što je pušten na slobodu, te da se u tom momentu nalazio u Republici Hrvatskoj, kao i da je lišen slobode na području Karlovca. Imajući u vidu da odredba člana 140. stav 1. ZKP-a alternativno predviđa tri mogućnosti: bijeg, skrivanje i odlazak u nepoznato mjesto ili inozemstvo, Kantonalni sud je cijenio da su u konkretnom slučaju ispunjene dvije od tri alternativno ponuđene radnje koje predstavljaju osnov kako bi se prema optuženom odredile mjere zabrane, a koje ukazuju na postojanje bojazni da bi se optuženi ukoliko se nađe na slobodi mogao dati u bijeg. U vezi s tim, Kantonalni sud je cijenio da je apelant prilikom lišenja slobode koristio lažna imena te da je prije toga rezervisao avionsku kartu za Tajland, te činjenicu da posjeduje značajnu imovinu u inozemstvu, što u svojoj ukupnosti predstavlja okolnosti koje upućuju na bojazan da bi se apelant mogao dati u bijeg i na taj način postati nedostupan organima krivičnog gonjenja, odnosno svojim radnjama uticati na neometano vođenje krivičnog postupka. Kantonalni sud je zauzeo stav da se samo mjerama zabrane može osigurati apelantovo prisustvo i neometano vođenje krivičnog postupka u konkretnom predmetu, a sve u smislu člana 140. stav 1. ZKP-a. Prethodno navedene okolnosti koje egzistiraju u odnosu na apelanta nisu promijenjene protekom vremena, te je Kantonalni sud ocijenio da i dalje egzistira opasnost od apelantovog bjekstva, kao i da je dalje trajanje mjera zabrane prema apelantu svrsishodno radi neometanog vođenja krivičnog postupka.
9. Osim toga, Kantonalni sud je imao u vidu odredbu člana 137. stav 2. ZKP-a prema kojoj se neće primijeniti teža mjera ako se ista svrha može postići primjenom blaže mjere, te da se izrečenim mjerama u okolnostima konkretnog slučaja osigurava neometano i efikasno vođenje krivičnog postupka uz minimum ograničenja prava apelanta kao optuženog.
10. Vijeće Kantonalnog suda je, odlučujući o apelantovoj žalbi, donijelo Rješenje broj 09 0 K 026508 21 Kv 134 od 7. decembra 2021. godine kojim je žalba apelanta (i Z. L.) odbijena kao neosnovana.
11. U obrazloženju je, između ostalog, Kantonalni sud ukazao na član 140b. tačka 6. ZKP-a, odnosno dužnost suda da svaka dva mjeseca preispita da li je primijenjena mjera još potrebna. Dakle, u skladu s tom odredbom kontrola opravdanosti bilo koje mjere zabrane koja u vrijeme vršenja kontrole egzistira u odnosu na optuženog predstavlja samo provjeru da li su se i u kojoj mjeri na strani optuženog izmijenile okolnosti i da li eventualno izmijenjene okolnosti imaju uticaj na dalju primjenu svih ili pojedinih mjera zabrane. Prilikom vršenja kontrole sud vrši provjeru da li je došlo do izmjene ranije utvrđenih okolnosti, odnosno da li one egzistiraju nepromijenjene.
12. Kantonalni sud je ukazao da apelant u žalbi ne navodi nove činjenice i okolnosti koje bi bile od uticaja na dalje trajanje produženih mjera zabrane u odnosu na njega, već ponavlja žalbene prigovore koji su identično isticani i u ranije izjavljenim žalbama na rješenja kojim su produžavane mjere zabrane prema apelantu. U vezi s navedenim, odnosno zakonskom odredbom člana 140b. tačka 6. ZKP-a, te s obzirom na to da apelant nije istaknuo nove činjenice i okolnosti koje bi bile od uticaja na dalju primjenu svih ili pojedinih mjera zabrane, Kantonalni sud je cijenio da su neosnovani žalbeni navodi da sud u pobijanom rješenju nije naveo bilo kakve razloge, okolnosti ili činjenice koje bi opravdale postojanje naročitih okolnosti koje bi ukazivale na potrebu dalje primjene mjera zabrane prema apelantu, ne upuštajući se u konkretno obrazlaganje za daljom primjenom izrečenih mjera zabrane.
13. Navodi žalbe kako je pobijano rješenje još jedno u nizu formalnih akata kojima se ne vrši suštinska kontrola opravdanosti daljeg trajanja mjera zabrane ne mogu dovesti u pitanje zakonitost pobijanog rješenja s obzirom na to da prilikom vršenja kontrole daljeg trajanja produženih mjera zabrane sud vrši provjeru da li je došlo do izmjene ranije utvrđenih okolnosti, odnosno da li one kao nepromijenjene i dalje egzistiraju, a kako je to naprijed obrazloženo.
14. Kantonalni sud je cijenio da su neosnovani apelantovi navodi u pogledu njegovog držanja u periodu od ukidanja pritvora i izricanja mjera zabrane kao blažih umjesto mjere pritvora do danas, odnosno da je apelant poštovao sve odluke suda i nikad nije prekršio bilo koju od izrečenih mjera zabrane. Kantonalni sud je ukazao da poštovanje mjera zabrane i ponašanje u skladu sa izrečenim mjerama ne predstavlja razlog za ukidanje mjera zabrane s obzirom na to da je to zakonska obaveza optuženog, a njihovo nepoštovanje predstavlja razlog za izricanje mjere pritvora, na što je apelant upozoren pobijanim rješenjem.
15. Navode žalbe koji se tiču rješenja Kantonalnog suda od 28. septembra 2021. godine Kantonalni sud nije cijenio iz razloga što konkretna odluka ne može biti predmet žalbe, ukazujući da je to rješenje bilo predmet apelacije i Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP 2768/21 od 3. novembra 2021. godine. Kantonalni sud se dalje izjasnio na (u žalbi) istaknute povrede prava na pravično suđenje i prava na slobodu kretanja i boravišta, koje je cijenio neosnovanim, za šta je dao obrazloženje na str. 3. i 4. (uz pozivanje na zaključak iz Odluke AP- 2768/21).
16. Dakle, s obzirom na to da apelant (i Z. L.) nije naveo nove činjenice i okolnosti koje bi bile od uticaja na dalje trajanje produženih mjera zabrane, to su žalbe odbijene kao neosnovane jer su izrečene mjere proporcionalne procesnim ciljevima zbog kojih su izrečene, te je njima uspostavljen razuman odnosu između ograničenja prava i sloboda optuženih i nesmetanog kontinuiteta vođenja krivičnog postupka.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
17. Apelacijom je ukazano na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Apelant u apelaciji ukazuje na osporena rješenja te dosadašnje mjere (od mjere pritvora) kojima je apelant bio pogođen u dotadašnjem toku postupka. Dalje, apelant ukazuje da je optužnica potvrđena 11. oktobra 2017. godine, a glavni pretres još nije počeo. Sve to je imalo uticaj da mjere zabrane izrečene prema apelantu nisu svedene na najkraće moguće vrijeme, zbog čega apelant ima i zdravstvene posljedice jer nije u mogućnosti da ode na operaciju koljena u Opatiju. U isto vrijeme iz svih navedenih razloga predmetne mjere zabrane su suprotne i članu 2. tačka 3. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. U nedostatku suđenja zakonska odredba iz člana 140b. stav 6. ZKP-a da mjere zabrane mogu trajati dok za to postoji potreba je postala iluzorna jer sud u pobijanim rješenjima uopće ne navodi relevantne i dovoljne razloge za postojanje posebnih razloga za dalje trajanje izrečenih mjera u situaciji kada sudski postupak nije niti počeo, nego ponavlja iste razloge uz navođenje stereotipnih obrazloženja (apelant upućuje na prethodna rješenja, gubeći iz vida da postupka nema), čime se onda izrečene mjere čine proizvoljnim i obligatornim, a to je suprotno intenciji zakonodavca iz člana 137. stav 1. ZKP-a da se mjere preduzimaju za uspješno „vođenje“ krivičnog postupka. Apelant ukazuje da u ovom slučaju više od četiri godine nakon potvrđivanja optužnice postupak još uvijek nije niti počeo. Takođe, apelant ukazuje na stav 2. člana 137. ZKP-a, navodeći da su njemu pored mjere jemstva određene i predmetne mjere zabrane napuštanja BiH, iako se ista svrha može postići i samim jemstvom. Apelant smatra da je zbog svega navedenog i proteka više od četiri godine od potvrđivanja optužnice i izostanka početka suđenja drastično povrijeđeno njegovo pravo na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju i pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
18. U apelantovom izjašnjenju od 23. februara 2022. godine (na odgovore iz apelacije, dole navedeni) apelant ukazuje da je „apelacija fokusirana“ na kršenju prava na slobodu kretanja u vezi sa pravom na pristup sudu i pravom na pravično suđenje u razumnom roku i upravo ta okolnost je od uticaja na dalje trajanje mjera zabrane u odnosu na apelanta s obzirom na to da u ovom predmetu glavni pretres nije otvoren ni nakon četiri i po godine od potvrđivanja optužnice. Prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda BiH, već sama činjenica da sud nije pokazao ,,revnost“ u vođenju postupka bi trebala predstavljati dovoljan razlog za zaključak da je prekršeno apelantovo pravo na slobodu kretanja. Takođe, apelant je naveo i da su maliciozni navodi Tužilaštva o odugovlačenju postupka uslijed postupaka odbrane, što je pojasnio (vidi tačka 20. u nastavku odluke). U izjašnjenju na odgovore apelant je naveo: „Ovim putem vršim i dopunu predmetne apelacije i predlažem da Ustavni sud utvrdi i da je u ovom slučaju došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku, zbog čega apelant traži da mu se naknadi nematerijalna šteta zbog nerazumne dužine trajanja predmetnog krivičnog postupka tako što će se Kanton Sarajevo obavezati da mu po tom osnovu isplati iznos od 10.000,00 KM“.
II.Odgovor na apelaciju
19. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da je apelacija neosnovana, uglavnom ponavljajući obrazloženje koje je naveo u i osporenom rješenju.
20. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je navelo da je Kantonalni sud u Sarajevu u predmetnim rješenjima dao valjanu argumentaciju za svoje odluke kojima su određene mjere zabrane. Tužilaštvo je naglasilo da je u nekoliko situacija početak suđenja odgođen zbog radnji odbrane upravo apelanta, zatraženo je izuzeće postupajućih tužilaca itd.
V.Relevantni propisi
21. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Odjeljak 1. Zajednička odredba Član 137.
Vrste mjera (1) Mjere koje se mogu preduzeti prema optuženom za obezbjeđenje njegove prisutnosti i za uspješno vođenje krivičnog postupka jesu poziv, dovođenje, zabrana napuštanja boravišta, jemstvo i pritvor.
(2) Prilikom odlučivanja koju će od navedenih mjera primijeniti, nadležni organ pridržavaće se uslova određenih za primjenu pojedinih mjera, vodeći računa da se ne primjenjuje teža mjera ako se ista svrha može postići blažom mjerom.
(3) Ove mjere ukinuće se i po službenoj dužnosti odmah kada prestanu razlozi koji su ih izazvali, odnosno zamijeniće se drugom blažom mjerom kada za to nastupe uslovi.
(4) Odredbe ove glave shodno se primjenjuju i na osumnjičenog.
Odjeljak 4. Mjere zabrane Član 140.
Zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja (1) Ako postoje okolnosti koje ukazuju da bi osumnjičeni ili optuženi mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u inozemstvo, sud može, obrazloženim rješenjem, zabraniti osumnjičenom ili optuženom da napusti boravište.
(2) U okolnostima iz stava (1) ovog člana sud može, bilo kao dodatnu mjeru uz zabranu napuštanja boravišta bilo kao zasebnu mjeru, narediti privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i zabranu korištenja osobne karte za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine (zabrana putovanja).
Član 140b. stav (6) Izricanje mjera zabrane (6) Sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili sudija, odnosno predsjednik vijeća dužni su svaka dva mjeseca ispitati da li je primijenjena mjera još potrebna.
VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Kantonalnog suda protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje je donijeto 7. decembra 2021. godine, a apelacija je podnesena 6. januara 2022. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelant je apelacijom osporio rješenja Kantonalnog suda ukazujući na povredu prava iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju u vezi sa načinom vođenja postupka protiv apelanta. Apelant je u apelaciji naveo i povredu iz člana II/3.e) i člana 6. Evropske konvencije, ali kako je sam apelant istakao u izjašnjenju od 25. februara 2022. godine „predmetna apelacija [je] fokusirana na kršenju prava na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u vezi sa pravom na pristup sudu i pravom na pravično suđenje u razumnom roku […]“, a što nesporno i proizlazi z samog sadržaja apelacije. Apelant je dopunio apelaciju, i to na izričito traženje Ustavnog suda da eventualno dâ izjašnjenje na odgovore koje je dostavio Kantonalni sud i Tužilaštvo. Iako je apelacija dopunjena novim navodom o povredi prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku, imajući vidu način vođenja postupka pred Ustavnim sudom, kao i apelantove osnovne navode kojim se takođe ukazuje na „dužinu trajanja postupka“, ali u odnosu na jasno osporeno rješenje Kantonalnog suda od 7. decembra 2021. godine i prava koja su samim sadržajem osporenog rješenja dovedena u pitanje, Ustavni sud će u konkretnom predmetu ispitati samo apelantove navode koji su prvobitno navedeni u apelaciji, u vezi s pravom na slobodu kretanja.
27. Dakle, predmet osporavanja apelacijom je rješenje Kantonalnog suda od 7. decembra 2021. godine kojim je potvrđeno prvostepeno rješenje i utvrđeno da i dalje postoje okolnosti koje opravdavaju trajanje mjera zabrane preciziranih u rješenju (zabrana putovanja van granica Bosne i Hercegovine i zabrana izdavanja novog pasoša i korištenje lične karte radi prelaska državne granice). Stoga se u konkretnom predmetu radi o miješanju države u apelantovo pravo na slobodu kretanja.
Pravo na slobodu kretanja i prebivališta
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
m) Pravo na slobodu kretanja i prebivališta.
29. Član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju glasi:
1. Svako ko se zakonito nalazi na teritoriji jedne države ima na toj teritoriji pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora boravišta.
2. Svako je slobodan napustiti bilo koju zemlju, uključujući i vlastitu.
3. Nikakva ograničenja ne mogu se postaviti u odnosu na ostvarivanje ovih prava osim onih koja su u skladu sa zakonom i koja su neophodna u demokratskom društvu u interesu državne ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka, radi sprečavanja kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
4. Prava iz stava 1. mogu se u određenim oblastima, također, podvrgnuti ograničenjima koja su uvedena u skladu sa zakonom i opravdana javnim interesom u demokratskom društvu.
30. U konkretnom slučaju, iz apelacionih navoda proizlazi da apelant smatra da Kantonalni sud nije izvršio stvarnu kontrolu izrečenih mjera, već da je to učinio formalno, pozivajući se na ranije razloge, a pri tom ukazujući da se krivični postupak ne vodi revnosno, te da nije svrsishodno da paralelno postoji jamstvo i mjere zabrane.
31. Ustavni sud podsjeća da član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju garantuje svakome pravo na slobodu kretanja u okviru određene teritorije i pravo da napusti tu teritoriju, što podrazumijeva pravo da putuje u zemlju u koju po svom izboru može biti primljen (vidi Evropski sud, Khlyustov protiv Rusije, aplikacija broj 28975/05, stav 64, 11. juli 2013. godine, Baumann protiv Francuske, aplikacija broj 33592/96, stav 61, ECHR 2001-V). Ustavni sud napominje da su u skladu s praksom Evropskog suda propisani izuzeci od navedenog prava koji su navedeni u stavu 3. člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, a ta ograničenja trebaju biti u skladu sa zakonom i nužna u demokratskom društvu. U vezi s tim, Ustavni sud će ispitati da li su u konkretnom slučaju zadovoljeni navedeni kriteriji.
32. Iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da su apelantu zbog osnovane sumnje (koju apelant ničim ne dovodi u pitanje), ali zbog postojanja okolnosti koje ukazuju na opasnosti od bjekstva izrečene mjere zabrane putovanja van granica BiH bez prethodnog odobrenja suda, izdavanja novog pasoša i korištenja lične karte za prelazak državne granice koju kontrolira Granična policija BiH.
33. Ustavni sud, dalje, podsjeća da su mjere zabrane propisane ZKP-om u poglavlju „Mjere za osiguranje prisustva osumnjičenog, odnosno optuženog i uspješno vođenje krivičnog postupka“, gdje su članom 137. ZKP-a propisane mjere koje se mogu preduzeti prema osumnjičenom, odnosno optuženom kako bi se osigurala njegova prisutnost i uspješno vodio krivični postupak. Dalje, Ustavni sud primjećuje da su konkretne mjere koje su preduzete prema apelantu propisane članom
140. ZKP-a. Članom 140b. stav 5. ZKP-a propisano je da mjera zabrane može trajati dok za to postoji potreba, a najduže do pravosnažnosti presude, ako toj osobi nije izrečena kazna zatvora i najkasnije do upućivanja na izdržavanje kazne ako je toj osobi izrečena kazna zatvora. U članu 140b. stav 6. navedena je obaveza sudije (funkcionalno nadležnog) da svaka dva mjeseca ispita da li je primijenjena mjera još potrebna. Takođe, Ustavni sud mora da konstatuje da zakon ne zabranjuje izricanje više mjera zabrane, već upravo suprotno (član 140a. stav 1. ZKP-a), kao i da ne postoji zakonska zabrana da se uz jemstvo primijene mjere zabrane.
34. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su mjere zabrane donijete „zakonito“.
35. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori je da li su mjere zabrane koje su apelantu izrečene neophodne u demokratskom društvu, odnosno cilj koji se njima postiže. Ustavni sud upućuje na dato obrazloženje redovnih sudova da su mjere zabrane apelantu posljedica postupka koji se protiv njega vodi i da je sud ocijenio da su neophodne radi uspješnog vođenja krivičnog postupka. Dakle, Ustavni sud nalazi da su ove mjere određene s ciljem uspješnog vođenja krivičnog postupka, što opravdava njihovu nužnost u demokratskom društvu, u interesu javnog poretka.
36. Dalje, u odnosu na izrečene mjere zabrane, Ustavni sud treba da razmotri pitanje proporcionalnosti mjera zabrane sa njegovim pravom na slobodu kretanja. U ovom dijelu je i suština apelacije jer apelant navodi da se izrečene mjere ponavljaju, bez suštinskog razmatranja da li su one i dalje neophodne, a krivični postupak se ne vodi revnosno.
37. Iz osporenih rješenja proizlazi da je Kantonalni sud u postupku dvomjesečne redovne kontrole ispitao neophodnost daljnjeg trajanja mjera ističući da iz dokaza koje je Tužilaštvo dostavilo proizlazi postojanje osnovane sumnje i opasnosti od bjekstva. Utvrđujući postojanje konkretnih okolnosti da izrečene mjere i dalje ostanu na snazi, Kantonalni sud je naveo da je apelant lišen slobode po međunarodnoj potjernici u drugoj državi (Republici Hrvatskoj), da je koristio lažna imena, da je prethodno izvršio rezervaciju avionske karte za Tajland, te da ima značajnu imovinu u inozemstvu. Osim toga, kako je obrazloženo, okolnosti koje su bile odlučujuće prilikom određivanja mjera zabrane egzistiraju i dalje (u postupku kontrole njihove opravdanosti) i u tom pravcu apelantova odbrana nije iznijela niti jednu novu okolnost ili činjenicu koja bi opravdala njihovo ukidanje.
38. U ovom dijelu, pogotovo imajući u vidu apelantove navode, Ustavni sud podsjeća na praksu u odlukama Evropskog suda (vidi predmet Luordo protiv Italije, broj 32190/96, § 96, ECHR 2003-IX). U navedenom predmetu Evropski sud je utvrdio povredu nalazeći da su mjere zabrane nametnute apelantu disproporcionalne zbog svoje dužine trajanja (14 godina i osam mjeseci).
39. U pogledu apelantovih navoda da je optužnica podignuta u oktobru 2017. godine i da sud nije revnosan u vođenju postupka, Ustavni sud podsjeća na zaključke u svojim ranijim odluka u kojima je to konstatovao (vidi odluke o meritumu donijete u odnosu na istog apelanta br. AP 124/19 i AP 2788/20 od 27. novembra 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Ipak, u svjetlu ispitivanja navedenog predmeta i proporcionalnosti trenutno nametnutih mjera apelantu Ustavni sud, takođe, primjećuje da je apelantu bio određen, pa produžavan pritvor, zatim „kućni pritvor“, a sada ima mjeru zabrane napuštanja zemlje i položeno jemstvo. Stoga, Ustavni sud primjećuje napor suda da kroz postupak ipak olakša apelantovu poziciju i da mu se ne nameće mjera koja je teža od one kojom se zaista može postići ista svrha.
40. Takođe, s aspekta proporcionalnosti postavlja se pitanje i zašto apelant želi ukidanje mjere napuštanja zemlje (vidi npr. presuda Evropskog suda, Miażdżyk protiv Poljske, aplikacija broj 23592/07 od 24. aprila 2012. godine, tačka 39.) U predmetu Miażdżyk Evropski sud je imao u vidu činjenicu da je aplikant francuski državljanin i njegov život prije hapšenja u Poljskoj je bio baziran na Francusku. U konkretnom predmetu, kao razlog za ukidanje mjera zabrane apelant navodi operaciju u Republici Hrvatskoj. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je apelant suočen sa „krivičnom optužbom“ zbog postupka koji se vodi protiv njega. Stoga nije više pitanje apelantove slobodne volje gdje će se operisati jer su njegova prava sada ograničena. Stoga se postavlja pitanje da li postoji mogućnost operacije (ukoliko je ona nužna i ako apelant na njoj insistira) i u Bosni i Hercegovini, o čemu se apelant nije izjasnio. Konačno, a jednako važno da bi se ispitao aspekat proporcionalnosti jeste i činjenica da u konkretnom predmetu o kojem Ustavni sud sada raspravlja apelant nije ukazao da je tražio od suda da mu dozvoli odlazak u inozemstvo i da ga je sud eventualno odbio.
41. Dakle, apelantovi navodi se svode na njegovo generalno nezadovoljstvo uslijed mjera koje su prema njemu primijenjene. Međutim, Ustavni sud ne nalazi da su u konkretnom predmetu one neproporcionalne s ciljem koji se želi postići, pogotovo kada se imaju u vidi razlozi koje je dao sud (u obrazloženju) sa apelantovom uopćenom argumentacijom i jedinim navodom da ne može na operaciju u drugu državu a bez dokaza da je to opravdano ili da ga je sud odbio (vidi presuda Evropskog suda Antonenkov i drugi protiv Ukrajine, aplikacija broj 14183/02 od 22. novembra 2005., konačna 22. februara 2006. godine). Ovo pogotovo kada se ima u vidu odredba člana 140b. stav 5. ZKP-a „[m]jere zabrane mogu trajati dok za to postoji potreba, a najduže do pravosnažnosti presude ako toj osobi nije izrečena kazna zatvora i najkasnije do upućivanja na izdržavanje kazne ako je toj osobi izrečena kazna zatvora“, a u odnosu na apelanta postupak je u toku. Na konkretan zaključak, imajući u vidu data obrazloženja sudova, kao i apelantove navode i dužinu trajanja osporenih mjera, ne utiče ni obrazloženje suda (vidi tačka 11) da kontrola opravdanosti bilo koje mjere zabrane koja u vrijeme vršenja kontrole egzistira u odnosu na optuženog predstavlja samo „provjeru da li su se i u kojoj mjeri na strani optuženog izmijenile okolnosti“ i da li eventualno izmijenjene okolnosti imaju uticaj na dalju primjenu svih ili pojedinih mjera zabrane. U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća da i činjenicu da se radi o istim okolnostima (koje su u početku čak predstavljale jak osnov da opravdaju ograničenje bilo kojeg prava pojedinca), koje se ponavljaju tokom postupka, sudovi moraju ispitati, cijeniti i obrazložiti. Ovo iz razloga što „iste okolnosti“ protekom vremena gube na svojoj težini i snazi i postaju nedovoljne za ograničenje prava pojedinaca. Ipak, u konkretnom predmetu Ustavni sud nalazi da sveukupnost navedenih okolnosti ne može dovesti do zaključka o povredi apelantovog prava.
42. U svjetlu ovih razmatranja, Ustavni sud nalazi da apelantovi navodi iznijeti u apelaciji nisu dovoljni da bi se zaključilo da uslijed mjera zabrane koje su prema apelantu preduzete nije postignut pravičan balans između zahtjeva od općeg interesa i prava podnosioca predstavke. Ustavni sud stoga smatra da je ograničenje slobode kretanja apelantu u ovom predmetu proporcionalno.
43. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede člana 2. Protokola br. 4 uz Konvenciju.
VIII.Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju kada su mjere zabrane izrečene u skladu sa zakonom i u službi legitimnog cilja, te ne dovode u pitanje pravičnu ravnotežu između legitimnog cilja koji se ogleda u osiguranju apelantovog prisustva i nesmetanog vođenja krivičnog postupka i apelantovog prava na slobodu kretanja.
45. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić