Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3812/20 („Malbašić company“ d.o.o. Banja Luka, „Projekt“ a.d. Banja Luka, „Incel trade“ d.o.o. Banja Luka, „Čajavec“ a.d. Banja Luka i „Lanaco“ d.o.o. Banja Luka)

Odluka donesena 06. 04. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Ništavost
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Zakup
  • Šta se ne smatra imovinom
  • Legitimno očekivanje
  • Stjecanje bez osnova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3812/20

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3812/20, rješavajući apelaciju „Malbašić company“ d.o.o. Banja Luka i drugih, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Malbašić company“ d.o.o. Banja Luka, „Projekt“ a.d. Banja Luka, „Incel trade“ d.o.o. Banja Luka, „Čajavec“ a.d. Banja Luka i „Lanaco“ d.o.o.

Banja Luka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 220830 20 Rev od 18. avgusta 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Malbašić company“ d.o.o. Banja Luka, „Projekt“ a.d. Banja Luka, „Incel trade“ d.o.o. Banja Luka, „Čajavec“ a.d. Banja Luka i „Lanaco“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Branislav Cvijanović, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 23. oktobra 2020. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 220830 20 Rev od 18. avgusta 2020. godine. Apelanti su takođe podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje troškova parničnog postupka dosuđenih presudom Vrhovnog suda od 18. avgusta 2020. godine do donošenja odluke o apelaciji. Apelanti su 19. januara 2021. godine dopunili apelaciju. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 3812/20 odbio zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, Odluka o privremenoj mjeri broj AP 3812/20 od 10. novembra 2020. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), Rade Vračara iz Banje Luke (u daljem tekstu: prvotuženi ili tuženi) i „Unicep Company“ a.d. Banja Luka (u daljem tekstu: drugotuženi ili tuženi) zatraženo je 11. aprila 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i prvotuženi su u periodu 15. do 27. aprila 2021. godine dostavili odgovore na apelaciju, dok drugotuženi nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku. Dostavljeni odgovori na apelaciju su 24. decembra 2021. godine dostavljeni apelantima na izjašnjenje. Apelanti nisu dostavili izjašnjenje na odgovore na apelaciju u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

6. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 220830 15 P od 16. avgusta 2019. godine utvrđeno je da je ništav Ugovor o zakupu poslovnog prostora zaključen 5. jula 2005. godine između prvotuženog i drugotuženog, kao i Aneks tog ugovora od 12. maja 2006. godine. Obavezan je prvotuženi da apelantima preda u posjed, oslobođen od lica i stvari, poslovni prostor u Banjoj Luci, pobliže opisan u izreci presude (u daljnjem tekstu: poslovni prostor). Odbijeni su zahtjevi apelanata da se solidarno obavežu tuženi na plaćanje određenih novčanih iznosa, pobliže navedenih u izreci presude (na ime sticanja bez osnova i na ime naknade za troškove održavanja zajedničkih prostorija), sa zakonskom zateznom kamatom.

7. Prvostepeni sud je obrazložio da je na osnovu provedenih dokaza, te njihovom ocjenom u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) utvrdio da su drugotuženi kao zakupodavac i prvotuženi kao zakupac 5. jula 2005. godine zaključili Ugovor o zakupu poslovnog prostora koji se nalazi u prizemlju poslovne zgrade, da je Ugovor zaključen na period od deset godina. Utvrđeno je da je 12. maja 2006. godine zaključen i Aneks tog ugovora kojim su dogovorili da se sredstva koja je prvotuženi kao zakupac isplatio na ime troškova popravke – saniranja poslovnog objekta i uređaja koji pripadaju tom objektu pretvore, odnosno preračunaju na ime unaprijed plaćene zakupnine i naknade za zajedničke troškove. Utvrđeno je da su neki od vlasnika poslovnih prostora u predmetnoj poslovnoj zgradi, ali ne svi, dali saglasnost za zaključenje predmetnog ugovora. Iz nalaza vještaka građevinske struke proizlazi da se poslovni prostor nalazi na mjestu nekadašnje telefonske centrale i prema projektnoj dokumentaciji definisan je kao zajednički prostor. Iz nalaza vještaka ekonomske struke proizlazi da prvotuženi nije plaćao zakupninu drugotuženom, pa je precizirao iznose duga po osnovu troškova održavanja, dok je zakupninu obračunao prema tržišnim uslovima za sporni period.

8. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja Osnovni sud je zaključio da je postupanje tuženih prilikom zaključenja Ugovora o zakupu u suprotnosti s odredbama Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO), kao i Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija (u daljnjem tekstu: ZZPZP). Naime, Osnovni sud je naveo da je predmetni ugovor o zakupu ništav zato što je predmet zakupa bio zajednički prostor kojim su mogli raspolagati svi zajedničari, a da u konkretnom slučaju nije bilo saglasnosti svih zajedničara, slijedom čega je taj ugovor zaključen suprotno odredbama člana 15 ZOSPO. Shodno pravnim posljedicama utvrđenja ništavosti, Osnovni sud je primjenom odredbi člana 104 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) obavezao prvotuženog da apelantima predmetni poslovni prostor preda u suposjed.

9. U vezi s dijelom tužbenog zahtjeva kojim su apelanti zahtijevali naknadu za održavanje zgrade, Osnovni sud je imao u vidu odredbu člana 15 ZOSPO i člana 101 Zakona o stvarnim pravima, uz obrazloženje da prvotuženi nije pasivno legitimisan, da je drugotuženi kao jedan od suvlasnika i zajedničara obavezan plaćati naknadu za troškove održavanja, koja se određuje srazmjerno susvojinskom dijelu, a da apelanti nisu dokazali da su oni za drugotuženog snosili te troškove, pa tako, shodno odredbi čl. 7 i 123 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) nisu dokazali ni visinu te naknade.

10. U vezi s dijelom tužbenog zahtjeva kojim su apelanti zahtijevali isplatu naknade za korišćenje tuđe stvari, Osnovni sud je, primjenom odredbe člana 18 ZOSPO, zaključio da je drugotuženi jedan od zajedničara zajedno s ostalim apelantima, iz kojih razloga ne može biti obavezan na plaćanje naknade za upotrebu stvari na kojoj ima zajedničko pravo svojine, te da nije dokazano da je drugotuženi naplatio bilo kakav iznos zakupnine. Što se tiče prvotuženog, Osnovni sud je ocijenio da on nije u obavezi apelantima plaćati bilo kakvu naknadu s obzirom na to da se, shodno članu 38 stav 2 ZOSPO, ima smatrati savjesnim držaocem stvari jer je imao zaključen ugovor o zakupu s jednim od zajedničara.

11. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka, Okružni sud je donio Presudu broj 71 0 P 220830 19 Gž 2 od 12. februara 2020. godine kojom je žalbe odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Okružni sud je, ispitujući žalbene prigovore u svjetlu prvostepene presude, utvrdio da su prigovori neosnovani, pri čemu nije utvrdio da je bilo proizvoljnosti u primjeni prava. Prilikom odlučenja Okružni sud je imao u vidu odredbe čl. 47 i 103 ZOO, te odredbu člana 2 stav 3 ZZPZP kojom je propisano da se zajedničke prostorije u stambenim zgradama ne smatraju poslovnim prostorijama i ne mogu se izdavati pod zakup, ocijenivši da je pravilan zaključak prvostepenog suda da Ugovor o zakupu poslovnog prostora koji se nalazi u stambeno-poslovnom prostoru i koji je projektnom dokumentacijom predviđen kao zajednička prostorija, a samim tim i Aneks tog ugovora, ne proizvode pravno dejstvo, kako to propisuje odredba člana 103 ZOO. Nadalje, Okružni sud je naveo da, suprotno žalbenim navodima, apelantima ne pripada pravo na isplatu naknade na ime sticanja bez osnova i na ime naknade za troškove održavanja zajedničkih prostorija jer korišćenje i raspolaganje zajedničkim prostorom samo po sebi ne može biti osnov za bilo kakvu isplatu zajedničarima jer te prostorije ne mogu biti u prometu, niti je došlo do umanjenja imovine apelanata. U tom smislu, Okružni sud je naveo da zajedničari mogu samo da istraju na zahtjevu da im se ta prostorija preda radi korišćenja u svrhu u koju je izgrađena, te se o načinu korišćenja te prostorije mogu samo saglasiti zajedničari na predmetnom objektu.

12. Odlučujući o reviziji parničnih stranaka, Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 P 220830 20 Rev od 18. avgusta 2020. godine reviziju tuženih usvojio i obje nižestepene presude preinačio u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu za utvrđenje pravne ništavosti Ugovora o zakupu poslovnog prostora i Aneksa tog ugovora, te zahtjevu za predaju u posjed poslovnog prostora i zahtjevu za naknadu troškova spora, tako što su ti zahtjevi odbijeni, dok je revizija apelanata odbijena i apelanti solidarno obavezani tuženim naknaditi troškove parničnog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).

13. Prema ocjeni Vrhovnog suda, tuženi su u reviziji pravilno ukazali da nižestepene odluke u dijelu kojim je udovoljeno tužbenom zahtjevu nisu pravilne. U vezi s tim, Vrhovni sud je pojasnio da je ugovor o zakupu obligaciono-pravni ugovor, da se njim ne prenosi pravo svojine na zakupljenoj stvari. Naime, prema pravilima obligacionog prava (odredbe čl. od 567 do 585 ZOO) i odredbama ZZPZP, koji reguliše zakup poslovnih zgrada i prostorija, njime se zasnivaju prava i obaveze samo između ugovornih strana. Zakupodavac ne mora biti vlasnik stvari koju daje u zakup. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da su u konkretnom slučaju tuženi zaključili Ugovor o zakupu, za čiju valjanost, budući da zakupodavac ne mora biti vlasnik stvari koju daje u zakup, nije bila nužna saglasnost ostalih lica koja su u poslovnoj zgradi u kojoj se nalazi i predmetni prostor, imali posebne poslovne prostore. Ovo tim prije što i apelanti upravo u reviziji insistiraju na tome da se radi o poslovnom, a ne o zajedničkom prostoru. Ako je tako, prema ocjeni Vrhovnog suda, onda bi samo lice koje dokaže da je vlasnik tog poslovnog prostora moglo po nekom drugom osnovu (a ne zato što nije dalo saglasnost za zaključenje tog ugovora, na čemu se zasniva zahtjev apelanata za utvrđenje njegove ništavosti) raspravljati svoje odnose sa zakupcem i zakupodavcem. Kod takvog stanja stvari i pod uslovom da se ima smatrati da se radi o zajedničkom prostoru, što demantuju apelanti, a i faktičko stanje, jer se dugi niz godina koristi kao zaseban poslovni prostor, a ne kao zajednički prostor koji služi ostalim posebnim dijelovima zgrade, Vrhovni sud je zaključio da se na konkretnu situaciju ne može primijeniti odredba člana 2 stav 3 ZZPZP. Navedenom odredbom je propisano da se zajedničke prostorije u stambenim zgradama ne smatraju poslovnim prostorijama i ne mogu se izdavati pod zakup. Budući da nije sporno da se predmetni poslovni prostor ne nalazi u stambenoj nego u poslovnoj zgradi, za njega ne vrijedi zabrana propisana citiranom odredbom ZZPZP, zbog čega se utvrđenje ništavosti predmetnog ugovora o zakupu i njegovog aneksa nije moglo zasnivati ni na odredbi člana 47 ZOO. Kako predmetni ugovor o zakupu, zajedno s Aneksom, nije utvrđen ništavim, Vrhovni sud je zaključio da nema ni pravnih posljedica takvog utvrđenja iz člana 104 ZOO u vidu restitucije (koja bi se, uostalom, odnosila samo na ugovarače), pa nije osnovan ni zahtjev da se obaveže prvotuženi da predmetni poslovni prostor preda apelantima u posjed. Osim toga, tokom postupka je utvrđeno da prvotuženi sada predmetni poslovni prostor drži u posjedu na osnovu notarski obrađenog ugovora zaključenog 3. februara 2017. godine sa Zoranom Milakovićem kao zakupodavcem, koji ugovor nije osporen u predmetnom ili nekom drugom postupku.

14. S druge strane, Vrhovni sud je naveo da revizija apelanata nije osnovana i pri tome se pozvao na obrazloženja nižestepenih sudova koji su dali opširne i jasne razloge, koje je prihvatio i Vrhovni sud, a koji revizijom nisu dovedeni u sumnju. Naime, Ugovor o zakupu i Aneks tog ugovora je zaključen između drugotuženog kao zakupodavca i prvotuženog kao zakupca, i taj ugovor ima dejstvo i obavezuje samo ugovarače. Prema njegovim odredbama, prvotuženi je naknadu troškova zajedničkog održavanja, kao i zakupninu bio dužan da plaća (član 583 stav 1 ZOO, odnosno član 19 ZZPZP) drugotuženom kao zakupodavcu i samo je drugotuženi ovlašćen da zahtijeva takvu isplatu, a oni su Aneksom ugovora drugačije riješili pitanje plaćanja zajedničkih troškova i zakupnine (uračunavanjem sredstava koja je prvotuženi uložio u saniranje poslovne zgrade u kojoj se nalazi predmetni poslovni prostor). Prema tome, prvotuženi nije predmetni poslovni prostor koristio bez pravnog osnova, pa i pod uslovom da se radi o zajedničkom prostoru i da apelanti, kao vlasnici posebnih dijelova zgrade kojoj pripada taj prostor, imaju pravo da za njegovo korišćenje ostvaruju naknadu – slijedom čega se nisu ostvarili uslovi iz odredbe čl. 210 i 219 ZOO, da se obaveže prvotuženi da im isplati tražene novčane iznose. Vrhovni sud je naveo da tokom postupka nije dokazano da je drugotuženi za korišćenje predmetnog prostora ostvario bilo kakvu korist, niti je utvrđeno da su apelanti za drugotuženog plaćali neke zajedničke troškove održavanja (i u kojoj visini), pa se i u odnosu na drugotuženog nisu ostvarili uslovi za primjenu odredbe čl. 210 i 219 ZOO, na kojim apelanti zasnivaju ovaj dio tužbenog zahtjeva. Uostalom, na zajedničkim dijelovima zgrade, koji služe zgradi kao cjelini, svi etažni vlasnici imaju trajno pravo korišćenja, a ne susvojinu. Ako je neko od suvlasnika lišen prava korišćenja zajedničkog dijela, eventualno može tražiti naknadu štete zbog toga što njegov posebni dio zbog toga manje vrijedi, ili što ima povećane troškove usljed nekorišćenja tog zajedničkog dijela, a apelanti to u konkretnom postupku nisu tražili.

15. Vrhovni sud je primjenom člana 397 stav 2 u vezi sa članom 386 stav 1 ZPP odlučio o troškovima postupka, o čemu se taj sud iscrpnije izjasnio na strani 5 obrazloženja. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

17. Povredu navedenih prava obrazlažu tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primijeni materijalnog prava. Prema mišljenju apelanata, revizioni sud krajnje proizvoljno tumači materijalno pravo, te zaključuje da nije od značaja karakter prostora koji se daje u zakup u konkretnom slučaju, niti činjenica da zakupodavac u ugovornom odnosu nije vlasnik, odnosno da zakupodavac ne mora biti vlasnik, iz čega slijedi da nema ništavosti Ugovora o zakupu i Aneksa tog ugovora, pa nema ni posljedica ništavosti u vidu restitucije. Proizvoljno tumačenje se ogleda u tome što sud u pobijanoj odluci postupanje drugotuženog, koje je protivno članu 15 stav 4 ZOSPO i članu 32 stav 2 Zakona o stvarnim pravima, ne vidi kao postupanje protivno prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima. Apelanti ističu da Vrhovni sud navodi da je ugovor o zakupu obligacioni ugovor i da za davanje stvari u zakup zakupodavac ne mora biti vlasnik stvari, čime u cijelosti derogiraju navedene odredbe ZOSPO i ZSP, čiji se smisao ne može zanemariti, posebno što u konkretnom slučaju drugotuženi nije imao saglasnost svih zajedničara, tj. apelanata, a nedugo nakon zaključenja Ugovora i Aneksa više ni sam nije bio zajedničar tog prostora budući da ga je 1. juna 2007. godine prodao prvoapelantu. Apelanti su dalje naveli da je drugotuženi raspolagao prostorom na kojem nije imao isključivo pravo svojine, da nije imao ovlašćenje od apelanata na zaključenje obligacionog ugovora i Aneksa tog ugovora s prvotuženim, da je njime raspolagao u korist prvotuženog koji je u tom prostoru obavljao poslovnu djelatnost, pritom jako profitabilnu i na ekskluzivnoj gradskoj lokaciji, a za koji prostor nije plaćao zakupninu apelantima. Slijedom toga, smatraju da se novčani iznos koji su potraživali u parničnom postupku može shvatiti kao imovina, odnosno legitimno očekivanje. Ističu da su pobijanom odlukom pravno izvlašćeni ne samo u pogledu posjeda na stvari već i u pogledu drugih potraživanja koja im njihova imovina može donijeti. Potraživanje apelanata se može shvatiti i kao budući prihod koji je definitivno naplativ, cijeneći da su apelanti kao vlasnici predmetnog prostora sami mogli dati u zakup trećem licu isti prostor i naplaćivati zakupninu, odnosno da im je pripadala zakupnina od zakupa koji je vršio prvotuženi. Apelanti su dalje naveli da Ugovor o zakupu ne sadrži dokaz o saglasnosti svih zajedničara na predmetnom prostoru.

18. Apelanti su u dopuni apelacije ukazali na Odluku Ustavnog suda broj AP 499/19 od 14. oktobra 2020. godine po podnesenoj apelaciji Opštine Jajce, a u kojem predmetu su, prema mišljenju apelanata, činjenice bitno slične činjenicama parničnog postupka pred redovnim sudovima u kojim je došlo do povrede njihovog prava na imovinu.

b) Odgovori na apelaciju

19. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri činjenicama i pravnim zaključcima navedenim u obrazloženju pobijane presude. U tom obrazloženju sadržani su i odgovori na pitanja kojima se bavi apelacija. Jasno je obrazloženo zašto je odbijena revizija apelanata, a usvojena revizija tuženih. Vrhovni sud je naveo da osporenom odlukom nisu povrijeđena Ustavom garantovana prava apelanata, kao ni prava utvrđena Evropskom konvencijom.

20. Okružni sud je naveo da je za svoju odluku dao razloge u obrazloženju te odluke, prihvatajući činjenično utvrđenje i zaključke prvostepenog suda. Smatra da u postupku vođenim pred tim sudom nije došlo do povrede prava na koja su se apelanti pozvali u apelaciji.

21. Osnovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima navedenim u prvostepenoj presudi.

22. Prvotuženi je naveo da apelanti isključivo ponavljaju sve činjenice koje su utvrđivane i utvrđene u nižestepenim postupcima, kao i većinu dokaza koji su tamo korišćeni. Međutim, ono što je najvažnije je to što apelanti ne iznose bilo koje druge argumente koji bi mogli biti osnov za usvajanje apelacije, tako da, prema procjeni prvotuženog, apelacija predstavlja samo izražavanje nezadovoljstva apelanata ishodom postupka pred Vrhovnim sudom. Nadalje, prvotuženi je istakao da je u vrijeme donošenja sudskih odluka na snazi bio drugi Ugovor o zakupu koji je zaključen između prvotuženog kao zakupca i Zorana Milakovića kao zakupodavca, a prema tadašnjoj dokumentaciji koja je bila osnov za zaključenje tog ugovora, a to je rješenje Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Područne jedinice Banja Luka od 4. aprila 2017. godine, kao i Izvod iz knjige uloženih ugovora o prodaji poslovnih zgrada, poslovnih prostorija i garaža od 31. januara 2020. godine gdje je prikazan poslovni prostor u okviru kojeg se nalazi i poslovni prostor koji je bio predmet nižestepenih sudskih odluka. Cijeneći presudu Vrhovnog suda koja se pobija predmetnom apelacijom, očigledno je da je taj sud primijenio adekvatne zakonske odredbe, kao i aktuelne sudske stavove u vezi s pitanjem da li je u pitanju zajednički prostor ili bi bio zajednički poslovni prostor ili bi moglo biti svojina, odnosno susvojina apelanata, pa kako to apelanti ništa nisu dokazali, to je i očigledno da njihovo potraživanje nije osnovano.

V.Relevantni propisi

23. Zakon o zakupu poslovnih zgrada i prostorija („Službeni list SR BiH“ br. 33/77, 12/87 i 30/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 3/92) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2. stav (3) Zajedničke prostorije u stambenim zgradama ne smatraju se poslovnim prostorijama i ne mogu se izdavati pod zakup, ukoliko skupština opštine svojom odlukom drukčije ne propiše.

Član 19.

Zakupac je dužan zakupninu plaćati u vrijeme određeno ugovorom.

Ako to vrijeme nije određeno ugovorom zakupac je dužan zakupninu da plaća mjesečno unaprijed, i to najkasnije do petog u mjesecu.

Član 33.

Ugovor o zakupu poslovnih prostorija zaključen na određeno vrijeme smatra se, po isteku vremena na koje je zaključen, prećutno obnovljenim na neodređeno vrijeme ako zakupac i poslije vremena na koje je ugovor bio zaključen nastavi da koristi poslovnu prostoriju, a zakupodavac se tome ne protivi.

Smatra se da se zakupodavac ne protivi ako do isteka vremena na koje je ugovor zaključen ili 15 dana po isteku toga vremena, nije pismeno ili preko suda zahtijevao da mu zakupac preda prostorije.

24. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/03). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 15.

Suvlasnici imaju pravo da zajednički upravljaju stvarju.

Za preduzimanje poslova redovnog upravljanja stvarju potrebna je saglasnost suvlasnika čiji delovi zajedno cine više od polovine vrednosti stvari.

Ako se u slučajevima iz stava 2. ovog člana ne postigne saglasnost, a preduzimanje poslova je neophodno za redovno održavanje stvari, o tome odlučuje sud.

Za preduzimanje poslova koji prelaze okvir redovnog upravljanja (otuđenja cele stvari, promena namene stvari, izdavanja cele stvari u zakup, zasnivanja hipoteke na celoj stvari, zasnivanje stvarnih službenosti, veće popravke i sl.) potrebna je saglasnost svih suvlasnika.

Suvlasnici mogu poveriti upravljanje stvarju jednom ili nekolicini suvlasnika ili trećem licu.

Troškove korištenja, upravljanja i održavanja stvari, i ostale terete koji se odnose na celu stvar, snose suvlasnici srazmerno veličini svojih delova.

Član 18.

U slučajevima i pod uslovima određenim zakonom može postojati pravo zajedničke svojine.

Zajednička svojina je svojina više lica na nepodeljenoj stvari kada su njihovi udeli odredivi ali nisu unapred određeni.

Član 38. stav (2) Savestan držalac nije dužan da plati naknadu za korištenje stvari niti odgovara za pogoršanje i propast stvari koji su nastali za vreme njegovog savesnog držanja.

25. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 47.

Kad je predmet obaveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv, ugovor je ništav.

Član 103.

(1) Ugovor, koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništav ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. (2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posledice.

Član 583. stav (1) (1) Zakupac je dužan plaćati zakupninu u rokovima određenim ugovorom ili zakonom, a u nedostatku ugovora i zakona, kako je uobičajeno u mestu gdje je stvar predata zakupcu.

26. Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 3/09

– ispravka, 58/09, 95/11, 60/15, 18/16 – odluka USRS, 107/19 i 1/21 – odluka USRS) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 124/08, 3/09 – ispravka, 58/09, 95/11 i 60/15) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 32. stav (2) (2) Ako postoji sumnja, smatra se da posao prelazi okvire redovnog upravljanja.

Član 101. stav 1.

(1) Troškove za održavanje i za poboljšanje nepokretnosti snose svi suvlasnici nepokretnosti srazmjerno svojim suvlasničkim dijelovima, ako nije drukčije određeno.

VI.Dopustivost

27. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 220830 20 Rev od 18. avgusta 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 11. septembra 2020. godine, a apelacija je podnesena 23. oktobra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

31. Apelanti pobijaju navedenu presudu, tvrdeći da su tom presudom prekršena njihova prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

32. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

33. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

34. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da se postupak nesporno tiče utvrđivanja građanskih prava i obaveza apelanata, s obzirom na to da se radi o parničnom postupku koji se vodio po tužbi apelanata radi utvrđivanja ništavosti Ugovora o zakupu poslovnog prostora i Aneksa tog ugovora i predaji u posjed predmetnog poslovnog prostora, te naknade po osnovu neosnovanog obogaćenja i troškova održavanja zajedničkih prostorija. Stoga, Ustavni sud smatra da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

35. Ustavni sud podsjeća da povredu prava na pravično suđenje apelanti vide u proizvoljnoj primjeni prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Smatraju da je drugotuženi raspolagao prostorom na kojem nije imao isključivo pravo svojine, da nije imao ovlašćenje od apelanata na zaključenje obligacionog ugovora i Aneksa tog ugovora s prvotuženim, da je njime raspolagao u korist prvotuženog koji je u tom prostoru obavljao poslovnu djelatnost, pritom jako profitabilnu i na ekskluzivnoj gradskoj lokaciji, a za koji prostor nije plaćao zakupninu apelantima.

36. Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

37. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučivanja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

38. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom postupku, okončanom osporenom presudom Vrhovnog suda, odbijen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je ništav Ugovor o zakupu poslovnog prostora, kao i Aneks tog ugovora, da im prvotuženi preda u posjed predmetni poslovni prostor, te da se tuženi obavežu na plaćanje određenih novčanih iznosa na ime naknade po osnovu neosnovanog obogaćenja i troškova održavanja zajedničkih prostorija. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, prije svega, pojasnio da je ugovor o zakupu obligacionopravni ugovor kojim se ne prenosi pravo svojine na zakupljenoj stvari i njim se zasnivaju prava i obaveze samo između ugovorenih strana, tako da zakupodavac ne mora biti vlasnik stvari koju daje u zakup. Slijedom navedenog, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude naveo da za valjano zaključenje Ugovora o zakupu nije bila nužna saglasnost ostalih lica koja su u poslovnoj zgradi u kojoj se nalazi i predmetni prostor imala posebne poslovne prostore, tim prije što su i apelanti insistirali na tome da se radi o poslovnom, a ne o zajedničkom prostoru. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud je naglasio da bi samo lice koje dokaže da je vlasnik predmetnog poslovnog prostora moglo po nekom drugom osnovu (a ne zato što nije dalo saglasnost za zaključenje tog ugovora, na čemu se zasniva zahtjev apelanata za utvrđenje njegove ništavosti) raspravljati svoje odnose sa zakupcem i zakupodavcem. Dakle, budući da nije sporno da se predmetni prostor koji je predmet zakupa ne nalazi u stambenoj nego u poslovnoj zgradi, Vrhovni sud je zaključio da za njega ne vrijedi zabrana propisana odredbom člana 2 stav 3 ZZPZP („da se zajedničke prostorije u stambenim zgradama ne smatraju poslovnim prostorijama i ne mogu se izdavati pod zakup“). Pored toga, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda proizlazi, na šta je u odgovoru na apelaciju ukazao i prvotuženi, da je tokom postupka utvrđeno da prvotuženi predmetni poslovni prostor drži u posjedu na osnovu notarski obrađenog ugovora zaključenog 3. februara 2017. godine sa Zoranom Milakovićem kao zakupodavcem, koji ugovor nije osporen u predmetnom ili nekom drugom postupku. Konačno, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud potvrdio prvostepenu i drugostepenu presudu kojim je odbijen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se tuženi obavežu na plaćanje određenih novčanih iznosa na ime naknade po osnovu neosnovanog obogaćenja i troškova održavanja zajedničkih prostorija. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud, čiji su pravni stav potvrdili drugostepeni i Vrhovni sud, u obrazloženju presude naveo da prvotuženi nije pasivno legitimisan, a da apelanti nisu dokazali da su oni za drugotuženog snosili troškove održavanja. Što se tiče zahtjeva za isplatu naknade za korišćenje tuđe stvari, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud taj zahtjev odbio, zaključivši da je drugotuženi jedan od zajedničara zajedno s ostalim apelantima, iz kojih razloga ne može biti obavezan na plaćanje naknade za upotrebu stvari na kojoj ima zajedničko pravo svojine, te da nije dokazano da je drugotuženi naplatio bilo kakav iznos zakupnine, dok prvotuženi nije bio u obavezi apelantima plaćati bilo kakvu naknadu s obzirom na to da je savjestan držalac stvari jer je imao zaključen ugovor o zakupu sa jednim od zajedničara. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su se redovni sudovi pozvali na relevantne odredbe čl. 15, 18 i 38 stav 2 ZOSPO, člana 101 Zakona o stvarnim pravima i čl. 7 i 123 ZPP. Prema tome, Ustavni sud, suprotno navodima apelanata, smatra da je Vrhovni sud detaljno obrazložio svoju odluku, odnosno u obrazloženju osporene odluke Vrhovnog suda ne nalazi elemente koji ukazuju da su zaključci iz osporene presude proizvoljni u mjeri u kojoj bi Ustavni sud sopstvenim tumačenjem činjenica konkretnog predmeta, te relevantnih zakonskih odredbi zamijenio te zaključke u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva apelanata.

39. U odnosu na pozivanje apelanata na Odluku Ustavnog suda broj AP 499/19 od 14. oktobra 2020. godine, Ustavni sud zapaža da citirani predmet u kojem je Opština Jajce (apelantkinja) u sudskom postupku tražila da sud obaveže MH „Elektroprivreda RS“ ZP „Hidroelektrana na Vrbasu“ AD Mrkonjić Grad (tuženog) da apelantkinji isplati određeni novčani iznos na ime naknade za korišćenje hidroakumulacionih objekata ne pokreće slična činjenična ni pravna pitanja koja su predmet konkretnog predmeta u kojem su apelanti tražili da se utvrdi da je pravno ništav Ugovor o zakupu poslovnog prostora i Aneks tog ugovora i predaju u posjed predmetnog poslovnog prostora, te naknadu štete na ime neosnovanog obogaćenja i na ime troškova održavanja poslovnih prostorija, zbog čega se navodi apelanata u tom dijelu pokazuju neosnovanim.

40. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

41. U odnosu na navode apelanata da im je osporenom odlukom prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (smatraju da se novčani iznos koji su potraživali u parničnom postupku može shvatiti kao imovina odnosno legitimno očekivanje), Ustavni sud, imajući u vidu zaključke iz prethodnih tačaka da nije bilo proizvoljnosti Vrhovnog suda kada je u konačnici odbio tužbeni zahtjev apelanata, nije mogao zaključiti da se u konkretnom slučaju radi o „imovini“ zaštićenoj članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ovo zbog toga što apelanti tokom postupka nisu mogli imati „legitimno očekivanje“ zasnovano na relevantnim zakonskim odredbama (čl. 15, 18 i 38 stav 2 ZOSPO, člana 101 Zakona o stvarnim pravima i čl. 7 i 123 ZPP), budući da je prvotuženi naknadu troškova zajedničkog održavanja, kao i zakupninu, bio dužan da plaća drugotuženom kao zakupodavcu i samo je drugotuženi ovlašćen da zahtijeva takvu isplatu, odnosno da prvotuženi predmetni poslovni prostor nije koristio bez pravnog osnova, a tokom postupka nije utvrđeno da su apelanti za drugotuženog plaćali neke zajedničke troškove održavanja, na kojem se zasniva taj dio tužbenog zahtjeva. Dakle, na zajedničkim dijelovima zgrade, koji služe zgradi kao cjelini, svi etažni vlasnici imaju trajno pravo korišćenja, a ne susvojinu, pa ako je neko od suvlasnika lišen prava korišćenja zajedničkog dijela, eventualno može tražiti naknadu štete zbog toga što njegov posebni dio zbog toga manje vrijedi, ili što ima povećane troškove usljed nekorišćenja tog zajedničkog dijela, što u konkretnom postupku apelanti nisu tražili. S obzirom na takav zaključak, Ustavni sud nije razmatrao ostale aspekte ovog člana. Prema tome, Ustavni sud navode apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, smatra neosnovanim.

VIII.Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada je Vrhovni sud, koji je u konkretnom slučaju donio konačnu odluku, odbio tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je ništav Ugovor o zakupu poslovnog prostora, kao i Aneks tog ugovora, da im prvotuženi preda u posjed predmetni poslovni prostor, te da se tuženi obavežu na plaćanje određenih novčanih iznosa na ime naknade po osnovu neosnovanog obogaćenja i troškova održavanja zajedničkih prostorija, pri čemu je detaljno i jasno obrazložio svoju odluku uz pozivanje na relevantne propise materijalnog prava ZZPZP, Zakona o stvarnim pravima i ZOO, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

43. Ustavni sud takođe zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti nisu imali legitimno očekivanje zasnovano na relevantnim zakonskim odredbama da će steći imovinu koja je bila predmet tužbenog zahtjeva.

44. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3812/20 („Malbašić company“ d.o.o. Banja Luka… | Sudska praksa | Aktio