Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-179/22 („Klas“ d.d. Sarajevo)
Odluka donesena 06. 04. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni spor
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-179/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. travnja 2022. godine, u predmetu broj AP-179/22, rješavajući apelaciju koju je podnio „Klas“ d.d. Sarajevo, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Klas“ d.d. Sarajevo protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 516656 16 Rsž od 26. svibnja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. „Klas“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Odvjetničko društvo Eterović d.o.o. Sarajevo iz Sarajeva, podnio je 18. siječnja 2022. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 516656 16 Rsž od 26. svibnja 2021. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, obavezan je apelant da tužiteljici (I.H.) na ime naknade plaće za razdoblje od 1. ožujku 2013. godine do 1. studenog 2015. godine isplati određeni novčani iznos sa zateznom kamatom i da za tužiteljicu uplati razliku obaveznih doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje.
3. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud utvrdio da je Ugovorom o radu od 20. listopada 2015. godine (na temelju presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 235871 12 Rs od 15. rujna 2014. godine) tužiteljici ponovo uspostavljen radni odnos na neodređeno vrijeme počevši od 31. prosinca 2011. godine. Dalje je naveo da je tužiteljica bila dužna po navedenom ugovoru započeti sa radom 2. studenog 2015. godine na radnom mjestu fakturista-operater, te je ugovorena osnovica neto plaće koja se sastoji od najniže neto satnice, broja sati i utvrđenog koeficijenta poslova 1,15. Visina tužbenog zahtjeva utvrđena je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka financijske struke koji je obračun naknade plaće izvršio prema koeficijentu 1,15 iz Ugovora o radu od 20. listopada 2015. godine. Kantonalni sud je istakao da je na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je primjenom odredbi članka 59., 60. i 96. Pravilnika o radu apelanta iz 2012. godine, te Ugovora o radu od 20. listopada 2015. godine usvojio tužbeni zahtjev. Kantonalni sud je istakao da je neutemeljen apelantov prizivni prigovor da je vještačenje visine tužbenog zahtjeva urađeno na osnovu Ugovora o radu koji je tužiteljica zaključila sa tuženim 20. listopada 2015. godine, a da je naknadu plaće mogla ostvariti samo na osnovu ugovora o radu koji joj je otkazan. Naime, Kantonalni sud je istakao da je tužiteljica prije Odluke o otkazu ugovora o radu od 27. prosinca 2011. godine radila na radnom mjestu fakturista operater, tako da joj je Ugovorom o radu od 20. listopada 2015. godine ponovo uspostavljen radni odnos koji joj je prestao donošenjem navedene Odluke o otkazu na istom radnom mjestu. S obzirom na to, istakao je da je pravilan zaključak prvostupanjskoga suda da je tužiteljica na osnovu Ugovora o radu dokazala da joj pripada pravo na isplatu naknade plaće u utuženom periodu. Pri tomu, istakao je da je neutemeljen apelantov prizivni prigovor da tužiteljica nije dokazala da je prema ranijem ugovoru obavljala poslove fakturiste, jer je ta činjenica proizlazi iz presude Općinskog suda u Sarajevu. Kantonalni sud je istakao da je u sjednici vijeća, u smislu odredbi članka 229. stavak 3. ZPP-a, ponovo cijenio izvedeni dokaz Pregled organizacionih dijelova sa radnim mjestima po grupama složenosti poslova i utvrdio da je za navedeno radno mjesto (fakturista operater) propisan koeficijent u rasponu od 1,81-2,31. Kako je tužiteljici naknada plaće za utuženi period utvrđena prema koeficijentu 1,15, odnosno manjem od onog koji je propisan aktima apelanta za radno mjesto fakturista operater, Kantonalni sud je istakao da je odluka prvostupanjskoga suda pravilna. Apelacioni navodi
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, između ostalog, ističe da je vještačenje urađeno na temelju Ugovora od radu koji je zaključen 2015. godine, što je utjecalo na zakonitost i pravilnost sudskih odluka, jer je apelantica mogla ostvariti pravo na razliku naknade plaće samo za radno mjesto koje je obavljala prije otkaza ugovora o radu.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP i Pravilnika o radu apelanta, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud je primjećuje da apelant uglavnom ponavlja navode koje je isticao u prizivu protiv prvostupanjske odluke, te da je Kantonalni sud dao detaljne i jasne razloge u pogledu neutemeljenosti tih navoda, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić