Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1154/21 (A. V.)
Odluka donesena 06. 04. 2022.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Radni spor
- Propisano zakonom
- Nenadležnost za odlučivanje
- Pravično suđenje - razuman rok
- Troškovi postupka
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
- Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata
- Ispravka tarife o nagradama i naknadama troškova za rad advokata u Federaciji BiH
Predmeti (1)
AP-1154/21
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1154/21, rješavajući apelacije koje je podnio Adem Veladžić, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka a), članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3), članka 72. stavak (5) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 6. travnja 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvajaju apelacije koje je podnio Adem Veladžić.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.
(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Rješenjem Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 500807 18 Rsž od 24. veljače 2021. godine.
Na temelju članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da Ademu Veladžiću u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obvezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbijaju se kao neutemeljene apelacije koje je podnio Adem Veladžić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 500807 18 Rsž od 24. veljače 2021. godine u odnosu na ostale segmente prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao i u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnio Adem Veladžić zbog navodne povrede odredbi Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i odredbi Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Adem Veladžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 8. travnja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 500807 18 Rsž od 24. veljače 2021. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 500807 15 Rs od 23. svibnja 2018. godine, kao i zbog duljine trajanja predmetnog postupka [koji se u trenutku podnošenja apelacije po apelantovoj reviziji vodio pred Vrhovnim sudom Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud)]. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 1154/21.
2. Apelant je posredstvom istog odvjetnika 28. prosinca 2021. godine podnio novu apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 500807 21 Rev od 2. rujna 2021. godine, Rješenja Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 500807 18 Rsž od 24. veljače 2021. godine i Presude Općinskog suda broj 65 0 Rs 500807 15 Rs od 23. svibnja 2018. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 4444/21.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Kako se predmetnim apelacijama osporavaju odluke koje su redovni sudovi donijeli u okviru istog parničnog predmeta, Ustavni sud je, u skladu sa člankom 32. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta, u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 1154/21.
4. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, 10. veljače 2022. godine je od tužene (Federacija BiH, Sudska policija Federacije BiH), Kantonalnog i Općinskog suda zatraženo da dostave odgovore na apelaciju.
5. Tužena je dostavila odgovor na apelaciju 15. veljače 2022. godine.
6. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 18. veljače 2022. godine.
7. Općinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 4. ožujka 2022. godine.
8. Ustavni sud je 7. ožujka 2022. godine apelantovom zastupniku dostavio odgovore tužene i Kantonalnog i Općinskog suda radi eventualnog izjašnjenja. Apelantov zastupnik nije dostavio izjašnjenje u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
9. Činjenice predmeta koje proistječu iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
10. Apelant je 24. travnja 2015. godine podnio tužbu protiv tužene radi isplate potraživanja iz radnog odnosa.
11. Pripremno ročište je održano 28. prosinca 2016. godine.
12. Glavna rasprava zakazana za 17. travnja 2017. godine je odložena zbog izrade nalaza i mišljenja putem drugog vještaka za oblast financija.
13. Glavna rasprava je održana 5. prosinca 2017. godine.
14. Presudom Općinskog suda od 23. svibnja 2018. godine obvezana je tužena da apelantu isplati iznos od 602,41 KM na ime razlike naknade za korištenje godišnjeg odmora (regresa) za određeno vremensko razdoblje, sa zakonskom zateznom kamatom. Također je obvezana tužena da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 621,00 KM.
15. U obrazloženju osporene odluke Općinski sud je, između ostalog, naveo da je odluku o troškovima donio na temelju odredbi čl. 383. i 386. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i čl. 12. i 13. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (u daljnjem tekstu: Odvjetnička tarifa). U svezi s tim, da se troškovi sastoje od troškova apelanta za zastupanje u sporu po odvjetniku od 421,00 KM (60 bodova) razmjerno visini tužbenog zahtjeva, troškova za pristup ročištima 100,00 KM i troškova vještačenja 100,00 KM.
16. Apelant je 19. lipnja 2018. godine podnio žalbu protiv prvostupanjske odluke.
17. Cjelokupan predmetni spis dostavljen je na postupanje Kantonalnom sudu 19. rujna 2018. godine.
18. Rješenjem Kantonalnog suda od 24. veljače 2021. godine apelantova žalba je djelomično uvažena, pa je prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu odluke o troškovima parničnog postupka preinačena, tako da se tužena obvezuje apelantu naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 926,64 KM (umjesto iznosa od 621,00 KM), dok se u preostalom dijelu apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka odbija kao neutemeljen.
19. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je apelant podneskom opredijelio troškove za sastavljanje tužbe, naknadu troškova za zastupanje na ročištima (pripremno ročište i glavna rasprava), troškove korištenja osobnog automobila na relaciji Ljubuški-Sarajevo- Ljubuški i odsustva odvjetnika iz ureda za vrijeme putovanja, sve uvećano za PDV. U svezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je neutemeljen apelantov zahtjev za troškove odsustva odvjetnika iz ureda i troškove korištenja osobnog automobila na relaciji Ljubuški-Sarajevo-Ljubuški, koji su nastali zbog činjenice da je apelant kao punomoćnika angažirao odvjetnika čije sjedište nije na području postupajućeg prvostupanjskog suda. Dalje, da se, imajući u vidu vrstu i složenost, te vrijednost spora, takvo angažiranje ne može smatrati nužnim za vođenje ove parnice. U svezi s tim, Kantonalni sud je zaključio da se zato ni troškovi nastali uslijed toga ne mogu smatrati troškovima potrebnim radi vođenja parnice, jer je vrijednost spora u ovoj pravnoj stvari 605,40 KM, dok ukupni troškovi postupka koje potražuje apelant iznose oko 2.542,34 KM. Dalje je Kantonalni sud istaknuo da se žalbom neutemeljeno prigovara da je apelantu uskraćeno pravo na izbor odvjetnika, a time i pravo na pravičan postupak, jer je apelant bio slobodan angažirati za zastupanje bilo kojeg odvjetnika po svom izboru, što je i učinio, kao što je odabrao i nadležnost Općinskog suda. U svezi s tim, da ovo pravo ne podrazumijeva apelantovo pravo da mu tužena naknadi nerazmjerno visok iznos troškova, koji su se bez štetnog utjecaja na apelantova prava mogli izbjeći angažiranjem odvjetnika koji ima sjedište na području suda za koji se apelant opredijelio shodno članku 40. ZPP. Konačno, Kantonalni sud je istaknuo da je ovakvo stajalište potvrđeno i odlukama Ustavnog suda br. AP 4407/13 od 15. rujna 2016. godine, AP 1398/14 od 11. siječnja 2017. godine i AP 4828/16 od 6. prosinca 2018. godine. Međutim, Kantonalni sud je istaknuo da, s obzirom na to da je apelant u ovom postupku zastupan po odvjetniku, to mu, prema stajalištu ovog suda, pripadaju nagrada za sastavljanje tužbe, zastupanje na pripremnom ročištu i zastupanje na glavnoj raspravi u iznosima od po 240,00 KM uvećano za PDV, shodno članku 13. stavak (1) toč. a), b) i c) Odvjetničke tarife. Također, da su ukupni apelantovi troškovi 926,64 KM, jer mu pripadaju i troškovi za sastavljanje žalbe u iznosu od 72,00 KM plus PDV, s obzirom na to da je djelomično uspio sa žalbom u omjeru od 30 %, shodno članku 13. stavak (5) točka d) Odvjetničke tarife.
20. Rješenjem Vrhovnog suda od 2. rujna 2021. godine apelantova revizija je odbačena kao nedopuštena.
21. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je istaknuo da je odredbom noveliranog članka 237. stavak (2) ZPP propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 30.000,00 KM, a u privrednim sporovima 50.000,00 KM. Također, da je revizija protiv odluke o troškovima postupka dopuštena uz kumulativno ispunjenje dva uvjeta: prvo, da je u tom sporu revizija dopuštena i protiv odluke o glavnoj stvari; i drugo, da revizijom pobijani dio odluke o troškovima postupka prelazi imovinski cenzus iz članka 237. stavak (2) ZPP (pravno stajalište zauzeto na sjednici Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda od 17. rujna 2009. godine). U svezi s tim, Vrhovni sud je zaključio da kako nije ispunjen nijedan od navedenih uvjeta, revizija u smislu te odredbe nije dozvoljena. Konačno je Vrhovni sud ukazao da u konkretnom slučaju, suprotno apelantovim navodima, nije dopuštena ni revizija primjenom odredbe članka 237. stavak (3) ZPP, jer apelant nije naznačio pravno pitanje zbog kojeg podnosi reviziju, kako je to propisano stavkom (5) navedenog članka.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
22. U predmetnim apelacijama apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju. Osim toga, apelant se pozvao na povredu prava iz Ustava FBiH (prava na jednakost pred zakonom i prava na rad), kao i povredu prava iz Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima.
23. Apelant je u predmetnim apelacijama naveo da su sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, te da mu troškovi odsustva odvjetnika iz ureda za vrijeme putovanja pripadaju na temelju članka 26. točka 5), a troškovi prijevoza odvjetnika u skladu sa člankom 31. Odvjetničke tarife. Apelant dalje navodi da se povreda prava na pravično suđenje u konkretnom slučaju ogleda u činjenici da su prvostupanjski i drugostupanjski sud proizvoljno tumačili odredbe članka 387. ZPP na njegovu štetu, jer je na glavnoj raspravi zatražio naknadu troškova propisanih Odvjetničkom tarifom. Također je apelant ukazao i to da su glede troškova postupka redovni sudovi u određenim predmetima zauzimali različito stajalište od stajališta suda u konkretnom predmetu, a u prilog tome se pozvao i na Odluku o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP 3310/14 od 27. listopada 2015. godine.
24. Apelant konačno navodi da se povreda prava na pravično suđenje ogleda i u činjenici da su prvostupanjski sud i drugostupanjski sud „nerazumno dugim postupkom“ od šest godina povrijedili njegova prava, smatrajući da se ovakve parnične stvari mogu i moraju riješiti žurno, u roku do godinu dana, te stoga traži da mu se odredi naknada nematerijalne štete.
b)Odgovori na apelaciju
25. Tužena je u odgovoru na apelaciju istaknula da su neutemeljeni navodi apelacije koji se odnose na naknadu troškova odvjetnika za vrijeme odsustva iz ureda, kao i troškova korištenja osobnog automobila koje apelant potražuje jer traženi troškovi nisu bili nužni radi vođenja parnice. Pored toga, apelant je bio slobodan za zastupanje angažirati bilo kojeg odvjetnika po svom izboru, ali to pravo ne podrazumijeva i da mu tužena nadoknađuje nerazmjerno veće iznose troškova.
26. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istaknuo da je pravilno primijenio materijalno i procesno pravo, donio pravilnu odluku o troškovima parničnog postupka i dao jasno obrazloženje za odluku, kao i da je ukazao na odluke Ustavnog suda koje potvrđuju stajalište zauzeto u konkretnom predmetu. Dalje, da smatra da je razdoblje od dostave predmeta po žalbi drugostupanjskom sudu 19. rujna 2018. godine do okončanja 24. veljače 2021. godine razumno s obzirom na veliki broj predmeta tog suda koji se po starosti rješavaju prema tromjesečnom planu.
27. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju istaknuo da smatra da nije bilo kršenja apelantovih prava pred prvostupanjskim sudom jer je prvostupanjska odluka donijeta na zakonit način uz jasno obrazloženje. Također je naveo da smatra da apelantu nisu uskraćena prava iz Ustava BiH i Europske konvencije u predmetnoj pravnoj stvari.
V.Relevantni propisi
28. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni pročišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Članak 10. stavak (2) (2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Članak 387. stavak (1) (1) Pri odlučivanju koji će se troškovi stranci naknaditi, sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebiti radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebiti, te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući pozorno sve okolnosti. Članak 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pozornost na potrebu žurnog rješavanja radnih sporova.
29. Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata („Službene novine Federacije BiH“ br. 22/04 i 24/04 – ispravka). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Naknada po utrošenom satu Član 26. tačka 5) Advokat ima pravo da obračuna nagradu po utrošenom vremenu i to po 10 bodova za svako započeto pola sata, u sljedećim slučajevima:
5. Za čekanje na raspravu ili za vrijeme vijećanja suda, za odsustvo iz kancelarije za vrijeme putovanja i sl. ali najviše 8 sati dnevno.
Član 31. st. (1), (2) i (4) Advokatu pripada naknada troškova za sve stvarne izdatke koji su bili potrebni za izvršenje povjerenih mu poslova.
Za obavljanje poslova izvan sjedišta advokatske kancelarije, advokatu pripada naknada putnih troškova za prevoz i dnevnica.
Za upotrebu vlastitog automobila, advokatu pripada nagrada od 35% važeće cijene benzina za svaki pređeni kilometar.
VI.Dopustivost Dopustivost u odnosu na navodne povrede odredbi Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i odredbi Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima
30. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija u odnosu na povrede odredbi Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i odredbi Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, Ustavni sud je pošao od odredbi članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (3) točka a) Pravila Ustavnog suda.
31. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
32. Članak 18. stavak (3) točka a) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
a) Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje;
33. Ustavni sud naglašava da je člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine propisano da Ustavni sud ima nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu. S obzirom na to da se apelant poziva na povredu odredbi Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da ovaj sud nije nadležan za odlučivanje o navodnoj povredi odredbi Ustava Federacije Bosne i Hercegovine jer to nisu pitanja „koja su sadržana u ovome ustavu“ u smislu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine. S druge strane, Ustavni sud ukazuje da Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima nije navedena u Ustavu Bosne i Hercegovine, niti u Aneksu I. Ustava Bosne i Hercegovine kao dodatni sporazum o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, zbog čega Ustavni sud nije nadležan ni za odlučivanje o navodnoj povredi odredbi Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima.
34. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka a) Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ako se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, Ustavni sud je u ovom dijelu odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu
35. Prema članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
36. Prema članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
37. Ustavni sud zapaža da je apelant apelaciju broj AP 1154/21 podnio protiv odluka Kantonalnog suda i Općinskog suda, pri čemu je u trenutku podnošenja apelacije predmet bio na rješavanju pred Vrhovnim sudom po apelantovoj izjavljenoj reviziji. Prema stanju spisa, rješenjem Vrhovnog suda od 2. rujna 2021. godine (koje je apelant dostavio uz apelaciju broj AP 4444/21) odbačena je revizija koju je apelant izjavio protiv rješenja Kantonalnog suda od 24. veljače 2021. godine, dakle, revizija nije bila učinkovit pravni lijek. Budući da je revizija odbačena kao nedopuštena, slijedi da je konačna odluka u predmetnom postupku osporena odluka Kantonalnog suda. Nadalje, osporenu odluku Kantonalnog suda apelant je primio 19. ožujka 2021. godine, a predmetna apelacija (AP 1154/21) podnesena je 8. travnja 2021 godine, tj. u roku od 60 dana, kako je to propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda.
38. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojega ne bi bile dopustive, niti su očigledno (prima facie) neutemeljene.
39. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete glede dopustivosti.
VII.Meritum
40. Apelant u predmetnim apelacijama navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. a)Pravo na pravično suđenje
41. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
42. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
43. Ustavni sud zapaža da apelant osporava presudu Općinskog suda i rješenje Kantonalnog suda kojim je odlučeno o troškovima postupka. Ustavni sud podsjeća da se garancije iz članka 6. Europske konvencije primjenjuju na sve faze postupka za određivanje građanskih prava i obveza, ne isključujući faze postupka nakon presude u meritumu. Postupak kojim se određuje iznos troškova postupka mora se sagledavati kao nastavak parnice po glavnom pitanju i, u skladu s tim, kao dio „utvrđivanja građanskih prava i obveza“ (vidi Europski sud za ljudska prava, Robins protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 23. rujna 1997. godine, Izvješće 1997-V, stavak 25. i dalje; u daljnjem tekstu: Europski sud). Iz navedenog jasno proizlazi da se članak 6. primjenjuje u odnosu na troškove postupka bez obzira na to što ujedno nije osporen i glavni zahtjev, pa proizlazi da se u osporenom postupku radilo o utvrđivanju apelantovih građanskih prava i obveza, te su članak II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. Europske konvencije primjenjivi na konkretan slučaj. U odnosu na osporene odluke Kantonalnog i Općinskog suda
44. Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene pozitivno-pravnih propisa i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Ustavni sud ukazuje na to da, u skladu s praksom Europskog suda i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene procesnog i materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjene Kraljevine, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorna.
45. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su redovni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24.). Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni će sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se u apelaciji postavljaju, ispitati jesu li osporene odluke utemeljene na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
46. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, dajući za svoje zaključke jasno obrazloženje utemeljeno na relevantnim pozitivno-pravnim propisima, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno obrazložili zbog čega nisu dosudili troškove odsustva apelantovog punomoćnika iz ureda i troškove prijevoza punomoćnika na ime upotrebe osobnog automobila, zaključujući da se radi o troškovima koji u konkretnom slučaju nisu bili nužni. U skladu s tim, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, nasuprot apelantovim navodima, imali u vidu relevantne okolnosti konkretnog slučaja, te da su dali jasne razloge kako glede utvrđenog činjeničnog stanja tako i glede primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa na konkretan slučaj. Stoga, imajući u vidu naprijed navedeno, kao i vlastitu praksu povodom apelacija koje su za predmet imale troškove postupka povodom dolaska punomoćnika izvan mjesta sjedišta suda (vidi, npr. Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 1398/14 od 11. siječnja 2017. godine, AP 3184/17 od 22. svibnja 2020. godine, kao i odluke o dopustivosti br. AP 2778/17 od 13. ožujka 2018. godine, AP 1886/19 od 17. prosinca 2019. godine, AP 57/21 od 3. veljače 2021. godine, odluke dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da obrazloženje redovnih sudova u konkretnom slučaju nije proizvoljno.
47. Kada je riječ o apelantovom pozivanju na Odluku Ustavnog suda broj AP 3310/14, Ustavni sud primjećuje da je iste prigovore već razmatrao u predmetu broj AP 5685/18 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5685/18 od 15. srpnja 2020. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U tom predmetu Ustavni sud je ukazao da je nakon donošenja odluke na koju se poziva i apelant u predmetnoj apelaciji donio Odluku o dopustivosti broj AP 5003/14 od 11. siječnja 2017. godine u kojoj je, u svezi s troškovima postupka (u točki 8.) istaknuo: „Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke dovoljno jasno i argumentirano obrazložio svoju odluku kada je, u skladu sa člankom 387. stavak (1) Zakona o parničnom postupku, prilikom razmatranja koji su troškovi bili potrebni radi vođenja parnice odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova koji se odnose na dolazak njegovog punomoćnika iz mjesta sjedišta njegovog odvjetničkog ureda u mjesto sjedišta suda, kao i troškova odsustva iz odvjetničkog ureda. Naime, Ustavni sud primjećuje da je, suprotno prvostupanjskom sudu, Kantonalni sud precizirao u čemu se sastoje troškovi postupka i pri tome dao jasno obrazloženje u dijelu u kojem je našao da navedeni troškovi nisu bili potrebni za vođenje parnice s obzirom na to da je izbor odvjetnika u takvim postupcima pred sudom osobni izbor stranke i da te troškove u parnici nije dužna da snosi, odnosno nadoknadi stranka koja nije uspjela u sporu. Ustavni sud smatra da se takvo obrazloženje Kantonalnog suda ne doima proizvoljnim i paušalnim. Kao što je navedeno, domaći sudovi su 'tumači' relevantnih zakonskih odredbi koje primjenjuju, a u konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi dovoljne i jasne razloge za odlučenje Kantonalnog suda u navedenoj odluci, koji su u suglasnosti sa standardima prava na pravično suđenje.“ Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da je neutemeljeno apelantovo pozivanje na predmetnu odluku Ustavnog suda.
48. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u ovom dijelu neutemeljeni.
U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela
49. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koju konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38.).
50. Također, Europski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču osobnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju žurnu narav (vidi Europski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. veljače 1992. godine, serija A, broj 228-B, stavak 18. i Novovi ć protiv Crne Gore, aplikacija broj 13210/05, presuda od 23. listopada 2012. godine, stavak 51.).
Razdoblje koje treba uzeti u obzir
51. Ustavni će sud u odnosu na duljinu trajanja predmetnog postupka razmatrati razdoblje od 24. travnja 2015. godine, kao dana podnošenja tužbe Općinskom sudu, pa do donošenja rješenja Kantonalnog suda od 24. veljače 2021. godine. Dakle, relevantno razdoblje koje Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni duljine trajanja predmetnog postupka jeste pet godina i deset mjeseci. Analiza duljine trajanja predmetnog postupka
52. U konkretnom slučaju Ustavni sud najprije zapaža da se radi o parničnom postupku iz oblasti radnih odnosa, koji je kao takav od većega značaja za apelanta, te koji je po izričitoj zakonskoj odredbi žurne naravi. Glede ocjene složenosti predmeta, a imajući u vidu činjenice i materijalne dokaze predočene Ustavnom sudu, Ustavni sud zaključuje da se ne radi o složenom predmetu.
53. Ocjenjujući ponašanje Općinskog suda, Ustavni sud primjećuje da je taj sud održao pripremno ročište u predmetnom postupku nakon godinu i osam mjeseci od podnošenja tužbe (budući da je apelant podnio tužbu 24. travnja 2015. godine, a pripremno ročište je održano 28. prosinca 2016. godine). Također, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud prvostupanjsku presudu donio 23. svibnja 2018. godine, dakle, pred tim sudom postupak je trajao oko tri godine, što se ne može smatrati razumnim rokom za provođenje prvostupanjskog postupka koji je po izričitoj zakonskoj odredbi žurne naravi, naročito imajući u vidu da nije riječ o složenom predmetu. Kada je riječ o ponašanju Kantonalnog suda u predmetnom postupku, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, nakon primanja predmetnog spisa, odluku donio 24. veljače 2021. godine. Dakle, žalbeni postupak je pred tim sudom trajao dvije godine i pet mjeseci, iako se u drugostupanjskom postupku, u pravilu, odlučuje na temelju stanja u spisu, što je u okolnostima konkretnog slučaja značajno doprinijelo duljini trajanja postupka. Ocjenjujući apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da apelant svojim postupcima nije utjecao na duljinu trajanja predmetnog postupka.
54. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da duljina predmetnog postupka, koji je trajao pet godina i deset mjeseci, a koji je pri tome po izričitoj zakonskoj odredbi žurne naravi, pri čemu redovni sudovi nisu ponudili adekvatne odgovore glede navoda o duljini trajanja predmetnog postupka pred tim sudovima, ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od segmenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
55. Prema članku 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i temeljnih sloboda.
56. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Europskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spahić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 20514/15 i dr. od 14. studenog 2017. godine, Kunić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 68955/12 i dr. od 14. studenog 2017. godine, Elčić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 34524/15 i dr. od 17. siječnja 2019. godine, Golić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 51441/16 i dr. od 16. svibnja 2019. godine i Ugarak i ostali protiv BiH, aplikacija broj 25941/18 i dr. od 19. rujna 2019. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na internetskoj stranici www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članku 74. Pravila Ustavnog suda, odnosno članku 41. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nerazumne duljine trajanja predmetnog postupka apelantu treba isplatiti iznos od 500,00 KM.
57. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, uz obvezu da nakon isteka ovog roka apelantu plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
58. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
b)Pravo na imovinu
59. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava, u biti, veže za proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, te proizvoljnu primjenu pozitivno-pravnih propisa od strane redovnih sudova, a ti su navodi već razmotreni u okviru navoda u svezi s povredom prava na pravično suđenje u odnosu na osporene odluke. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju neutemeljeni. VIII.Zaključak
60. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od segmenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije jer je predmetni postupak, koji je po izričitoj zakonskoj odredbi žurne naravi, trajao pet godina i deset mjeseci, pri čemu redovni sudovi nisu ponudili adekvatne odgovore glede navoda o duljini trajanja predmetnog postupka pred tim sudovima.
61. Ustavni sud, dalje, zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale segmente prava na pravično suđenje, te prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju u situaciji kada je Kantonalni sud u konačnoj odluci dao jasne razloge, kako glede utvrđenog činjeničnog stanja tako i glede primjene relevantnih odredbi pozitivno-pravnih propisa, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost.
62. Na temelju članka 18. stavak (3) točka a), članka 59. st. (1), (2) i (3), članka 72. stavak (5) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
63. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić