Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-190/22 („Vitamedic“ d.o.o. Bijeljina)
Odluka donesena 06. 04. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-190/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-190/22, rješavajući apelaciju „Vitamedic“ d.o.o. Bijeljina, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Vitamedic“ d.o.o. Bijeljina protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske broj 59 0 Ps 033388 21 Rev od 27. listopada 2021.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. „Vitamedic“ d.o.o. Bijeljina (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Miodrag Stojanović odvjetnik iz Bijeljine, podnio je 17. siječnja 2022. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 59 0 Ps 033388 21 Rev od 27. listopada 2021. godine.
2. Presudom Okružnog privrednog suda u Bijeljini broj 59 0 Ps 033388 18 Ps od 18. prosinca 2019. godine djelomično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i obavezan tuženik (JZU „Apoteka Foča“ iz Foče) da mu isplati iznos od 612.524,68 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate u određenom razdoblju.
3. Presudom Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 59 0 Ps 033388 20 Pž od 14. prosinca 2020. godine priziv tuženika je djelomično uvažen i prvostupanjska presuda je preinačena tako što je dosuđeni iznos od 612,524,68 KM snižen na iznos od 452.524,68 KM, a u preostalom dijelu je priziv tuženika je odbijen i prvostupanjska presuda potvrđena.
4. Osporenom presudom Vrhovnoga suda od 27. listopada 2021. godine odbijena je apelantova revizija.
5. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je naveo da između parničnih stranaka nije sporno da je utuženo potraživanje proizašlo iz poslovnog odnosa stranaka u svezi s isporukom farmaceutskih proizvoda, dok je sporno pitanje valjanosti knjižne obavijesti od 25. veljače 2017. godine, odnosno je li tuženik dužan isplatiti iznos koliko je apelant potraživao tužbom. Vrhovni sud je naveo da je prvostupanjski sud utvrdio da sporna knjižna obavijest ne može dovesti do umanjenja obveze tuženika, jer nije sačinjena u skladu s člankom 8. stavak 3. Zakona o računovodstvu i reviziji i člankom 55. stavak 6. Zakona o porezu na dodatnu vrijednost. Vrhovni sud je istakao da je drugostupanjski sud bio suprotnoga stava te je utvrdio da je umanjenje po knjižnoj obavijesti trebalo prihvatiti, obrazlažući da povreda odredbe članka 8. stavak 3. Zakona o računovodstvu i reviziji ne znači da se „navedeno odobrenje popusta nije moglo priznati tuženiku budući da je upravo takva volja apelanta nedvosmisleno iskazana u knjižnoj obavijesti“. Vrhovni sud je istakao da je u dokaznom postupku pročitan nalaz vještaka ekonomske struke (na koji stranke nisu imale konkretnih prigovora) čiji sastavni dio pored ostale dokumentacije predstavlja i sporna knjižna obavijest, tako da su nižestupanjski sudovi imali mogućnost da u sklopu ocjene nalaza vještaka, kao njegov sastavni dio, cijene i samu knjižnu obavijest bez obzira što ona nije, kao poseban dokaz, čitana na glavnoj raspravi. Vrhovni sud je istakao da se iz kopije sporne knjižne obavijesti vidi da njeno zaglavlje ima memorandum apelanta identičan memorandumu sa nesporne knjižne obavijesti od 29. veljače 2016. godine koju su potpisale i ovjerile obje stranke. Pri tomu istakao je da je apelant predložio, a potom odustao od izvođenja dokaza grafološkog vještačenja potpisa ovlaštene osobe apelanta (na spornoj knjižnoj obavijesti) iz razloga ,,što ne postoji original te knjižne obavijesti". U svezi s tim, Vrhovi sud je ukazao da je člankom 8. stavak 1. Zakona o računovodstvu i reviziji propisano da je knjigovodstvena isprava pisani dokument u materijalnom ili elektronskom obliku o nastalom poslovnom događaju kojim su obuhvaćeni svi podaci neophodni za knjiženje u poslovnim knjigama, potpisan od lica koja su ovlašćena za sačinjavanje i kontrolu knjigovodstvenih isprava, dok je stavkom 3. tog članka propisano da fotokopija knjigovodstvene isprave može biti osnova za knjiženje poslovnog događaja, samo pod uvjetom da je na njoj navedeno mjesto čuvanja originalne isprave, sa potpisom odgovornog lica. Prema članku 9. stavak 3. Zakona o računovodstvu i reviziji lice odgovorno za sačinjavanje i kontrolu knjigovodstvenih isprava svojim potpisom, u pisanom ili elektronskom obliku, potvrđuje da je knjigovodstvena isprava potpuna, istinita, računski tačna i da odražava suštinu poslovnog događaja na koji se odnosi. Vrhovni sud je istakao da prema nalazu vještaka, knjižnu obavijest je tuženik primio s e-mail adrese apelanta, nakon čega ju je tuženik ovjerio pečatom i potpisom ovlaštene osobe i proknjižio u svojim poslovnim knjigama. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da apelant nije dokazao da nije točna tvrdnja vještaka da je knjižna obavijest upućena s njegove e-mail adrese. Pri tomu je vještak utvrdio da apelant knjižnu obavijest nije evidentirao u svojim poslovnim knjigama, da ne postoji original knjižne obavijesti i da nije poznato gdje se nalazi, da je „pečat na dokumentu nečitak i taman", te da nije poslan „skeniran originalni primjerak knjižne obavijesti već najvjerojatnije kopija“. Kod utvrđenja da je knjižna obavijest poslana sa e-mail adrese apelanta i da apelant drugačije nije dokazao, Vrhovni sud je istakao da je primjenom pravila o teretu dokazivanja apelant morao dokazati da on nije pošiljatelj te obavijesti, bez obzira što ne postoji original knjižne obavijesti i što je nije sproveo u svojoj financijsko knjigovodstvenoj evidenciji. Vrhovni sud ističe da bi u ovakvim činjeničnim okolnostima, na tuženog bio stavljen pretjeran teret ako bi se od njega tražilo da dokazuje da mu apelant jeste poslao spornu knjižnu obavijest, a da je apelant istovremeno oslobođen obaveze da dokaže da on nije pošiljatelj obavijesti. Pored toga, istakao je da zahtjev da tuženik to dokazuje ne bi bio ni pravičan, jer je nesporno da apelant nije sproveo knjižnu obavijest ili u najmanju ruku, u svojoj evidenciji naznačio da nije validna s obzirom da je upućena sa njegove e-mail adrese. Vrhovni sud je istakao da je pravilno i logično zaključivanje drugostupanjskog suda da se toj radnji, bez obzira što apelant nije postupio u skladu sa odredbom člana 9. i 10. Zakona o računovodstvu i reviziji, ne može ,,oduzeti pravno relevantan značaj“ u smislu da je njome iskazana volja apelanta da umanji dugovanje tuženika.
Apelacioni navodi
6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, između ostalog, ističe da dokaz knjižne obavijesti nije proveden kao materijalni dokaz u prvostupanjskom postupku, te ističe da se radilo o kopiji koja je osporena na pripremnom ročištu, te nije mogla biti dokaz niti u sklopu vještačenja. Apelant ističe da drugostupanjski i Vrhovni sud olako odbacuju odredbe Zakona o računovodstvu i reviziji iako su lex specialis u odnosu na knjižne obavijesti, a prema kome knjižne obavijesti nisu jednostavan jednostrani pravni posao, već je potrebna procedura da bi stupile na snagu (da jedna strana izda original i dostavi drugoj strani, a ova joj vrati nazad i obje proknjiže istu).
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o računovodstvu i reviziji, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud je primjećuje da apelant uglavnom ponavlja navode koje je isticao u reviziji protiv drugostupanjske odluke, te da je Vrhovni sud dao detaljne i jasne razloge u pogledu neutemeljenosti tih navoda, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić