Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3188/20 (B. S.)

Odluka donesena 20. 04. 2022.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3188/20

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3188/20, rješavajući apelaciju Božidara Stevanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 20. aprila 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Božidara Stevanovića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog dužine trajanja postupka okončanog Rješenjem Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 I 176650 20 Gž od 8. juna 2020. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantu Božidaru Stevanoviću, u skladu sa članom 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu Božidaru Stevanoviću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72.

stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Božidara Stevanovića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 I 176650 20 Gž od 8. juna 2020. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava o osnovnih sloboda i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava o osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Božidar Stevanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ugljevika, kojeg zastupa Sejfudin Krnjić, advokat iz Tuzle, podnio je 25. augusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 I 176650 20 Gž od 8. juna 2020. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 I 176650 13 I od 28. oktobra 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Republike Srpske (u daljnjem tekstu: izvršenik) zatraženo je 13. septembra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud, Osnovni sud i izvršenik dostavili su odgovore na apelaciju u period od 20. septembra 2021. do 28. septembra 2021. godine.

4. Odgovori na apelaciju dostavljeni su 3. marta 2022. godine apelantovom punomoćniku.

5. Apelantov punomoćnik je 10. marta 2022. godine dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Vanparnični postupak

7. Rješenjem Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 V 036978 12 V od 27. decembra 2012. godine utvrđena je naknada za apelantove eksproprirane nekretnine u iznosu od 442.959,40 KM i izvršenik je obavezan da apelantu isplati navedeni iznos (za voćne zasade i ukrasno bilje 303,554,20 KM, za poljoprivredno zemljište 8.520,00 KM, za građevinske objekte „116.88,20 KM“ i za zemljište potrebno za redovnu upotrebu objekata 24.000,00 KM) sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja tog rješenja, te je izvršenik obavezan da apelantu nadoknadi troškove vanparničnog postupka u iznosu od 18.923,00 KM.

8. Rješenjem o ispravci rješenja Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 V 036978 12 V od 15. aprila 2013. godine ispravljeno je rješenje od 27. decembra 2012. godine na način da je umjesto iznosa naknade za građevinske objekte od „116.88,20 KM“ naveden iznos od 116.888,20 KM, te je određeno da u preostalom dijelu rješenje ostaje neizmijenjeno.

9. Rješenjem Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 V 036978 13 Gž od 30. maja 2013. godine djelimično je uvažena izvršenikova žalba i prvostepeno rješenje je preinačeno na način da je iznos utvrđene naknade za apelantove eksproprirane nekretnine snižen na 413.623,72 KM i izvršenik je obavezan da apelantu isplati iznos od 275.715,72 KM na ime naknade za voćne zasade i ukrasno bilje, iznos od 12.500,00 KM na ime naknade za zemljište potrebno za redovnu upotrebu objekata i troškove vanparničnog postupka u iznosu od 15.381,40 KM, te je određeno da u preostalom dijelu prvostepeno rješenje ostaje neizmijenjeno, odnosno da se potvrđuje.

10. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 V 036978 13 Rev od 9. jula 2014. godine djelimično je usvojena izvršenikova revizija i ukinuto je rješenje Okružnog suda u Bijeljini od 30. maja 2013. godine u dijelu kojim je određena naknada za eksproprirane voćne zasade i ukrasno bilje preko iznosa od 79.032,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i predmet je u tom dijelu, kao i u dijelu odluke o troškovima postupka, vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje. Također je preinačena drugostepena presuda u dijelu kojim je dosuđena naknada na ime ekspropriranog zemljišta potrebnog za redovnu upotrebu objekata na način da je taj tužbeni zahtjev odbijen, te je u preostalom dijelu, kojim je potvrđeno prvostepeno rješenje u dijelu odluke o naknadi za građevinske objekte u iznosu od 116.888,20 KM i naknadi za poljoprivredno zemljište u iznosu od 8.500,00 KM, revizija odbijena. Izvršni postupak

11. Apelant je 18. juna 2013. godine Osnovnom sudu u Bijeljini podnio prijedlog za izvršenje protiv izvršenika na osnovu izvršne isprave – rješenja Osnovnog suda u Bijeljini od 27. decembra 2012. godine, ispravljenog rješenjem Osnovnog suda u Bijeljini od 15. aprila 2013. godine, koje je djelimično preinačeno rješenjem Okružnog suda u Bijeljini od 30. maja 2013. godine.

12. Osnovni sud u Bijeljini se Rješenjem broj 80 0 I 049427 13 I od 15. jula 2013. godine proglasio mjesno nenadležnim i 17. septembra 2013. godine spis dostavio Osnovnom sudu.

13. Zaključkom Osnovnog suda broj 71 0 I 176650 13 I od 28. januara 2014. godine naloženo je apelantu da uredi prijedlog za izvršenje na način da sudu dostavi izvršnu ispravu sa klauzulom izvršnosti, kako to propisuje odredba člana 35. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP).

14. Zaključkom Osnovnog suda od 10. aprila 2014. godine naloženo je apelantu da uredi prijedlog za izvršenje tako što će navesti sve elemente propisane odredbom člana 36. ZIP-a i tačno precizirati potraživanje čije izvršenje predlaže.

15. Apelant je 5. maja 2014. godine dostavio sudu uređen prijedlog za izvršenje na način da je tražio izvršenje radi naplate zakonske zatezne kamate na glavni dug od 413.623,72 KM za period od 27. decembra 2012. do 21. juna 2013. godine i troškove izvršnog postupka. Apelant je u podnesku naveo da mu je izvršenik tog dana isplatio glavni dug i troškove vanparničnog postupka.

16. Osnovni sud je Rješenjem o izvršenju broj 71 0 I 176650 13 I od 3. aprila 2015. godine odredio predloženo izvršenje i dosudio apelantu troškove u iznosu od 6.557,00 KM.

17. Izvršenik je 15. aprila 2015. godine izjavio prigovor protiv rješenja o izvršenju.

18. Izvršenik je podneskom od 12. februara 2016. godine obavijestio sud da je izvršna isprava na osnovu koje je doneseno rješenje o izvršenju u ovom postupku preinačena.

19. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 I 176650 13 I od 28. oktobra 2019. godine djelimično je usvojen izvršenikov prigovor i rješenje o izvršenju je izmijenjeno na način da je određeno izvršenje radi naplate zakonske zatezne kamate na glavni dug, i to na iznos od 79.032,00 KM, 116.888,20 KM i 8.500,00 KM, sve počev od 27. decembra 2012. do 21. juna 2013. godine, te radi naplate troškova izvršnog postupka u iznosu od 3.240,50 KM (stav I). Također je stavljeno van snage rješenje o izvršenju od 3. aprila 2015. godine u dijelu kojim je određeno izvršenje radi naplate zakonske zatezne kamate na glavni dug i u dijelu radi naplate troškova izvršnog postupka, preko iznosa određenog u stavu I izreke tog rješenja i izvršni postupak je u tom dijelu obustavljen (stav II), te je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za naknadu troškova sastavljanja odgovora na prigovor u iznosu od 2.340,00 KM (stav III).

20. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je iznio hronologiju procesnih radnji u predmetnom vanparničnom i izvršnom postupku, koja je navedena u prethodnim tačkama ove odluke. Dalje je naveo da je rješenjem Vrhovnog suda od 9. jula 2014. godine izvršna isprava izmijenjena na način da apelantu pripada pravo na isplatu naknade za eksproprirane voćne zasade i ukrasno bilje u iznosu od 79.032,00 KM, naknada za građevinske objekte u iznosu od 116.888,20 KM i za poljoprivredno zemljište u iznosu od 8.500,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana donošenja prvostepenog rješenja 27. decembra 2012. godine do isplate, kao dana kada je izvršenik izmirio glavni dug i troškove vanparničnog postupka. Osnovni sud je ukazao da je odredbom člana

47. ZIP-a propisano da se prigovor podnosi iz razloga što je izvršna isprava na osnovu koje je doneseno rješenje o izvršenju ukinuta, poništena, preinačena ili na drugi način stavljena van snage ili je na drugi način izgubila svoju djelotvornost ili je utvrđeno da je bez učinka, slijedom koje odredbe je djelimično usvojio izvršenikov prigovor i odredio izvršenje radi naplate zakonske zatezne kamate na glavni dug po izmijenjenoj izvršnoj ispravi. Kako je izvršenik izmirio glavni dug nakon podnošenja prijedloga za izvršenje, prouzrokovao je troškove izvršnog postupka, pa je shodno odredbi člana 16. stav 4. ZIP-a dužan apelantu nadoknaditi troškove koji su bili neophodni za izvršenje. Osnovni sud je u vezi s tim istakao da se vrijednost spora utvrđuje s obzirom na okolnosti koje su postojale u vrijeme podnošenja tužbe, odnosno u vrijeme podnošenja prijedloga za izvršenje, i da se utvrđena vrijednost spora ne može mijenjati, te da je eventualno označenje vrijednosti spora drugačije od prvobitno označenog i utvrđenog bez dejstva. Stoga je zaključio da je bez dejstva činjenica da je apelant naknadno u uređenom prijedlogu za izvršenje potraživao izvršenje radi naplate zakonske zatezne kamate na glavni dug, te je kao vrijednost spora uzeo vrijednost u momentu podnošenja prijedloga za izvršenje, odnosno 413.603,92 KM. S obzirom na to da je rješenjem Vrhovnog suda od 9. jula 2014. godine izvršna isprava izmijenjena na način da apelantu pripada glavni dug u iznosu od 204.420,00 KM, Osnovni sud je utvrdio da je apelant uspio u sporu sa 49,42%, te mu je dosudio troškove primjenom odredbi člana 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

21. Protiv navedenog rješenja izvršenik je izjavio žalbu 5. novembra 2019, a apelant 6. novembra 2019. godine.

22. Predmetni spis je 31. januara 2020. godine dostavljen Okružnom sudu.

23. Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 I 176650 20 Gž od 8. juna 2020. godine odbijene su žalbe stranaka i njihovi zahtjevi za naknadu troškova žalbenog postupka, te je prvostepeno rješenje potvrđeno.

24. U obrazloženju rješenja Okružni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravno rezoniranje prvostepenog suda, te je istakao da je prvostepena odluka pravilna i zakonita, a žalbe stanaka neosnovane. Naveo je da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, na koje je pravilno primijenio odredbe čl. 47. stav 1. i 49. ZIP-a. S obzirom na to da je rješenjem Vrhovnog suda od 9. jula 2014. godine preinačena izvršna isprava, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno izmijenio rješenje o izvršenju na način kao u izreci, te da je pravilno odredio troškove postupka. U konačnici je naveo da je tačno da je izvršenik izmirio glavni dug nakon podnošenja prijedloga za izvršenje, pa je u skladu s izvršenim izmjenama izmijenjeno i rješenje o troškovima postupka, te je zaključio da su apelantovi navodi kojim osporava takav zaključak neosnovani. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

25. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim apelant navodi da je došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku jer je predmetni izvršni postupak, iako se radi o hitnom postupku, trajao više od šest godina, te zahtijeva naknadu štete. Dalje navodi da je po donošenju rješenja o izvršenju obavezan da plati sudsku taksu na prijedlog za izvršenje u iznosu od 4.100,00 KM, koji iznos je apelant platio, te da mu je sud dosudio naknadu na ime sastavljanja prijedloga za izvršenje u iznosu od 2.455,00 KM. Navodi da je, nakon što je došlo do izmjene izvršne isprave, sud smanjio iznos naknade na ime troškova sastavljanja prijedloga za izvršenje na iznos od 1.213,78 KM, ali nije umanjio iznos sudske takse, niti mu je dosudio plaćeni iznos na ime sudske takse iako je apelant taj iznos platio i on za njega predstavlja stvarni trošak. Apelant smatra da je na taj način dvostruko oštećen jer je u vrijeme podnošenja prijedloga za izvršenje prijedlog mogao podnijeti samo na iznos prvobitnog duga (413.623,72 KM), s obzirom na to da je izvršenik glavni dug izmirio nakon podnošenja prijedloga za izvršenje, te da je to trošak koji je stvarno imao. Apelant također smatra da mu pripada pravo na zakonsku zateznu kamatu na prvobitni iznos glavnog duga za period od 27. decembra 2012. do 23. juna 2013. godine.

II.Odgovori na apelaciju i apelantovo izjašnjenje na odgovore

26. Okružni sud je naveo da je postupak pred tim sudom trajao četiri mjeseca, te da osporenom odlukom tog suda nije došlo do povrede apelantovih prava. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbaci kao nedopuštenu ili odbije kao neosnovanu.

27. Osnovni sud je naveo da je na dužinu trajanja predmetnog postupka utjecao apelant podnoseći prijedlog za izvršenje nenadležnom sudu i podnoseći neuredan prijedlog za izvršenje, kao i činjenica da je odlukom Vrhovnog suda izmijenjena izvršna isprava.

28. Izvršenik je naveo da smatra da apelant nema pravo na troškove postupka i da su apelacioni navodi neosnovani i paušalni. Naveo je da su redovni sudovi dali na zakonu zasnovano obrazloženje, koje nije proizvoljno niti neprihvatljivo. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.

29. Izjašnjavajući se na odgovore na apelaciju, apelantov punomoćnik je naveo da su neosnovani navodi da je predmetni izvršni postupak trajao dugo apelantovom krivicom. Naveo je da je prvostepeni sud rješenje o izvršenju donio nakon godinu dana, nakon čega nije proveo niti jednu izvršnu radnju, niti je zaplijenio novčana sredstva na izvršenikovim računima kod poslovnih banaka s ciljem efikasnog provođenja izvršenja. Također je naveo da je odluku o prigovoru prvostepeni sud donio četiri godine nakon što je prigovor izjavljen, te da sud ne može opravdati neprovođenje izvršenja u dijelu koji se odnosio na naknadu za voćne zasade, u kojem dijelu izvršna isprava nije mijenjana.

V.Relevantni propisi

30. Zakon o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13, 98/14, 5/17 – odluka USRS, 60/17 – odluka USBiH, 115/17 – odluka USBiH, 58/18 – rješenje USBiH i 66/18) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o izvršnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13, 98/14) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Hitnost i redoslijed postupanja Član 5.

(1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.

[…] Troškovi postupka Član 16.

(1)Troškove postupka u vezi sa određivanjem i sprovođenjem izvršenja prethodno snosi tražilac izvršenja.

(2)Tražilac izvršenja dužan je da troškove postupka iz stava 1. ovog člana predujmi u roku koji sud odredi. Sud će obustaviti izvršenje ako troškovi ne budu predujmljeni u tom roku, a bez toga se izvršenje ne može sprovesti. Ako u roku ne budu predujmljeni troškovi o kojima zavisi preduzimanje samo neke radnje, ta se radnja neće sprovesti.

[…] (4) Izvršenik je dužan da tražiocu izvršenja nadoknadi troškove koji su bili potrebni za izvršenje.

[…] Razlozi za prigovor Član 47.

Prigovor protiv rješenja o izvršenju može se podnijeti iz razloga koji sprečavaju izvršenje, a naročito:

[…] 2) ako je izvršna isprava na osnovu koje je doneseno rješenje o izvršenju ukinuta, poništena, preinačena ili na drugi način stavljena van snage, odnosno ako je na drugi način izgubila svoju djelotvornost ili je utvrđeno da je bez učinka, […] Rješenje o prigovoru Član 49.

(1)Rješenje o prigovoru donosi sudija.

(2)Rješenjem se prigovor usvaja, odbija ili se odbacuje kao neblagovremen, nepotpun ili nedozvoljen.

(3)Ako usvoji prigovor, sud će, prema okolnostima slučaja, obustaviti izvršenje u cijelosti ili djelimično i ukinuti sprovedene radnje.

31. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09, 61/13 i 109/21 – odluka USRS) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09 i 61/13) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 386.

Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci naknadi troškove.

Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj srazmjeran dio troškova.

[…] VI.Dopustivost

32. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

33. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 71 0 I 176650 20 Gž od 8. juna 2020. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 27. juna 2020. godine, a apelacija je podnesena 25. augusta 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

36. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

37. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

38. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

39. Ustavni sud konstatira da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku koji je apelant kao tražilac izvršenja pokrenuo na osnovu izvršne isprave protiv izvršenika radi naplate novčanog potraživanja, tako da se radi o predmetu koji je građansko-pravne prirode, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1483/20 od 20. oktobra 2021. godine, tačka 27, dostupna na www.ustavnisud.ba ) .

a) U odnosu na osporene odluke

40. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da su redovni sudovi postupali proizvoljno prilikom donošenja odluke o troškovima predmetnog izvršnog postupka, te da su proizvoljno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Također Evropski sud kontinuirano ističe da je prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Sud ne treba postupati kao tijelo četvrte instance, te stoga neće, prema članu 6. stav 1, dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Jedini zadatak Evropskog suda u vezi sa članom 6. Evropske konvencije je da ispita predstavke u kojima se navodi da domaći sudovi nisu poštovali „specifične procesne garancije“ utvrđene u tom članu ili da „vođenje postupka u cjelini nije garantiralo podnosiocu predstavke pravično saslušanje” (vidi Evropski sud, De Tommaso protiv Italije, presuda od 23. februara 2017. godine, predstavka broj 43395/09, tačka 171). Ovakvu praksu slijedi dosljedno i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1111/20 od 12. januara 2022. godine, tačka 25. s daljnjim referencama).

41. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26; Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, aplikacija broj 1401/08, tačke 24–27). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje).

42. Ustavni sud zapaža da je rješenjem o izvršenju od 3. aprila 2015. godine dozvoljeno izvršenje na osnovu uređenog prijedlog za izvršenje kojim je apelant tražio izvršenje protiv izvršenika radi naplate zakonske zatezne kamate na glavni dug od 413.623,72 KM za period od 27. decembra 2012. do 21. juna 2013. godine, te su apelantu dosuđeni troškovi izvršnog postupka u iznosu od 6.557,00 KM. Ustavni sud dalje primjećuje da je Osnovni sud usvojio izvršenikov prigovor i izmijenio rješenje o izvršenju na način da je određeno izvršenje radi naplate zakonske zatezne kamate na glavni dug, i to na iznose od 79.032,00 KM, 116.888,20 KM i od 8.500,00 KM, počev od 27. decembra 2012. do 21. juna 2013. godine (kako je određeno Rješenjem Vrhovnog suda broj 80 0 V 036978 13 Rev od 9. jula 2014. godine), te radi naplate troškova izvršnog postupka u iznosu od 3.240,50 KM, dok je rješenje o izvršenju stavljeno van snage u dijelu kojim je određeno izvršenje radi naplate zakonske zatezne kamate na glavni dug i u dijelu radi naplate troškova izvršnog postupka, preko iznosa određenog u stavu I izreke tog rješenja. Takav stav je podržao i Okružni sud. Naime, redovni sudovi su istakli da je rješenjem Vrhovnog suda od 9. jula 2014. godine izvršna isprava, na osnovu koje je pokrenut predmetni izvršni postupak, izmijenjena na način da apelantu pripada pravo na isplatu naknade u iznosima navedenim u izreci osporenog rješenja Osnovnog suda od 28. oktobra 2019. godine, te su se u vezi s tim pozvali na odredbu čl. 47. stav 1. i 49. ZIP-a. Dovodeći navedene zakonske odredbe u vezu s odlučenjem redovnih sudova i obrazloženjem koje su u vezi s tim dali, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi elemente proizvoljnosti. U pogledu apelantovih navoda kojim osporava odluku redovnih sudova o troškovima predmetnog izvršnog postupka, Ustavni sud podsjeća da nije sud četvrte instance, te da ocjena koji su troškovi bili neophodni radi vođenja predmetne parnice spada u ingerenciju redovnih sudova. Stoga, Ustavni sud smatra da odlukom o troškovima postupka u konkretnom slučaju nije dovedena u pitanje pravičnost predmetnog postupka na način koji bi zahtijevao intervenciju Ustavnog suda u tom pogledu (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 987/20 od 8. septembra 2021. godine, tačka 44, dostupna na www.ustavnisud.ba).

43. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

b) U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela

44. Ustavni sud podsjeća da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja izvršnog postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mahmutović protiv Hrvatske, aplikacija broj 9505/03 od 15. februara 2007. godine, stav 26; Stojanović i Jusufović protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 16. decembra 2021. godine, aplikacije broj 11207/20 i 23081/20, tačka 7).

45. Također, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18. i Novović protiv Crne Gore, predstavka broj 13210/05, presuda od 23. oktobra 2012. godine, stav 51).

Period koji se uzima u obzir

46. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak započeo 18. juna 2013. godine apelantovim podnošenjem prijedloga za izvršenje Osnovnom sudu u Bijeljini, te da je okončan osporenim rješenjem Okružnog suda od 8. juna 2020. godine. S obzirom na to, Ustavni sud će u odnosu na dužinu trajanja predmetnog postupka razmatrati period od sedam godina.

Analiza dužine trajanja izvršnog postupka

47. Rukovodeći se navedenim kriterijima ustanovljenim praksom Evropskog suda, Ustavni sud najprije zapaža da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku koji je po zakonu hitne prirode. U pogledu ocjene složenosti predmeta, a imajući u vidu činjenična i pravna pitanja koja je u predmetnom postupku trebalo riješiti, Ustavni sud zaključuje da se ne radi o složenom predmetu.

48. Analizirajući ponašanje Osnovnog suda, Ustavni sud primjećuje da je postupak pred tim sudom započeo 17. septembra 2013. godine, kada je apelantov prijedlog za izvršenje dostavljen tom sudu od strane Osnovnog suda u Bijeljini, te da je okončan osporenim rješenjem od 28. oktobra 2019. godine. Dakle, postupak pred Osnovnim sudom je trajao ukupno šest godina. Ustavni sud smatra da je dužina postupka pred Osnovnim sudom, s obzirom na to da se radi o sporu koji je po zakonu hitne prirode, u trajanju od šest godine a priori suprotna standardu suđenja u „razumnom“ roku i da bi se mogla opravdati postojanjem izuzetnih okolnosti. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud donio rješenje o izvršenju 3. aprila 2015. godine, skoro godinu dana nakon što je apelant dostavio uređeni prijedlog za izvršenje (5. maja 2014. godine), te da je osporeno rješenje od 28. oktobra 2019. godine donio četiri i po godine nakon što je izvršenik (15. aprila 2015. godine) izjavio prigovor protiv rješenja o izvršenju. Za navedene periode pasivnosti Osnovni sud nije dao opravdanje. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, s druge strane, odluku o žalbama protiv prvostepenog rješenja donio u vrlo kratkom roku od četiri mjeseca. Analizirajući apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da je apelant inicijalno podnio prijedlog nenadležnom sudu, kao i da je podneseni prijedlog bio neuredan, što je nesporno utjecalo na dužinu trajanja predmetnog izvršnog postupka, pa se dužina trajanja postupka u periodu od 18. juna 2013. (kada je apelant podnio prijedlog za izvršenje nenadležnom sudu) do 5. maja 2014. godine (kada je dostavio uredan prijedlog za izvršenje) ne može staviti na teret sudu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je ukupnoj dužini trajanja predmetnog izvršnog postupka od sedam godina u odlučujućoj mjeri doprinijelo neažurno postupanje Osnovnog suda pred kojim je postupak trajao šest godina, odnosno pet i po godina nakon što je apelant dostavio uredan prijedlog za izvršenje, iako se radi o postupku koji je po zakonu hitne prirode.

49. Stoga, Ustavni sud smatra da je došlo do povrede apelantovog prava na suđenje u razumnom roku kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

50. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

51. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spahić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 20514/15 i dr. od 14. novembra 2017. godine, Kunić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 68955/12 i dr. od 14. novembra 2017. godine, Elčić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 34524/15 i dr. od 17. januara 2019. godine, Golić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 51441/16 i dr. od 16. maja 2019. godine i Ugarak i ostali protiv BiH, aplikacija broj 25941/18 i dr. od 19. septembra 2019. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nerazumne dužine trajanja izvršnog postupka apelantu treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM.

52. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

53. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Ostali navodi

54. Apelant smatra da mu je zbog proizvoljne primjene prava prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da apelant ove tvrdnje, u suštini, zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je već utvrdio da su neosnovani. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

55. U vezi s apelantovim tvrdnjama o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.e) i k), odnosno članom 6. Evropske konvencije i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi nikakve argumente i dokaze iz kojih bi proizlazilo da je drugačije tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji, niti takvo što proizlazi iz činjenica predmeta. Stoga, budući da apelant u apelaciji ne nudi relevantne argumente koji bi uputili na suprotan zaključak, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu također neosnovani.

VIII.Zaključak

56. Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede apelantovog prava na suđenje u „razumnom“ roku s obzirom na to da je izvršni postupak, koji je po zakonu hitne prirode, pred Osnovnim sudom trajao pet i po godina, pri čemu su evidentni značajni periodi pasivnosti tog suda koje u odgovoru na apelaciju nije opravdao, niti u spisu predmeta postoje okolnosti koje bi opravdale tako dugo trajanje izvršnog postupka.

57. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije s obzirom na to da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge zbog kojih su usvojili izvršenikov prigovor i izmijenili rješenje o izvršenju u skladu s izmijenjenom izvršnom ispravom, koje razloge Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne smatra proizvoljnim.

58. Ustavni sud također zaključuje da nije došlo ni do povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada apelant tvrdnju o povredi tog prava zasniva na istim navodima kao i za povredu prava na pravično suđenje, a Ustavni je te navode odbio kao neosnovane.

59. U konačnici, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije kada apelant ničim nije dokazao da je prema njemu postupano drugačije nego u odnosu na lica u istoj situaciji i kada takvo nešto ne proizlazi iz stanja konkretnog spisa.

60. Na osnovu člana 59. st. (1) , (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

61. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3188/20 (B. S.) | Sudska praksa | Aktio